Naslovnica Svijetom bez žurbe

Camino Portugues - 4. dio

Objava 21. lipnja 2016. 0 komentara 1950 prikaza
Goran Blazevic 4 km/h
Goran Blažević
Goran Blazevic 4 km/h

 

Caldas de Reis, 18.1.2016. ~ „Bed-bugs“

 

     Jučer sam sumnjao, ali danas sam siguran. Dosad nije bilo nikakvih većih problema na putu. Poneka poteškoća izvana umorom, bolnim tetivama, žuljevima i slabim spavanjem, ali s tim sam se mogao boriti. No, protiv stjenica priznajem poraz na samom početku.

 

 

     Stjenice su mali kukci koji žive u šumama i pašnjacima na kojima pasu ovce i krave. Ljudi hodaju po prirodi, sjede na travi i spuštaju torbe na svakakvim mjestima. To radim i ja dok hodam. Ponekad u ruksak uđu i stjenice. Navečer dolazimo do prenoćišta, stavljamo torbu na krevet, stjenica se nastani u madracu i u nekoliko tjedana čitava je zgrada puna tih sitnih kukaca. Mnogo ljudi nema problema s njima. Mogu spavati u prostoru punom stjenica i sutradan nastaviti put, a da to nisu ni znali. Ja ne spadam među njih. Moja koža ili moj miris očito su privlačni tim bićima. Međutim, jako sam alergičan na njihove ubode. Svrbež koji se pojavljuje toliko je jak da mi noću ne da spavati. Ako se počnem češkati, ubod se povećava i natiče, da bi se kasnije napunio tekućinom za koju ne znam treba li je istisnuti ili ne. Sve to traje danima, a zadnja faza su kraste i mali ožiljci koji me još tjednima podsjećaju na tu muku.

 

 

     Izgleda da sam ja svoje ubode dobio u Redondeli. Imam ih desetak, od nogu, ruku pa sve do uha. Na svu sreću, izgleda da ih nemam u vreći za spavanje jer primjećujem da se broj uboda ne povećava. Čekam 9:30 da se otvori ljekarna. Trebam kupiti steznik, kremu za ubode i nešto da izbjegnem buduće napade. Na kraju rute nabavljam sprej kojim prskam sve što imam u torbi i na sebi. Izgleda da sam ih pobijedio, premda ću posljedice sigurno osjećati još danima.

 

 

 

Padron, 19.1.2016. ~ „Ljepota različitosti“

 

 

     Budim se prije budilice, a noćas sam se konačno i naspavao. Izgleda da krema koju svakodnevno nanosim na ubode dobro djeluje jer mi se svrbež jako smanjio dok se ubodi polako povlače. Napuštam Caldas de Reis nakon 10 sati, kasno ali dovoljno rano da odradim kratku dionicu od 18 kilometara. Pratim predivnu šumu s malim potocima. Sela kroz koja prolazim izgledaju tiha i slabo nastanjena, ali galicijska arhitektura, sunčevo svjetlo i plavo nebo daju im poseban šarm.

 

     Dok prolazim kroz selo Carracedo lokalni učitelj poziva me u školu da djeci objasnim gdje je Hrvatska. Riječ je o projektu u kojem svakodnevno poziva nekoliko hodača s Camina da se predstave djeci. Na taj ih način osvještava da u svijetu postoje različite zemlje i da ljudi govore različitim jezicima. Djeca uživaju u toj neobičnoj, edukativnoj igri koja razbija granice različitosti. Uživam u tom trenutku koji predstavlja vrhunac čitavog putovanja. Razgovaram s učiteljem koji mi prepričava kako je prije dvije godine pozvao dvije cure iz Litve da sudjeluju u njegovom projektu. Ostao je u kontaktu s jednom od njih, a prošlo ljeto su se i vjenčali. Divan kraj jedne prekrasne priče.

