Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Sunčica - ratni zločin nad ženama Vukovara

Okrugli stol – “Trauma-utjecaj na društvo”, Vukovar 1.ožujka

Objava 02. ožujka 2013. 0 komentara 200 prikaza
Foto: Udruga žene u Domovinskom ratu
Foto: Udruga žene u Domovinskom ratu
Udruga žene u Domovinskom ratu - film Sunčica

Vukovar hotel Lav – 1.ozujak 2013.g. 12h

OKRUGLI STOL “Trauma – utjecaj na dustvo” .

Govore:

prof.dr. Pavo Filaković KBC Osijek,
prof. dr. Slaven Letica Sveučiliste Zagreb,
prof.dr. Vladimir Dugalić Sveučiliste Osijek
dipl. ing. Sanja Josef Golubić, PMF Sveučilišta u Zagrebu

Predstavljen i projekt psiholoske potpore  ”Ja sam mnogo vise od moje traume”.

U nastavku pročitajte tekstove predavanja:

 

PSIHIČKE POSLJEDICESEKSUALNOG ZLOSTAVLJANJA U RATU

 Prof. dr. sc. Pavo Filaković, KBC Osijek

 

Uvod

 

Seksualno zlostavljanje u ratu predstavlja najbrutalniji oblik nasilja koji kod žrtve izaziva izuzetno jaki strah praćen osjećajem bespomoćnosti i koji ostavlja trajne teške psihičke posljedice. Te posljedice ne pogađaju samo žrtvu nasilja nego i članove obitelji. Svatko od njih na svoj način trpi te posljedice i povratno utječe na samu žrtvu.

Kada se govori o psihičkim posljedicama seksualnog nasilja, obično seu prvom redu mislina posttraumatski stresni poremećaj (PTSP). Doista, PTSP predstavlja okosnicu tih psihičkih smetnji, ali uz njega se javlja i niz drugih poremećaja, koji su dijelom specifični za samu ličnost koja je traumatizirana, a dijelom se vežu uz obilježja traumatskog događaja. Ovisno o strukturi ličnosti, odnosno, predispoziciji osobe za određeni način reagiranja u stresnim situacijama, zlostavljana osoba pored PTSP-a može imati različite fobije (agorafobija, klaustrofobija), specifične noćne more, panični poremećaj, depresivni poremećaj, seksualne smetnje pa i tjelesne smetnje. Tako će primjerice osoba sklona depresivnom reagiranju,  uz PTSP oboljeti i od depresivnog poremećaja, a uz to će imati i različite seksualne probleme.Žrtva seksualnog zlostavljanja u ratu jeprije traume silovanja već proživjela različite oblike teških stresova (zarobljavanje, odvođenje u logor, različiti drugi oblici zastrašivanja i ponižavanja u logoru) uslijed kojih već u trenutku silovanja imala više ili manje izražene psihičke smetnje. Zbog toga je seksualno zlostavljanje u ratu osobito traumatično. Ono se događa u okolnostima potpune nemoći žrtve da se obrani pa djeluje vrlo razorno na dostojanstvo i samopoštovanja osobe. Žrtva seksualnog nasilja prestaje vjerovati u svoju neranjivost, prestaje vjerovati da u životu postoji neki smisao, red i elementarna pravda. Kako se radi o kćerima, suprugama i majkama, njihova trauma sekundarno pogađa i druge članove obitelji, osobito djecu, a putem transgeneracijskog prijenosa ostavlja traga i na njihovim potomcima.

 

Neposredne posljedice seksualnog zlostavljanja

 

Posljedice seksualnog zlostavljanja dijelom se manifestiraju smetnjama koje nalazimo i inače kod osoba s ratnim PTSP-om, a dijelom su specifične za traumu silovanja. PTSP je poremećaj koji se javlja nakon izlaganja osobe psihotraumatskom događaju, a simptomi su slijedeći:

1)      ponovno proživljavanje traumatskog iskustva u prisilnim mislimai snovima ili u vidu tzv. flash-backova, odnosno ponovnog proživljavanja traumatskog događaja kao da se upravo događa;

2)      Izbjegavanje podsjećanja na traumatski događaj te emocionalna obamrlost uz osjećaj uskraćene budućnosti i povlačenje iz životnih aktivnosti;

3)      stalna prisutnost simptoma pobuđenosti (nesanice, razdražljivost,ispadi bijesa, smetnje koncentracije).

Da bi se postavila dijagnoza ovog poremećaja, kriteriji DSM-IV klasifikacije traže da ove smetnje traju barem mjesec dana. Zašto mjesec dana? Zato što ne mora svaka osoba nakon psihičke traumeoboljeti od PTSP-a niti psihičke posljedice moraju biti baš u vidu PTSP-a. Moguće je da osoba uopće ne oboli ili da psihotrauma bude okidač nekog specifičnog psihičkog poremećaja (depresivni, anksiozni, psihotični, ovisnost) ili se taj poremećaj javi udruženo s PTSP-om. Nažalost, u slučaju seksualnog zlostavljanja najčešće se događa upravo ovo posljednje. Ali, zašto se mora čekati mjesec dana da bi potvrdili dijagnozu PTSP-a? Zato što svaka normalna osoba, nakon psihotraumatskog doživljaja proživljava nekoliko dana pa i nekoliko tjedana psihičke smetnje koje su izraz prorade te psihičke traume u cilju njezine neutralizacije i eliminacije njezinog patološkog učinka.U igri su dva paralelna procesa koji naizmjenično dominiraju psihičkim životom traumatizirane osobe: obrambeni proces potiskivanja iz svijesti neugodnih aspekata traumatskog doživljaja (zaboravljanje traumatičnih detalja, emocionalno distanciranje, izbjegavanje podsjećanja na traumatsko iskustvo itd.) i promotivni proces doziranog propuštanja traumatičnih sjećanja (u mislima, snovima, emocionalnim reakcijama) u cilju njihove prorade i poništenja njihovog patološkog djelovanja na duševni život osobe. Što se više i brže traumatski materijal proradi toće se prije traumatizirana osoba stabilizirati. Problem je u tome što je oživljavanje detalja traumatskog događaja vrlo bolno i teško podnošljivo za traumatiziranu osobu pa se zbog toga paralelno aktivira proces potiskivanja. Međutim, potiskivanje neugodnih doživljaja iz svijesti ima svoju cijenu, jer zahtijeva angažiranje značajne psihičke energije, a to se manifestira u vidu nemira, napetosti i drugih neugodnih osjećaja. Zato je konačno rješenje u osvješćenju, proradi i neutralizacijipatološkog učinka traumatskog doživljaja. Značajnom dijelu psihotraumatiziranihosoba to i uspijeva u roku od nekoliko dana do nekoliko tjedana i oni nastavljaju dalje život bez psihičkih posljedica.

Postavlja se pitanje, kada onda nastaje PTSP? PTSP nastaje kada, nakon traumatskog događaja, proces prorade psihotraume zapne u neprestanom perpetuiranju simptoma potiskivanja i nametanja traumatskih sadržaja tj. kada prestane služiti oporavku nego se pretvori u patološko stanje s gore opisanim simptomima. U takvim okolnostima traumatizirana osoba uvijek iznova proživljava pojedine segmente i pojedine aspekte traumatskog iskustva (prisilne misli, noćne more, strahovi, flash-backovi)  ili trpi posljedice njihovog potiskivanja (izbjegavajuće ponašanje, afektivna otupjelost, izbjegavanje emocionalne bliskosti s bližnjima i slično).

Zašto taj proces prorade kod nekih ljudi zapne i bezuspješno se ponavlja u vidu simptoma PTSP-a? Moguća su dva razloga. Prvo, psihička trauma može biti toliko teška da joj ne mogu odoljeti ni obrambene snage jake ličnosti ili je osoba psihički ranjiva, odnosno slabijih prilagodbenih kapaciteta pa je i manje snažne psihičke traume slome i trajno destabiliziraju. Nažalost, seksualno zlostavljanje spada u osobito teške psihičke traume pa većina žena poslije toga ima ozbiljne psihičke smetnje.

 

 

Čimbenici rizika za PTSP

 

Budući da ne obolijevaju sve traumatizirane osobe od PTSP-a, vrlo je važno poznavati čimbenike rizika koji pogoduju pojavi tog poremećaja.Govorimo o čimbenicima rizika za PTSP. Te čimbenike dijelimo na predtraumatske, peritraumatske (koji su prisutni u vrijeme traumatizacije i neposredno poslije nje)  i posttraumatske. Pregled ovih čimbenika objašnjava zašto je seksualno zlostavljanje, osobito ono u ratu, tako traumatično iskustvo.

Predtraumatski čimbenici su dječja i mladenačka dob te ženski spol. Djeca i adolescenti još nemaju razvijene prilagodbene kapacitete za podnošenje i proradu traumatskih doživljaja. Žene dvostruko češće obolijevaju od PTSP-a u usporedbi s muškarcima zbog:  spolno specifične socijalizacije, češćeg izlaganja ponižavajućim oblicima nasilja, češćeg izlaganja psihotraumama koje rezultiraju  negativnim osjećajima (poniženja, krivnja,  bijes).

