Blogosfera Svijetom bez žurbe

109 dana pješice od Jordana do Hrvatske

Objava 05. veljače 2017. 1 komentara 1450 prikaza
109  dana
109 dana
109 dana

     Je li moguće da ničega nisam svjestan ili da sam izgubio sve osjećaje u ovih 109 dana na cesti? Možda ni 85 hodačkih dionica nije bilo dovoljno da osvijestim što mi se događa. Unatoč tome što je iza mene 2490 kilometara prevaljenih pješice, izgleda da je moje tijelo bilo brže od uma koji još nije svjestan tog približavanja.

    

      Crnogorska granica već je daleko iza mene, dok uzbrdo koračam prema posljednjoj granici koja me čeka. Nema emocija, nema radosti, barem ih ja ne osjećam. Tražim ih i propitkujem se... ništa. Prije manje od tjedan dana, prilikom ulaska u Skadar, pored mene su prošle dvije sredovječne žene. Pretpostavljam da su bile iz Crne Gore i da su u Skadar došle zbog jeftine kupovine. Pričale su o parfemu koji su kupile i kako su ga jeftino platile. Stao sam usred hodanja i promatrao njihov prolazak, ali samo zbog žeđi i želje da opet čujem poznati jezik. „Stigao sam”, pomislio sam.

    

     Sutrašnjim ulaskom u Crnu Goru ulazim u svoje jezično područje. Nakon mjeseci muka i nepoznavanja riječi, razgovora rukama, zvukovima i mimikom, prolazim i posljednju barijeru koja me mislima i osjećajima vodi još bliže cilju. Sutradan će me put odvesti preko drvenog mosta i pored romskih naselja koja se nalaze na samoj periferiji grada, kroz sela i pored slupanih kontejnera, sve do granice prije koje ću u zadnjem restoranu potrošiti posljednje leke, albansku valutu koju je nemoguće promijeniti van njezinih granica.

    

     Brzo prolazim albansku kontrolu, ali Crnogorci me šalju sa strane. Dugo kontroliraju moju putovnicu i pečate u njoj. Odjednom se otvara prozorčić i policajac me pita: „Gorane, gdje ste bili prije Crne Gore?” Smiješno mi je to pitanje, ali ozbiljno odgovaram da sam bio u Albaniji. „Dobro, ali od kud ste ušli u Albaniju?” „Iz Makedonije“, odgovaram. Policajac me promatra, rado bih se s njim zezao, ali nemam baš vremena pa mu ukratko ispričam čitavu priču. Novi pečat dobiva svoje mjesto u mojoj putovnici, a ja lagano krećem u novu priču.

    

    

     CRNA GORA

 

    Možda sam prebrzo prošao ovu zemlju. Bio sam svjestan da su moje misli bile daleko dok sam promatrao snježne vrhove okovane ledom i predivnu obalu sa suprotne strane. Pet dionica me dijelilo od Hrvatske. Pet dionica u mislima koje su me vodile daleko u budućnost, prema Maji, cilju i pitanju - što me čeka na samom kraju? Potom bi me vraćale u prošlost, u sjećanja s putovanja, preko Sredozemlja i Mrtvog mora, sve do dalekih beduina. Slike su se mijenjale. Promatrao sam novu zemlju, vidike i ljude koji su mi toliko slični, a opet daleki. Do Bara, Crna Gora mi pokazuje ljepotu svojih planina, rijeka i šuma. Gledam pašnjake na kojima pasu ovce i mlade janjce kako prate hod svojih majki. Minareti i muslimanska groblja pored puta dovode me do jedne nove spoznaje.

    

     Jedan od motiva ovog hodanja jest i želja da se prikaže jedan drugačiji islam, onaj koji se u medijima se rijetko viđa, no odjednom postanem svjestan jedine prave istine. Strah od islama je nepotreban. Minareti su me pratili kroz cijelo putovanje, od Grčke do Makedonije, zatim i u Albaniji, i evo ih opet, tamo gdje ih nisam očekivao. Islam je dio europskog identiteta već stoljećima, ali nitko o tome ne priča. Prvu noć spavam u Krutama. Ujutro u ranu zoru policajac provjerava moje dokumente dok mu kolega spava u autu. To je praksa na koju ću se naviknuti u sljedećih nekoliko dana. U gradu Sutomore odlučujem platiti smještaj, ali tražim ga satima. Nitko me ne želi primiti na samo jednu noć, a traženje s vremenom postaje komično.

    

     U Budvi me dočekuje Rade, veseli sedamdesetogodišnjak koji me iznenađuje svojom vitalnošću i svježinom. Pokazuje mi grad, priča mi o njegovoj povijesti i podsjeća na greške koje trenutno vode Crnu Goru u pogrešnom smjeru. Gradi se svugdje, pored mora, na samoj obali. Turizam je jedina grana ekonomije koja ovdje postoji. Industrije skoro da i nema, a ljudi se sele prema moru. Promatram visoke zgrade koje okružuju stari dio Budve. Slične scene prate me i dalje, prema Tivatu i Herceg Novom.

    

     Crna Gora, malena zemlja predivnih prirodnih bogatstava traži svoj put u velikom svijetu kapitalizma. Stisnuti između europske politike i ruskog novca, pitam se kakva ih budućnost čeka. Ljudi se čude kad im kažem da su mirovine ostale iste nakon ulaska Hrvatske u EU i da se ništa posebno nije promijenilo. Pitanja koja su daleko iza nas ovdje su aktualna. Kao i u Makedoniji, ali i ostalim zemljama bivše Jugoslavije, navodno i ovdje članska iskaznica otvara sva vrata. Pričaju mi o bankovnom računu njihovog premijera koji spada među najbogatije političare svijeta. Pranje novca, građevinska mafija, gradnja bez dozvole, teme su s ceste i iz kafića u kojima se odmaram.

    

     Od Tivata do Herceg Novog srećem prve Hrvate koji žive na ovom području već stoljećima. Iz mjesta Lepetane trajektom prelazim na drugu stranu obale i nakon 15 kilometara dolazim do Herceg Novog u kojem srećem Relju, podrijetlom iz Umaga. Večer provodim u njegovom domu, u ugodnom društvu njegove obitelji. Razgovara se o Umagu, o ljudima koje poznajemo i odjednom shvaćam da se polako približavam kraju. Kao da sam jučer bio u Makedoniji, kao da sam tek nedavno napustio Grčku i njezine planine...

    

    

     ULAZAK U HRVATSKU

 

    Dajem dokumente hrvatskoj policajki koja me uopće ne doživljava dok gura putovnicu u skener za provjeru. Prolazim dalje, bez posebnih pitanja, i nakon desetak metara sjedam pored ceste promatrajući okolinu. Došao sam do Hrvatske, finale počinje. Kako vrijeme odmiče, dok grickam čokoladicu koju vučem još iz Albanije, zadovoljstvo postignutim i proživljenim širi se mojim umom i osjećajima. Zahvalnost je jedino na što mislim i na što se koncentriram. Nekoliko lica prolazi mi kroz misli i kako ih gledam redaju se nova. Lica ljudi koji su mi pomogli, koji su u trenutku reagirali i to na najljepši način. Koliko naučenih lekcija... No, ima još puno do kraja. Vrijeme je da ustanem i krenem dalje prema Cavtatu i Dubrovniku.

    

    

     Facebook: Goran Blažević 4 km/h