Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Gastrobajterica

Za stolom s Napoleonom - 300 dana na toskanskom otoku

Objava 13. kolovoza 2015. 0 komentara 850 prikaza
elba brod
elba brod
elba brod

Postoje neke priče koje vas obuzmu, neki ljudi čij životi vam postanu zanimljivi ne zato jer ste znatiželjna baba, već zato jer postaji taj neki čudan filing da možda i nije sve onako crno i ružno kako ih cijeli svijet prikazuje. Zbog  znatiželje koja me vukla, a ta žlja i dalje tinja, na toskanski otok i prevrtanje po prašnjavim paprima u tamošnjem muzeju, umalo sam izgubila vjernog prijatelja. Nebiste vjerovali ali i danas se ljudi mogu posvađati zbog Napoleona. Kako? Lako i žestoko:) No, sve to prođe, ali ne i priča o Napoleonu koja me obuzela  do te mjere da s vama dijelim ono što sam o njemu pronašla.  Dakako, to je samo kap u moru  priča o njegovu kontraverznom životu. 

 Bili su prvi dani svibnja 1814. godine. Elba, otok uronjen u tirkizno toskansko more, bio je preplavljen mirisima mediteranskog bilja koje se pružalo niz strme litice grada skutrenog u jednoj od najsigurnijih luka, Portoferraiju. Otočani su već danima živjeli u iščekivanju jer do njih je stigla vijest da im dolazi nitko drugi nego - car. Naime, nakon bitke kod Leipziga Napoleon se vratio u Francusku, a maršali su se odbili boriti pa ga je pobjednička koalicija prisilila da abdicira. No, carske se titule nije odrekao te je odabrao otok Elbu koji mu je dan na upravu. Elbu nije odabrao slučajno.

Naime, njegova je majka Letizia bila Toskanka, a udala se za Korzikanca Karla, pa je Napoleon izabrao otok uz obalu majčine domovine. Pismo koje je odaslao supruzi Mariji Lujzi dok je plovio na Elbu govorilo je o ljepotama otoka, blagoj klimi i dobrim ljudima koji ondje žive, zbog čega ga je osobno odabrao kao njihov novi dom. U predvečerje 3. svibnja uz obalu mola, pred Porta a mare, pristala je engleska fregata ‘Undaunted’, no car se nije iskrcao. Prenoćio je na brodu i tek idućeg dana, 4. svibnja, bio je spreman na izlazak.

Na molu i pred jedinim morskim ulazom u grad čije je zidine davno prije dao sagraditi Cosimo Medici I., kontroverzni toskanski nadvojvoda, kako bi važnu luku Portoferraio zaštitio od gusara, okupila se gradska svita, od potestata do župnika, uglednika i djece koju su majke odjenule u najbolje oprave. Pa ne dolazi car svaki dan!

No, Napoleon je došao - da ostane. Barem je tada tako planirao, ostalo je zapisano u njegovim osobnim bilješkama. Sve što se poslije događalo splet je okolnosti, informacija koje su stizale na Elbu i ambicije Talijana koji je dobar dio života želio postati Francuz i zavladati Starim kontinentom.Kročivši na Elbu, Napoleon je, sa svojom svitom i stražom koja se iskrcala znatno ranije, otišao do župne crkve posvećene na misu te time odao počast crkvenim vlastima. Idući korak bio je upoznavanje s načelnikom mjesta Traditijem koji mu je osobno predstavio Biscoteriju, palaču koju su uredili za njegov boravak.

Više ništa nije bilo isto

Nije u njoj ostao dugo jer je za svoju rezidenciju dao urediti nekadašnju mlinicu na vrhu mjesta do koje i dandanas vodi tristotinjak širokih, a plitkih stuba. Mlinica je postala Villa dei Mulini, a danas je u njoj muzej posvećen carevu životu na otoku. Tri stotine dana proveo je ondje, no bilo je to vrijeme u kojem se život na Elbi promijenio. Više ništa nije bilo isto na otoku koji je nekada živio od tri najvažnije djelatnosti - rudarstva, ribarstva i ratarstva.

