Naslovnica Svijetom bez žurbe

Albanija - zemlja autopraonica i marihuane

Objava 23. siječnja 2017. 5 komentara 5850 prikaza
Jerome i Kahina
Jerome i Kahina
Jerome i Kahina

   Napuštam Ohrid pod sivilom neba, pitajući se što mi sprema za iduću dionicu. Temperatura je malo porasla. Nakon jučerašnjih -10 danas je već iznad nule. Snijeg se lagano topi i pretvara u bljuzgu. Idilična šetnja uz Ohrid i promatranje ptica koje se skrivaju u sveprisutnoj trstici završava nekoliko kilometara prije Struga.

  

    Napuštanjem stare ceste priključujem se na novi put koji je tog dana slabo očišćen. Automobili jure ne obazirući se na mene koji se doslovno nemam gdje pomaknuti. S vremenom bljuzga na cesti postaje voda. Prskaju me auti u prolazu, kamioni me zalijevaju sivim snijegom koji se otapa na meni. Hodam najopasniju dionicu puta do sad. Nikad kamioni i automobili nisu prolazili toliko blizu. Strah me obuzima po prvi put otkako sam krenuo. Osjećam koliko je moje tijelo krhko u odnosu na grdosije koje ogromnom brzinom prolaze pored mene. No najgore tek slijedi. Dok se penjem prema granici magla i snijeg smanjuju vidljivost i meni i vozačima.

  

   Nekako sam ipak dogurao do granice. Kontrola je nikakva. Albance moram ja podsjetiti da mi trebaju udariti pečat. Osma zemlja na putu. Napuštam izbjegličku rutu jer već dugo želim prehodati ovu zemlju...

  

 

   ALBANIJA

   Odmah nakon granice dočekuje me jedan od najljepših prijevoja koje sam ikad vidio. Jak vjetar odnio je velike količine snijega. S jedne strane vidim Ohridsko jezero, s druge Albaniju. Planina okovana ledom širi se do horizonta. Odlučujem spustiti se niz serpentine i nizbrdicu od desetak kilometara do gradića Podgradec. Pronalazim jeftini smještaj i mijenjam 100 eura kod prodavača čarapa. Još uvijek pratim stari rimski put Via Egnatia koji će me u nekoliko dana dovesti do Drača. Saznajem da je cesta otvorena tek danas. Zbog visokog snijega ovaj je dio tri dana bio izoliran od svijeta.

  

   U gradu Librazhd spavam u hotelu bez vode. Cijevi su smrznute, a tijekom noći nestaje i struje. Kad sam pronašao ormarić s osiguračima, na svoje sam oči gledao plastiku kako se topi. Ne mogu vjerovati da se to događa, žice vise sa svih strana i uopće mi nije jasno što se dogodilo. Međutim, uskoro će mi to postati normalno. Albanska svakodnevica nudi puno kontrasta, mnogo nelogičnosti i nejasnih situacija.

  

   Cesta je smrznuta, hodam nizbrdo i često vidim aute kako proklizavaju po ledu. Strah je još u mojim mislima. Nikako da ga zaboravim nakon zadnje makedonske dionice. Crne misli sporo izlaze iz glave kad je se jednom dočepaju, šire se i teško nestaju. Tri dana ostajem u planini, hodam kroz nju i gledam pravu Albaniju. Siromaštvo i luksuz oko mene. Veličanstvena priroda okićena tonama smeća. Kontejneri stoje prazni. Nemaju kotače i izlupani su sa svih strana. Promatram starca kako svoju kantu prazni pored jednog takvog kontejnera. Često srećem pse kako njuškaju po njima u potrazi za hranom.

  

   Tek nakon četiri dana u gradu Peqin vodim prvi kvalitetan razgovor s jednim Albancem. Unuk je vlasnika jeftinog hotela i dovezao se automobilom da me upozna. Ima 17 godina, a na moje pitanje kako smije voziti auto odgovara da je prvi dobio kad mu je bilo 11. Govori mi o niskim plaćama u Albaniji. Upoznaje me s konobarom koji radi za 80 eura mjesečno. Možda sam i sam to mogao ranije zaključiti, ali ta niska plaća ipak me iznenađuje.

  

   Dan prije u Elbasanu sam naručio ogromnu pizzu za 5 eura. Promatrao sam obitelj Albanaca koji su pored mene dijelili jednu malu. Oči curice bile su pune radosti kad je konobar donio njihovu malenu pizzu. Sjetio sam se svog djetinjstva i koliko me uvijek veselilo kad sam s roditeljima odlazio na pizzu. Osjećam se jadno dok je jedem. Kako su moguće tolike razlike među različitim zemljama? Kako je moguće da netko radi za 80 eura, na mjesec?