Peritraumatski čimbenici vežu se s jedne strane uz obilježja traumatskog događaja (intenzitet i vrsta traume), a s druge strane uz obilježja neposrednog odgovora žrtve na stres(intenzitet peritraumatske reakcije i neki simptomi peritraumatske reakcije kao što su doživljaj depersonalizacije i derealizacijete osobito poniženja,osjećaja krivnje, bijesa, očaja). Izuzetno je važno naglasiti da ne traumatizira ono što se stvarno dogodilo nego ono što se doživjelo pri traumatskom događaju. Dakle, ako je netko izveden na strijeljanje zato da bi ga se prestrašilo i ponizilo, a ne da bi ga se ubilo, on je proživio stres strijeljanja. Isto tako, ako je neka žena imala doživljaj da ju se seksualno zlostavlja, onda je proživjela stres silovanja, bez obzira na neketehničke detalje kojima počinitelj to pokušava negirati.

Posttraumatski čimbenici, dakle oni koji su na djelu tjednima pa i godinama poslije traumatskog događaja, osobito su značajni za objašnjenje nekih teških psihičkih posljedica seksualnog zlostavljanja u ratu. Među njima se posebno ističu su stavovi okoline. Negativna procjena drugih o ulozi osobe u traumatskom događaju je najmaligniji prediktor kronifikacije PTSP-a. Iz negativnih stavova okoline, pogotovo apriornih, proizlazi i negativna procjena sebe. Dodatni stresovi i naknadni negativni životni događaji dodatno smanjuju izglede za oporavak žrtve zlostavljanja.

 

 

Sindrom traume silovanja

 

Kao posljedicu svega gore navedenog kod žrtve se razvija sindrom traume silovanja. To je zapravo PTSP specifično obojen traumatskim doživljajem silovanja, u kontekstu sociokulturnog okruženja kojem traumatizirana osoba pripada i obiteljskog statusa žrtve. Sindrom traume silovanja je širi pojam od PTSP-a. On uključuje tjelesne i psihičke promjene te promjene ponašanja žrtve, koje su posljedica doživljaja seksualnog nasilja. Ima tri faze, kao i PTSP: akutnu fazu, fazu reorganizacije i završnu fazu.

Akutna faza se može manifestirati kao ekspresivna reakcija praćena strahom, bijesom, nevjericom, potresenošću, stidom, poniženjem i očajem ili kao disocijativna reakcija koju karakterizira patološkineprimjerena mirnoća i pribranost, izostanak bilo kakvih osjećaja i pretjerano staloženo ponašanje. Ovaj drugi oblik reakcije ne znači izostanak stresa. Naprotiv, stres je za tu osobu bio toliko snažan da je došlo do tzv. disocijacije, patološkog stanja u kojem se zbog teškog stresa gubi veza između misli, osjećaja i ponašanja pa se žrtva ponaša kao da joj se ništa nije dogodilo. Upravo ovakva disocijacija najavljuje razvoj kasnijih težih psihičkih smetnji.

Faza reorganizacije je karakterizirana pokušajima osobe da se unatoč postojećim simptomima nosi s proživljenim traumatskim iskustvom. Najčešće se pokušava zaboraviti događaj u uvjerenju da, ako se na njega ne misli, on ne može imati negativni učinak. To se pokušava postići negiranjem da se silovanje uopće dogodilo, potiskivanjem događaja iz svijesti ili racionalizacijama (bio je pijan pa nije znao što radi i sl.). No kako su to nezrele obrane koje  zahtijevaju puno psihičke energije za njihovo održavanje, takve osobe postaju preosjetljive, napete, imaju provale bijesa prema sebi ili prema bliskim osobama, upadaju u depresivne krize sa suicidalnim idejama i sl. Zato su u ovoj fazi česte dramatične promjene raspoloženja, poremećaji spavanja, poremećaji hranjenja, seksualne smetnje, smetnje pamćenja i mišljenja, zlouporaba sredstava za umirenje i drugih sredstava ovisnosti, neurotske reakcije (ospesivno-kompulzivno pranje, klaustrofobija, gubitak seksualne želje, nemogućnost postizanja seksualnog zadovoljstva), psihosomatske smetnje i različiti oblici izbjegavajućeg ponašanje (nepodnošenje bliskosti s drugom osobom, izbjegavanje dodira i općenito socijalno povlačenje.

Naposljetku slijedi manje ili više uspješna, a u najtežim slučajevima je moguća i neuspješna, integracija traumatskog iskustva u osobni životni koncept s manjim ili većim psihičkim ožiljcima koji utječu na komunikaciju u obitelji te na socijalno i radno funkcioniranje.

 

 

Psihološka pomoć

 

U svakoj od gore navedenih faza sindroma silovanja ima prostora za psihološku pomoć. Što se ranije počne pružati pomoć to je uspjeh potpuniji. Još i danas, godinama nakon traumatizacije, mnoge žene imaju potrebu za psihološkom pomoći. Cilj psihološke pomoći je  obnoviti samopoštovanje žrtve seksualnog zlostavljanja i pružiti pomoć u ponovnoj uspostavi  pozitivnog identiteta. To se u psihoterapijskom procesu postiže kroz opetovanu terapijski vođenu proradu traumatskog iskustva i ventiliranje emocija proživljenih pri traumatskom doživljaju. Osobito je važno da silovana osoba razumije da je njezina žrtva posljedica neprijateljske strategije obeshrabrivanja i ponižavanja protivnika, kako bi ga se obeshrabrilo i slomio mu se otpor te da silovanje u ratu nije odraz agresivnog izražavanja seksualnosti nego seksualnog izražavanja agresije. Silovane žene su doista u tom smislu prave civilne žrtve rata. Bez ovih prethodnih faza: prorade, ventiliranja i kognitivnog razumijevanja događaja nema niti mogućnosti konstruiranja pozitivnih misli o razlozima za dalji život. Naposljetku, u tome može uvelike pomoći aktivno sudjelovanje u procesu svjedočenja i dobivanje zadovoljštine kažnjavanjem zločinca. Mnoge žene izbjegavaju svjedočiti jer ne žele ponovno proživljavati traumatsko iskustvo i oživljavati stigmu koju nose kao težak teret. U tome ihponekad ne podržavaju ni uži članovi obitelji, koji imaju svoje razloge i predrasude oko takvog svjedočenja. Međutim, tek kada se takvom zločinu pridruži ime počinitelja i razjasne sve okolnosti djela, sud može razgolititi njegovu ličnost i motive te ga primjereno kazniti. Na tako javno obilježenog počinitelja tada prelazi negativna stigma počinjenog zločina, a žrtva dobiva zasluženu zadovoljštinu i povrat dostojanstva.

 

 

Psihoterapijski postupci

 

U pružanju psihološke pomoći seksualno zlostavljanim ženama koristi se više psihoterapijskih tehnika. Prva skupina su psihodinamski orijentirane psihoterapijske tehnike: konfrotancijska tehnika (terapija uvidom)i suportivna tehnika (podržavanje u što uspješnijem funkcioniranju unatoč smetnjama).           Danas se često koristi i kognitivno-bihevioralna terapija u kojoj se zdravim mislima nastoji ublažiti negativne emocije.

Najpoželjnije je psihološku pomoć pružati u grupi žena sa sličnim traumatskim iskustvom, jer grupna terapijska klima omogućuje lakše otvaranje i neposredniju komunikaciju.

 

 

Obitelj i sindrom seksualnog zlostavljanja

 

Sve bi ovo silovane žene lakše prevladavale da nemaju obitelj – da nisu kćerke, supruge i majke tj. da nemaju u našem kulturnom okruženju status nositelja tradicionalnih, moralnih i obiteljskih vrijednosti. Njihova traumatizacija nije samo njihova patnja nego patnja cijele obitelji. Takva žena ima velikih poteškoća u obnašanju svojih ključnih životnih uloga, posebno uloge majke i supruge. Nisu rijetki emocionalni i seksualni problemi među supružnicima. Njezina patnja se prenosi na članove obitelji pa govorimo o sekundarnoj traumatizaciji.Psihičke smetnje žrtve mijenjaju ponašanje bližnjih prema njoj. Oni se iscrpljuju u ulozi pomagača, pokušavaju je zaštititi, izolirati od okoline i potencijalnih naknadnih trauma.  Sve to mijenja odnose u obitelji pa obitelj postaje disfunkcionalna, ranjiva

i kao cjelina nesposobna obnašati svoje temeljne društvene funkcije (priskrbljivanje sredstava za život članova obitelji, odgoj djece i njihovo osposobljavanje za život, društveni doprinos).

