Blogosfera Gastrobajterica

Zašto je sve kod susjeda slađe, ljepše, veće?

Zašto je stranjsko toliko draže i slađe od onoga što nam je pred nosom?
Objava 10. listopada 2019. 0 komentara 491 prikaza
Foto: Tanja Božić
Foto: Tanja Božić
Masline

Oduvijek su me fascinirale situacije, a pred kojim ja prva padam ničice, kako nam je nešto što stoji pred nosom u vlastitom domu, vrtu, državi … nezanimljivo sve dok to isto ne ugledamo kod susjeda.

Zašto je stranjsko toliko draže i slađe od onoga što nam je pred nosom? Baš kao što su susjedove trešnje crvenije, jagode mirišljavije, prijateljici traperice bolje stoje, trepavice su joj duže, a njezin je muž razbacaniji, s manje sijedih, gušće kose i debljeg računa …

Do posljednjeg eura… 

Upravo tako, uzdišući za tuđim, zagledala sam se prošli vikend u Pordenone u Talijane koji su se razbacali ponudom sireva, salama, salamina, mortadela, tlačenica, pršuta, suhih rajčica, vrganja, inčuna u salamuri, mariniranih, maslina, krihova, grickalica …
Mogla bi do sutra nabarajati, nema čega nije bilo …

Svega što će vam izbiti i zadnji euro iz novčanika – euro tu, dva tamo, tri za vreći ovoga, ma ni deset se ne čini puno kada je u pitanju veselje nepaca. :)

Dok sam se omamljena mirisima suhe slane začinjene mesine i oblih zlačanih siraca od ovčjeg i kozjeg mlijeka vukla od štanda do štanda nemoguće je bilo ne primjetiti kako izgleda talijansko izdanje priče o sjeveru i jugu, kada je riječ o hrani.

Gotovo dva metra dugačak provolone, pedantno omotan konopima, pripravljen i sazreo o u Casilli nedvojbeni je kapitalac među sirevima koje sam ikada ugledala. Ne zaostaje za njim ni provola i provoleta sjajni sirevi od punomasnog kravljeg mlijeka glatke kore. Okusi mu poprilično variriraju od piccante koji dobija negdje u četvrtom mjesecu zrenja, preko vrlo oštrih okusa sve do slatkastog Provolone Dolce

Masline velike kao šljivice 
Kad je već sajam nek’ se vidi raskoš – razbacali su se južnjaci kacama prepunih kapara velikih poput trešanja, maslina, zelenih, zelenijih, crnih, tučenih, pečenih, pikantnih …


Svaka velika poput šljivice, pa kako odoljeti a ne kušati od svake vrste po jednu, dvije, ma tri! Bahatica u meni, nakon treće je pomislila kako bi sjajno bilo da su ih odkoštili …no, tada veličina nebi bila toliko impozantna jer, budimo realni, koštica čini dobru trećinu jumbo masline.


Hvališu se momci s talijanskog juga i pravim pravcatim brežuljcima sušenih rajčica, zidovima od teglica usoljenih inčuna, a Toskanac mi je namigujući podvalio kušati ono što ni pod prijetnjom nebi, a našim se jezikom naziva – tlačenica! Bljah…neopisivo odvratno!

Ne ostaju sjevernjaci dužni gostima pa se na njihovim štandovima nižu salame i salamini, sjajni pršuti iz Parme, artičoke s otočića u venecijanskoj laguni, uzgojene šparoge …

Kuša se od svega pomalo, želučić sve zaobljeniuji, noge se sve teže pomiću kroz raskoš ponude, glava je sve teža, kapci se sklapaju…

Bergamot u bočici i prve jagode po 65 kuna

Za razbuđivanje bi baš dobro došla jedna spremuta, nešto kiselo i hladno. Rješenje se samo stvorilo predamnom - sok na bazi bergamota.

 

Kaže mlada dama koja ga predstavlja da je pravo ‘oro di Calabria’. Bome, ako je suditi po ciijeni od 4 eura za bočicu od 3 deci, razumijem zašto ga časte – zlatnim :) No, čini se da odista u mirišljavom gorkasto kiselom soku zaista ima nešto jer me ‘digao iz mrtvih’.

