Naslovnica Svijetom bez žurbe

Pješice po magistrali

Objava 03. ožujka 2017. 1 komentara 700 prikaza
Na magistrali
Na magistrali
Na magistrali

     Hodati po cesti nikad mi nije bila namjera. Hodanje sam zavolio u planinama, daleko od bučnih cesta. Makadam i šumski putevi oduvijek su bili moj odabir. Međutim, od samog početka sam znao da ova pustolovina neće ići tim smjerom. Mjeseci hodanja kroz nepoznate zemlje u kojima nema razvijenih pješačkih i planinarskih staza, ograničen vremenom, pa čak i znanjem vezano uz orijentaciju, te kretanje kroz polja i prirodu, dovelo me do logične odluke. Cijelim ću putem pratiti cestu, osim ako se po putu ne ponude uočljivi makadami.

    

     Asfalt je zamijenio šuštanje lišća, buka automobila zamijenila je cvrkut ptica. Nije bilo lako na početku zanemariti buku na svega nekoliko centimetara od moje desne strane tijela. No kako su mjeseci prolazili s vremenom sam i tu buku počeo zanemarivati. Primjećivao bih ljepotu koja se nudila, istovremeno prihvaćajući cestu i njezine kontraste. Lešine pasa i različitih životinja postale su moja svakodnevica. Nikad nisam požalio odluku koju sam donio. Cesta mi je često pojednostavila kretanje. Ponuda kafića i dućana uz cestu olakšala je hodačku svakodnevicu. Rijetko sam morao razmišljati i kupovati hranu za više dana. Na cesti sam znao da ću susresti ljude, upoznati njihove običaje i navike. Tražio sam priče, a one su se na takvom terenu i nudile.

    

     Kad sam došao do hrvatske granice bio sam svjestan da još nisam donio konačnu odluku kojim putem dalje. Zanimala me Hercegovina koju nikad nisam vidio, ali zima koja je tada još bila na vrhuncu pomalo me plašila i odgovarala od te odluke. Želio sam proći kroz Šibenik, vidjeti Maju i njezinu obitelj pa je možda i to utjecalo na odluku da pratim obalu. U Šibenik sam došao jednostavno. Do Splita sam pratio otoke. Nakon toga do Trogira, preko mnogobrojnih Kaštela i Primoštena, preko brda i nikad viđenih sela. Odlučio sam da ću, ako već moram pratiti cestu, prehodati puteve koje dotad nisam vidio. Tako je bilo do Skradina, pa preko bezbroj sela do Benkovca i Novigrada.

    

     U Benkovcu susrećem Milu, pravoslavnog svećenika koji mi nudi smještaj i ugodno druženje tijekom popodneva koje sam proveo u tom gradu. Navečer opet moram donijeti odluku. Oduvijek sam mislio da ću pratiti Velebit. Upoznao sam ga u svim godišnjim dobima i smatram da posjedujem dovoljno znanje da ga odradim sâm u zimskom periodu. No bilo je dovoljno pogledati u gojzerice, sasvim izlizane i poluraspadnute da shvatim da to možda i nije pametno. Tijelo mi je umorno. Nije gipko, već pomalo tvrdo, nema svježinu koja je potrebna da se to odradi bez muke. Davor mi javlja da je preko vikenda pao novi snijeg i tako mi olakšava odluku o odustajanju i traženju novog puta. Ostaje mi Lika i njezina sela. Godinama se već pitam kako bi bilo nekoliko dana lutati kroz tu nedirnutu prirodu i upoznati ljude koji žive na tom surovom području. Nudi mi se opcija preko Paga - ili čitava magistrala.

    

     Kristijan Fešte mi je već prije nekoliko tjedana ponudio smještaj u Starigradu. Razmijenili smo nekoliko poruka i ubrzo sam osjetio da se iza njih krije zanimljiva osoba. Kristijan ili Lika, pitanje je sad. Dolazim do Novigrada i nastavljam dalje u smjeru Maslenice. Podižem šator pored mora i kuham si večeru promatrajući veličanstveni Velebit. Koliko sam puta u tih nekoliko mjeseci maštao o trenutku kad ću ga ponovno ugledati... Uživam u trenutku i odlučujem da ću dalje po magistrali. Pomalo razočaran samim sobom, pitam se je li to dobra odluka. Znam da ću jednog dana prehodati Liku, neka ona bude zasebno putovanje na koje se nadam krenuti uskoro.

