Blogosfera Svijetom bez žurbe

Od Jordana do nultog kilometra u pet mjeseci hoda

Objava 19. ožujka 2017. 1 komentara 400 prikaza
Posljednje križanje
Posljednje križanje
Posljednje križanje

     Tko je osoba koja hoda u ovom trenutku? Izgubljeno promatram lica Marka i Paola, dvojice prijatelja koji su se prvi priključili i odlučili praviti mi društvo tijekom nekoliko dionica kroz Ćićariju. Dok se moji koraci polako približavaju zadnjem usponu koji će me dovesti na najviši vrh Ćićarije još više osvještavam vlastitu zbunjenost. Koliko moje emocije i razum kasne u odnosu na stvarnost koja me okružuje? Još nisam svjestan da sam ušao u Istru i da život na koji sam se već navikao polako postaje prošlost.

    

     Jučer sam s Poklona tražio pogled na Istru, skrivenu visokim bukvama koje rastu na samoj granici između Istarske i Primorsko-goranske županije. U jednom sam trenutku primijetio da kroz stabla koja rastu u toj gustoj šumi vidim dolinu koja okružuje Brest pod Učkom. Razmišljao sam o tome kako još dalje, na svega nekoliko kilometara, leži Lupoglav i mnoga mjesta koja predstavljaju moj zavičaj. Stigao sam doma. Gorane, uspio si, šapnuo sam samome sebi dok je sunce pokazivalo svoje zrake, dotad skrivene sivim oblakom koji je smanjivao vidljivost i ljepotu trenutka. Zatvorio sam oči i uživao u svjetlosti i toplini koja je milovala moje lice. Često se sunce tako neočekivano pokazivalo tijekom putovanja. U trenucima samoće ili raznih teškoća provirilo bi iza oblaka i obasjalo na trenutak dio zemlje kroz koji sam prolazio. Tako me put ohrabrivao, pokazivao mi da me štiti, uvjeravao me da nisam sam. Bio sam svjestan da je i sada tako, dok sjedim u gustoj šumi, dok je srce ispunjeno čežnjom za domom prema kojem bi najradije odmah krenuo. Posljednji blagoslov, zadnje zrake u režiji nečeg velikog i nepoznatog.

    

     Približavam se Koritima, poznajem tu šumu kao svoj dlan. Čak ni šumarija koja je bezobrazno i nemilosrdno srušila golemo područje šume i uništila markacije ne može zaustaviti moje napredovanje. Divim se ljepoti i tišini, ali nešto je ipak drugačije. Dok slušam Markove priče u zavjetrini iza velike stijene nešto je čudno. Dok se spuštam kroz zadnji prijevoj, dok s lijeve strane gledam Županov vrh, a s lijeve dominira Brajkova stijena nešto se razlikuje od prijašnjih dolazaka ovamo. Dok pijem vodu iz samog izvora Korita njezin me okus podsjeća na ono što je drugačije.

    

     Nije ovo klasično planinarenje po Ćićariji, ovo je povratak doma iz daleke pustinje. Kroz ovu šumu hoda fizički ista osoba, ali ovih pet mjeseci zasigurno su ostavili traga. Ispunio sam svoj san. Osjećao sam to dok sam hodao kroz vruću pustinju i dok sam lutao kroz ogromna prostranstva Turske, osjećao sam kako se oslobađam te želje. Želje koja me godinama gušila, koja me pratila i nije dopuštala da se do kraja opustim. Uvijek je bila tu, tijekom tuluma, izlazaka, ručkova, lijepih i ružnih trenutaka. Ja i ta želja, sami, i svijet oko nas. Osjećao sam pet mjeseci kako taj teret otpada, kako ga mrvim, kako nestaje pod mojim koracima. Oslobađanje želje, ispunjavanje sna, blagoslov je koji nas osvještava, koji nas podsjeća na ono što jesmo.

    

     U Korita dolaze Boris i Gašparo. Stižu prije samog mraka i jake kiše koja će padati čitavu noć. Susret s prijateljima nakon toliko mjeseci je predivan i u sljedećih nekoliko sati prepuštamo se pričama i vinu koje zbunjuje moje misli i emocije. Drugi dan nastavljamo prema Račjoj Vasi. Petero nas je, spavamo kod Tome kojeg sam upoznao 2011. dok sam hodao Istarski planinarski put. Dok se pozdravljam s njim, dok osjećam taj dugi zagrljaj koji za mene traje čitavu vječnost, mislim na onog Gorana koji je tada tražio smještaj i ovog koji nakon toliko godina ponovno dolazi ovamo. Tko sam ja sada? Kakav se vraćam doma nakon toliko vremena?