 

 

Santiago de Compostela, 20.1.2016. ~ „Jedan kraj, mnogo početaka“

 

 

     Primijetio sam već 2010. na Caminu, a pogotovo 2012., kad sam išao prema Rimu, da dok hodam noću jako malo spavam. Prvih nekoliko dana spavao sam jako nemirno. Često sam se budio i vrtio po krevetu. Mislio sam da je to od umora i da će za nekoliko dana biti bolje. Poslije su se pojavile stjenice koje su uzrokovale nesnosan svrbež. Tu i tamo zapeo bih i u nekim čudnim mislima o prošlosti zbog kojih san nije dolazio na oči. I tako, dok svi spavaju, ja se satima gubim. Izlazim van na ulicu. Promatram zvijezde. Ležim na krevetu. San dolazi na oči tek oko dva ili tri ujutro. Čujem budilicu i osjećam umor. Pijem kavu, jedem doručak i opet sam na cesti.

 

 

     Još je mrak dok se vučem po ulicama Padrona prema periferiji i putu koji me danas vodi u Santiago. Čeona lampa osvjetljava mi put i pomaže u pronalaženju rijetkih žutih strelica. Pratim glavnu cestu Pedron-Santiago koja nakon nekoliko kilometara skreće sporednim putovima i kroz sela me vodi sve do periferije Santiaga. Kameni stupići s upisanim kilometrima služe mi kao podsjetnik na to koliko mi još preostaje do kraja. U jednom selu zaustavlja me neka žena i poklanja mi komad domaćeg kruha, što je predivan znak pažnje. Već sam na manje od deset kilometara kad moram usporiti korak. Tetiva me jako boli i loše izgleda. Natekla je toliko da izgleda tri puta veća nego inače, a na jednom se mjestu pojavila velika nateklina u obliku kugle. Glava mi je već naviknuta prihvatiti bol pa lagano, šepajući, dolazim do Santiaga gdje je potrebno proći čitavu periferiju i industrijsku zonu. Strelice me vuku desno-lijevo pa pomalo gubim orijentaciju i osjećaj za kilometre. Umoran i pomalo dehidriran, dolazim do centra. Već vidim katedralu, preostaje mi manje od jednog kilometra. Moram na WC, ali u svakom kafiću me odbijaju. Već dugo hodam bez strelica pa pitam ljude za smjer prema katedrali. Svi me veoma hladno usmjeravaju dalje. Naposljetku izlazim na trg Obradoiro.

 

 

     To je taj kraj, taj trenutak koji hodočasnici čekaju tjednima, neki i mjesecima. Trg je relativno prazan, ali neka žena ide prema meni i nudi mi sobu. Ne želim je ni pogledati. Zamišljam nekog tko mjesecima hoda i onda, umjesto da osjeti taj krajnji trenutak i uživa u njemu, mora odbijati turističke ponude za smještaj. Dovlačim se do jednog kipa, naslanjam torbu pored njega i sjedam na pod. Promatram katedralu u fazi obnove i oko nje desetke japanskih turista. Odjednom dolazi policija i traži od mene da ustanem i ne naslanjam torbu pored kipa. Ne mogu vjerovati da se to događa, ali nemam namjeru ni volju za svađati se s njima. Samo im kažem kako smatram da bi na ovom trgu, ispred katedrale, hodočasnici morali imati prednost naspram umjetnosti. No moje riječi ništa im ne znače. Pronalazim smještaj i krećem prema novoj zgradi sjedišta Camino de Santiago gdje ću preuzeti compostelu. Compostela je priznanje koje dobije svaka osoba koja je prehodala ili projahala zadnjih 100 kilometara do Santiaga ili pak prešla 200 kilometara biciklom. Iznenađuje me nova luksuzna zgrada koja svjedoči o količini novca koja se svake godine slijeva u Santiago zahvaljujući hodočasnicima. Nakon što sam preuzeo compostelu i kartu s narednim dionicama u smjeru Muxie i Fisterre, krećem prema katedrali. Ulazim u raskošno zdanje koje prema legendi čuva kosti Svetog Jakova apostola. Za razliku od 2010., sad nema puno ljudi. Stajem ispred kovčega s ostacima Sv. Jakova sa željom da se pomolim. Molitva je nešto što mi fali u svakodnevnom životu, ali i na ovom putu. Želim se pomoliti za svoje prijatelje, za osobe koje volim, ali najviše za svoj sljedeći put. Odjednom kroz moje tijelo prostruji ugodan osjećaj topline. Dugo ga nisam osjetio. Što bi to moglo biti? Sv. Jakov? Moć mjesta gdje se ljudi stoljećima mole? Ili sam samo konačno opušten i spreman za nove izazove...

                                                                   facebook: goran blazevic 4 km/h

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Message