Blogosfera Svijetom bez žurbe

Japan - malo drugačiji blog

Objava 06. ožujka 2018. 1 komentara 790 prikaza
Ja i on
Ja i on
Ja i on

     Hodamo već skoro mjesec dana pa smo dogurali i preko 700. kilometra. Svašta se dogodilo u međuvremenu, od snijega koji nismo očekivali, do kiše koja nas je pogodila u jednoj od najtežih dionica. No ako sada pomislim na sve ono što sam prehodao, ne osjećam naročito ushićenje. Štoviše, pomalo čak osjećam prazninu. Prostor koji bi trebao biti pun osjećaja i doživljaja, još se nije napunio osjećajem hodača koji još tražim. Već dugo se pitam zašto je to tako, a možda se odgovori kriju u patnji koja me je jako dugo pratila...

     Tek zadnje dvije dionice hodam slobodan od bolova koji su me donedavno pratili u svakom koraku. Dosad sam u svom životu, na raznim putovanjima, prehodao skoro 6000 kilometara, ali ovih zadnjih 700 su možda najteži i najbolniji koje sam ikad prevalio. Započelo je relativno brzo, već na drugoj dionici, snažnim bolom u zglobu koji sam zimus ozlijedio. Pitao sam se često u sebi, u tišini svojeg bića, je li neozbiljno upustiti se u putovanje dugo više od 1000 kilometara kad te već nakon prvih 30 bol prati u svakom koraku. No, kao i obično u hodanju, bilo je dovoljno pričekati novu patnju da postojeća nestane. Pojavili su se prvi žuljevi, patnja svakog hodača, neizbježna u našim pješačkim pustolovinama.

      Neki ih nazivaju „medaljama“ za prijeđeni put, ali ja ih nikad nisam smatrao posebnim priznanjima. Godinama se trudim izbjeći ih, ali rijetko kad uspijem. Uvijek se pojavljuju na istom mjestu, na samom vrhu malog nožnog prsta. Najprije na jednoj nozi, a dan poslije i na drugoj, vjerojatno kao posljedica prebacivanja čitave težine tijela na drugu, privremeno još zdravu nogu. Mislim da nema načina da riješim taj problem. Mali nožni prst mi je nekog čudnog oblika, prebacuje se ispod susjednog prsta, a kad hodam duže dionice, po nekoliko dana, stvara se žulj.

      Žulj je potrebno probušiti iglom i kroz njega provući konac. Konac puštamo unutra i na taj način omogućujemo održavanje rupice otvorenom i konstantno curenje tekućine koja se u žulju nakuplja. To je jedini način da ubrzamo sušenje i liječenje žulja.

     Međutim, što se kod mene događa tih nekoliko dana nakon pojave žulja na malom prstu? Prije svega, kako bih izbjegao bol u nožnom prstu prilikom svakog koraka moram gaziti drugačije nego što to inače radim. Ako su dionice duge, tijekom tih nekoliko dana liječenja žulja zbog neprirodnog gaženja sigurno ću ih skupiti još nekoliko i to na različitim mjestima. No oni su uglavnom bezbolni i prolaze nakon jednog ili maksimalno dva dana.

     No ovdje u Japanu dogodilo se nešto s čim se još nisam susreo. Japanci asfaltiraju sve. Skoro da i nema poljskih puteva i planinarskih staza na kakve smo naviknuti. Ubacuju asfalt gdje stignu, kroz šume, planine, livade... Njihove planinarske staze su maksimalno metar široke, a kako na njih često stavljaju asfalt, rade ih jako strme, kako uzbrdo tako i nizbrdo.

     Jednoga dana, prilikom spuštanja s planine po jakoj kiši, u mokrim gojzericama, konstantno sam morao gaziti lijevom petom. To je bio jedini način da štedim svoje male nažuljane prste i desni zglob koji me je tada još bolio. Kao nagradu za to, dobio sam „super žulj“ i to baš na peti, vjerojatno jedinom mjestu koje je nemoguće ne osjećati tijekom hodanja. Pojavio se na mjestu gdje je koža jako debela. Na početku sam osjećao laganu bol i s velikim upitnikom u glavi promatrao njegovo stvaranje. Svakim je danom bivao sve veći, a zbog debljine kože bilo ga je nemoguće probušiti ili na neki drugi način izliječiti.