    

     Svjestan sam slobode koju sam mjesecima stvarao i živio. Sloboda koju nudi cesta dolazi do svojih posljednjih dana. Ali to je ujedno i sloboda novog čovjeka koji je ispunio svoj san i ostvario želju za kojom je godinama čeznuo. Vraćam se doma bez tereta te želje koja je nestala tijekom tih 3000 kilometara. Dolazim kući svjestan da te muke više nema. Jer želja je muka, teret koji pritišće naše misli i opterećuje naše srce. Sad mogu što hoću, znam da je sve moguće ako ću biti dovoljno ustrajan da na tome radim. Ovaj put me naučio tome što znači biti ustrajan, pokazao mi je da je sve moguće ako vrijedno radim i trudim se nešto postići. Imam primjer i dokaz na koji se mogu pozivati i inspirirati samog sebe tijekom cijeloga života. Možemo sve što poželimo.

    

     Do Žbevnice se naša skupina smanjuje. Paolo i Gašparo hodaju svoju posljednju dionicu, a ja odlučujem da ću u domu ostati dva dana. Imam vremena do dogovorenog dolaska u Umag, nema potrebe žuriti se i spuštati u “civilizaciju.” Na samom vrhu koji predstavlja moj prvi ispenjani vrh u životu shvaćam da je to ujedno i posljednje križanje na ovom putu. Gledam prema Trstu i mislim - što bi bilo kad bih nastavio prema Trstu, pa dalje do Santiaga, Portugala, Afrike... Nastaviti dalje i dati još jednu pljusku životu i vrijednostima koje su u meni usađene. Spuštam se s vrha u smjeru planinarskog doma. Nema smisla ići dalje, projekt je gotov, san je ostvaren.

     Sveto me dočekuje sa šampanjcem i pokazuje mi novoizgrađeni dom. Prvi sam koji u njemu spava i osjećam se počašćenim. Stari dom pod Žbevnicom postao je prošlost. Nova se kuća uzdigla na temeljima starog kontejnera i spremna je prihvatiti nove generacije planinara za koje se nadam da će uskoro doći. Taj dom predstavlja početak mojeg planinarenja. Godinama sam slušao priče o obnovi i sad je to napokon ostvareno. San umaških planinara, trud nekolicine ljudi koji će ostati zabilježen godinama. Ispunjavanje sna je jedini put koji nas vodi prema sreći, prema nama samima, ali za ispuniti san potrebna je hrabrost.

    

     Nakon dva dana boravka u domu počinje moje spuštanje prema Buzetu. Pratim planinarsku stazu do Bresta, ali otamo nastavljam dalje asfaltom, za što imam jasan razlog. Planiram hodati do graničnog prijelaza Rakitovac. Cesta koja iz Buzeta vodi kroz Ćićariju u jednom trenutku prati granicu dviju država. Zanimljivo je da prije samog skretanja za selo Rakitovac na jednom zavoju put ulazi u Sloveniju. Već 2015. godine Slovenija je digla žilet žicu koja je tu postavljena s ciljem da zaustavi ulazak izbjeglica u zemlju. 

    

     Politika Slovenije razočarava me već godinama. Njihova zatvorenost prema manjinama, zabrana gradnje džamija na njihovom području, maltretiranje Roma i nametnuta izoliranost. Moja je ljutnja dosegla vrhunac postavljanjem ove žice. Sada, 2017. godine, kad je Balkanska ruta službeno zatvorena, Slovenci stavljaju još čvršću i višu ogradu. Sramotna priča o lažima i neostvarenom snu slobodne Europe bez granica ovdje pokazuje svoju zbilju. Na tom zavoju dugačkom možda 300 metara osjećam i vidim da se taj san pretvorio u noćnu moru. Istra je po prvi put u svojoj povijesti razdvojena na slovensku i hrvatsku, i to ogradom. Troši se novac koji neće blokirati nikoga, samo životinje koje su oduvijek ovuda prolazile.

    

     U Buzetu me moji domaćini informiraju da je nedavno uhvaćen velik broj imigranata iz Pakistana, i to na samoj Ćićariji. Vozili su ih kombijima direktno preko službene granice. Kombi su danima pratili, još iz Bugarske, i konačno je zaustavljen tek na Ćićariji. Zid neće pomoći. Ilegalnih prelazaka će uvijek biti zato što će kriminalna trgovina i dalje postojati. Planina je već napola zatvorena. Ostaje još jedan dio koji će uskoro biti zatvoren. Više se neće moći planinariti prema Goliću i Slavniku. Zidovi zaustavljaju nas, zaustavljaju životinje, ali ne i ljude koji prevoze nesretne izbjeglice. Piranski zaljev je tako malen, Trst je tako blizu obale Savudrije. Pitanje je vremena kad će se morska ruta otvoriti. I što ćemo onda?

