Blogosfera Svijetom bez žurbe

JORDAN 3.dio-Prvih 200 kilometara i beduinsko vjenčanje

Objava 20. listopada 2016. 5 komentara 1600 prikaza
Vračam se kući
Vračam se kući
Vračam se kući

     PRVIH 200 KILOMETARA KROZ JORDAN

     U ovoj mojoj novoj pustolovini gotovo je nemoguće izbjeći temu hodočašća. Jabal Harum, moje mjesto polaska, zatim Wadi Musa, mjesto gdje je prema legendi Mojsije udario štapom o kamen nakon čega je potekla voda, planina Nebo gdje je prema Bibliji Mojsije prije smrti ugledao Svetu Zemlju, Jeruzalem... Sve su to sveta mjesta štovanja za židove, kršćane i muslimane, mjesta koja ukazuju na zajedničku priču tih triju religija. No povijest i sadašnjost daleko su od tog zajedništva.

                                          

 

     Kad bi iz kršćanske perspektive sagledali jedno hodočašće, naročito ovo na koje sam se uputio, ono nosi niz blagodati. Pojedincu koji hoda nudi mogućnost da se prepusti nepoznatom, iskusi i osnaži svoju vjeru i predanost. No, osim što pojedincu koji hoda nosi blagodat, hodočasnik to isto nudi svakoj osobi koju sreće putem nudeći joj mogućnost da mu pomogne pružanjem skloništa, hrane, podrške... Na taj način hodočasnik daje priliku svakome da barem na trenutak bude poput Krista odnosno da mu svojom nesebičnosću pomogne i tako ga spasi.

                                           

 

     „Ibn As-Sabil“ je pojam koji sam upoznao ovih dana hodajući kroz ovu zemlju. Spominje se u Kuranu i odnosi se na putnika koji prolazi i kojem je potrebno ponuditi pomoć, dati mu ono što mu treba, a nakon toga ga pustiti da ide dalje ne trazeći od njega ni zahvalnost. U Jordanu su islam, Alah i Kuran ispred svega. Religija se živi do kraja, a većina ljudi prakticira učenja. Usred razgovora ispričavaju se jer moraju na molitvu. Molitvene obveze se obavljaju ma gdje se osoba nalazila. Taj pojam odnosno pomoć koju domaćin ovdje nudi strancu teže je primijetiti u mjestima poput Wadi Muse ili Karaka gdje su ljudi zaljubljeni u dolare turista. No prolazeći kroz sela južnog Jordana vidio sam, osjetio i doživio bezuvjetnu pomoć i podršku zbog čega sam uvjeren da Jordan ima najljubaznije stanovnike od svih zemalja koje sam dosad posjetio.

                                       

 

     Napustajući Petru i „stroj“ za uzimanje novca Wadi Musa, mladi zaposlenik hostela u kojem sam odsjeo rekao mi je da bi mogao imati problema prolazeći cestom 35 jer tamo ljudi nisu naviknuti na stranca i turiste. „Moguće je da će te potjerati iz svojih sela i ne dati ti da tamo prespavaš. Osim toga, nemoj ni slučajno gledati njihove žene jer bi zbog toga mogao imati velikih problema s narodom." Međutim, itekako je pogriješio... Možda je on, koji je rođen u Wadi Musi, zaboravio na pojam „Ibn As-Sabil“, no u selima daleko od turizma taj pojam živi i prakticira se.

                                            

 

     MOHAMED

                                             

 

     U selo Shobak došao sam pred sam zalazak Sunca. Bila je to prva dionica mojeg pješačenja. Nisam znao što me čeka. Nema hostela, a budžet za Jordan odavno je prešao svoj limit. Treba spavat vani, ali gdje u toj pustoši pronaći pogodno mjesto za šator? Dok sam hodao prema kraju sela, Mohamed me pozvao na čaj. Nije bilo vremena za ćaskanje, no instinkt mi je govorio da prihvatim poziv. Muhamed me pitao tko sam i kamo idem. Nakon što sam mu odgovorio, pitao me gdje planiram spavati. Rekao sam mu da ne znam, a on je počeo razmišljati kako bi mi mogao pomoći. „. „Možeš na balkonu ispred ulaza, ako hoćeš.“ Balkon je super. „Kad bih barem svaki dan spavao na nečijem balkonu, sve do Umaga“, pomislio sam. Želio sam otići do dućana kupiti večeru i vodu, ali Muhamed mi to nije dopustio. „Moj si gost, ostaješ na večeri.