 

 

Utjecaj psihičkih posljedica seksualnog zlostavljanja na roditeljstvo

 

Roditeljstvo je jedna od najvažnijih životnih uloga. Seksualno zlostavljana majka može imati značajnih poteškoća u odnosima sa svojom djecom. Iskustvo zlostavljanja pokreće niz negativnih emocija, kognitivnih promjena i promjena u ponašanju, koje osobu čine bespomoćnom, ranjivom i nesigurnom u sebe. Zlostavljana žena gubi vjeru u svoju nepovredivost, nema povjerenja u okolinu, osjeća se stalno ugroženom, stav prema seksualnosti je promijenjen i pod teretom proživljenog zlostavljanja. Sve to utječe na njezine odgojne roditeljske modele koje prenosi na svoju djecu. Ona u odgoj unosi potrebu za pretjeranom zaštitom djece, prekomjernom kontrolom njihovog ponašanja iprenaglašenim emocionalnim očekivanjima. Zbog izgubljenog samopoštovanja, osjećaja poniženja i kroničnog osjećaja bespomoćnosti, ona može biti često preosjetljiva u komunikaciji, razdražljiva i netolerantna. Posebno je emocionalno osjetljivo pitanje odnosa roditelja prema djetetu rođenom kao plod silovanja. Takvih majki i djece, prema nekim izvješćima, ima u Slavoniji više od stotinu. Gdje su? Što rade? Kako se nose s eventualnim psihičkim smetnjama? Ova pitanja toliko zadiru u intimu ljudske egzistencije da je razumljiva tišina koja nakon njih uslijedi.

 

 

Utjecaj psihičkih posljedica seksualnog zlostavljanja roditelja na djecu i potomstvo

 

Trajne psihičke posljedice pretrpljenog zlostavljanja šire se s majke na druge članove obitelji, posebno na djecu. Ta sekundarna traumatizacija može biti izravna (trauma se s majke prenosi na djecu) ili neizravna (promijenjeni odnosi među sekundarno traumatiziranim članovima obitelji posredno traumatiziraju djecu). Već spomenuti traumom promijenjeni odgojni modeli ostavljaju negativne učinke na formiranje ličnosti djece, jer se djeca odgajaju pod teretom majčinih strahova, izgubljenog samopoštovanja i osjećaja bespomoćnosti. Neke obitelji pokušavaju negativne učinke zlostavljanja člana obitelji spriječiti šutnjom o tom događaju. Takva obiteljska tajna može biti pogubna za pravilan razvoj djece. Kao što individualno potiskivanje traumatičnog materijala u nesvjesno zahtjeva dodatne psihičke napore te izaziva nemir, napetost i promijenjeno ponašanje pojedinca, tako i svako kolektivno potiskivanje pa i obiteljsko, proizvodi kolektivni emocionalni kompleks iz kojeg izrastaju patološki obrasci ponašanja i patološka maštanja o sadržaju tajne, koja se ne zna, ali se naslućuje pa u konačnici takva djeca više trpe nego da im je tajna na prikladan način priopćena.

Nažalost, traumatsko iskustvo se može prenijeti i na slijedeće generacije. I dok je još razumljiv prijenos traume s majke na djecu, teže je razumjeti kako se to traumatsko iskustvo prenosi na unuke i praunuke koji su rođeni čak i poslije smrti traumatizirane osobe. To može biti posljedica prijenosa traumatskog iskustva putem obiteljske predaje od generacije do generacije, putem traumom modificiranih odgojnih modela koji se prenose kao tradicija na slijedeće generacije, putem identifikacijepotomka s traumom promijenjenim ponašanjem predaka ili čak putem genetskog, odnosno, epigenetskog utiskivanja traumatskog doživljaja i njegovog prijenosa s predaka na potomke.

 

Zaključak

 

Seksualno zlostavljanje u ratu predstavlja najbrutalniji oblik nasilja koji kod žrtve izaziva izuzetno jaki strah praćen osjećajem bespomoćnosti i koji ostavlja trajne teške psihičke posljedice. Okosnicu tih psihičkih posljedica čini posttraumatski stresni poremećaj oko kojeg se okupljaju drugi simptomi koji zajedno s PTSP-om čine sindrom traume silovanja. Osim osobnih patnji, psihičke posljedice seksualnog zlostavljanja pogađaju i članove obitelji putem sekundarne traumatizacije.Posebno su pogođena djeca zlostavljanih osoba zbog sekundarne (izravne ili neizravne) traumatizacije, traumom promijenjenih odgojnih modela ili zbog drugih načina transgeneracijskog prijenosa traumatskog iskustva.

 

 

Literatura

 

  1. Brewin et al. Journaloftraumaticstressdisorder  2000; 13(3):499-509.
  2. Brewin CR, Holmes EA. ClinicalPsychologyReview 2003; 23:339–376.
  3. Brewin, C R. et al.  Journal of Consulting and Clinical Psychology. 2000; 68(5):748-766.doi: 10.1037/0022-006X.68.5.748
  4. Coentre R, Power  P. Journal of Medical Case Reports 2011, 5:97http://www. jmedicalcasereports.com/content/5/1/97
  5. FolnegovićŠmalc  V. Posttraumatski stresni poremećaj (PTSP). www.cibermed.hr
  6. Horowitz MJ. Stressresponsesyndromes. (2nd ed.)  Northvale NJ: JasonAronson, 1986.
  7. Klarić M, Francišković T, SalčinSatriano A. Obitelj i psihotrauma. Medicina Fluminensis. 2010; 46(3):309-3017.
  8. Laddis  A. Annals of General Psychiatry 2010; www.annals-general-psychiatry.com/
  9. Olde E, et al. Journal of Trauma & Dissociation, Vol. 6(3) 2005, http://www.haworthpress.com/web/JTD
  10. Ozer EJ, et al. Predictorsofposttraumaticstressdisorderandsymptomsinadults: a meta analysis.  PsychologicalBulletin 2003; 129:52-73.
  11. Ullman  SE, Filipas HH. Journal of Traumatic Stress 2001; 14(2):369-389, DOI: 10.1023/A:1011125220522

 

 

 

 

Slaven Letica:

 

Transgeneracijske ratne traume i Sindrom izgubljenih i ranjenih dušaSIRD

Slovo na okruglom stolu „ Trauma – utjecaj na društvo“,

Vukovar, 1.ožujka 2013.godine

Možda i nesvijestan, najbolji je opis osjećaja, pamćenja i memorijskog, transgeneracijskog života većine bivših ratnika, ali i drugih ljudi koje kao ratne žrtve prežive rat, dao pjesnik Tomislav Bajsić, nadareni i proslavljeni hrvatski pjesnik, ratnik i ranjenik u ratu (teško je ranjen na  ličkoj bojišnici), u intervjuu znakovitoga naslova „Rat u meni ne može izbrisati ni ocean“:

“Osnovno pitanje ljudi koji su punim plućima zaronili u ratne bitke jest: zašto sam preživio ja, a moj prijatelj, suborac, moj brat, nije? I ako smo preživjeli, u kakav smo svijet dovedeni, iz onoga za koji smo tijekom agresije na Hrvatsku mislili da ga nećemo moći napustiti, da smo u njemu zatočeni.“ [1]

Tomislav Bajsić došao je znatno ranije, danas već davne 1998. godine, kad je pisao zbirku pjesama Južni križ: da se njegova generacija nepovratno razdvojila na one koji su bili u ratu i one koji nisu bili. Dečki i cure koji su išli u iste škole, čitali iste knjige, slušali istu glazbu i dijelili zajedničke ideale i nade, odjednom su se razišli bez volje i sposobnosti da se ikad više uzajamno intenzivno druže, komuniciraju i definiraju životni smisao.

Izgubljene ili ranjene duša ratnika ostaju zarobljene na ratištima, s poginulim i ranjenim suborcima, ali i opterećene dušama ubijenih i ranjenih neprijatelja. One danju ponekad prošeću po procvalim i mirisnim banijskim, velebitskim ili vukovarskim prostranstvima, ali se onda noću vračaju ranijem vlasniku kao teške noćne more, tjeskobe, razdražljivosti, malodušja ili opasne agresije – češće prema sebi, ali dovoljno često i prema najbližima.

Da je put s ratišta do obiteljskog i ljudskog spokoja i sklada dug i mukotrpan i da ga mnogi bivši ratnici nikad ne uspiju priječi znao je još Homer koji je u Odiseji opisao taj mukotrpni put, a u Ilijadi niz osjećaja koje bismo danas mogli nazvati PTSP-om.

Osobno sam oduvijek smatrao kako PTSP nije mentalni poremećaj ili duševna „bolest“, već kompleksni socio-psihološki problem: sindrom izgubljene ili ranjene dušeSIRD.

Taj se sindrom tijekom vremena pretvara u obiteljske „mnemotičke obrasce“ koji se kroz procese „mnemotičke socijalizacije“, njegovanja obiteljskog i kolektivnog pamćenja, prenosi na buduće generacije, pa često živi desetlječima, stoljećima ili čak tisučljećima: židovski mit o izlasku iz egipatskog ropstva i dolasku u Obečanu zemlju; povijesne traume holokausta i genocifa; srpski Kosovski mit; američki Mit o Alamu; povijesna truma brojnih hrvatskih obitelji stradalih i koncentracijskim logorima NDH, Križnom putu i na Golom otoku; Vukovarski mit u nastajanju.

Različiti su pojmovi kojima se označava ta, nazovimo je tako, mnemotička truma: „produžena“, „ponovljena“, „kronična“, „kumulativna“, „multipla“, „transgeneracijska“, „višegeneracijska“, „povijesna“ itd.