  

  

   MARIHUANA I AUTOPRAONICE

   Nisam ih brojao, ali svako selo ima čak nekoliko autopraonica, da i ne spominjem koliko ih je u gradovima. To je jedino što se u Albaniji nudi, uz restorane, kafiće i jeftine hotele, što meni odgovara. Prije nekoliko godina u medijima je poput bombe odjeknula vijest o selu Lazarat, planinskom naselju u kojem se navodno proizvodilo 900 tona marihuane godišnje. Pisalo se kako to selo predstavlja državu unutar države. Govorilo se da se policija i vojska godinama nisu usuđivale ulaziti. 2014. godine albanska je politika, u želji da dokaže svoju želju za ulaskom u EU, navodno započela veliku akciju i borbu protiv ilegalne proizvodnje marihuane. U selu Lazarat došlo je do oružanog okršaja između policije i samog stanovništva. Bilo je i mrtvih, a vlasti su zaplijenile rekordnu količinu marihuane.

     

   Priče o selu Lazarat došle su do mene još u Makedoniji, ali u samoj Albaniji često sam slušao istu priču. Na pitanje o porijeklu luksuznih automobila koji stalno prolaze pored mene dok hodam, uvijek dobivam isti odgovor - marihuana. Država je stvarno pobijedila u ratu u Lazaretu, ali od tog dana proizvodnja ne samo da je prestala već se i povećala. Ljudi pokazuju prema vrhovima planina. Navodno su čitave planine pune plantaža na kojima rade i mladi i stari. Pakiraju se tone robe koje se tijekom noći gliserima i brzim čamcima prebacuju u Italiju. Kad sam ih pitao koliko košta kilogram, saznao sam da cijene variraju od 50 do 150 eura. Svjestan sam činjenice da se te iste cijene prelaskom granice povećavaju za deset puta. Da je to istina potvrdili su mi i u Grčkoj koja je navodno puna albanske marihuane. Ne znam što misliti o svemu tome, na početku sam bio skeptičan jer do mene nije došla nikakva ponuda. Ljudi kažu da uglavnom ne nude strancima. Nepovjerenje prema strancu posljedica je komunizma. „Ne znamo tko si, možda si Interpol!“ Nasmijavaju me takve izjave. Interpolov agent s ruksakom i štapom?

  

   Nakon nekoliko dana na tim prostorima sve manje sumnjam u istinitost priča. Primjećujem da se u Albaniji ne proizvodi ništa. Dućani su puni talijanskih proizvoda, albanski kao da i ne postoje. Često viđam napuštene industrije, kosture nekadašnjeg komunizma. Ovdje se nema od čega živjeti, moguće je da su se ljudi okrenuli jedinoj proizvodnji koja im nešto daje. Šest dana poslije dolazim do Drača. Nakon više od sto dana hodanja ponovno sam na Jadranu. Blizu sam doma, njušim miris cilja. Dopuštam konačno mislima da odlutaju do Velebita. Zamišljam Ćićariju i spuštanje prema Buzetu. Vidim dolinu Mirne i kako se po Parenzani približavam Grožnjanu. Polufinale čitavog ovog puta već miriše na finale.

  

   Napuštam Drač i njegove luksuzne hotele u prvom redu do mora, na samim pješčanim plažama. Hodajući prema Skadru ponovno sam osvijestio jednu drugačiju istinu. Gledam ljude koji žive u kartonskim kolibama prekrivenim plastičnim ceradama. Promatram djecu kako trče po blatnjavoj površini koja dijeli jednu kolibu od druge. Ovaj kontrast prava je slika Albanije, od potpunog siromaštva do novog bijelog Porschea. Ali unatoč tome što se toliko razlikuje od ostalih europskih zemalja, ne mogu ne primijetiti iskreni osmijeh Albanaca koji me svakodnevno pozdravljaju u mom dugom maršu. Europska egzotika, uz praktički ništa Europe i jako malo Balkana. Jedinstvena Albanija.

    

   FRANCUSKI HODAČI

   Na trećoj albanskoj dionici, na samoj periferiji Elbasana, u daljini primjećujem dvije figure. Vidim ruksake i opremu na leđima mladog para koji hoda prema meni u pratnji psa. Širimo ruke od iznenađenja i osmijesi se pojavljuju na našim licima dok čekamo da nam dugačka kolona automobila konačno pruži priliku da se približimo jedni drugima. Pozdravljamo se veselo, odmah ih pitam jesu li iz Francuske. Čude se mojem pitanju i potvrđuju. „Kako si znao?" Već godinama mi se čini da su Francuzi najjači putnici, oni koji prakticiraju hodanje i usporeni stil putovanja. Najekstremniji putnici koje sam sreo u životu uglavnom su bili Francuzi. Kod njih se očito hoda, ali još ne mogu dokučiti što ih to točno na to tjera.