                                   

 

      AHMED

                                           

 

     Ahmeda sam sreo 10 kilometara prije grada At Tafilaha. Izlazio je iz svog auta i na jako dobrom engleskom upitao me kuda idem i otkud sam. Odgovorio sam da pješačim prema Hrvatskoj i ispričao mu ideju svog projekta. Ahmed me pozvao u svoj ured, popili smo čaj i malo pregledavali rutu koja me čeka sljedećih dana. Rekao je da mi želi pomoći na bilo koji način. Izgledao je iskreno i pošteno, a jedino što sam tada želio bilo je riješiti se teškog ruksaka. „Mogu ostaviti ruksak kod tebe i otići do At Tafilaha pa mi ga ti doneseš. To je jedini način na koji mi možeš pomoći ako to baš želiš.“ Ahmed je prihvatio. Kad sam došao u At Tafilah, nazvao sam ga, a on mi je po dogovoru vratio ruksak. Uštedio sam puno energije zahvaljujući Ahmedu. Kad mi je vratio ruksak pitao me bi li prespavao kod njega. „Možeš se i otuširati, skuhat ću ti večeru, a sutra ću te autom vratiti tamo gdje si stao.“ Prihvatio sam poziv. On me uopće nije poznavao, dolazim iz različite kulture, druge sam religije, no usprkos svemu tome ugostio me, nahranio i odvezao ujutro do grada. Popodne je čak došao do polovice moje sljedeće dionice da me posjeti. Ibn As-Sabil.

                                       

                                         

     POLJOPRIVREDNICI

 

 

     20 kilometara teškog uspona po temperaturi od 35 stupnjeva ne čini napuštanje doline beduina Wadi Alhesa nimalo ugodnom. Stigao sam do grada Al Hussayni krajnje iscrpljen i blago dehidriran, a osjetio sam i znakove trovanja hranom. Lijepe vile i kuće bogatih Jordanaca okružuju padine po kojima sam se penjao dotud. Upitao sam ljude za pomoć i mogu li prespavati ispred njihovih kuća, no oni su me samo blijedo gledali. Morao sam dalje. U grad mi se nije ulazilo pa sam nastavio dalje prateći cestu 35. Prljava periferija s psima lutalicama nije mjesto za provesti noć na otvorenom. Hodao sam dalje i stigao do malenog polja okruženog žicom na kojem je radilo nekoliko ljudi. Muhamed, Abdul, Omar i još jedan Muhamed prihvatili su me poput brata, nahranili i nasmijali, a kad sam im rekao „hvala“ samo su odvratili: „Ibn As-Sabil.“

                                      

 

      BEDUINSKO VJENČANJE

                                        

 

     Wadi Alhessa je dolina okružena visokim liticama. Prolazak te doline predstavlja najtežu dionicu kroz Jordan. Navodno je nastanjuju samo beduini koji žive na padinama daleko od ljudskog oka. U popodnevnim satima vrućina je nepodnošljiva. Hodati po dolini nakon nizbrdice od 20km je gotovo nemoguće. Beduinski psi slobodno lutaju tim kamenim područjem bez hlada. Nije ih lijepo susresti ni po danu, a ne znam kako bi susret završio po noći.