    

 

   PJEŠICE PO MAGISTRALI

    Bio sam uvjeren da će biti bučna, da ništa novog neću vidjeti ni naučiti. Starigrad napuštam pod sivilom oblaka nakon dobro prospavane noći. Navodno po putu više nema dućana, sve do Karlobaga do kojeg su potrebna dva dana hoda. Informacija je bila pogrešna, ali tad nisam želio riskirati. S dodatnom težinom u ruksaku krećem kroz područje koje sam već stotinu puta vidio. Mnogo puta sam mislio na tu magistralu za koju se često veže naziv „najljepše ceste uz more.“ Hodao sam po obali Turske i Grčke i često se smijao tom nazivu. Lijepih cesta uz more ima svugdje, mi Hrvati često preuveličavamo ono što imamo, pa tako i magistralu. Međutim, bila su potrebna četiri dana da se ugrizem za jezik i požalim ružne misli otprije. Magistrala od Starigrada do Senja nudi divno iskustvo hodanja dugo 120 kilometara. Još smo daleko od ljeta, nema prometa i svakih sat vremena pored mene prolazi kolona automobila koja označava dolazak ili odlazak trajekta prema Pagu i Rabu. Osim toga, potpuna tišina. S jedne strane surovost i mističnost Velebita. Promatram snijeg i ponekad me pogled počasti prizorom zalutale srne. S druge strane divna, pusta i neizgrađena obala s veličanstvenim pogledima na Pag i Brač, kao i na zalaske sunca i divnu igru boja.

    

     U Barić Dragi upoznajem Nikicu. Molim ga za vodu i družim se s njim nekih sat vremena dok on sa susjedom ruši staru štalu koju namjerava pretvoriti u apartman. Sat vremena je dovoljno da se njegova sumnja prema zalutalom hodaču pretvori u poziv na spavanje. Umjesto šatora, na korištenje dobivam maleni apartman. U Barić Dragi nema vode, što je slučaj na čitavom području, sve do Svetog Jurja. Iznenađuje me činjenica da ljudi u potpunosti ovise o bunarima i pitam se kako je moguće da si jedna zemlja koja živi pretežito od turizma takvo što može priuštiti. Smiješno je što se u blizini nekih sela postavlja nova cijev koja će još više vode dovesti na otok Pag. Putem do Karlobaga nailazim na dva otvorena dućana. Već dva dana nema kafića pa ovisnost o kavi rješavam upoznavajući rijetke ljude koji na tom području žive. Pozivaju me u svoje kuće gdje dobivam crni napitak bez kojeg očito ne mogu. Zauzvrat im nudim svoju priču i gasim njihovu znatiželju anegdotama iz dalekog svijeta.

    

 

  PODAJ, MAJKO

   Priču o „podaj, majko” sam čuo prije nekoliko godina od Renea, dok smo lutali Velebitom tijekom zimskih mjeseci. Rene mi je tada opisivao pastirsku prošlost Velebita i siromaštvo ljudi koji su živjeli na području sadašnje magistrale. Navodno se u prošlosti na tom području teško živjelo. Cesta je bila loša i nezgodna za prijevoz materijala za gradnju kuća. Koristili su se brodovi za prijevoz građevinskog materijala. Za neke je ljude to predstavljalo glavni izvor zarade i bez tih prijevoznika gradnja i život na ovim područjima bio bi još teži. Krš i oštro kamenje onemogućuju poljoprivredu i pastirstvo stoga su ljudi u ljetnim mjesecima bili primorani seliti se na Velebit i živjeti u sada praznim pastirskim stanovima.

