Blogosfera Svijetom bez žurbe

Hodanje po Dalekom istoku

Dobio sam priliku ostvariti svoj san i osjetiti blagodati takve odluke. Po prvi sam put bio ono što sam želio biti. Nije postojao nikakav filter, nikakva maska između mene i stvarnosti koja me okruživala.
Objava 01. veljače 2018. 0 komentara 764 prikaza
Goran Blažević
Goran Blažević
Idemo u Japan i slijedit ćemo drevnu priču zen-budističkih hodočasnika koji hodaju oko otoka Shikoku. Više od 1200 kilometara koji povezuju 88 zen-budističkih hramova.

Prije točno godinu dana moji su me koraci vodili prema Hrvatskoj. Bio sam na putu već skoro četiri mjeseca. Od jordanske pustinje preko ledenih planina Grčke i Makedonije polagano sam se približavao svom cilju, povratku u svoju kuću.

To je putovanje bilo ostvarenje mog dugogodišnjeg sna o višemjesečnom hodanju, a koraci su nosili snažnu poruku - poziv na solidarnost prema izbjeglicama i na mir općenito. Čitava je priča poslužila kao dobar primjer rušenja predrasuda i razlika među ljudima. Nitko nije znao što će se naposljetku dogoditi, kako će ta priča završiti. Ni ja sam nisam znao u što će se sve to pretvoriti. Dok sam bio na cesti, osvijestio sam da nije potrebno toliko razmišljati i pitati se što nas čeka u budućnosti. Dovoljno je živjeti trenutak i prepustiti se životu koji je pred nama.



Što me naučila cesta i to putovanje?

Dobio sam priliku ostvariti svoj san i osjetiti blagodati takve odluke. Po prvi sam put bio ono što sam želio biti. Nije postojao nikakav filter, nikakva maska između mene i stvarnosti koja me okruživala. Kroz tih pet mjeseci shvatio sam koliko je bitno slijediti vlastite želje i snove, koliko taj proces daje smisao životu, ma koliko taj san bio čudan i različit od onoga što društvo od nas očekuje. Dokle god on ne čini nikome loše, potrebno ga je slijediti jer jedino na taj način možemo vidjeti sebe u pravom svjetlu. Bit ćemo zadovoljni jer u tom procesu ostvarivanja i realizacije sna, i svakodnevica će imati smisao, a kroz unutarnje zadovoljstvo privlačit ćemo dobro u naš život.

 Ali zašto je to toliko teško napraviti? Promatrao sam ljude oko sebe i vidio da puno njih ne može pronaći svoju ulogu u toj životnoj priči. Od malih nogu društvo nam nameće očekivanja i obrazac ponašanja prema kojem bi se naš život trebao rukovoditi. Stvara se natjecateljstvo među nama, želja da jedan bude bolji od drugog. Nitko nas pritom ne uči kako upoznati sebe, kako prepoznati vlastite želje i potrebe. Većina nije nikada obratila pažnju na taj unutarnji glas koji nam pokazuje put. S godinama on postaje sve tiši i slabiji, sve dok u potpunosti ne utihne.

Cesta je taj moj glas koji daje smisao i pravu ulogu mom biću. Osvijestio sam da jedino što je potrebno jest slijediti taj glas koji osvještava i daje smisao, koji mi pokazuje put prema cilju. Normalno da se često pojavljuje i pitanje – je li to dobra odluka? Na cesti sam vidio koliko nas um često voli odvesti u sumnju. Bojati se nečeg novog sasvim je prirodno. No pitanje je želimo li dozvoliti da strah određuje naš život?

Kroz svoje sam hodanje uvidio da se taj strah smanjuje već prvim korakom. Vidio sam da, ako smo dovoljno odlučni, on potpuno nestaje nakon početka i umire kako se naš put približava cilju.

Nakon što sam završio svoje putovanje pješice od Jordana do Hrvatske, pojavilo se pitanje što i kako dalje. Još dok sam hodao, već sam razmišljao o knjizi. Bio sam svjestan koliko je priča zanimljiva i dobra te da bi bila prava šteta da sve dobro što sam primio ostane samo za mene. Želio sam podijeliti tu priču, a knjiga bi to omogućila. Danima sam odgađao početak pisanja. I onda je jednog dana sve polako otpočelo... Promatrao sam sve kroz oči hodača, svjestan euforije početka, ali i procesa koji je potrebno slijediti da bi se došlo do cilja.