                                       

 

     Moram spavati kod beduina. Doduše, „moram“ je pogrešan izraz. Noćenje i druženje s pravim beduinima moj je dugogodišnji san. Okružuju me stada ovaca i koza, psi laju i zaletavaju se u mene kako se približavam stadima. Moram stati i naći skrovište. No, koji šator odabrati? Dolazim do velikog šatora s desetak auta i kamiona parkiranih oko njega. Zaključio sam da se vjerojatno radi o nekom većem selu pa krećem prema njemu. Beduini me pozivaju u hlad malog šatora. Gori vatra, kuha se čaj i svi sjede na podu. Daju mi stolicu, času vode i čaj za okrjepu. Nedugo zatim stiže jedan od glavnih vođa koji govori engleski. Objašnjavam mu razlog svog prolaza kroz dolinu i ideju cijelog projekta. Prevodi svaku rečenicu ostalim pripadnicima plemena kojima se moja priča sviđa. Kažu mi da mogu prespavati kod njih, ali da je danas poseban dan jer se jedan od pripadnika plemena vjenčaje pa mogu ostati ako mi to ne smeta. Beduinsko vjenčanje prilika je koju malo koji zapadnjak uspije vidjeti. Prihvaćam bez dvoumljenja.

                                      

 

     Oko mene je nekoliko šatora. Dva su veća od ostalih, jedan za muškarce, drugi za žene. Onome u kojem su žene ne smijem se ni približiti. Fotografiranje je zabranjeno. Vode me do mladoženje, moram sjesti do njega. Daju mi kavu koju moram popiti na iskap, primiti šalicu desnom rukom, zavrtjeti je oko dlana i vratiti osobi koja mi ju je dala. To bih napravio da sam poznavao tradiciju, no ja činim sve drugačije. Uzimam šalicu lijevom rukom i pijuckam kavu kao što mi volimo na Balkanu. Čak je i naslanjam na stolić... Uzimaju mi šalicu dok promatram mladoženju sretnog kao dijete. Čeka ga prva bračna noć. Zrači uzbuđenjem, pun je adrenalina. Tu i tamo, ostali ga muškarci podignu na leđa i u pratnji zvukova tarabuke vode prema ženskom šatoru. Iz njega izlazi jedna žena i počinje ih kamenovati. To se ponavlja svakih nekoliko sati.

 

 

     U muškom šatoru atmosfera je pomalo dosadna. Svi sjede ili leže, piju kavu ili čaj i puše nargile i cigare. Iz ženskog se šatora čuje glazba, tamo je veća zabava, tamo su ples i smijeh. U jednom se šatoru kuha hrana. Deset ovaca kuha se već satima u jogurtu i mlijeku. Svi se zanimaju za moju priču, ali razgovor je nemoguć bez poznavanja arapskog. Djeca me toliko ganjaju da su me čak zamolili da se neko vrijeme ne mičem odatle jer su djeca toliko uzbuđena. Kad su se ovce vratile s ispaše i popile vodu, hrana se počela dijeliti u velikim pladnjevima. Pladnjevi se unose u šator, a svi jedu rukama. Ovčetina i riža s umakom. Jede se rukama i guta bez prevelikog uživanja. Deset minuta poslije, sve je gotovo, svi su vani i puše cigare. Pjevaju se tradicionalne pjesme, a ljudi polako odlaze. Ostala je samo tišina velikog šatora i stari beduin koji spava pod otvorenim nebom. U mraku se čuje lavež pasa koji se tuku oko ostataka hrane. Smjestio sam se pored starog beduina i gledao tisuće zvijezda daleko na nebu. Jedna je čak i pala. Moj san se ostvario, spavam s beduinima. Što poželjeti? Jedino što si još želim jest stići do kuće, i živjeti u miru i ljubavi do kraja svog života.

 

                   FACEBOOK: goran blazevic 4 km/h

  • galeb100:

    moj san... nikad ostvaren bas ti zavidin dobri ćoviće...

  • ufrm:

    Dozivljaj za 80-te, danas ovakve avanture osobu koja nije musliman izlazu opasnosti kolko god ljudi na slici naivno izgledaju.

  • Avatar Sandra Sabljak Gojani
    Sandra Sabljak Gojani:

    Samo naprijed, Gorane!!!