Moja obitelj, primjerice, duže od pola stoljeća, održavala je priče i legende o prognaničkom odlasku i povratku u i iz El Shata, izbjegličkog logora na Sinaju.

Ratne traume su fizičke, duševne i osjećajne rane koje ne pogađaju samo pojedinca, već i obitelj, zajednicu, u slučaju Vukovara, cijeli grad i njegove građane. Često pogađaju cijelu naciju, pa i čovječanstvo.

Tijekom rata, zbog razumljivih razloga, pažnja je javnosti, znanostii institucija koje pokušavaju pomoći žrtvama ratova, usmjerena na najteže stradale ratnike: ranjenike, invalide, oboljele od PTSP-a.

Međutim, vrlo brzo, tijekom i nakon ratova, postaje jasnim kako rat ne ranjava, a često i usmrčuje duše ratnika, već i drugih stradalnika ratova: civili općenito, silovane žene i muškarci, bolesnici i ranjenici, zatočenici logora, prognanici, povratnici itd.

U vukovarskom slučaju cijeli je grad zapravo – istraumaziran.

Dakako, ratne traume i stresovi nisu neovinsni i jedini čimbenici koji utječu na zdravlje pojedinca, obitelji i zajednice.

Bitnu ulogu u neutraliziranju, ublažavanju, pa i potpunom nestanku negativnih posljedica ratnih trauma može imati socijalna/društvena podrška koja može imati različite oblike: informacijska i materijalna pomoć, stručna pomoć, simbolična potpora (u slučaju Vukovara i Vukovaraca to je svakako zahvalnost građana cijele Lijepe naše za njihov doprinos stvaranju i oslobađanju Republike Hrvatske).

Upravo zbog toga mislim da bi „nova paradigma“ u razumijevanju patnji, iskušenja i borbe sudionika i stradalnika ratova – invalida, ranjenika, silovanih žena i muškaraca, zatočenika sabirnih logora, prognanika, povratnika, ali i njihovih bližnjih prve, druge i treće generacije – mogla biti paradigma i praksa liječenja ili iscjeljenja ranjenih ili izgubljenih ljudskih duša bivših ratnika koju je razvio američki klinički psiholog Edward Tick[2]. Svoju metodu nazvao je Asklepijevom metodom, jer je poticaj i ideje za razvoj svojih terapijskih tehnika pronašao u medicini drevne grčke medicine.

Pokušavajući pomoći bivšim ratnicima izgubljenih ili ranjenih duša, on je istraživao i putovao svijetom da bi spoznao kako su se različite kulture, religije i prakse liječenja i iscjeljenja odnosila prema onome što se danas naziva PTSP.

Došao je do spoznaje do koje je kod nas došao hrvatski psihijatar prof.dr. Miro Jakovljević.  Surađujući s velečasnim Zlatkom Sudcem koji ratnicima ranjenih duša za okrepu nudi katarzičnno suočenje s prirodom njihovih ranjenih duša, ali i vjeru u Isusa Krista i blaženu djevicu Mariju, vlastitu karizmu i nadu, Miro je na kraju shvatio da psihijatrija i farmakologija ne mogu iscijeliti ranjene duše.

 

Konačno, umjesto zaključka.

Oslobađajuće presude Haškoga suda hrvatskim generalima i, posredno, samoj Republici Hrvatskoj, djelovale su i djeluju kako najsnažniji oblik socijalne i emocionalne potpore svim žrtvama rata, posebice Vukovarcima.

Istodobno, spoznaja da nitko od najvišeg vodstva JNA nije suđen za rušenje Vukovara i Hrvatske i za ratne zločine protiv mira, agresije i za ratne zločine, djeluje kao „produžena trauma“.

Isti učinak ima i ishitreno, prinudno, protiv volje i osječaja večine građana, uvođenje ćirilićnih natpisa u gradu.

 

DODATAK

 

Uz rizika da napravim poneku pogrešku, mislim da je 23-godišnju povijest promjena dominantne slike-predodžbe o hrvatskom vojniku kojeg je ime znano samo Bogu moguće svesti na 14 simboličkih slika:

1. Ratnik – dragovoljac koji na bojište odlazi iz najplemenitijih osjećaja, zbog težnje za slobodom i pravdom, bez zadnjeg i ikakva računa, sa svojim dečkima iz kvarta ili sam, u trapericama, s kalašnjikovim (arhetipovi tog tipa ratnika za mene su danas veliki pjesnik Tomislav Bajsić i dječak-ratnik čije je ime znano samo Bogu kojeg smo Tanja Torbarina vidjelu u centru za vojnu obuku Lučko sredinom srpnja 1991. godine; na sebi je imao majicu s likom Micky Mousa);

2. Skupina ratnika ovjekovječena u genijalnim, romantičnim i poetičnim dokumentarnim snimkama Gordana Lederera „Banijska ratna praskozorja“, praćena glazbom pjesme „Brothers in Arms“;

3. Pokret otpora i junaštvo samoniklih ratnika vizualiziran herojstvom i herojima Trpinjske ceste kao „groblja tenkova“[3] ili, primjerice, TV snimkom „Obadva, obadva su pala“;

4. Slike i snimke uhićenih ratnika nakon pada Vukovara koje su budile kolektivni osjećaj beskrajnog bola, nemoći, ali i prkosa i ponosa;

5. Slike povratka mučenih i preko-noći-ostarjelih ratnika iz srpskih zarobljeničkih logora.

6. Masovne snimke pobjedničke vojske nakon „Oluje“ koje su cijelom narodu ili barem 90 posto tog naroda donijele osjećaje pravde, slobode i mira;

6. Slike i snimke smijenjenih generala koji čuvaju Janka Bobetka ne želeći pristati na njegovo izručenje Haškom sudu;

7. Slike i priče o bivšim junacima koji postaju plaćene ubojice (Siniša Dvorski, James Capiu ) i bivšim ratnicima koji postaju samoubojice – njih gotovo 2.100: 100 godišnje;

9. Slike i priče o lažnim invalidima i lažnim PTSP-ovcima; Metafora i naracija o lažnim braniteljima – uljezima, prevarantima, lovcima.

10. Snimka i slike uhićenja karizmatičnog generala Ante Gotovine, hrvatskog Temistokla;

11. Slike i snimke o uhićenjima i suđenjima ratnim junacima koji postaju ili doista jesu ratni zločinci – personificirana u Mirku Norcu;

12. Tragična saga o poludjelom, pomahnitalom generalu, masovnom ubojici  Ivanu Koradeu;

13. Istinite priče i mitovi o lažnim braniteljima.

14. Velika katarza nakon oslobađajućih presuda Haškoga suda generalima Anti Gotovini, Mladenu Markači i Ivanu Čermaki.

Skicirana povijest promjena ikonografskih slika i javnih predodžbi o hrvatskom ratnicima ne razlikuje se odveć od povijesti odnosa, primjerice, američke javnosti prema ratnim veteranima vijetnamskog, pustinjskog, iračkog, somalijskog, bosanskog, kosovskog ili afganistanskoga rata.

Predodžbe ljudi o hrvatskim ratnicima mijenjale su se u negativnom smjeru od romantičnih i idealističkih iz doba „medenog mjeseca“ na početku agresije, prema negativnim i demonskim i zbog toga što je sve ono što je bilo povezano s Domovinskim ratom postalo, umjetno stvorenom, preprekom za prijem Hrvatske u EU. Već više od deset godina događa se fenomen poznat iz psihologije kao optuživanje žrtve.

Najveći, metafizički zločin prema braniteljima i osloboditeljima Domovine napravljen je onog časa kad vladajuće političke elite nisu pronašle način da Republiku Hrvatsku naprave u skladu s idealima, snovima i nadama njenih palih ratnika, čija su imena i zasluge najčešće znane samo Bogu.

U najslavnijem govoru u povijesti nad rakom – govorom na sprovodu palim ratnicima u prvoj godini Peleponeskog rata – Periklo najprije veliča slavu, slobodu i blagostanje Atene i nakon toga govori bližnjima poginulih kako je čast umrijeti za takvu državu.

Nažalost, takav je govor nezamisliv već dugo u Hrvatskoj, jer je današnja Lijepa naša milijunima svjetlosnih godina udaljena od snova i stihova koju su o njoj imali branitelji, posebice oni koji su kao DRAGOVOLJCI otišli braniti svoj dom, selo, grad i domovinu.

 

Nakon dugog razdoblja negiranja same činjenice da hrvatski ratnici mogu patiti ili bolovati od PTSP-a, pukom intelektualnom i profesionalnom inercijom briga o bivšim ratnicima koji pate od PTSP-a prepuštena je psihijatrima. Psihijatri su, pak, tretiranje te „bolesti“ u najvećem broju slučajeva sveli na farmako-terapiju, a manjim dijelom psihoterapiju.

Ovdje želim podsjetiti da je uloga psihijatrije u liječenju i „liječenju“ ratnih trauma danas vrlo slična onoj koju je ta struka imala nakon Prvog svjetskog rata kad su se ratni dezerteri, ali i ratnici koji nisu mogli živjeti sa svojim „noćnim morama“, masovno „liječili“ elektrošokovima. Zanimljivo je i malo poznato da je Sigmud Freud kao svjedok ekspert na suđenjima vojnicima koji su počinili ratne zločine bio odlučni protivnik te „terapije“. Potapanje ratnika s teškim PTSP-om propisivanjem psihofarmaka često ima isti krajnji učinak.