     Prilikom svakog koraka lijevom nogom, osjetio bih kako mi bol struji kroz čitavu nogu i završava točno u lijevom oku. Tako nešto nisam nikad osjetio. Desni zglob puca, dok mi je lijeva zbog žulja za baciti! Sve je to utjecalo na moje držanje, kretanje, večernje istezanje... Kad sam stigao nadomak 500. kilometra sve je puknulo. Nisam više mogao dizati noge ni normalno pomicati zglobove. Težina ruksaka me gazila, kilometri su jedva prolazili. U jednom sam se trenutku zapitao što se to zbiva, jesam li dobio moždani udar, koliko mi je još koraka preostalo...

     Dan poslije hodali smo samo pet kilometara. Odradio sam ih na jedvite jade, a zbog moje patnje uzeli smo dan odmora. Pokušavao sam podizati noge na zid da utječem malo na cirkulaciju, ali nisam mogao. Zbog žulja nije postojao način da naslonim noge na zid, a da me ne boli za poludjeti. Nema kreveta, kauča ili nekakve stolice da se malo opustim. Samo se valjaš po podu i pitaš - što je tim Japancima, kako mogu živjeti u takvim sobama. Jedeš na podu, spavaš na podu, sjediš na podu, čavrljam s Majom na podu. A najgore je dići se s njega! Tog dana pauziranja, moja je muka bila na vrhuncu.

     Svejedno, dan odmora dobro je došao. Dan poslije smo odradili 26 kilometara, a ja sam patio samo zadnjih nekoliko. Navečer je konačno došao taj trenutak, probušio sam super žulj koji me danima mučio i pratio. Nakon toliko muke, nakon više od 700 kilometara, sa suhom rupom dubokom 3 mm i površine 3x1 cm, napokon se mogu opustiti i uživati u zadnjih 400 kilometara koliko nam još minimalno preostaje...

     A kako je Maji u čitavoj toj priči? U tišini je pratila moju patnju, kao što sam ja ljubomorno promatrao njezine brze korake. Često je čujem kako pjevuši ili kako radosno pozdravlja dobroćudne Japance. Ne mogu se prestati čuditi kako dobro hoda, kako drži korak s Kinezima, Tajvancima, Japancima, svima s kojima smo do sada hodali. U tišini i s osmijehom na licu, poput pravog hodača.

     Pitam se je li konačno došlo i moje vrijeme da uđem u tu dimenziju. Već više od mjesec dana pokušavam uloviti onaj stari korak i svjesno uživati u trenutku. A možda baš zato tog koraka nema. Tražim nešto što je prošlo umjesto da prihvatim ono što je sada. No ono što znam da imam i što sigurno neću izgubiti jest volja da dođem do kraja, mogućnost da se zezam i šalim čak i na račun svoje muke i posljedica koje ona donosi.

     U ovom mi trenutku pada na pamet Udo, njemački hodač kojeg sam upoznao na portugalskom Caminu. Rođen je s mišićnom deformacijom pa ne može savijati zglobove jer mu nedostaju mišići koji to omogućavaju. Većina ljudi s tim hendikepom vjerojatno bi ostala prikačena za krevet i invalidska kolica čitav život. Međutim, Udo nije želio takvu sudbinu. Oduvijek se kretao, hodao, vozio bicikl ili trčao, ne mareći za to što to ne radi savršeno. Neovisno o rezultatima, uvijek se natjecao u trčanju i bicikliranju. Kasnije je čak odradio i nekoliko Ironmana! Prije desetak godina, prehodao je popularni Camino, otkad barem jednom godišnje prelazi i neku drugu rutu. Sjećam se kako se s teškom mukom spuštao nizbrdicama Camina, kako je nestabilan bio njegov korak tijekom tih dionica. Ali Udo nikada nije odustao. Svakog dana bi odradio dionicu, koliko god mu za to trebalo vremena. Dok sam hodao pored njega tih nekoliko dana, shvatio sam kakav primjer imam pored sebe. Osobu koja je od svoje slabosti napravila najjači alat. Čovjeka koji je od svoje deformacije napravio nešto što ga čini posebnim.

     Koliko često odustajemo od nečega prije nego što smo uopće započeli? Zbog čega strah i sumnja znaju biti jači od naše volje i naših snova? U hodanju sam često primjećivao kako se naše životne slabosti transformiraju u ono što nas dovodi do pobjede. Dovoljno je na trenutak na njih zaboraviti i krenuti u realizaciju, bez puno pitanja i sumnji. Ako postoji želja, pronaći ćemo motiv da prođemo teškoće. A ako postoji motiv, imat ćemo i volju da dođemo do kraja.