     

     Međutim, i u ono vrijeme klasna je razlika bila očita. Bilo je ljudi koji su imali zemljišta i pašnjake, bilo je ljudi koji su posjedovali brodove, a bilo je i ljudi koji nisu imali ništa. Bilo to zbog lijenosti ili bolesti koje su im onemogućavale teži fizički rad, njihov je život ovisio o prošnji i dobroti ljudi koji su na njihovu molbu odgovarali hranom ili malom svotom novca. Ne tako davno velik broj ljudi kretao bi na, po meni, teška i opasna putovanja po ostalim dijelovima Hrvatske prolazeći pritom kroz nepoznata sela i gradove, izgovarajući riječi očaja i siromaštva: „Podaj, majko.” Neki od njih radili bi nekoliko dana za obrok dok bi se ostali usmjerili na zabavu pa bi ulazili u sela i zabavljali ljude, pričajući priče i dobivajući u zamjenu hranu ili novac.

    

     „Podaj, majko“ danas se ovdje više ne izgovara, no postoji nešto drugo. Ispred rijetkih dućana susrećem uglavnom muškarce s konjakom ili pelinkovcem u ruci. Dok jedem sendvič slušam njihove priče po kojima zaključujem da im je to uobičajena praksa. Polako otkrivam da većina njih nema ženu. Samci bez obitelji i obaveza, kojima je ispijanje alkohola postalo jedina praksa nakon radnog dana. Scena koja je uobičajena u svim hrvatskim mjestima na ovom pustom dijelu obale stvara osjećaj tuge. „Podaj, majko“ više se ne čuje, ali - ajme majko - dok gledam i slušam priče o potraćenom životu uz bocu i zadah alkohola.

      

   KRAJ CESTE

    Dolaskom do Rijeke udaljavam se od ceste. Planinarske staze kojima sam dugo godina hodao trenirajući za putovanje pratit će me do doma. Idem na Učku pa preko Ćićarije do Buzeta. Tuda sam hodao bezbroj puta i upoznao toliko ljudi da smještaj više nije upitan. Neizvjesnost noći postaje prošlost. Strah s kojim sam prve dane hodao pitajući se gdje ću spavati odavno je nestao. Na posljednjim dionicama putovanja s nostalgijom gledam na dane iz prošlosti. Magistrala je bila posljednje uživanje u neizvjesnosti. Dovela me do posljednjih spontanih domaćina koji su me ljubazno ugostili i spasili na jednu noć. U Karlobagu su me ugostili franjevci kapucini. Njihov gvardijan, fra Josip, dokazao mi je ono što sam već više puta osjetio - plamen ljubavi koji u pojedinim ljudima Crkve još postoji prema hodočasnicima. Isto se dogodilo u Klenovici gdje me ugostio lokalni župnik.

      

     U Živim Bunarima pomažu mi Ivanka i Beba, dvije simpatične sestre koje u poodmakloj dobi predstavljaju posljednje stanovnike tog davno zaboravljenog i napuštenog sela. Uživam u njihovom društvu i pričama o Velebitu do kasnih večernjih sati. U Svetom Jurju Krunoslav me spašava od nadolazeće oluje. Priča mi o medvjedima i vukovima dok o prozor udara jaka kiša. Senj prolazim po jakoj buri koja me ruši i zabavlja unatoč opasnosti. Put se polako privodi kraju. Moja životna pustolovina stigla je do posljednjih stotinjak kilometara. Koliko toga sam dobio, koliku zahvalnost osjećam... Još sam nesvjestan proživljenog dok u Rijeci s Trsata promatram tamu i oluju koja se približava. Svega sam još nesvjestan, ali jedno znam – dok se događalo, bio sam i više nego svjestan. Osjetio sam slobodu, osjetio sam sebe, napredovao sam onda kad je bilo teško. Živio trenutak koji namjeravam zauvijek slijediti!

 

   Facebook: Goran Blažević 4 km/h

  • Avatar Sandra Sabljak Gojani
    Sandra Sabljak Gojani:

    "Podižem šator pored mora i kuham si večeru promatrajući veličanstveni Velebit. Koliko sam puta u tih nekoliko mjeseci maštao o trenutku kad ću ga ponovno ugledati..." - ovdje je počelo ježenje! :) Kako lijepo... <3

Message