 

 


[1] Jutranji list, 15. 2. 2009.

[2] Niti jedna od njegove tri knjige nije prevedena na hrvatski jezik: „The Practice od Dream Healing: Bringing Anciant Greek Mysteries into Modern Medicine“, „Sacred Mountain: Encounters with the Viet Nam Beast“ i „“War and the Soul: Healing Our Nations Veterans from Post-Traumatic Stress Disorder“.

[3] Vukovarski ratnici dobro znaju da su se najteže borbe vodile na Sajmištu i Borovom naselju, a ne na Trpinjskoj cesti.

 

Vukovar, 1. ožujka 2013.

prof. dr. sc. Vladimir Dugalić

 

Praštanje očituje božansku moć u nama

 

Biblija, kao Knjiga života, već od svoje prve stranice pokušala je odgovoriti na pitanje o podrijetlu zla u svijetu i smislu patnje nevinih. Naime, iako je čovjek stvoren na sliku Božju te je, kao takav, u sebi dobar jer je stvoren iz Božje ljubavi, već prva poglavlja Biblije izvještavaju kako se čovjek pobunio protiv Boga te su iz tog osnovnoga grijeha prema Bogu Stvoritelju nastali novi zločini prema vlastitomu bratu, o čemu zorno govori priča o Kainu i Abelu. Nastali su ratovi i uništenja, izmišljeni su mehanizmi ugnjetavanja i iskorištavanja, nesnošljivosti i mržnje. U svijet je ušlo zlo koje je u sebi nosi želju za uništenjem čovjekova života, ali i za postupnim razaranjem svijeta u kojem živimo.

 

1. Čovjek je sposoban Bogu reći NE i tako zloupotrijebiti svoju slobodu. Biblija ukazuje kako se u zloupotrebi osobne slobode, koju nam je Bog dao, nalazi temeljni uzrok što je zlo ušlo u svijet. Oholost i želja biti kao Bog glavni su pokretači sebičnosti i, slijedom toga, čina koji drugima nanose zlo. Na tom tragu, jedva da se mogu sagledati sve negativne posljedice čovjekova rušilačkog odnosa prema drugom biću i prema stvarnosti u kojoj živi i djeluje. Kada ova sebičnost i oholost poprimi oblik ideologije i nacionalizma tada se zločini samo umnažaju. Naš Domovinski rat tomu najbolje svjedoči, jer su počinjeni grozni zločini koje se ne bi trebalo ni skrivati, a niti umanjivati. U kratkom vremenu dogodile su se strahote koje, i nakon  dvadeset godina, još uvijek mnoge opterećuju. Mnogi u sebi nose slike strave i užasa s kojima moraju svakodnevno živjeti. U trenutku su nepovratno srušeni svjetovi koji su godinama građeni i njegovani. Polomljeni su mnogi brakovi, izgubljeni brojni životi, osakaćeni – i fizički i duhovno – mnogi ljudi, poremećeni i prekinuti su odnosi suživota, opljačkana brojna materijalna dobra. Jednom riječju: zlo se razlilo u svoj svojoj snazi ovim vremenom i nesmiljeno se sručilo na ljude koji u njemu žive.

 

2. Zlo se progresivno širi te u sebi nosi društvenu dimenziju. Povijest zla, jednom započeta remećenjem odnosa prema Bogu kao čovjekovu Stvoritelju, nezaustavljivo ide dalje i postaje prostorom propasti i za samoga čovjeka. U takvoj situaciji najčešće se postavlja pitanje zašto nam je netko nanio bol i zlo. Međutim, osnovno pitanje nije drugi – zločinac, nego je temeljno pitanje okrenuto prema žrtvi i njezinom budućem životu. Kako ja mogu izaći nakraj sa zlom koje mi je naneseno? Kako učiniti da tuđe zlo ne postane i moje? Kako onemogućiti da žrtva ne postane zločinac? Kako se zapravo osloboditi tuđega zla čije posljedice i te kako osjećamo na svome životu?

 

Nije se teško složiti s tim da zlo opterećuje i guši život i poput metastaza razara njegovo tkivo. U interesu života općenito, ali ništa manje ni vlastitoga, nužno je sučeljavanje s tumorom zla i neminovni otklon njegovih uzroka i posljedica. Ali uvijek ostaje teško pitanje: kako? To osobito vrijedi ukoliko se radi o tuđemu zlu, na koje je svatko znatno osjetljiviji nego na svoje vlastito, koje vrlo često niti ne zamjećuje, jer je postalo dio vlastitoga života. Koja sredstva treba upotrijebiti da bi se zlo, kao moćna razaralačka snaga, izbacilo iz vlastitoga života da bi se oslobodio život? Na ovo pitanje Stari zavjet nije uspio pronaći odgovor.

 

3. Oslobađanje od tuđega zla. Odgovor na ovo pitanje donosi tek Isus svojom žrtvom na križu. On slobodno – potpuno nevin – prihvaća zlo koje mu je naneseno riječima: „Oče, oprosti im jer ne znaju što čine“, te svojom snagom ljubavi i praštanja prekida lanac zla. Međutim, ovo se događa na dvije razine. Na prvoj, sam počinitelj zla mora se osloboditi svoga zla. Na tom tragu, od svoga se zla oslobađa svatko osobno, suočavanjem s njime u iskrenosti srca i zauzimanjem pozitivnog odmaka od njega, promjenom načina ponašanja i razmišljanja. U biblijskom jeziku osobni odmak od zla naziva se obraćenjem, a Isus ga povezuje s vjerom. Ne može se, naime, nešto vjerodostojno činiti, ako se u to ne vjeruje. Potrebno je iskreno i duboko vjerovati u moć ljubavi koja daje oprost i omogućuje nov način života. Tko ne vjeruje u takvu moć ljubavi, čiji je najveći plod praštanje, on ne vjeruje u Isusova Boga, i takav ostaje živjeti u starome svijetu zla i grijeha. On nema potpuno povjerenje u milosrdnoga i opraštajućeg Boga koji u Isusu pokazuje svoje pravo lice. Za prihvat takvoga Boga doista je potrebna vjera koja nije sama po sebi razumljiva.

 

Na  drugoj razini, sama se žrtva mora suočiti s posljedicama zla koje joj je naneseno. To uključuje odnos prema tuđem zlu i traži odgovor na pitanje: Kako se u toj situaciji ponašati i kako se osloboditi toga zla? Kako izaći iz stanja žrtve, a ostati kao čovjek neskršen, kako se oprijeti tuđem zlu, a sam od žrtve ne postati zločinac? Kako unatoč zlu ostati u središtu svojega bića zdrav i slobodan od tuđega zla? Kako otupiti moć tuđega zla? Kako u svijetu zla živjeti, a da zlo ne postane vlastita mora i vlastita sudbina? To nipošto nisu teoretska pitanja, nego vrlo konkretna i životna, koja zadiru u svakidašnji život i neumoljivo se nameću da ih rješavamo.

 

Najrazornija moć tuđega zla vjerojatno je u tome da zločinac ne samo učini zlo svojoj žrtvi, nego da on svoju žrtvu na izvjestan način tako veže uza se da jednom počinjeno zlo i nadalje djeluje u žrtvi, a da ona to ne želi, a vrlo često niti ne zamjećuje. To se najbolje vidi po tome što žrtva ne može izaći iz nametnutog joj svijeta zla, što ona u tom svijetu pod teretom počinjenoga zla i nadalje pati, a što ima dalekosežne posljedice za njezin život. Zlo kojim ju je zarazio počinitelj nemilosrdno izjeda žrtvu, i djeluje na okolinu u kojoj žrtva živi. Na taj način stvara se teško ozračje zla koje jednostavno guši život. Zato je nužno potrebno da se žrtva oslobodi tuđega zla, da izađe iz stanja žrtve i da ostane zdrava u središtu svoje osobe. Ali time se otvara veliko pitanje: kako je to moguće?

 

Žrtva se prema zlu i zločincu može postaviti na dva glavna načina. Pod udarom zla žrtva može posegnuti za matematičkim sustavom ponašanja i pokušati istom mjerom vratiti počinitelju zločina. Na taj način žrtva se samo prividno oslobađa tuđega zla misleći daje s uzvratom zla na zlo konačno riješen slučaj. No, slučaj time nije završen, nego zapravo nastavljen jer se svoj im činom uzvrata zla žrtva stavila na razinu počinitelja zločina. Ona je, istina, izašla iz stanja žrtve, ali je stupila na razinu zločinca i izjednačila se s njime. Zlo time nije prekinuto, nego djeluje dalje i proizvodi svoje učinke. Lanac se zla širi i produbljuje, iako to žrtva ne želi. Začarani krug zla uništava i žrtvu i zločinca ostavljajući ih u nemogućnosti da se oslobode zla.

