Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Svijetom bez žurbe

Japan - 500 kilometara dobrote

No, ma koliko me Japan oduševio, ne želim si još dopustiti misliti da je to najbolja zemlja koju sam dosad posjetio. Dovoljno je sjetiti se dobrih Jordanaca i beduina da znam da nije tako. Ponovno se sjetiti Sakisa iz Grčke i Veysela iz Turske da znam da pripadnika mojeg plemena ima svugdje. Znam da je tako u čitavom svijetu. Dovoljno je pratiti kotačić, siguran sam da će nas on otkotrljati do drugog kotačića u kojem caruje ta ista dobrota.
Objava 26. veljače 2018. 0 komentara 1238 prikaza
Goran Blažević
Goran Blažević
Japan - 500 kilometara dobrote

2011. godine upustio sam se u prvo solo pješačenje po Istri. Pratio sam tada relativno nepoznat Istarski planinarski put. Ideja je bila da prehodam Istru i provjerim koliko je lokalno stanovništo gostoljubivo prema nepoznatom putniku u prolazu.

Moj prvi domaćin bila je obitelj Vižintin. Dopustili su mi da spavam u njihovoj još neizgrađenoj kući. Od tog dana na tom sam putovanju svakodnevno nailazio na dobre ljude koji su mi pomagali, otvarali vrata svojih kuća, hranili me i dijelili sa mnom svoje priče.   

U tih deset dana hodanja postao sam ono što sad jesam. Hodač s točno određenim ciljem. Putnik koji hoda u potrazi za ljudskim pričama, u nadi da će, dijeleći ih, utjecati na zatvorenost i strahove koje postoje u društvu.

Od tog prvog iskustva do danas ni sam ne znam koliko sam točno puta spavao u kućama potpuno nepoznatih ljudi. Kroz svoja sam iskustva uvidio da nepoznavanje lokalnog jezika, različita kultura i religija nisu uvjeti koji utječu na pronalazak ljudi koji su spremni pomoći drugome.



Prošlog sam ljeta susreo mladića u čijim sam očima vidio želju za putovanjima. Planirao je svoje prvo putovanje po Dalmaciji biciklom. Raspitivao se o opremi, gdje će postavljati šator na tom putu... Tada sam mu rekao da samo krene, da se opusti i da će mu put sve pokazati, no rekao sam mu i da se ne boji ljudi. Da se ne ustručava pričati, postavljati pitanja, i što je najvažnije, tražiti pomoć.

Prepričao sam mu nekoliko situacija koje sam doživio na raznim putovanjima. Pažljivo me slušao nakon čega mi je postavio pitanje: „Osjećaš li da ponekad iskorištavaš dobrotu ljudi tražeći kod njih mjesto za spavanje?“ Iznenadio sam se pitanjem, ali u isto vrijeme svidio mi se način razmišljanja tog mladića.

Odgovorio sam mu iskreno. Kad god sam tražio pomoć, nisam tražio krevet, tuš ili neki komfor. Nikad nisam došao bez hrane ili opreme koja mi omogućava da spavam na podu neke prljave garaže. Uvijek tražim samo jednu stvar, a to je mjesto zaštićeno od vanjskih faktora u kojem ću moći provesti noć i sutradan nastaviti svoje putovanje. Ali nekom čudnom srećom uvijek sam dobivao i više nego što sam tražio.



Više puta sam primijetio koliko domaćin dobiva preko ugošćavanja, kako putnik mijenja njegovu dnevnu rutinu. Vidio sam kako je ljudima na početku nelagodno, ali ubrzo se opuste i počnu postavljati bezbroj pitanja, slušajući priče putnika, osobe koja je odlučila da joj život neće teći na način koji nam usađuje društvo, već će radije slijediti svoje snove.

Uglavnom su ljudi najskreniji prema potpunom strancu kojeg vjerojatno više nikad neće vidjeti. Često sam slušao o njihovim problemima, davao im savjete i ohrabrivao ih da će stvari krenuti na bolje. Nikad nisam napustio neku prijateljsku kuću, a da me domaćin nije otpratio osmijehom i srećom u očima, upravo onakvom kakvu sam i ja imao u trenutku kad mi je otvorio vrata svoje kuće.

Ako gledamo na to iz kršćanske perspektive, kad čovjek ugosti putnika ili hodočasnika u svojoj kući spašava ga od mraka i neizvjesnosti noći. Na simboličan način, taj domaćin postaje sam Krist koji spašava. U muslimanskoj kulturi postoji izraz „Ibn-il sibil“ koji se doslovno može prevesti kao „pomoć putniku u prolazu.“ Za njih je primanje putnika čin časti i sreće za kuću.

U ovoj japanskoj priči, u kojoj slijedimo staro budističko hodočašće, ugostiti henroa (hodočasnika) znači ugostiti samog učitelja Kobo Daishija za kojeg ljudi ovdje vjeruju da u stopu prati korake svakog hodača.



Svaki put kad smo to dopustili, kad smo dali cesti da nas vodi, znajući da završavamo hodanje u mjestu gdje nema smještaja, nepoznati su nas ljudi spasili od spavanja na cesti. Dogodilo se to već prvog dana putovanja kad smo spavali kod ekscentričnog Isamua.

