Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Svijetom bez žurbe

Shikoku 88 hramova-kraj čitave priče

Već tjedan dana bez hodanja - završili smo Shikoku 88, posjetili Kyoto, Osaku, Kobe i svetu planinu Koya. Hodački ritam daleko je iza nas. Odmorili smo tijelo pa sad čekamo povratak doma i polagano vraćanje u svakodnevicu.
Objava 27. ožujka 2018. 1 komentara 721 prikaza
Planina Koya
Planina Koya
Planina Koya

      Već tjedan dana bez hodanja - završili smo Shikoku 88, posjetili Kyoto, Osaku, Kobe i svetu planinu Koya. Hodački ritam daleko je iza nas. Odmorili smo tijelo pa sad čekamo povratak doma i polagano vraćanje u svakodnevicu. Dugo mi je trebalo da se upustim u pisanje posljednjeg bloga. Udaljenost od hodanja to je dodatno zakomplicirala. Mislim da se i u prijašnjim tekstovima donekle osjećao nedostatak entuzijazma i pomalo isforsirane rečenice koje su opisivale naše kilometre. Zašto je tako? Što je spriječilo da ova priča postane još jedno putovanje života?

     Mislim da još nismo ni svjesni vremena koje je prošlo, bit će potrebno još dugo da nam se dojmovi slegnu i da u potpunosti shvatimo što smo doživjeli. No nekako imam želju barem u posljednjem japanskom blogu približiti ostalima na koji se točno način odvijala naša pustolovina... Započet ću stoga s jednom od najvećih grešaka koje smo učinili i za koju smatram da je smanjila magiju čitave priče. Nažalost, od samog početka naše su dionice bile strogo određene smještajem. Kako smo odlučili krenuti bez šatora i na početku bili zahvaćeni jakim valom hladnoće, stvorili smo tu lošu naviku koja nam nije dopuštala ulazak u dimenziju slobode i improvizacije koja je zapravo najljepša i koja daje čaroliju onda kad se putuje pješice. Uglavnom je taj smještaj određivao koliko ćemo toga dana hodati i kakav će biti ritam dionice.

     Naposljetku, zahvaljujući baš tome barem možemo reći da smo isprobali sve moguće smještaje koji se nude na ovom putovanju. Imali smo priliku biti ugošćeni, ali isto tako smo često bili i primorani plaćati skupe smještaje što je meni osobno jako teško padalo. 30 do 40 eura na noć po glavi za praznu sobu u kojoj nema ni kreveta stvorilo je od ove japanske priče najskuplje putovanje na koje sam se dosad upustio.

     No srećom nisu svi smještaji baš toliko skupi. Dijele se na dvije vrste: ryokan (manji japanski hoteli) i minshuku, obiteljski hotel u kojem ljudi za nešto jeftiniju cijenu iznajmljuju sobu. Najskuplji mogući smještaj je shukubo odnosno smještaj u hramu koji košta od 50 eura na gore. Taj smo smještaj platili samo jednom i to zbog niske temperature i leda. Srećom, u drugom dijelu hodanja često smo imali priliku spavati u jeftinijim varijantama. Henro house, odnosno kuće lokalnih ljudi koji nude smještaj hodočasnicima, znatno su jeftinije od ranije nabrojanih mogućnosti, no svejedno podižu budžet cjelokupnog putovanja. Na svu sreću, na Shikoku ima i dobrih varijanti koje odgovaraju putniku slabije platežne moći, a to su ranije spomenuti zenkonyado i tsuyado. Prvi je besplatni smještaj ponuđen od strane lokalnog stanovništva, a drugi je besplatan smještaj ponuđen od strane hramova koji si nisu dopustili da od ove religijske priče stvore biznis bez ikakvog duhovnog pokrića.

     Možda je upravo nedostatak duhovnosti tog budističkog duha koji bi trebao iskazivati dobrotu prema svim živim bićima jedan od začina koji je u čitavoj toj priči falio. No moguće je i da premalo znam o budizmu i tome kako bi se budistički redovnik morao prikazati. Možda sam zbog prijašnjih hodanja, u kojima mi je često crkva pokazivala gostoljubivost, očekivao više od redovnika. Možda sam se nadao da ću i u ovoj priči pronaći onaj dobri duh koji sam pronalazio u muslimanskim zemljama. Nažalost, ja taj duh nisam vidio. Ali sam dobro čuo šuškanje kovanica i često promatrao redovnike koji su me više podsjećali na turističke vodiče nego na sliku koju sam se nadao pronaći.

     Sad kad smo daleko od te hodačke svakodnevice, kad pomalo zaboravljamo buđenje u 5 ujutro i duge dionice, pitam se što reći osobi koja bi se željela upustiti u tu priču, da li bih uopće preporučio Shikoku nekome i kakva bi ta osoba trebala biti da to odradi?