 

No, žrtva se prema počinitelju zla može postaviti i na drukčiji način. Ona će biti svjesna sve težine učinjenog joj zla, ali pod njim neće pokleknuti jer će to zlo preboljeti i prepatiti u patnji opraštajuće ljubavi. Upravo u patnji ljubavi koja prašta i koja se ne uzdiže na razinu zločinca, žrtva se učinkovito oslobađa tuđega zla i otvara mogućnost smirenoga života. U ovom slučaju oprost je u izvjesnom smislu osobni žrtvin dar počinitelju koji svojom neuvjetovanošću otvara novu mogućnost života. Žrtva time odgovornost prebacuje na počinitelja zla, jer on sada treba sam raščistiti sa svojim zlom. Tako se žrtva vjerom u ljubav i djelovanjem iz te ljubavi spašava iz začaranoga kruga zla i oslobađa se vlasti počinitelja zla. Čineći dobro, žrtva pobjeđuje zlo u sebi, oslobađa ponajprije sebe te počinitelju daje mogućnost da sam sa sobom sredi račune o počinjenom zlu. Ona prestaje misliti o učinjenom joj zlu i okreće se pozitivnim tokovima života. Nakon darovanog oprosta počinjeno zlo više ne djeluje na žrtvi svojom razaračkom snagom, jer je prekinut lanac koji je spajao žrtvu i počinitelja zločina.

 

4. Praštanje potvrđuje život u dubini. Praštanje, kao proces što se odvija između počinitelja zločina i žrtve, te unutar same žrtve, težak je, ali neophodan čin svakoga tko vjeruje u život. Biblija nam stoga govori da se život  potvrđuje onakvim životom kakav je objavljen u Isusu, u njegovu životu i smrti, u njegovim riječima i djelima. On stavlja u praksu Božji način djelovanja i Božji odnos prema svijetu i čovjeku, koji čini da njegovo sunce izlazi nad zlima i dobrima, i da kiša pada pravednima i nepravednima (Mt 5, 45). Uostalom, Isus traži od svojih učenika da u svom odnosu prema drugima budu savršeni kao što je savršen Otac naš nebeski. Božjom ljubavlju, kao praštanjem, doista opstoji ovaj svijet i opstoji život; sve drugo vodi uništenju i znači svekoliku propast.

 

Zato Isus i poučava svoje učenike da svakodnevno u molitvi koju ih je on naučio moliti (Mt 6, 9-13; Lk 1 1, 2-4), mole da praštamo jedni drugima, kao što Bog nama prašta naše velike dugove. Postoji samo jedan uvjet koji Bog postavlja da bi nam oprostio, a to je spremnost da i mi oprostimo svojim dužnicima. Oproštenje smo kadri primiti samo ako smo sposobni drugome oprostiti. Naime, ne možemo očekivati oproštenje, ako smo istovremeno tvrdi prema sučovjeku s kojim dijelimo istu zemlju i isti komad neba. Moći praštati, znači u sebi imati božansku snagu koju ima Bog, i nju u svojim odnosima spram drugih svakodnevno neumorno aktivirati. Praštajući svojim dužnicima mi postupamo kao što postupa sam Bog prema svim ljudima, ne pitajući pritom tko je tko.

 

U našim vremenima i na našim prostorima mnogi će možda teško moći čuti riječ praštanje, jer puno se toga dogodilo što mnogostruko opterećuje njihov život i onemogućuje svaku pomisao na oprost. No uvijek treba posvješćivati istinu života koja se ne da mimoići, a ta je da ne bismo trebali postati kao oni koji su počinili zločine i učinili veliku nepravdu, i na taj se način izjednačavati s njima. Tim se postupkom nećemo riješiti svoje tjeskobe, nego ćemo još više biti zaraženi opasnošću zla koje će nas tada dokrajčiti i učiniti da, istina, iziđemo iz stanja žrtve, ali i da postanemo zločinci. Pokušajmo stoga oprostom osloboditi sebe od tuđega grijeha, a obraćenjem i traženjem oprosta osloboditi se svoga vlastitoga zla.

 

Svaki drugi put nije kršćanski i nije put Isusova učenika. Nije to lagan put koji bi se receptom dao propisati, nego je trnovit, težak, povezan s unutarnjom mukom i borbom u samome srcu. No, s druge strane, taj put nije besmislen, jer patnja i muka, zato što proistječu iz ljubavi, a ne iz mržnje, znače za čovjeka oslobađanje i spasenje. Time se utire novi put života, koji samo praštanjem iz ljubavi postaje istinski smislen i pravi put suživota. Svijet bez zla ne postoji, ali je moguće stvoriti takav svijet u kojemu zlo neće biti pobjednikom, nego dobro, u kojem neće vladati mržnja, nego ljubav, u kojem neće vladati zakon osvete, nego velikodušje praštanja. Da bi to uistinu bilo moguće, potrebno je čvrsto vjerovati u te vrijednosti, potrebno je vjerovati da Bog stoji iza onih koji se tako ponašaju i koji tako čine. U takvima istinski  djeluje božanska snaga, koja čini da život opstane i ide dalje i koja otvara nove mogućnosti života ondje gdje ih ljudi svojim zlim činima i svojom uskogrudnošću zatvaraju.

 

NEUROFIZIOLOGIJA TRAUMATSKOG DOŽIVLJAJA

Sanja Josef Golubić

Fizički odsjek, Prirodoslovno-matematički fakultet, Sveučilište u Zagrebu

 

1. Uvod

Što je traumatski doživljaj? Traumatski doživljaj jest iskustvo događaja obilježeno iznimno negativnim emocionalnim  nabojem ili serija takvih iskustava koje djelomično ili u potpunosti onemogućavaju sposobnost osobe da integrira mentalni konstrukt (sjećanje, ideje) i emocije vezane uz iskustvo.

Što je posttraumatski stresni poremećaj (PTSP)? Kao posljedica neintegriranog traumatskog doživljaja stvara se blokada na nivou ličnosti koja vodi do čitave serije dugodosežnih negativnih posljedica.  PTSP je posljedica neuspješne razgradnje blokade na nivou ličnosti tijekom prirodnog oporavka osobe nakon traume, a koju svaki pojedinac  nastoji premostiti na sebi svojstven način. To je čini teško vidljivom  i mjerljivom izvanjskim bihevioralnim i neuropsihološkim  mjerilima pa često ostaje ne prepoznata od strane profesionalaca koji se bave mentalnim zdravljem (psiholozi, psihijatri, neuropsihijatri).

Koja je, zapravo, prava priroda PTSP-a?  Da bi spoznali prirodu PTSP-a  nužno je odmaknuti se od slike PTSP-a kao čisto emocionalnog i psihološkog  poremećaja te ga sagledati iz šire perspektive, imajući u vidu cjelovitost osobe, odnosno nedjeljivost njenog psihičkog , fizičkog i duševnog tijela. Polazeći od pretpostavke da se trauma manifestira ne samo kroz obrasce ponašanja i reakcija koje psihologija kao znanstvena disciplina proučava već se njene posljedice u vidu poremećaja i blokada manifestiraju u svim tijelima pa i u fizičkom tijelu  moguće je riješiti ne samo pitanje pouzdane kliničke dijagnoze već i tretmana koji će dovesti do razgradnje blokada preko svih tijela osobe.

2. Neurofiziologija traumatskog događaja

Mozak je organ koji predstavlja sponu između kognicije, emocija  i fizičkog tijela, svojevrsni najfiniji  fizički odraz uma i osjećaja.  Moderne metode za funkcionalno oslikavanje mozga, razvijene tijekom proteklih nekoliko desetljeća, omogućile su neinvazivan uvid u njegovu osjetnu i kognitivnu aktivnost. No, ljudski mozak predstavlja i i dalje jednu od najvećih zagonetki te ne čudi da neuroznanost predstavlja jedno od najdinamičnijih područja istraživanja u 21. stoljeću. Relativno malen broj neurofizioloških studija koje su proučavale patofiziologiju PTSP-a uključuju mjerenja cerebralnog toka krvi tehnikom  pozitronske emisijske tomografije (PET),  posrednog oslikavanja aktivnosti mozga  funkcionalnom magnetskom rezonancom (fMRI) te rijeđe direktnim mjerenjima neuralne aktivnosti magnetoencefalografom (MEG) [2,3,4,5].

Promotrimo iz neurofiziološke perspektive manifestaciju osjećaja opasnosti u mozgu koji  u svom ekstremnom obliku vodi do traumatskog doživljaja. Poznato je da postoje tri klasična odgovora  na opasnost: borba, bijeg  i smrzavanje, no gdje i kako se oni stvaraju u mozgu?

 

 

Uzmimo jednostavan primjer šetača u šumi i zmije riđovke.

LeDoux, Scientific American, 1994

Nakon što se zmija pojavi u vidnom polju šetača, vidna informacija se iz očiju, osjetila za vid, vidnim živcem šalje u V1 (primarno vidno područje) koje se nalazi u vidnom korteksu (zatiljni režanj) gdje se lančano obrađuju detalji slike. Nakon grube obrade u V1 informacija se razdjeljuje na dva puta: brzi (dorzalni, limbički, emotivno obojen) te na spori (ventralni, somatski, kognitivni). Oba puta završavaju u dijelu mozga koji nazivamo amigdala. Amigdala se aktivira u stanju straha, inicijator je lanca  bioloških reakcija kojima se strah  manifestira. Zadužena je  za procesiranje emocija te uključena u održavanje homeostaze (zdrave, dinamičke ravnoteže organizma).

