Naslovnica Svijetom bez žurbe

Camino Portugues - 1. dio

Objava 19. svibnja 2016. 3 komentara 3000 prikaza
Camino de Santiago
Goran Blažević
Camino

      CAMINO PORTUGUES

      Porto, 10.1.2016. ~ „S druge strane rijeke“

      

     Osjećam da su mi čarape vlažne dok sjedim ispod nadstrešnice kafića, pogleda usmjerenog prema suprotnoj strani rijeke. Dugo mi je trebalo da shvatim da se grad Porto sastoji od nekoliko manjih gradova, a onaj na drugoj strani rijeke, Vila Nova de Gaia, oduvijek mi je bio najposebniji. Dio grada koji malo tko spominje i za kojeg će svaki pravi stanovnik Porta reći: „Vila Nova možda jest najljepša, ali samo zato što se s njezine obale pruža naljepši pogled na Porto!” Uvijek mi je zanimljivo kad se jedan grad sastoji od više različitih dijelova, kad jedna rijeka, zaljev ili dva različita brda od jedne cjeline stvore dvije različite priče, dva ploda ljudske mašte.

     No, večeras nije bitno s koje se strane pruža ljepši pogled. Na obje obale vladaju zabrinutost i strka. U zadnja je dva dana palo više kiše nego što prosječno padne u godinu dana. Rijeka Douro večeras igra glavnu ulogu u životu onih koji žive uz njezino korito jer se već opasno približila terasama kafića. Pitanje je centimetra prije nego stari dio Porta poznat po kafičima u kojima se pije Oporto bude poplavljen.

 

     Mene toliko ne brine rijeka. Noćas spavam na brdašcu u kućici nedaleko Seminario de Vilar. Siguran sam da nabujala voda neće poremetiti moj san. Međutim, po prognozi vremena izgleda da sjeverni Portugal i Galiciju čeka još najmanje sedam dana jakih oborina. Ne želim ni razmišljati o tome ima li smisla hodati po području kojem prijeti tako nestabilno vrijeme. Za neka je pitanja još prerano, uplašio bih se u traženju odgovora. Kućicu dijelim s talijanskom hodočasnicom koja je upravo stigla iz Santiaga. Mjesec dana pješačila je duž Španjolske prateći 860 kilometara dug put Camino Frances. Slušam njezine priče o kišovitoj Galiciji i lošim uvjetima na terenu. Poklanja mi štapove koji nikad prije nisu bili dio moje hodačke opreme i u 22 sata me napušta te odlazi spavati.

     Rano spavanje posljedica je umora nakon cjelodnevnog hodanja i jedno od pravila koje moramo poštivati u svakom albergeu u kojem za nekoliko eura svaki hodočasnik koji posjeduje credenzial može prespavati. Meni je još prerano za otići u krevet. Još pokušavam osvijestiti trenutnu situaciju. Od sutra ponovno hodam i to, po svemu sudeći, sam. Četrnaest dana, od kojih za prvih sedam najavljuju kišu.

 

     Kiša je bila i 2010. kad sam prvi put bio u Portu. Tada sam, nakon mjesec dana hodanja po Caminu Frances, desetak dana putovao po Portugalu. Hodao sam po obali rijeke kad su pored mene pješice prošli Nizozemac i Švicarac. Njih dvojicu sam ranije upoznao na Caminu. Bio sam iznenađen što netko još hoda nakon što je već stigao do Santiaga, a još više što ponovno vidim Nizozemca kojem je u planu bilo prohodati Portugal pa preko Maroka i čitave Afrike stići do Egipta kako bi preko Palestine ušao u Jeruzalem. Plan koji je zahtijevao najmanje dvije godine, a u tom trenutku Nizozemac je već mjesecima bio na putu. Možda je baš tim ponovnim susretom započela priča o mojem hodanju i želji da usporim putovanje...

 

     Vilarinho, 11.1.2016. ~ „Pogreške prvog dana“

 

     Ustajem rano, prije samog svitanja. Još nisam do kraja otvorio oči, a već sam pored prozora. Ne vidim ništa osim zamagljenog stakla i nekoliko kapljica koje pod utjecajem gravitacije polako klize po njegovoj površini. Ne znam pada li kiša ili ne jer gledam u mrak, u tišinu grada koji još spava. Kuham kavu, jedem doručak i polako spremam torbu. Još sam spor od jutarnje pospanosti. Oblačim čarape mokre od jučerašnje kiše. Nema smisla obući suhe ako me danas, prema najavi, čeka novi pljusak. Provjeravam sve oko sebe i uskoro sam spreman za pokret. Stavljam torbu na leđa, otvaram vrata i krećem u novu pustolovinu.

 

     Sunce polako izlazi dok se penjem uz stepenice prateći žute strelice koje će sljedećih 14 dana voditi moj put. Vučem se kroz ulice Porta i nakon otprilike sat vremena ulazim u prve dijelove periferije. Niske zgrade i malene kuće otvaraju pogled u veće daljine. Iznad mene oblaci bez žurbe zatvaraju plavo nebo. Odlučujem produžiti i ubrzati korak, možda mi je nekim čudom danas suđeno da me prati sreća i da zaključim rutu od 25 kilometara prije kiše. Put me vodi kroz industrijsku zonu, pored bučnih ulica i glasnih zagađenih potoka. Kako moje marširanje odmiče, sve sam svjesniji napuštanja grada, a unatoč asfaltu po kojem hodam okolina i atmosfera prelaze u seosku.

