Naslovnica Svijetom bez žurbe

Camino Portugues - 2. dio

Objava 28. svibnja 2016. 0 komentara 1650 prikaza
Camino 2016
Goran Blažević
Camino 2016

     Barcelos, 12.1.2016. ~ „Igra kapi kiše“

     Ostajem još malo ležati u krevetu nakon što je zazvonio sat. Ni minutu poslije budi me lagano lupkanje koje s vremenom postaje sve brže i glasnije. Kiša nije padala čitavu noć, ali očigledno za ovo jutro ima drugačije planove. Dok spremam torbu i tražim kabanicu, voda za kavu već kuha u lončiću. Ponovno gledam kroz prozor i promatram svitanje.

     

     Dok se novi dan budi i kiša polako prestaje. S osmijehom na licu spremam kabanicu i spuštam se četiri kata niže do dvorišta samostana. Nisam ni prošao kroz dvorište kad je ponovno počela kiša zbog čega se vraćam unutra s velikim upitnikom nad glavom. Prošlo je osam sati, a danas me čeka čak 28 kilometara.

 

     Skidam torbu i izvlačim kabanicu koju nekako uspijevam prebaciti preko sebe u uskom prostoru stubišta, kad ono – nema kiše. Nebo se poigrava sa mnom, ali više volim kad se igra s prestankom, a ne sa stvaranjem. Odlučujem nastaviti dalje u kabanici, s njim se nikad ne zna! No, kako to obično biva, vrlo brzo je skidam zbog vrućine.

 

 

     Prvih nekoliko kilometara put me vodi kroz predivnu šumu u kojoj pokušavam ne primijetiti velike mjestimične hrpe smeća. Prolazim kroz selo Ponte do Ave i ponovno sam na cesti. Oko mene se šire pašnjaci i polja mlade pšenice. Iznenada se pojavljuje duga. Dok uživam u tom prizoru, odjednom osjetim prvu kap kiše. Pretvaram se da to nije istina, no potrebno je svega još nekoliko kapljica da prestanem lagati samom sebi. Nastavljam dalje bez kabanice unatoč sitnoj kiši, u nadi da je to samo kakav oblačak u prolazu. Dobro sam procijenio - nakon desetak minuta sve je kao prije, nastavljam niz blatnjav put koji me vodi do starog kamenog mosta preko rijeke Este. Uglavnom hodam po asfaltu i sporednim cestama bez puno prometa što mi omugućuje opuštenu šetnju. Prolazim kroz maslinike i pašnjake i promatram lijepu igru boja i sjena koje nastaju i nestaju u smjeni jutarnjeg sunca i oblaka.

 

     Kao što se moglo i pretpostaviti, nakon par minuta osjećam prvu kap vode koja se u nekoliko sekudi pretvara u snažan pljusak. Vrijeme je da ponovno nabacim kabanicu preko torbe i nastavim s hodanjem. Nakon dvadesetak minuta iznad mene se rastvorilo predivno plavo nebo. S uzvisine prije gradića Sao Pedro de Rates primjećujem da se oblaci odmiču daleko od mene, u suprotnom smjeru od onog u kojem hodam. Ne želim naprečac zaključiti ništa, no izgleda da je najgore prošlo. Konačno me put vodi daleko od ceste, kroz polja i pašnjake sve do sela Pedra Furada koje je dobilo ime prema velikom probušenom kamenu iz rimskog doba. Slutim da ne preostaje još mnogo do kraja današnje dionice pa odlučujem da je vrijeme za pauzu i provjeru pozicije. Još je deset kilometara ispred mene, što bi značilo otprilike tri sata hoda. Ta me spoznaja ipak malo šokira. Očekivao sam još pet-šest. Očigledno me opuštenost na poljima i pašnjacima odvela u neku drugu dimenziju pa je u mojoj glavi taj dio izgledao duži nego je zaista bio.