  

   Jerome, Kahina i njihov pas Jeko započeli su svoje pješačenje 17. listopada, točno 7 dana nakon mene. Uglavnom idu pješice, ali imali su i par autostop dionica, pogotovo tijekom zime koja nas je sve zahvatila. Krenuli su iz Monaka, preko Italije, Slovenije, Hrvatske i Crne Gore došli su do Albanije. Žure do Grčke jer Jeko mora do veterinara. Dalje planiraju preko Turske sve do Irana gdje se također nadaju hodati. Pakistan će prijeći autobusom, preko Indije sve do Balija - cilja putovanja. Nadaju se doći tamo za godinu dana. Družili smo se dvadesetak minuta, pričali o zimi koju smo preživjeli i o samom hodanju. Bilo je kratko, ali sigurno ćemo pamtiti taj razgovor čitav život. Ja sam prvi hodač kojeg su sreli. Meni su oni drugi susret koji pokazuje koliko nas još ima. Sjetio sam se Francoisa i zapitao dokud je stigao. Tri Francuza i jedan Hrvat hodaju Europom, koracima koji lutaju u potrazi za slobodom.

 

Facebook: Goran Blazevic 4km/h

 

  • Avatar di1973
    di1973:

    lijepa zemlja ali steta sto je stanovnistvo dosta siromasno ali dragi ljudi.

  • m.muharremi:

    Sve cestititke autoru goranu blazevicu.Perfektan opis zemlje za koji se jako malo zna a, jos manje se pokusalo saznat.Sve informacije za albaniju ,i mi albanci sa kosova ali i ostali dobili od politicke komunisticke oligarkoje, udb- e ili kos-a tj. ... prikaži još!j. bg. i , to je sve. Jedina najinformirana licnost za komunisticku albaniju bio hrvatski novinar pero zlatar koji je od 60- tih g. koji je Imali tu privilegiju da Ima neogranicen pristup toj zemlji a razlog njenom hermetickom zatvaranju je i to da se albaniju pripremala pripojiti jugosl. federaciji kao njena 7- a republika ali , ostrim suprosravljenjem sovj. saveza i staljina , odustalo se od te ideje.Medjutim, ovisnost alb. pol. vrha tj. politickog biroa i vrha partie rada albanije i njenog vodje envera hodze od jugoslavensko-srpskog diktata nije nikada prestalala.To se vidjelo i nakon rusenja komunistickog bloka u europi , pada berlinskog zida i uvodjenja pluralizma I visepartijskog sistema u zemlji gdje ,u drzavne funkcije dosle ljeve stranke i oponence direktno vezanih beogradom ali i lideri " desnih " partije koji prekrsili embargo UN za jugoslaviju uvodjen 1990 g. te snabdjevali prjeko skadarskog jezera jug. gorivom , prihvacanje sistem " piramida " pripreman direktno iz bg.te njegovom potporom koji rezultirao opcim kaosom '97 i nemirima gdje je u medjusobnim okrsajima poginulo oko 6.000 albanaca , sve to s ciljem da se alb. vojsci onemoguci djelovanja i potpora svojoj braci na kosovu '99 g. sto se je i ostvarilo. ..Danas je albanija dosta isla naprijed ali , jako daleko od onoga sto je trebala biti. Tracak nade daju reforme na pravnom sustavu alb. ( veting) koji je izgleda pod izravnom kontrolom i diktatom americkog s. departmenta ali i razvoj turizma i poljpriveede sto ulije nadu u vecoj I efikasnijoj borbi drzavnih institutitucija protiv org. kriminala korupcije ..nepotizma , informaliteta .. ali I protiv marihuhana , njenom uzgajanju I distribuciji Posve na keaju,jos jednom velika hvala g. blazevicu na korektnom, tocnom I vrlo slikovitom opisu jedne zemlje o kojoj se uglavno vrlo jednostrano pise s mojom opaskom da nije nagkasio trube i sirena vozila inako bez veze koje albanci se hvale " okrenise I gledaj , I ja kupio auto ili kamiin " hahaha sto , I za nas albance sa kosova , pocket kom 90-tih , bilo dosta neshvatljivo

  • Kameni:

    Cisti i uredni ljudi, priroda nezagadjena, vidi se na slici broj 7.

Message