No, dogodilo se i poslije, kad smo došli do sela Geisei koje se nalazi na samoj obali Tihog oceana. Tu smo trebali spavati u besplatnom smještaju za hodočasnike koji se naziva 'zenkon-yado'. Već ujutro, u gradu Tano Town, rekli su nam da moramo što prije doći do kraja dionice jer ovisimo o gospodinu Hagimoriju koji je tu malu kućicu sagradio. Dali smo sve od sebe da dionicu od 30 km odradimo što brže, no kad smo stigli na cilj, nismo nikako mogli pronaći Hagimorija koji, po pričama ljudi, ima velikih problema s alkoholom.

Sreli smo jednu gospođu koja nas je odvela do njegovog smještaja koji je bio zatvoren lokotom. Pokušala je nazvati razne ljude ne bi li saznala gdje je Hagimori, no bez uspjeha. Uputila nas je prema dućanu i rekla da Hagimori često tamo zalazi, no njega ni tamo nije bilo. Nekoliko smo sati lutali selom, ulazili u kafiće i dućane u potrazi za Hagimorijem. Ljudi su nas vozili autom, pozivali prijatelje u potrazi za savjetom, no nitko nam nije mogao pomoći do kraja. Kad je već pala noć, otišli smo do željezničke stanice gdje smo planirali prespavati. Odjednom se ispred nas pojavila bakica sa samog početka traženja. Njezino se olakšanje gotovo moglo osjetiti kad nas je ugledala. Gestikuliranjem rukama pozvala nas je prema svojoj kući, dajući nam do znanja da bi nas rado ugostila za tu noć.



Čitava obitelj nas je tamo dočekala. Spremili su nam sobu, pripremili kupku, kupili nam sokove i s veseljem promatrali na karti svijeta državu iz koje dolazimo. Vidio sam sreću u Majinim očima. Istu onu sreću koju sam često osjećao u svojim prijašnjim lutanjima. „Morat ćeš mi reći kako si se nosio s tolikom dobrotom, s tim situacijama kad te nesebičan stranac tako spasi...“ Maja traži savjet. Znam točno na što misli tim pitanjem. Često sam ga sam sebi postavljao kad bi me netko ugostio i spasio. Kako ću vratiti toliku dobrotu?



Međutim, već dugo godina ne osjećam „teret“ tog predivnog ljudskog čina. Već dugo vjerujem u magiju dobrote i da se, jednom kad uđemo u taj kotačić, moramo u njemu zauvijek zadržati, a to možemo postići jedino ako vraćamo ono što smo dobili nekoj drugoj osobi. Već godinama ugošćavam potpune strance u vlastitoj kući. Kako živim na tri kilometara od granice, često put ljude dovodi do mene. Naiđem na njih dok podižu šator na nekoj čudnoj poziciji, dok lutaju pogubljeno po Parenzani, biciklom ili pješice.

A dok promatram strah te osobe ili gledam njezino nepovjerenje prema meni, kad završi svoju priču najviše volim trenutak kad upitam bi li možda prespavala kod mene. Uživam kad otvorim vrata svoje kuće, kad vidim šok zbog onoga što se događa. Tek nakon toga, pričam im svoju priču, priču o tome kako su i mene ljudi spašavali i kako sad to isto ja vraćam njima. Tek tada im postaje jasno da su i oni pozvani u taj kotačić dobrote. A hoće li se odazvati, ovisi samo o njima...



Prije nekoliko dana ponovno nismo znali kamo ćemo. Sunce je polako zalazilo, a mi smo imali još nekoliko kilometara do kraja. Oboje nas je privukao jedan mali hram koji je, nažalost, bio zatvoren. Odjednom je pored nas stao neki auto, a iz njega je izašla jedna simpatična gospođa. Pokazivala nam je rukom smjer u kojem vodi naša staza, ali nama se nije više hodalo. Pitali smo je je li moguće spavati u hramu i zna li gdje se nalaze ključevi. Rekla nam je da pričekamo i nakon svega pet minuta bili smo u maloj kućici u njezinom vlasništvu...

Gospođa Keiko skuhala nam je večeru, grlila nas i zahvaljivala nam kao da smo mi nju spasili. Bila je sretna da nam može pomoći dajući nam zapravo skoro ništa, ali jedino što je nama tada bilo potrebno. I to osjećamo već 500 kilometara. Dobrotu i nesebičnost još jednog posebnog naroda koji mi svakim korakom sve više prirasta srcu. Japanski osettai (gostoprimstvo) oduševljava me svakim danom. I kada plaćam skupi smještaj, i kad pijem kavu pored dućana, vidim aute kako staju i ljude koji mi daruju bombone. Vidim ljude koji ne znaju ni riječ engleskog kako oduševljeno pričaju nešto što je sigurno jako lijepo, ali meni nažalost nerazumljivo...

No, ma koliko me Japan oduševio, ne želim si još dopustiti misliti da je to najbolja zemlja koju sam dosad posjetio. Dovoljno je sjetiti se dobrih Jordanaca i beduina da znam da nije tako. Ponovno se sjetiti Sakisa iz Grčke i Veysela iz Turske da znam da pripadnika mojeg plemena ima svugdje. Znam da je tako u čitavom svijetu. Dovoljno je pratiti kotačić, siguran sam da će nas on otkotrljati do drugog kotačića u kojem caruje ta ista dobrota.


Goran BlaževićFoto: Goran Blažević 1 / 9

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.