     Ljudi koji me poznaju znaju da nisam ni ljubitelj puta Camino de Santiago. Bez straha mogu napisati da je cijela ta priča previše iskomercijalizirana i jednostavna da bi se nazvala pustolovinom ili hodočašćem. Doduše, unatoč tome, svima je preporučam zato što smatram da je odlična prilika za iskusiti prve hodačke korake. S druge strane, za Shikoku još ne znam što reći. Ako je netko budist i želi tu priču proći iz duhovnih razloga, mislim da je ona odlična podloga za ojačati i svakodnevno živjeti svoju vjeru. No ako ta osoba nije budist i još je neiskusna u višednevnom hodanju, nikako ga ne bih preporučio.

     Zašto to mislim? Kao prvo, ruta prati najmanje 950 km asfalta. Dionice su skoro svaki dan iste. Prolazi se kroz sela i male gradove. Put neprestano vijuga lijevo-desno između kuća i obrađenih površina. Prvih deset dana je uistinu zanimljivo promatrati japanske vrtove i lijepe okućnice vrijednih japanaca, no nakon toga sve postaje isto i teško je pronaći nešto lijepo i zanimljivo kad se ništa ne mijenja. Sela su uglavnom prazna, tu i tamo nudi se prilika susreta s nekom starijom osobom. Mladih nema, otišli su prema gradovima Tokushima i Takamatsu, daleko su od sela u koja se rijetko i vraćaju.

     Na čitavoj ruti postoji nekoliko zanimljivih elemenata koje smatram pozitivnim za hodača, no u skoro 1200 kilometara smatram to nedovoljnim da bih rekao da je Shikoku nešto naljepše što sam iskusio kao hodač. Na prvom su mjestu svakako hramovi, njihova ljepota i tišina. Rituali pranja ruku, udaranja u zvono i paljenja mirisnih štapića. Promatranje tih drvenih građevina neobične arhitekture i starih nekoliko stoljeća zbilja je nezaboravno. Slušati pjevanje mantri japanskih hodočasnika i osjećati njihovo duboko poštovanje prema cijeloj toj priči daje mu posebnu nijansu. Nažalost, ako nemate previše vremena pa da hodate po Shikoku mjesecima, u hramovima ne ostajete predugo, potrebno je hodati dalje i gurati prema cilju dnevne dionice. Drugi element je planina. Shikoku je u potpunosti zelen i pun šuma, premda rijetko ruta vodi kroz to zelenilo, a i kad vodi onda vodi brutalno uzbrdo... a nakon toga strmo nizbrdo. U rijetkim trenucima u kojima je moguće uživati u čaroliji šuma bambusa i cedrova, osoba mora biti svjesna da tada mora dati najviše od sebe, što svakako utječe i na užitak. Sljedeći element je ocean. Ima nekoliko dionica koje prate Tihi ocean, koji nudi priliku odmaka od ceste 56 koju je uglavnom pratila naša ruta. U tim je danima moguće uživati u nečem novom i posebnom, osjećati miris i svježinu nečeg velikog, što ispunjava svakog hodača.

     Kao zadnji element, najvažniji i jedini bitan, istaknuo bih ljude s otoka Shikoku. Njihov osettai, njihovu gostoljubivost, njihovu dobrota i dobrodošlicu. Oni su ti koji daju snagu svakom hodočasniku, koji mu pomažu i podržavaju u nastojanju da dođe do kraja. Imao sam sreće na svim svojim dosadašnjim putovanjima sretati dobre ljude, no ovi koji žive na ovom otoku svakodnevno su me iznenađivali svojim poklonima, pozdravima i iskrenim osmijesima. Upravo su oni razlog zbog kojeg mi je drago da sam tu priču doživio i odradio, oni su ti zbog kojih bih preporučio nekom drugom da dođe ovamo i postane henro barem na desetak dana.

     Unatoč tome što se možda ne vraćam kući pun oduševljenja, i na ovom sam putu dobio priliku rasti, naučiti nešto novo što me čini iskusnijim hodačem. Hodao sam više od 500 kilometara s gadnim žuljevima i nisam pomislio na odustajanje. Hodao sam 44 dana i promatrao misli koje su glasno vikale kako je dosadno, ali unatoč tome nisam pomišljao na odustajanje. Hodao sam po jakim kišama koje su me konačno pronašle i fino smočile, i tek sad sam naučio kako je najbolje u tom trenutku. Sve što sam ovdje prošao dobra je škola za budućnost i sljedeće poduhvate. Na kraju krajeva, zbog toga se i putuje – radi iskustva i postajanja boljim.