Upravo je ta tri simbola Napoleon dao zabilježiti na zastavi koju je osobno osmislio za vrijeme plovidbe prema Elbi i koja je do danas ostala ista. Bijela podloga s crvenom dijagonalnom trakom i tri pčele, tri simbola vrijednih otočana.I koliko je god Napoleon sa svojom svitom, stražarima i suradnicima promijenio otok, toliko je i Elba promijenila njega.

Od krutog vojnika koji je upravljao carstvom pretvorio se u čovjeka spremnog na duge razgovore, čitanja, pa čak i sudjelovanja na zabavama koje je na otoku organizirala njegova sestra Paulina koja se preselila na otok.

Stigla je onamo i Napoleonova majka, madame Letizia, koja doduše, za razliku od Pauline nije dijelila vilu sa sinom, ali je živjela dvadesetak koraka dalje.Napoleon je na Elbi živio posve drugačijim životom od onoga u Parizu.

Zapisi govore da je svakodnevno ustajao u zoru te odlazio na duga jahanja po otoku, i to bez osobne straže. Vraćao bi se u vilu, sjedao za stol i tek tada doručkovao. Slijedilo bi kupanje, a kupku su mu pripremali uz dodatke eteričnih ulja biljaka s otoka kako bi ublažili kronične zdravstvene probleme. Vraćao bi se potom u postelju na još koji sat okrepljujućeg sna, a tek potom slijedile su dnevne obaveze, primanja, sastanci i razgovori. Sve do ručka.  Napoleonove prehrambene navike bile su, jednom riječju, užasne. Jeo je malo, izbjegavao je mlijeko, nije čak bio ni ljubitelj vina, a kada ga je pio, razblaživao bi ga vodom.

Jabuka za ljubavnu bol

Kuhari su živjeli u uvjerenju da mu je omiljeno jelo kokoš, a sve to zbog zgode koja je zabilježena nakon bitke za Marengo, u Italiji. Napoleon je kasno noću zatražio večeru, no kako su kola s kuhinjom zaostala za vojskom, kuhar je pronašao kokoš i nekoliko jaja, ulovili su uz to par riječnih rakova, te je sve ispekao na maslinovu ulju. Kako bi koliko-toliko začinili kokoš, rakove i kuhana jaja, iskoristili su malo konjaka iz vojničkih čuturica.

Car je obrok podijelio sa suradnicima i u slast ga pojeo pa je jelo prozvano - kokoš à la Marengo. No, na Elbi mu se popravio apetit i kronični gastritis pa i navale povraćanja nakon jela. Pomoćne kuharice, mahom otočanke, nekako su uspjele nagovoriti dvojicu kuhara koji su stigli s carem da promijene način kuhanja i izbace pečena i pržena jela zbog kojih mu se i razvio gastritis.

Meso su, najčešće janjetinu i piletinu te povremeno jarebice, više kuhale nego pekle. U kombinaciji s povrćem i aromatičnim otočnim biljem, carski su obroci izgledali prilično skromno, no za Napoleona su bili promjena koja mu je godila. Manje je poznato da je bio veliki ljubitelj slastica pa je naložio da se njegov osobni slastičar iz Pariza preseli u Portoferraio, k njemu u vilu.

Bilo mu je teško otići, ali carev poziv, makar i iz egzila, nešto je što se ne propušta. Slastičar je na Elbi smišljao razne slastice kako bi popravio raspoloženje prilično sjetnog cara, no samo je jedna takva kreacija mogla izmamiti osmijeh na Napoleonovo lice dok je dane provodio u vrtu Ville dei Mulini uz ogradu koja je bila postavljena tik uz strme litice prepune agava i mediteranskog bilja - kolač s jabukama.

Napoleon je obožavao jabuke u slasticama - punjene orasima i skuhane u mirisnom sirupu, krostate, savijače, pečene jabuke... Slastičar mu je ugađao jer su kuhari, a i njegov najbliži suradnik general Bertrand, bili ozbiljno zabrinuti za carevo zdravlje. Tim više što je njegovo emocionalno stanje bilo prilično loše.

Naime, par tjedana nakon dolaska na Elbu primio je vijest da se njegova prva supruga Josephina razboljela i umrla, zbog čega je, tvrde kroničari u zapisima, car viđen u suzama u udaljenom kutu vrta vile. Iz tjedna u tjedan postajalo je sve jasnije da ni Maria Lujza ne namjerava iz Parme doći na otok, gdje je sve bilo spremno za nju i Napoleonova nasljednika.