    

     Iz Buzeta hodam do Livada, a otamo do Grožnjana. Planirao sam spavati u gradskoj lođi, ali gospođa Ana i njezin suprug Franko, vlasnici konobe Pintur, velikodušno mi nude krov nad glavom i predivnu sobu koja predstavlja zadnju noć na ovom putovanju prije samog povratka. Ostajem budan dugo u noć. Razmišljam o prošlosti i zadnjim mjesecima, o svemu što se dogodilo. Pišem poruku Ahmedu, prvom koji mi je pomogao, prije više od 5 mjeseci kad sam avionom letio prema Ammanu. Zatvaram oči i na licu osjećam buru koja jako puše, vidim lica ljudi koji su mi pomogli, ljudi koji su nesebično postali dio mog sna i pokazali ljudskost kojoj sam težio. Osjećam odgovornost prema svim tim licima, odgovornost prema putu i životu koji me štitio i pokazao mi toliko milosti. Želim da ta dobrota postane dio mene i da je vratim životu kao što ju je život predao meni.

    

     Napuštam Grožnjan, zadnja dionica je tu. Došao sam i do tog dana. Budim se polako, pospan sam i nikakav. Sa mnom su Igor i Sanja koji me nenametljivo prate zadnjih 20 kilometara. Sanja mi postavlja pitanja za emisiju koju snima. Promatram kako netko u meni odgovara. Nema točno definirane emocije, ali svjestan sam osmijeha na licu i ležernosti koja me prati unatoč strašnoj pospanosti. Tek sam prije nekoliko dana osvijestio tog promatrača u sebi koji mi već mjesecima pomaže da izdržim sve situacije s kojima sam se suočavao. Dugo hodanje nas uči upornosti, nudi nam priliku da se promatramo, ali isto tako i da učimo i osvijestimo ono što jesmo. Pronalazimo našu pravu prirodu i osobnost, a ne ono što mislimo da jesmo ili što težimo biti. Ručak kod mame i zadnjih deset kilometara do moje kuće. Sve brzo prolazi i ubrzavam korak da dođem prije zalaska. Dolazim do Valice, Igor i Sanja su tu, a priključuju se još Maja i moj pas Logico.

    

     Imam još manje od dva kilometara do cilja. Vidim kuću i svoje selo. Kratim put preko polja i krećem prema svojem vrtu. Hodam po pašnjaku, pored loza i maslina po kojima sam lutao čitavog djetinjstva. Tišina je nevjerojatna, ne čuju se traktori, ništa osim veselog trčanja mog psa koji luta desno-lijevo oko mene. Sunce lagano zalazi i svojim zrakama bode me u oči. Već danima razmišljam o tom osjećaju, o tim zadnjim koracima koji su me ispunjavali mirom koji nikad nisam toliko intenzivno osjećao. Mir koji se ne može opisati riječima, koji ispunjava sve, ali se ne da objasniti. Prolazim pored šumice bagrema i vidim svoje bademe. Polje o kojem sam želio maštati, ali mjesecima nisam dopuštao mislima da dođu do njega. Prolazim pored rascvjetalih badema i dolazim do nultog kilometra, poklona iznenađenja mojeg prijatelja Njape koji je postavio kamen na kojem piše 0 KM. Spuštam torbu i sjedam na nju. To je to, posljednja dionica, moja najveća pobjeda.

    

     U kuću ulazim tek kasno navečer. Nije me bilo pet mjeseci i dok u dnevnom boravku moji prijatelji razgovaraju, penjem se na drugi kat, prema svojoj sobi. Ne želim upaliti svjetlo, odgovara mi polagano kretanje po mraku na stepenicama i hodniku. Rukom milujem zid kuće i naslanjam glavu na njega, kao čin posljednje molitve i zahvale što sam stigao do kraja. Kako je čudno kad je cilj kuća, koliko muke i truda da bi se vratio doma. Osjećam strujanje zadovoljstva, sreće i zahvalnosti kroz cijelo svoje tijelo. Puštam mislima da lutaju, da se prisjećaju svega.

     Hvala ti.

 

 

    Facebook: Goran Blažević 4 km/h