 

 

     Bezvremenska dimenzija kretanja. Prolazak kroz prostor, opušten, oslobođen svih pritisaka vremena i obveza. Kretanje koje se u potpunosti razlikuje od naše svakodnevice, dogovora i obveza točno definiranih vremenom. Hodač uglavnom ulazi u to stanje nakon nekoliko dana. Je li moguće da su mi ovaj put bila potrebna samo dva? Moj sustav razmišljanja još nije spreman za to stanje. Misli u glavi su svakakve, i dalje ukorijenjene u svakodnevnicu. Treba mi još vremena, još hodanja da mi se um smiri i otvori svijetu detalja.

 

     Osjećam umor u tijelu i bol zbog žulja na malom prstu. Svejedno ustajem, nema smisla sjediti i gledati u prazno. Zadnjih deset kilometara pratim usku prometnu cestu. Nakon sto metara tijelo mi se u potpunosti raspada. Boli me sve, od žulja na malom prstu, potkoljenice, kuka pa sve do ramena. Nema druge nego prihvatiti bol i nastaviti dalje. U 16h prelazim preko kamenog mosta koji dijeli Barcelinhos od Barcelosa. Ulazim u lijepi Barcelos osjećajući veliku bol u lijevom kuku. Krajnje je vrijeme da se odmorim, sutra me čekaju nova 33 kilometra.

 

   

      Ponte de Lima, 13.1.2016. ~ Zidovi

 

      Noćas gotovo ništa nisam spavao. Tijelo mi je bilo preumorno od jučerašnjih kilometara, a bol u lijevom kuku onemogućavala da pronađem idealan položaj za dobar san. Bol i misli koje su me neprestano vraćale u sjećanja i probleme koje sam ostavio doma ispunile su besanu noć.

 

     Trebam stvoriti odmak od misli, od odluka koje moram donijeti, od svakodnevice. Znam da mi je potrebno vrijeme. Nije ovo prvi put da prolazim fazu hodačke detoksikacije, procesa u kojem tijelo boli, a um ne želi prihvatiti novonastalu situaciju. Tjelo nije naviknuto na napor i bol koja prati hodača. Sve to prati naš um koji u želji da nas zaštiti od budućeg stresa protivi se našem odabiru. Potrebno je nekoliko dana da se tijelo istrenira i privikne na sadašnje i buduće napore nakon kojeg um prihvaća hodačku svakodnevnicu. Jučer sam u prenoćištu sreo prve hodače - Marcosa, Španjolca iz Valencije, i Pedra, Portugalca iz Evore. Krenuli su iz Porta isti dan kao i ja, no očigledno smo spavali na različitim mjestima. Odlučujem hodati s njima, ali sumnjam da zbog kuka mogu pratiti ičiji tempo. Vadim hodačke štapove iz torbe pretpostavljajući da ću tako manje opteretiti kuk. Ovo je prvi put da hodam sa štapovima, ali ubrzo shvaćam prednosti njihovog korištenja. Krećemo zajedno, napuštajući grad i prolazeći kroz vinograde, pored poplavljenih potoka koji sad izgledaju poput brzih rijeka. Kiša nas prati dvadesetak minuta, prepuštajući ostatak dana sivim oblacima s naletima jakog vjetra. Prva četiri sata pratim svoje suputnike. Njihov brz ritam doveo nas je do 20 kilometara udaljenog Vitorino dos Piaes za čas. Kuk me više ne boli, ali zbog žulja na nozi imam velikih poteškoća pri hodanju. Španjolac i ja odlučujemo napraviti pauzu u idućem kafiću i malo se odmoriti. Ja sam krenuo kraćim putem dok je Španjolac pratio Portugalca dužim. Sjeo sam u kafić i naručio kavu, ali njih dvojica nikako nisu dolazili...

 

     Osjećam da cijelo moje tijelo pati, osjećam jaku bol u stopalima i na području prsta. Svjestan sam da sam previše jurio i da je pratiti njih dvojicu bila velika pogreška. Dodatno me ljuti činjenica da su me prevarili dogovorom oko kave na kojoj se nisu pojavili! Međutim, potrebno je samo nekoliko minuta da sve to zaboravim i samog sebe podsjetim zašto sam na Caminu i zašto sam ovaj put sam. U hodanju nema natjecanja, to je individualna borba sa samim sobom. Svatko hoda za sebe i diktira vlastitu brzinu. Samoća mi dopušta da bolje vidim krajolik koji me okružuje i da se ćešće igram fotoaparatom.

