Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Gastrobajterica

Noć kada Venexiani pozivaju na svoje altine

Objava 06. srpnja 2016. 0 komentara 84 prikaza
Foto: VL
Foto: VL
Tanja Božić i blog Gastrobajterica

Čula sam desetke prijatelja, znanaca, čak i kolega da su spremni sjesti u automobil i voziti se do Venezije kako bi ondje proveli dan u šušuru, popili aperitiv ili neko fino vino frizzante, pojeli nešto i dijelili dan u ljepoti zaustavljenoj u vremenu, energiji kojom zrači tak poseban grad. Ljepota zaustavljena u vremenu, grad u kojem vam plan grada kupljen prije 50 godina vrijedi i danas. Opčinila je mnogal lica viđena. Svojevremeno je Hemingway, 1948. dok je provodio lijena ljeta u  laguni šetao tržnicom  i zapisivao kako se na dijelektu koja riba naziva, a Friedrich Nietzsce je čak zapisao: "Se dovessi cercare una parola che sostituisce “musica” potrei pensare soltanto a Venezia" (tražite li riječ koja će zamijeniti glazbu samo pomislite na Veneciju).  

Čak ni Sting nije odlio Veneciji i njezinoj tradiciji. Volim Stinga, volim Veneciju, a volim i kombinaciju kada je Sting  posjetio signoru Paolu Toselli, u Gritti Palace ( na Canalu, mjestu na kojem se George Cloney smjestio uoći vjenčanja,  za one koji se ne mogu sjetiti gdje je). Sting je gledao kako signora Toselli, inače cipkarica s Burana, veze motiv Svete obitelji. 
Venecija naprosto nije grad, to je svijet za sebe, ima svoj ritam, svoj kalendar.  Prvi dan ožujka bio je i službeni praznik Mletačke Republike, a odabran je kao početak Nove godine jer je u prirodi predstavljao početku proljeća i prirodnog buđenja života. Arhaična praksa koja se odražavla u drugim kalendarima, kao što su kineske Nove godine. Tradicija mletačke Nove godine još uvijek preživljava u tradicijama nekih dijelova Veneta, u podnožju Berica, na platou Asiago i na raznim lokalnim festivalima u Trevisu, Padovi i okolici Bassana.  U nekim područjima još uvijek se pale krijesovi a u dolini Agno u pokrajini Vicenza se izvodi "Fora Febraro", djeca prolaze kroz ulice lupajući loncima i tavama, ili povlače prazne limenke na biciklima , a sve kako bi se otjerala zima i hladnoća.

Ponekad me  prijatelji zadirkuju da sam opsjednuta tim gradom. Možda i jesam. Možda bi trebaa živjeti ondje, pa čak i po cijenu cjelogodišnje lođše frizure raščupane vlagom ili reume ;)  Život u Veneciji  ima svoja nepisana pravila, svoje prečace, čak i svoj jezik. Znate li kako se broji na venetu?    Un, Do, Tri, Gatro, Xinque, Sie, Sete, Oto, Noe, Diexe ... :)  Xento, Doxento, Miłe, Domiła ... Sentomiła, 'N miłione. Simpatično, zar ne. Dijalekt je koji je ostao u laguni i već u gradovima regije se donekle  promijenio,m a prešao je dobrim dijelom i u Istru.   

Osim što, eto,  dijelimo ljubav prema Veneciji, priznajem da postoji dan u godini koji rezerviram za odlazak onamo. Poseban je to dan, treći vikend u srpnju kada tradicionalno posjećujem prijatelje Venecijance u sestiereu Dorsoduro koji otvaraju svoju “altinu” (jednu od onih prekrasnih terasa na krovovima) za usko društvo koje se okuplja na isti dan. Naša domaćica unaprijed priprema najbolje od venecijanske kuhinje i izvlači najbolje tanjure i čaše od murano stakla jer nas čeka najuzbudljivija noć – Festa del Redentore, svečanost veća i od Silvestrova kada na altini dočekujemo zoru. Festa je vezana za važan datum u povijesti Venecije, 4. rujna 1576. godine, na dan svetkovine Presvetog Otkupitelja, na koji se dužd Alvise Mocenigo zavjetovao da će izgraditi velebnu crkvu kada završi epidemija kuge – Chiesa del Redentore. Epidemija je uzela danak u jednoj trećini tadašnjeg venecijanskog stanovništva, oko 50 tisuća ljudi, a među njima je bio Tiziano Vecelli, poznatiji kao Tizian. Angažiran je čuveni kipar, pisac i kroničar Andrea Palladio. On je za suradnika izabrao graditelja i arhitekta Da Pontea te su zajednički potpisali crkvu na otoku Giudecca, poznatu kao Il Redentore. Posvećena je 1592. godine i jedno je od najpoznatijih Palladijevih djela. Kamen temeljac položen je na Giudecci 1579. godine i napravljena je mala drvena crkva do koje je vodio most napravljen od brodica vezanih jedna za drugu preko kanala Giudecca od Zatere.

Glavni događaj na proslavi i danas je – vatromet. Pripreme počinju u zoru, a već s prvim sumrakom zauzimaju se mjesta na brodicama, balkonima, terasama... Oko 23 sata s pontona smještenih u blizini otoka San Giorgio Maggiore počinje vatromet i Sv. Marko postaje najljepša pozornica na svijetu, obasjan vatrometom koji se raspucava iznad trga, bazilike i duždeve palače. Traje od 45 do 60 minuta, osvjetljava noć i budi snažne emocije među Mlečanima i posjetiteljima. 

Ne propustite, otiđite, budite dio priče, zaljubiti ćete se, vjerujte ...u Nju :)  

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.