 

     Nakon pet sati hodanja odlučujem stati i napraviti prvu pauzu. Osjećam laganu bol u potkoljenici i vrućinu u oba stopala. Provjeravam kartu i zaključujem da je već 19 kilometara iza mene. Preostaje još šest i maksimalno dva sata hoda. Oblaka nema na horizontu, izgleda da mi se put danas smilovao – žuta plava boja me prati. Skidam čarapu i provjeravam područje stopala koje me lagano pecka. Stopalo je bijelo i smežurano, ali ne vidim ništa zabrinjavajuće na njemu. Međutim, već predugo hodam i dobro poznajem to lagano peckanje i početak stvaranja žulja. Iako se ništa još ne vidi, znam da je prekasno, žulj je još nevidjiv, ali sigurno se već stvorio. Mokre čarape su me ipak koštale! Početnička greška i vjerovanje prognozi doveli su me u nevolju, ali nema smisla očajavati. Iskustvo mi govori da bih mogao zadnjih 6 kilometara prehodati u čistim i suhim čarapama, no ja ironično odabirem glupost i lijenost - zašto prljati dva para čarapa u jednom danu kad mi je preostalo još samo 6 kilometara do kraja?

 

     Nastavljam hodati, a put me vodi kroz mala sela s čudnim imenima. Promatram vrtove pune zimskog povrća, berem mandarine i naranče s grana koje rastu preko zidova i ograda. Prolazim kroz područja pašnjaka i farma s kravama. U zraku je čudan smrad koji mi nikako ne prija, čak mi i izaziva mučninu. Prije očekivanog vremena stižem u Vilarinho. Pronalazim kućicu starijeg čovjeka koji je zadužen za hodočasnike. Otvara teška vrata napuštenog samostana koji je u novije vrijeme obnovljen i služi kao prenoćište. Dok me vodi do četvrtog kata gdje se nalaze kuhinja i spavaonica, priča mi o Nijemcu koji je svega jedan dan ispred mene. Smije se dok mi opisuje kako je mokar jučer pokucao na njegova vrata. Moje nepoznavanje portugalskog nimalo mu ne smeta dok mi opisuje tog čovjeka. Shvatim da taj hodač ima neke probleme s rukama i nogama, i po mišljenju starca teško da će prehodati Camino. Dok mi sve to priča polako se vučemo uz stepenice, a ja se pitam koji je to genijalac sobu za hodače stavio na četvrti kat! Smještaj je na donaciju pa mi starac pokazuje kutiju u koju bi, po njegovom mišljenju, bilo lijepo da ubacim 5 eura. Objašnjava mi je gdje je dućan i naposljetku me prepušta mojoj samoći i glasu mojih misli.

 

     Tek sam navečer odlučio provjeriti što se točno zbiva s mojim stopalima. Jedan, dva, tri, četiri žulja! Ovo je rekord prvog dana, ikad. Dok kuham večeru, započinjem s liječenjem. Primjećujem da ona dva na stopalu i nisu tako strašna, dovoljno će biti da sutra na njih stavim flaster. Onaj na malom prstu već je pun vode i moram ga probušiti. Uvlačim iglu kroz bijelu, izmučenu kožu, provlačim je kroz čitav žulj i puštam konac koji sam ranije zavezao u žulju. Istisnem vodu i zavežem mali čvor. Isto ponavljam na tetivi. Onaj na tetivi najviše me brine. Ako se on razvije, moje će se hodanje pretvoriti u pravi pakao.

 

     Veličina i praznina samostana u meni izazivaju blagu strepnju. Svaki mali zvuk na njegovim dugačkim hodnicima u mojoj glavi stvara laganu paranoju koju ne želim priznati. Vrijeme je da izbacim horor filmove i članke crne kronike iz glave. Vrijeme je za spavanje, no tek nakon što premjestim stolicu pored zatvorenih vrata.

 

                                                                                       Facebook: goran blazevic 4km/h

  • Avatar think pink
    boris.zagreb.9:

    ajme koje hrpa glu.posti - ovaj lik se očito u životu nije maknuo dalje od zaprešića... kaže: "put me vodi kroz mala sela s čudnim imenima" - što to zaboga znači "čudna imena"??? pa i zagreb je čudo ime ako ... prikaži još! ga prvi put čuješ. što je očekivao - da će se sela u portuglau zvati čazma, bjelovar, varaždin, imotski? pa da mu ne bude "čudno"...

  • Avatar think pink
    boris.zagreb.9:

    "Dugo mi je trebalo da shvatim da se grad Porto sastoji od nekoliko manjih gradova," - da si barem malo pročitao prije puta (što radi normalnih putnika), manje bi se čudio...

  • Avatar Honduras
    Honduras:

    ovaj lik kao da je jučer pao sa jupitera na zemlju... i to na glavu

Message