Da nije toliko skupi, odmah bi, pomislila sam, pokupovala sve što ima. Tim više što mala crna Kalabreška tvrdi da snižava kolesterol. Sezonu prvih jagoda otvorila sam ove godine za puni 8,90 eura po kilogramo već polovicom ožujka u srcu Udina.

Dolcissime, buonissime i skupe … Ukus? A što mislite? Boja ruže, miris jagode, tvrdoća rotkvice, a okus …? Njega očekivano – nema. No, nakon putešestvija po regijama Friuli i Veneto i zavidnih pogleda na susjedov vrt (nisam, drage moje, propustila pogledati nbi kakave nam cipele i boršice nose susjede, a vidjela sam i prve bosonoge u sandalama!) nekako je srcu milo vratiti se u domaju.

Svi putevi vode u OZ! 
Ne bilo kamo. Najdraže je ipak kročiti u OZ. Tamo srce zatreperi čim prođem Učku i kad mi se OZ rasprostre onako zelena, obla, pupasta, u prom proljetnom suncu …  

Za one koji još uvijek nisu razumijeli OZ je, dakako, obećana zemlja, terra promessa, moja terra magica …Istra! U jurnjavi za temama gotovo zanemarih njegovati prijateljstva, no i sat s generacijom za pretresanje novosti, dijeljenje pozitive i gušteranja na suncu vredniji su od cijele bočice imunoterapije. Sad mi je tek jasno, na pragu pedesetih, što su roditelji mislili kada su mi govorili da biram s kim ću se družiti…


I kako to biva kada te krene priča i teme, vozeći se od Tara prema Novigradu, prije same Tarske vale gdje Mirna ljubuje s morem i gdje ribe ima koliko ti srce želi, skrenusmo oštro desno.
Bijelim putem prema stanciji Špin.

Ondje, u wellnesu za sireve sve je podređeno kako bi od mlijeka krava i ovaca koje se antistresno napasaju u okolici pripravio sir koji potom ‘odmara’ i dozrijeva do sjajnog okusa.


Sirana Laguna mjesto je gdje se dnevno prerađuje 25 tisuća litara kravljeg i pet tisuća litara ovčjeg mlijeka, isključivo pasteriziranog. Tradicionalno sirilo zamijenile su, objasnio je voditelj sirane Krunoslav Salaj, sirarske kulture, a prvi korak koji se događa u nastanku sira, koji u kotlu postaje grušt, odvajanje je sirutke od sira.

Sirci dobivaju mjesto u svojim kalupima i već za sat vremena postaju škripavci, a od sirutke se pravi sjajna skuta. Salamurenje, zrenje i uređivanje logične su faze, no ono što sireve sa stancije Špin čini drugačijima jest okruženje i dodaci koji se dodaju tijekom zrenja.

Krepat, ma ne molat 

Eksperimentirajući s tradicijom i autohtonim proizvodima, na stanciji su miješani i kravlji sir sljubili s teranom, tartufima, pa čak i dropom, kominom grožđa. Osim što sjajno izgledaju, s ljubičastom korom i nježnožutom unutrašnjošću, ovakvi sirevi prava su poslastica.

- Što je vama ljudi, pokvarili ste i sir i teran – zavapih pre ljubičastim kolutom zaklinjući ih na tradiciju. Malo je reči da su me preko pogledali dok sam frktala nosom pred idejom da nešto što bi u želucu spojila bez razmišljanja može u takvom duetu živjeti već u zrioni.

- Oduvijek su ljudi, kaže Salaj, sireve skrivali kao dragocjenu robu u ulje, u žito, pod slamu …zašto ga ne otopiti u vinsku kupku?

Jest, u pravu je, nije da nije. Valja mu skinuti kapu. No teško je priznati i pristati na prvu. Uglavnom, sir s teranom nije sir za glad i doradu, a jedinošto mu treba jesu maslinovo ulje, dobro vino i pravi prijatelji.
 

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.