Naslovnica Svijetom bez žurbe

Preko Hvara i Brača po vjetru i kiši

Objava 19. veljače 2017. 1 komentara 750 prikaza
40 kilometara na kiši
Goran Blažević
40 kilometara na kiši

     Već je deseti dan prošao otkako sam ušao u Hrvatsku. Napustio sam Bol nakon što sam ujutro katamaranom stigao iz Jelse. Polako napredujem uzbrdo po asfaltiranoj cesti prolazeći pored staze koja me vodi prema Vidovoj gori. To bi bio najkraći i možda najzanimljiviji put prema Supetru, no ostavljam ga za neku drugu priliku. Želim na Braču boraviti dva dana, vidjeti što više mjesta i po mogućnosti upoznati što više ljudi. Zato krećem prema Pučišćima, mjestu koje mi preko satelita izgleda primamljivo. Hladan zrak grize mi ruke dok se približavam Gornjem Humcu, malom mjestu nakon kojeg bi teren trebao postati ravan i odakle bih se polagano trebao početi spuštati prema Pučišćima. Promatram Zlatni rat, no taj pogled ubrzo iščezava kako napredujem dalje. Preko puta vidim Hvar i mirno more koje dijeli dva otoka. Danas je i on obasjan suncem, ali prije dva dana nije bilo tako…

    

  

   SUNČANI HVAR

     Već sam skoro četiri mjeseca na putovanju i dosad me kiša uglavnom izbjegavala. Prvi njezin dodir osjetio sam u Turskoj. Na Galipoljskom poluotoku, na samom početku hodanja europskim kontinentom, u samo sat vremena potpuno sam promočio. Premda nije bila jaka, ukazala je na lošu stranu moje opreme i shvatio sam da tako dalje ne mogu. Daleko sam od Camina, nalazim se sam u nepoznatom svijetu i jedino me dobra oprema može spasiti. Naručio sam nove navlačne hlače koje su bile novi udar mojem budžetu. Nakon toga je dugo nisam vidio. Osjećao sam led i hladnoću sve do Albanije. Tamo me kiša pratila tri dana, no bila je toliko slabašna da se jedva mogla nazvati kišom.

    

    

     U Hrvatsku sam ušao praćen toplinom sunca. Prva dva dana, od Dubrovnika do Stona, pratila me sreća, no za Pelješac su najavljivali kišu. Međutim, opet ništa, osjetio sam je tek na pola sata. Na osmoj dionici putovanja kroz Hrvatsku napuštam Ploče. Pozdravljam se s Jolandom, predivnom osobom koja me ugostila poput majke.

    

     Pratim bučnu magistralu do Drvenika. Danima sam razmišljao o tome kako dalje prema Splitu. Magistralu sam mnogo puta prošao autom. 2011. sam vozio bicikl od Umaga do Dubrovnika, znao sam da mi nema ništa novo za pokazati. Zavoji i jurenje kamiona na samo nekoliko centimetara od mene činili su me napetim. Vidio sam da prelaz na Hvar i Brač neće puno skratiti moje hodanje, a usput ću dobiti i dugo traženi mir, daleko od bučnih cesta.

    

     Stižem rano na trajekt kojim prelazim na Hvar. U Sućuraju nalazim zatvoren dućan pa pitam ljude za pomoć. Trgovina ubrzo otvara pa mogu nastaviti. Želim hodati dalje i nakon dugo vremena opet spavati u šatoru. Od Sućuraja me put vodi uzbrdo. Kilometrima se penjem i promatram more kako se udaljava. Hvar je zelen i šumovit, ali uskoro uviđam da su moje sumnje utemeljene. Stjenovito neravno tlo koji se širi ispod borova ne pogoduje dizanju šatora. Iznad mene nebo se polako zatvara. Najavljena je kiša, promatram velike sive oblake koji mi se približavaju sa svih strana. Odlučujem prehodati do Bogomolja, malog naseljenog sela na nekih 18 km od Sućuraja. Svjestan sam da ću na taj način prehodati skoro četrdeset kilometara u jednom danu, ali ne vidim boljeg rješenja. Uzbrdo, uzbrdo i opet uzbrdo.

    

     Gazim praznu cestu, a žurba mi ne dopušta uživanje u pogledu. Polako pada mrak, a ja moram hodati još osam kilometara. Nailazim na kuću u kojoj gori svjetlo. Odlučujem zatražiti pomoć. Vrata mi je otvorila gospođa srednjih godina koja se vidno uplašila nepoznate osobe koja je pokucala na njezina vrata. Svjestan sam da joj je to prvo takvo iskustvo, govori mi da nema mjesta i da mogu spavati podno stepenica. Odlučujem ostati, ali nakon kratkog promišljanja ipak uviđam da će me stepenice slabo čuvati od kiše. Idem dalje, još nekoliko kilometara do sela Poljane u kojem nitko ne živi. Palim lampu i promatram napuštene kuće. Vjetar puše i sa sobom donosi prve kapljice koje najavljuju nevrijeme. Nema smisla nastaviti, sve i da stignem do naseljenog sela po mraku me neće nitko ugostiti. U jednoj kući nalazim napuštenu prostoriju koja se nekada koristila kao zahod. Čistim pod metlom bačenom posred dvorišta. Iz prašine izlaze gusjenice, a iza starog razbijenog ogledala zimski san spava nekoliko guštera. Pretvaram se da sve to ne vidim i nadam se da nećemo smetati jedni drugima.

