Naslovnica Svijetom bez žurbe

JORDAN 2. dio - pustinja Wadi Rum i Petra

Objava 12. listopada 2016. 2 komentara 1750 prikaza
Ispred Petre
Goran Blažević
Ispred Petre

      WADI RUM

                           

     Dok na tisuće zvijezda blista na nebu iznad Wadi Ruma, pitam se kako bi bilo vratiti se u vrijeme Nabetejaca i njihovih karavana. Sabah, mladi beduin iz sela Wadi Rum, pokazivao mi je stare crteže i natpise na stijenama koji su nekad usmjeravali karavane Nabetejaca čije je središte djelovanja, prije Petre, bilo upravo ovo područje. Beduin je čovjek iz pustinje, osoba koja u njoj živi i koja je u potpunosti poznaje. Ali ni beduini nisu više ono što su nekoć bili. Globalizacija polako unosi promjene i u ovo daleko i zabačeno mjesto. Beduin s pametnim telefonom i šiltericom poput repera polako postaje normalna pojava.

                               

 

     Dok Sabah vozi džip u smjeru Lorenzove pećine, priča mi o kozama i devama koje njegova obitelj posjeduje. Pokazujem mu fotografije Velikog Lubenovca na Velebitu, a on se čudi zelenilu. Komentira kako, kad bi oni imali tako nešto, ne bi morali kupovati hranu. Što na to odgovoriti Sabahu? Da mu priznam da je sad taj ogromni pašnjak prazan ili da mu lažem da još na njemu ima pastira? Pita me može li prelistati moje fotografije. Na njima je uglavnom zelenilo, slike raznih izleta na kojima sam u posljednje vrijeme bio kako bih se pripremio za ovo putovanje. „Lijepo izgleda tvoja zemlja, ali gdje su ljudi?“ pita me. Ne znam što odgovoriti na to iskreno pitanje. Dolazi do slika rijeke Mirne i okolice Buzeta. Promatra slike slapova i potoka punih vode. Pita me je li voda pitka. S težinom u srcu, kažem mu da sumnjam u to, a on se tome čudi. Pojašnjava mi da je za njih voda sveta i da svatko ima pravo uzeti onoliko vode koliko mu je potrebno. „Litra vode je dovoljna da si operemo tijelo.“ Govori mi kako je vidio ljude da se peru dugo i pritom potroše više od 15 litara vode. Osjećam sram dok mi to govori.

                                 

 

     „Sad ću ti reći što je islam. Prorok je rekao da mlado stablo moraš pustiti da živi. Oni u Siriji ubijaju, pale, pljačkaju i siluju. Uzimaju ono što nije njihovo, uzimaju više nego što je potrebno. To nije islam.“ Sabah i ostali beduini nisu više ono što su nekoć bili, ali i dalje su posebni. U njihovom govoru i držanju ima nešto časno i posebno. Ta skupina ljudi koja u jordanskom parlamentu ima svoje zastupnike, kao i sve zastupljene religije u Jordanu, još ima posebna prava i zakone. U slučaju neke nezakonite radnje, policija je zadnja koja intervenira. Šeik je taj koji predstavlja pleme i donosi odluku nakon saslušanja o tome kakvu će kaznu snositi krivac. Uglavnom se radi o plaćanju odštete - u novcu, kozama ili devama. Taj poseban tretman jedina je mogućnost da se zadrži stabilnost Jordana, a pridonosi održavanju tradicije i običaja beduina.

                                 

 

     U Wadi Rumu žive tri različita plemena. Svatko od njih svoju zajednicu održava zahvaljujući turizmu koji je veoma zastupljen. Wadi Rum dijeli se na tri područja i svako pleme ima pravo obavljati svoje poslove na određenom području. Ljudi su sad „roba“ koju prenose, a da nema njih, do predivnih krajolika Wadi Ruma teško bi se dolazilo. Dnevna vrućina je nesnosna, ali ljepota krajolika teško se može opisati riječima. Oduvijek sam sanjao ova područja. Malnarove priče o beduinima i ovom mjestu uvijek su me poticale na maštanje o tome da ih jednog dana posjetim. Najljepše bi bilo kad bi se moglo ući duboko u samu pustinju, krenuti u potragu za pravim pastirima koji navodno još žive na graničnom području sa Saudijskom Arabijom. Sabah mi je govorio o predivnim mirisima koji se šire ovim područjima u rano proljeće. Navodno tada velika područja pozelene i procvjetaju nakon zimskih kiša. Priča mi o snijegu koji zimi pokriva ovo crveno područje. Navodno ga je prije dvije godine toliko napadalo da su napravili snjegovića od dva metra. Teško mi je to zamisliti dok sunce prži sve što se miče oko nas. Pitam se kako će izgledati moje pješačenje na ovim vrućinama i je li ono uopće moguće. No, dotad me još čeka tajanstvena Petra i njezini „beduini“...