A) Brza grana (dorzalna) dovodi još detaljno neobrađenu vidnu informaciju u  talamus. Talamus je dio mozga zadužen za integraciju različitih osjetnih podražaja te ima značajnu ulogu u neuralnoj mreži zaduženoj za pohranu iskustava. Nakon što uđe u talamus vidna informacija može interferirati s iskustvom jakog emocionalnog intenziteta te ga ugraditi kao dodatnu informaciju. Iz talamusa emocionalno obogaćena osjetnainformacija se šalje u  u donji (ventralni) dio prefrontalnog korteksa (vPFC)  gdje se vrši gruba procjena rizika. Na osnovu grube procjene opasnosti vPFC  može aktivirati amigdalu. Amigdala se ovom petljom može aktivirati već u prvih 100 – 150 ms nakon podražaja. Ukoliko je naš šetač već imao bliski susret sa zmijom, te je bio napadnut,to je  iskustvo pohranjeno u talamusu s velikim negativnim nabojem. Vidna informacija o nečem sličnom zmiji interferirat će s već proživljenim negativnim iskustvom u talamusu pa će vPFC aktivirati amigdalu. No još uvijek se neće pokrenuti lanac bioloških  reakcija koji prepoznajemo kao strah. Za to je potrebna dodatna aktivacija amigdale sporim (ventralnim) putem.

B) Paralelno se informacija iz V1 procesira i sporom granom  (ventralnom) koja vodi preko donjeg dijela slijepoočnog  režnja  prema središnjem  dijelu PFC i na kraju opet završava u amigdali. Na tom se putu detaljno obrađuju svi  prostorni (dinamički i statički)  aspekti vidnog stimulusa. Percepcija/prepoznavanje viđenog objekta kao zmije dešava se u PFC, gdje joj se daje kontekst i perspektiva. Dodatna analiza i usporedba  s već poznatim sadržajima omogućuje  detaljnu procjenu opasnosti koju nosi vidna informacija. Središnji dio  PFC može dalje  inhibirati (gušiti aktivnost) ili dodatno aktivirati amigdalu proporcionalno procjenjenom intenzitetu opasnosti. Nakon što informaciju koju nosi vidni podražaj percipiramo/prepoznamo kao zmiju, a ne štap ili glistu, središnji PFC će ju staviti u kontekst ostalih srodnih informacija te procijeniti opasnost. Ukoliko je zmija prepoznata kao otrovnica spremna za napad, PFC će poslati snažan aktivirajući signal amigdali te će ju dodatno aktivirati.

C) Kad je aktivacija amigdale potvrđena i sporom granom,  dovoljnoje  velika da prijeđe prag potreban za pokretanjem lančanih reakcija u organizmu koje se manifestiraju kao strah (stresni odgovor). Spora  grana procesiranja  može aktivirati amigdalu  znatno kasnije no brza, ali  još uvijek unutar prvih  600 ms nakon podražaja.

Stresni impuls iz amigdale  pokreće niz  neurobioloških promjena koje pomažu tijelu da odgovori na akutnu izvanjsku prijetnju. Gotovo trenutno ( unutar 300 ms od svoje aktivacije) amigdala  djeluje  na insulu, talamus, hipotalamus te motorički korteks čija specifična aktivacija vodi do aktivacije žlijezda s unutrašnjim lučenjem (hipofiza, nadbubrežne žlijezde) koje izazivaju pojačano izlučivanje adrenalina. Adrenalin ubrzava metaboličke reakcije u stanici što dovodi do promjene cjelokupne metaboličke ravnoteže u organizmu. One se manifestiraju   porastom tlaka krvi, ubrzanim disanjem, ubrzanim  radom srca,  širenjem zjenica, suženjem krvnih žila u probavnim organima da krv može bolje snadbjevati mišiće i mozak, napinjanjem  mišića u stanje pripravnosti i sličnih simptoma.

D) Istovremeno aktivaciji amigdale koja potiče lanac  procesa koji u pravilu  izazivaju   ‘smrzavanje’,  u PFC vrši se daljnja procjena te  donosi izvršna odluka  tipa akcije koja će se poduzeti: borba ili bijeg.  Amigdala i hipotalamus povratnom spregom potvrđuju stupanj svoje aktivnosti PFC-u tako da on može  dodatnim impulsima  fino prilagođavati  i navoditi  njihove reakcije. Povratna sprega služi kao samoregulacijski mehanizam koji je u stanju  eventualno ne-zdravo procesiranje podražaja vratiti u ravnotežni (zdrav) režim rada.

E) Nakon završetka traumatičnog događaja u frontalnom režnju se naknadno procesiraju sve informacije o doživljenoj situaciji, i fizičke i emocionalne i osjetne i kognitivne te se putem neuralne mreže talamusa, hipokampusa ivPFC pohranjuju kao iskustvo.

Kako i gdje u mozgu nastaje patološko procesiranje izvanjskih podražaja koje se očituje kao postraumatski stresni poremećaj?

Uzmimo primjer osobe koja je bila žrtva silovanja.

Prije silovanja je par ruku bio  jedan običan, neutralan stimulus koji brzim putem (dorzalnim) nije stavljao tijelo u znak blage pripravnosti. Nije aktivirao amigdalu jer nije interferirao s nikakvim prijašnjim iskustvom negativnog emocionalnog naboja vezanog uz ruke. Detaljno obrađena informacija koja bi stigla sporim (ventralnim) putem  potvrdila bi neopasnost podražaja te  nije bilo okidača za poticanje lanca neurobioloških reakcija koji prati odgovor straha.

Nakon silovanja, par ruku može biti prepoznat kao stimulus koji uzbunjuje na jaku opasnost. Iskustvo držanja rukama tijekom silovanja pohranjeno je kao iskustvo jakog negativnog intenziteta u talamusu i vPFC, te ruke prestaju biti neutralan stimulus. Kad vidna informacija o nečem sličnomrukama stigne brzim (dorzalnim) putom u talamus interferirat će s iskustvom izrazito jakog negativnog naboja te će vPFC  direktno i snažno aktivirati amigdalu. Aktivacija će biti toliko jaka da će  prijeći prag potreban za  aktivaciju lanca reakcija koje izazivaju stanje straha. Lančana reakcija će se aktivirati ne čekajući potvrdu  detaljno obrađene informacije koja se procesira sporim (ventralnim)  putem.

Nakon što detaljno obradi informaciju te prepozna ruke u drugom kontekstu, neopasnom, središnji dio PFC pokušat će zaustaviti već pokrenuti lanac pogrešnog stresnog odgovora.  No, kako su ruke veoma čest podražaj, amigdala će jednako često biti pre-jako aktivirana od strane  informacije s brzog (dorzalnog) puta te će stalno pokretati pogrešni odgovor straha. Svaki put će sporija, detaljno obrađena informacija i stavljena u pravi kontekst stići  prekasno.  PFC će stalno pokušavati zaustaviti pogrešan stresni odgovor potaknut procesiranjem brzim putom. Kao posljedica doći će do fenomena koji se naziva ‘iscrpljenje tkiva’. Stalni inhibitorni (gušeći) impulsi koje PFC šalje amigdali rezultirat će prezasićenošću receptora na amigdali koji mogu primiti tu vrstu impulsa. Amigdala će se blokirati u pobuđenom stanju.

Smatra se da je kod PTSP-a regulacijski mehanizam  povratne sprege PFC i amigdale blokiran. [1, 4, 6,7, 8]. Rezultati funkcionalnog oslikavanja mozga  potvrđuju da intenzivno traumatsko iskustvo (silovanje)  kreira unutar same amigdale neuralnu mrežu koja se stalno nalazi u pobuđenom stanju te je preosjetljiva na svaki osjetni podražaj koji je pohranjen u talamusu kao podražaj prisutan tijekom traumatskog doživljaja [4]. Povećana veličina amigdale kod osoba s PTSP-om izmjerena  strukturalnim MRI-om, potvrđuje stalan funkcionalni angažman amigdale [3].  Novonastala neuralna mreža unutar amigdale ima funkciju pojačala za svaku informaciju koja dolazi brzim (dorzalnim, limbičkim) putem i slična je podražajima  prisutnim za vrijeme doživljaja traume. Ona istovremeno  inhibira (smanjuje) utjecaj kognitivno obrađenih  informacija koje dolaze sporim putem blokirajući povratnu spregu sa središnjim dijelom  PFC-a. Posljedica je stalno stanje priprave na opasnost kad opasnost realno ne postoji, preskače se utjecaj mentalne spoznaje  koja se odražava sporijim procesiranjem u središnjem dijelu PFC-a pa se osoba i sva njena tijela nalaze u stalnom stanju stresa različitog intenziteta. Na taj način limbički sustav (zadužen za procesiranje emocija) brzim putem procesiranja osjetnih podražaja preko amigdale i hipotalamusa sve više preuzima kontrolu nad autonomnim živčanim sustavom (koji regulira automatski rad unutrašnjih organa i  održava homeostazu, zdravu dinamičku ravnotežu u organizmu potrebnu za zdravo funkcioniranje organa) dok se somatska (voljna, spoznajna) informacija inhibira (guši).