    

     Budim se nakon čudno prospavane noći. Mala se prostorija napunila vlagom. Vreća za spavanje je vlažna, što nikako nije dobro. Otvaram drvena vrata da svježi zrak uđe unutra. Po noći sam se često budio i lampom osvjetljavao zidove po kojima su plazile crne gusjenice od desetak centimetara. Tijekom noći čuo sam kišu kako pada, no vrhunac se očekuje danas. Imam četrdeset kilometara do Jelse. Želim ih odraditi u jednom danu, već sutra napustiti Hvar i krenuti prema Braču. U selu Bogomolje dočekao me zatvoren dućan. Sljedeći nalazim tek u idućem selu udaljenom sedam kilometara. Promatram nebo i sive oblake koji su sakrili njegovo plavetnilo. Kao da zora nije ni svanula, sumrak se širi kroz prazna sela u kojima ljudi odmaraju i čekaju proljeće. Nema kafića, ali sretan sam što nalazim dućan. Kupujem sirni namaz, jedino što se nudi a da nema mesa. Plaćam ga 9 kuna, što je previše kad pomislim na nikakvu energetsku vrijednost koju će mi ta hrana dati. Uskoro me lovi prvi pljusak. Kiša je snažna, a vjetar mi stvara poteškoće dok pokušavam prebaciti kabanicu preko sebe. Vičem, psujem, moj urlik očaja širi se kroz prazan prostor koji me okružuje. Sve to traje kratko, ali ja sam potpuno mokar. Gojzerice su promočile, osjećam vodu kako se širi među prstima dok polako koračam prema Jelsi. Put me ponekad vodi nizbrdo, ali uglavnom pratim uzbrdicu koja me uz povremene jake pljuskove naprosto izluđuje. Satima hodam potpuno mokrih čarapa i osjećam kako se na lijevoj nozi stvara novi žulj, prvi nakon mnogo kilometara.

    

     U Jelsu stižem posljednjim snagama, potpuno mokar i promrznut nakon duge dionice. Zahvaljujući pomoći prijatelja, nalazim sobu za svega pedeset kuna. Vlasnica me ljubazno dočekuje, ali i odmah rastužuje. „Zbog bure danas nije došao katamaran iz Splita.” Pitam se što mi je činiti. Nakon večere odlučujem uzeti dan odmora i pričekati bolju priliku preksutra. Dan odmora provodim šećući po Jelsi i ispijajući gomilu kava po lokalnim kafićima. U sumrak odlazim prema rivi. Moj pogled seže daleko do obale i svjetala Brača. Katamaran se polako približava i kako stvari stoje sutra kreće prema Bolu. Očito će sve biti kako treba. Odlazim prema sobi, spremiti torbu i pripremiti se za novu priču.

    

  

   BRAČ

     U Bol stižem u ranim jutarnjim satima. Još je mrak i nakon neprospavane noći ulazim u jedini kafić koji radi pa naručujem kavu. Ubrzo se upoznajem s građevincima koji se spremaju za posao. Saznajem da je Bol zimi mrtav. „Ovdje nema ničega. Treba voljeti ovo mjesto i ovaj način života da bi se ovdje izdržalo.” Pričaju mi i da mladi odlaze. „Mladi se školuju u Zagrebu i Splitu. Završavaju fakultete i skoro nitko od njih se ne vraća. Jedino radnička klasa ostaje.” Temperatura je niska. Peckaju me ruke zbog jutarnje zime, ali jako sunce daje posebnu čar bijelom kamenu i divnim vidicima dok napuštam Bol.

    

     Na kilometar od Gornjeg Humca upoznajem Franka, osamdesetogodišnjeg pastira koji sporim i opreznim korakom prati lagano kretanje pedesetak ovaca. U čudu me gleda kako se približavam i pita me otkud sam došao. Pričam mu svoju priču, a on se čudi udaljenosti mjesta od kojeg sam krenuo. Osjećam njegovu znatiželju dok me ispituje o nepoznatom svijetu koji nikad nije vidio. Ostajem dugo s njim u razgovoru, čak predugo jer odjednom primjećujemo da su ovce daleko odlutale. Prije pozdrava Franko mi zaželi sretan put. Pruži mi ruku i stisne je snažno i iskreno. „Bio sam i ja malo po svijetu. Za vrijeme one vojske bio sam u Pančevu.” Promatram Franka kako se polako spušta prema udaljenom stadu dok u daljini promatram more oko otoka. Ovaj je otok cijeli njegov svijet.

    

     Nakon nekoliko sati stižem u Pučišće, malo kameno mjesto koje me odmah očarava ljepotom i magijom kojom odiše. Promatram bjelinu kamenih kuća i divotu još neizgrađenog mjesta koje se nije promijenilo već godinama. U Pučišću me ugošćuje Josip. Priča mi o budućim projektima koji će uskoro početi razvijati ovo mjesto. Primjećujem radost u njegovim očima dok mi sve to priča. Razvoj ovih mjesta je neophodan da bi mladi ostali u njima, no pitam se jesu li turizam i kratka sezona dovoljni da bi se to ostvarilo.

    

     Nedaleko od Pučišća postoji kostur nekadašnjeg diva, Jadrankamena. Tvrtka koja je izgledala neuništivo uništena je i dovedena pred propast u samo nekoliko godina nakon privatizacije. Firma oko koje se vrtio život čitavog ovog područja danas zapošljava šačicu ljudi. Još jedna tužna priča o propasti nečega što je hranilo i veselilo čitav ovaj kraj. Kasnije mi Karolina, još jedna draga osoba koju sam upoznao na Braču, priča kako se nekad u Pučišću pjevalo. Dok mi blaga bura miluje lice, zamišljam staru otočku pjesmu...

    

  

   Facebook: Goran Blažević 4km/h

Message