 

                         

                         

 

 

      PETRA

     

                                 

      Muhe mi ne daju mira dok sjedim pred hramom visoko u brdima Petre. Ovo je moj drugi dan lutanja po njezinoj unutrašnjosti i brdima uokolo. Visoka cijena ulaznice ubrzo se zaboravlja nakon prelaska kanjona koji vodi do ključnih kamenih atrakcija koji čine Petru toliko čarobnom i posebnom. No Petra nije samo skup kamenih građevina isklesanih duboko u planini. Petra je ogromno područje kojem bi trebalo posvetiti nekoliko dana, a i tad bi vidjeli samo manji dio njegovih skrivenih ljepota.

 

                           

     Jabal Haroun odnosno Haronov vrh mjesto je odakle želim započeti svoje pješačenje. To je mjesto od posebnog poštovanja za sve Jordance i okolne beduine, koje po legendi čuva kosti Mojsijevog brata Haruma, također i simbolično mjesto za mene koje predstavlja poveznicu triju religija koje će spojiti moje putovanje. Da bi se došlo na Jabal Harun potrebno je uputiti se na devet kilometara dug uspon duboko u Petri. Na tom je putu moguće doživjeti i shvatiti svakodnevnicu Petre koju još nastanjuju stotine beduina. Drugačiji od onih u pustinji, različitih crta lica, s djecom našminkanih očiju, više me podsjećaju na kapetana Jacka Sparrowa iz Pirata s Kariba nego na beduine. Govore sve moguće jezike i od malih nogu su naučeni da je stranac/turist izvor novca. Dat će sve od sebe da pristanete na njihove ponude jahanja magaraca, konja ili deva do lokacije koja vas zanima. Smrad izmeta njihovih magaraca prvo je što ćete osjetiti prilikom ulaska u ovo čarobno mjesto. Do Jabal Haruma imao sam priliku upoznati mnoge od njih, vidjeti njihove pećine i štale njihovih koza. Njihove žene prilaze strancima s različitim ponudama, a prema onome što sam uspio shvatiti, njihov je posao čuvanje stada i odlazak do dalekih izvora po vodu. Razgovor žena sa strancima i njihova često prljava odjeća ono je po čemu se najviše razlikuju od pustinjskih beduina Wadi Ruma. U pustinji nemaju visoko mišljenje o njima i nazivaju ih beduinima „koji nisu beduini.“ Beduin u pustinji ponosan je na svoju čistoću, nešto što u Petri očigledno nije toliko bitno.

 

                            

     Planinsko područje iznad Petre je nešto najljepše što sam dosad vidio i što mogu usporediti samo s južnoameričkim Andama. Svugdje oko mene vide se visoki vrhovi i okomite stijene koje ovom mjestu daju posebnu čar. Pitam se kako bi ovo mjesto izgledalo kad u njemu ne bi bilo na stotine turista koji ga svakodnevno posjećuju, kako bi tada izgledali i kako bi se ponašali ti ljudi. U njima nazirem romsku kulturu nomadizma. Njihova me lica podsjećaju na migracije Roma iz Indije prema Zapadu. Moguće je da su ovi ljudi njihovi nasljednici.

                                  

 

       Već sam dva žulja zaradio tijekom prvog dana hodanja. Nije dobar početak, ali je nešto što sam svakako očekivao i što je sastavni dio hodačke svakodnevice. Sutra počinjem hodati. Idem prema sjeveru, prateći Cestu 35 kojom su nekoć hodali hodočasnici u smjeru Jeruzalema i Meke. Osjećam napetost, ali i sreću što se vraćam na cestu. Budžet se dosta smanjio tijekom boravka ovdje, više nego što sam očekivao. Vrijeme je da krenem prema kući. Polako, korak po korak, sve bliži Maji i mojem domu.

                              

FACEBOOK GORAN BLAZEVIC 4KM/H

                               

  • nikola.horvat3:

    Žulji naši svagdašnji. Pozdrav iz Zagreba.....i moralna podrška! Nikola :)

Message