 

      Ispijam kavu i provjeravam kartu - još 13 kilometara, a tek je prošlo podne. Započinjem svoje bolno hodanje prema cilju današnjeg dana. Put me vodi gore-dolje kroz vinograde poplavljene zbog obližnjih rijeka i potoka. Bol me prati, ali je podnošljivo dok se hoda. Kameni puteljak vodi me kroz desetak malih sela. Cijelo vrijeme pratim dugačak suhozid koji štiti obližnje vinograde od ovaca koje pasu na okolnim brežuljcima. Kameni put i kameni zid. Razmišljam o vlastitom životnom putu i do kud me doveo, zidovima koji su me često zaustavljali. Sa svakim korakom postajem svjesniji da mi sami gradimo svoje puteve, ali i svoje zidove.

 

     Rubies, 14.1.2016. ~ „Budi kao voda“

 

     Cijelu sam noć slušao jaku kišu kako pada po krovu prenoćišta. Sobu sam dijelio sa Španjolcem, Portugalcem i novim hodačem, Jayom, simpatičnim Korejcem s kojim sam se brzo sprijateljo. Danas me čeka kratka dionica od 18 kilometara, od koji su četiri uzbrdo. Veselim se brdima i planinarskim putevima, dosta mi je asfalta i tvrde podloge. Put prati rijeku Limu prvih pet kilometara nakon čega prolazi skoro desetak kilometara kroz šumu i netaknutu prirodu. Međutim, zateknuta situacija ponovno me vratila na cestu. Zbog jakih kiša rijeka Lima poplavila je lijevu stranu korita. Okolna polja više su nalikovala malim jezerima nego uredno obrađenim vinogradima, a put kojim sam trebao pratiti riječno korito postao je potpuno nevidljiv ispod više od pola metra vode. Slično je bilo i u brdima gdje su se uredni šumski puteljci pretvorili u male potoke pune vode koja slobodno juriša prema nizini. Zvuk vode prati me čitav dan dok promatram slobodu i snagu njezinog kretanja. Jednom sam pročitao da bi trebalo biti kao voda. Osjećam te riječi danas dok polako napredujem dugom uzbrdicom i nakon toga se spuštam do sela Rubies. Slobodan kao voda, čistim se njezinim zvukom od vlastitih strahova i nesigurnosti.

 

     Jučer sam sreo pravog hodača. Victor je Francuz koji već četiri mjeseca hoda u smjeru Fatime. Prohodao je čitavu Francusku, Španjolsku i sad maršira kroz Portugal polagano se približavajući zadanom cilju. Sreli smo se na polovici dionice i kratko popričali jer je već bilo kasno. Ima nešto posebno u susretu dva hodača koji danima napreduju svaki prema svojem cilju. Uvijek se pitam koliko je sitnica utjecalo na naš put, planove i očekivanja. Lepeza situacija, odluka i malih nezgoda koje utječu na brzinu kretanja sve do trenutka kad nam se susretnu putevi. Da sam krenuo samo dan prije ili poslije upoznali bi se u nekom prenoćištu i proveli nekoliko sati zajedno. Ovako smo se družili svega pet minuta. No ponekad i nije važno koliko dugo nešto traje. Ponekad je dovoljan kratak trenutak da bi se nešto osjetilo i upamtilo zauvijek. Svjetlost u očima naš je znak prepoznavanja. Svjesni slobode i mogućnosti koja nam se ukazala nastavljamo se približavati svaki svom cilju.

 

     Trebalo mi je osam sati za današnjih 18 kilometara. Najsporiji sam od svih hodača koji prate put prema Santiagu, ali jedini s preteškom torbom, koji vuče sve i svašta što mu nije potrebno. No ne opterećujem se brzinom. Danas su se brda konačno zazelenila. Već dva dana primjećujem mlade hrastove. Želim upijati detalje, zvukove prirode i promatrati svoje misli kako nestaju nizbrdo, nošene vodom.

 

      Facebook: goran blazevic 4km/h

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Message