Pisao sam skoro svaki dan, polagano, usredotočen na radnju i trenutak. Proživio sam ponovno cijelo to putovanje. Cilj je bio napisati je do kraja. Znao sam da mi dan ima smisla samo ako na njoj radim, barem malo. Ponekad sam radio pola sata, a ponekad i nekoliko sati. Svaki sam dan nastojao u to uložiti barem malo energije. Uvidio sam da bih navečer bio zadovoljan ako bi tijekom dana na njoj radio. Zaspao bih miran, s osmijehom na licu i tako ostvarivao dnevne ciljeve koji su me malo pomalo vodili do konačnog završetka. U četiri mjeseca čitava je priča došla do svog kraja - rodio se Svilim.

Otvorila su mi se vrata u svijet promocija i predavanja kroz koja sam javno dijelio svoje iskustvo. Putovanje se ponovno otvorilo. Izgledalo je kao da ono nikada nije ni prestalo. Kao i kod hodanja, u početku sam se bojao, no tad sam već znao da je sve to normalno i prirodno. Kako su se predavanja gomilala, sve više sam bio opušten i uživao u onome što radim. Po prvi put u životu radio sam nešto sa srcem i željom da to napravim na najbolji mogući način. Osvijestio sam ljepotu toga, smisao koji takav stil života daje. Međutim, polako sam došao i do kraja te priče. Došlo je vrijeme da nastavim dalje.

Za nekoliko dana ponovno na cestiFoto: Za nekoliko dana ponovno na cesti 1 / 75


                                                                          SHIKOKU HODOČAŠĆE

U travnju se opet vraćam na posao. Ostalo je još nekoliko mjeseci slobode i prilika da to vrijeme koristim onako kako volim. Putovanje, kretanje i osjećaj nesputanosti gorivo je kojim se trebam napuniti prije dolaska proljeća i početka nove turističke sezone. Jedino što sam želio bilo je putovati s Majom. Bilo je to puno ideja. Maštalo se o pješčanim plažama, gostoljubivom Iranu, šarenoj Indiji i čarobnom Nepalu. Dani su prolazili, a odluka nikako da padne.

Nisam znao hoda li mi se ili ne, je li pametno opet se prepustiti težini ruksaka i umoru teških koraka. No upravo dok smo mozgali o svim tim mogućnostima, postavljajući si bezbroj pitanja, osvijestio sam koliko sam daleko od svog srca i unutarnje ravnoteže u koju me jedino hodanje može vratiti. Izgleda da ni više o 3000 kilometara nije bilo dovoljno da se dobiju svi odgovori na bezbroj postavljenih pitanja.

 

Tek sredinom prosinca odluka je konačno pala - idemo u Japan i slijedit ćemo drevnu priču zen-budističkih hodočasnika koji hodaju oko otoka Shikoku. Više od 1200 kilometara koji povezuju 88 zen-budističkih hramova. Jedna nova zemlja poznata po različitosti, disciplini i razvijenoj tehnologiji. Više od četrdeset dana hodanja tijekom kojih ćemo dobiti uvid u svakodnevni život Japana, ali i priliku da osjetimo tradiciju, običaje i duhovnost tog naroda.

Jesam li spreman? Iskreno, nisam. Nikad nisam bio u lošijoj formi i teži nego posljednjih nekoliko mjeseci. Početkom 12. mjeseca počeo sam trenirati za novu priču. Pretpostavljao sam da će dva mjeseca biti dovoljna da barem malo povratim formu. No već na drugom treningu, dok sam trčao pored Maje, ozlijedio sam desno stopalo. Izgledalo je da je sve gotovo. Naročito stoga što sam tjednima potom osjećao da bol ne nestaje. Odlazak kod fizioterapeuta, odmor i štednja noge. Igram li se sad sa sudbinom, jesam li bahat i precjenjujem svoje dosadašnje iskustvo?

Vidjet ćemo što će se dogoditi i što nas čeka jer u novu priču polijećemo uskoro. Pješice, tamo negdje na Dalekom istoku...

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.