I fizički i psihološki stanje stalnog traumatskog stresa, iako izazvano istom djelomičnom inhibicijom (blokadom) spoznajnog (ventralnog, sporijeg) puta obrade informacija i smanjenjem utjecaja samoregulacijskih mehanizama PFC-a, izvana se manifestira simptomima koji su posve individualni. Fizičke, vanjski vidljive  manifestacije kod pojedinih osoba s PTSP-om mogu uključivati pretjerano znojenje i tremor ruku, no mogu se iskazati i kao ubrzan rad srca i teško disanje ili pak stalan poriv na plač i nemogućnost sna ili kao česta ukočenost mišića i bolovi u kostima ili bol u želucu i probavne smetnje.Mogu uključivati i sve navedene simptome ili niti jedan, ali smanjenu koncentraciju, zaboravljivost ili smanjenu sposobnost učenja novih informacija. Može se manifestirati kao pretjerana agresija ili pak emocionalna indiferentnost. Može se manifestirati kao gubitak vjere ili smisla. Ili kao kombinacija navedenog jer je narušena osjetljiva ravnoteža između limbičkog i somatskog  sustava u obradi i informacija i emocija koja se onda očituje kao rana i na  fizičkom i na mentalnom i na emocionalnom i na duševnom aspektu osobe.

3. Kako se PTSP dijagnosticira?

Pristup kliničkoj dijagnostici posttraumatskog stresnog poremećaja se bazira na subjektivnoj procjeni zdravstvenog djelatnika koji se bavi mentalnim zdravljem na osnovu kliničkog intervjua te na rezultatima neuropsihološkog testiranja generičkim testovima, poput Clinician-Administered PTSP Scale (CAPS; Blake et al., 1995), Acute Stress Disorder Interview (ASDI; Bryant, Harvey, Dang, & Sackville, 1998), Structured Interview for Disorders of Extreme Stress (SIDES; Pelcovitz et al., 1997) ili  Brief Interview for Posttraumatic Disorders (BIPD; Briere, 1998). Neuropsihološki testovi nastoje identificirati prisutnost traumatskog stresnog poremećaja  posrednom  izmjerom  mogućih psiholoških manifestacija. Ovdje se na očit način javlja problem valjanosti – koliko je ono što namjeravamo mjeriti (PTSP)  doista ono što mjerimo tj. koliko se ontološki atributi objekta poklapaju s fenomenološkim? Problem naglašava posve individualna manifestacija psiholoških simptoma, a  koji su uzrokovani  identičnim stresnim događajem.

4. Tehnike funkcionalnog i strukturalnog oslikavanja mozga: kako mogu pomoći?

Problem metrijskih  svojstava (valjanost, pouzdanost, objektivnost i osjetljivost) dijagnosticiranja PTSP-a  može se razriješiti proučavanjem korelacije prije  opisanih  mjerljivih fizičkih (neurofizioloških)  posljedica doživljaja traume i njenih manifestacija mjerljivih neuropsihološkim testiranjem.  Strukturalnim i funkcionalnim oslikavanjem mozga mogu se dati odgovori na  mnoga neriješena pitanja osjetnog i kognitivnog  procesiranja u stanju postraumatskog stresa  te omogućiti nalaženja neuromarkera PTSP-a koji će omogućiti  valjanu, pouzdanu i objektivnu dijagnozu bolesti.

Rijetke tehnike direktnog funkcionalnog oslikavanja mozga imaju mogućnost uvida u opisano procesiranje osjetnih informacija koje se dešava unutar prvih 800 ms nakon podražaja, a koje je patološki izmjenjeno kod osoba s PTSP-om. Elektroencefalografija (EEG) i magnetoencefalografija (MEG) su neinvazivne tehnike funkcionalnog oslikavanja mozga s odličnom milisekundnom vremenskom rezolucijom koja omogućuje mjerenje PTSP-om izmjenjene, vrlo rane aktivnosti  mozga vezane uz  procesiranje osjetnog podražaja. MEG  ima i odličnu prostornu rezoluciju koja nedostaje EEG metodi, a koja omogućuje prostornu lokalizaciju izvora u mozgu koji generiraju  izmjerenu aktivnost mozga (magnetska polja snimljena izvan glave). Mogućnost  prostorne lokalizacije  je ključna kod neurofiziološkog  proučavanja svake bolesti pa i PTSP-a  jer nije dovoljno odgovoriti samo na pitanje KAKO? (povećana/smanjena, ubrzana/usporena aktivnost mozga) već i na pitanje  GDJE?            Istraživanja mozga tehnikama koje direktno i posve neinvazivno mjere aktivnost mozga omogućit će i razvoj učinkovitih metoda izlječenja koje će biti fokusirane na vraćanje specifičnih neuralnih odgovora  u svoje prirodne   obrasce (homeostazu, funkcionalnu ravnotežu). Regije mozga u kojima se  izmjerila promjenjena aktivnost uslijed PTSP-a (hipotalamus, PFC) zadužene su i za funkcije autonomnog živčanog sustava koji regulira ravnotežu unutar organizma putem endokrinih žljezda , djeluje na glatke mišiće u probavnim, dišnim i urogenetalnim organima , djeluje na krvne žile i cjelokupan kardiovaskularni sustav. Patologijom izmjenjeno funkcioniranje spomenutih organa i sustava može se očitovati kao inhibitorno  (smanjeno, usporeno, blokada) ili eksicitorno (pojačano, ubrzano, tenzija). Djelujemo li na spomenute organe i sustave izvana, mehanički, palpacijom, pritiskom ili pokretom ne samo da se  olakšavaju fizički simptomi traume kroz oslobađanje  tenzija u tkivu i pojačane prokrvljenosti (što utječe na smanjenje boli, poboljšanje pokretljivosti i općeg stanja organizma) već se ciljanom povratnom vezom izvana pojačava ili inhibira (smanjuje) rad centara u mozgu zaduženih za funkciju pojedinih organa. Na taj način, ‘biofeedbackom’ je moguće inicirati razgradnju blokada  i obnovu specifičnih puteva u mozgu  koji su ozlijeđeni fizičkom ozljedom ili procesiranjem  traume. Ta osobina mozga već je  znanstveno prepoznata pod nazivom ‘plastičnost mozga’ te se može koristiti kao jedan od posve novih  terapeutskih pristupa u liječenju PTSP-a, a čija se učinkovitost može mjeriti tehnikama za funkcionalno oslikavanje mozga.

Zaključno, tehnike funkcionalnog oslikavanja koje direktno mjere prostorno-vremensku aktivnost mozga (MEG) imaju jedinstvenu mogućnost detekcije patološkog procesiranja osjetnih informacija u mozgu uzrokovanih PTSP-om, omogućuju kvantitativno praćenje  učinkovitosti primjenjenih  terapija ( i fizičkih i psihoterapija i duhovno-duševnih metoda)  te  omogućuju njihovu egzaktnu znanstvenu evaluaciju.

Mozgu i traumi se može prići na mnoga vrata i fizička i farmakološka i emocionalna i psihološka i duhovna, na znanstvenicima je da izmjere najučinkovitija.

Literatura:

[1] Alvarez, R.P., Biggs, A., Chen, G., Pine, D.S., Grillon, C., 2008. Contextual fear conditioning in humans: cortical-hippocampal and amygdala contributions. J. Neuroscience 28, 6211–6219.

[2] Borgelt, J., Odenwald, M., Ruf, M., Elbert, T., Kissler, J., 2010. Rapid orbito-frontal responses to aversive stimuli in Post Traumatic Stress Disorder revealed by Magnetoencephalography. Psychophysiology 46, 1234–1243

[3] Bremner J. D., Randall P., Scott T. M., Bronen R. A., Seibyl J. P., Southwick S. M., et al. (1995). MRI-based measurement of hippocampal volume in patients with combat-related posttraumatic stress disorder. Am. J. Psychiatry 152, 973–981.

[4] Brown, V.M. and Morey, A.M., 2012. Neural systems for cognitive and emotional processing in posttraumatic stress disorder. Frontiers in psychology 3, 449-461.

[5] Ekstrom, L.B., Roelfsma, P.R., Arsenault, J.T., Bonmasser, G., Vanduffel, W., 2008. Bottomup dependent gating of frontal signals in early visual cortex. Science 321, 414–417.

[6] Foa, E., Kozak, M., 1986. Emotional processing of fear: exposire to corrective information. Psychological Bulletin 99, 20–35.

[7] Freese, J.L., Amaral, D.G., 2005. The organization of projections from the amygdala to visual cortical areas TE and V1 in macaque monkey. J. Compar. Neurol. 486, 295–317.

[8] Weber, K., Miller, G., Schupp, H., Borgelt, J., Awiszus, B., Elbert, T., Rockstroh, B., 2009. Early life stress and psychiatric disorder modulate cortical responses to affective Stimuli

 

 

 

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.