Naime, kako bi im bilo ugodno, Napoleon je izdao zapovijed da sve bude “tout comme a Paris”. U posljednjem pismu koje su razmijenili rekla je:

“Nemam namjere ići na Elbu, zapravo neću nikada otići, jer, kao što dobro znaš, nema želje za tim”.

No, dok je Napoleon šokiran izravnošću Marije Lujze - lijepe plavokose članice dinastije Habsburg kojom se oženio kako bi mu rodila muškog nasljednika, ali se u međuvremenu zaljubio u nju te ga je ona čak mijenjala u važnim državničkim poslovima dok je bio na bojištu - tugovao za sinom, na otok je, 1. rujna 1814. godine u predvečerje doplovila mlada žena s dječakom od samo par godina.

Bila je to poljska kontesa Maria Walewska koja je stigla inkognito kako bi se susrela s ocem svoga sina, malog Aleksandra, Napoleonom.Ljubavna priča cara i kontese ispričana je knjizi “Infinito amore” (Vječna ljubav) Massima Nave koji je napisao roman prema podacima iz povijesnih vrela i pisama. Car ju nije smjestio u službenu rezidenciju, već su se povukli daleko od očiju otočana i njegove svite koja je, jednako kao i on, bila zatečena time što se Poljakinja pojavila na otoku.

Tajni susret s Marijom

On je navodno bio ljubav njezina života iako su zajedno proveli jednu jedinu noć. Smjestili su se u samostan Madona del Monte u Marciani te ondje proveli nekoliko dana. Bilo je to jedino vrijeme koje su proveli kao obitelj.“Dopusti mi da ostanem negdje u blizini, u maloj kući dalje od grada”, molila ga je Maria Walewska, inače udovica.

No, Napoleon ju je odbio obrazloživši joj kako si ne može priuštiti da mu bude ljubavnica je bi to izazvalo sablazan na otoku. Kontesa je isplovila s otoka nakon par dana, jedne olujne večeri, držeći u naručju malog Aleksandra, i nikada se više nisu vidjeli. Napoleonova osobna biblioteka sačuvana u Palazzina dei Mulini ostavila je bez daha i samog Alberta Moraviju, koji je na otok stigao kako bi istražio više stotina knjiga, uključujući i careve omiljene koje je kao džepna izdanja nosio sa sobom. Što je sve ostalo za Napoleonom nakon što je isplovio zapisano je u svojevrsnoj zbirci nazvanoj “Mobilier” u kojoj je pedantno rukom ispisan popis 915 stvari iz Ville dei Mullini.

Elba, Toskana u malom koju ljubi more, nije dugo ostala Napoleonov dom. Kroničari otoka i careva života na njemu zabilježili su da se, dakako u organizaciji careve sestre Pauline koja je bila zadužena za društveni život, 27. veljače 1815. održao bal pod maskama, Bio je to, pokazalo se, posljednji bal na kojem je plesao.

Brat i sestra proveli su noć u zagrljaju plešući obraz uz obraz, a jutro nakon toga Napoleon je sa svojom pratnjom isplovio s istog mola na koji je pristao prije 300 dana. Tri dana poslije uplovio je u Antibes i krenuo prema Parizu. Waterloo je bio koban potez nakon kojeg je prognan na Svetu Helenu, otok nešto veći od Elbe, ali strmih obala i strašno udaljen od Francuske.“Ovo je sramotno ružno mjesto, ovo je zatvor. Život na ovakvom mjestu zahtijevat će mnogo snage i hrabrosti”, zapisao je Napoleon.

Sprovod kakav grad i Republika ne pamte

Tijelo mu je bilo zarobljeno, no duša i dalje živa, unatoč bolesti koja je uzimala maha. Umro je nakon pet godina, u 52. godini, pišući. Dugo se mislilo da je umro od raka želuca, no dva stoljeća poslije ispostavilo se da je bio otrovan. Iako mu je želja bila da bude pokopan uz obale Seine, a srce sačuvano u alkoholnom octu poslano Mariji Lujzi, Englezi nisu ispunili tu njegovu želju. Pokopan je na Svetoj Heleni, a tek kasnije njegovo je tijelo preneseno u Pariz. Bio je to sprovod kakav grad i Republika ne pamte.     

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.