Blogosfera Na ishodištu

Bilješke s Visa

Objava 13. kolovoza 2014. 4 komentara 1968 prikaza
Antička Grčka posuda iz Komiže
Antička Grčka posuda iz Komiže
Antička Grčka posuda iz Komiže

Jedući danas antipasto pome (pomidor,rajčica) koje su mi darovali moji dragi brat i sestra ovo ljeto osjećam ovdje u kišnoj i sada već hladnoj Irskoj kako su ljeto i moja obitelj i dalje uz mene premda nas dijeli velika razdaljina. Miris i okus Plavca, rujnoga organski proizvedenoga vina iz vinarije legendarnog vinara i pasioniranog igrača kriketa Olivera Rokija, jedina vina koje izuzev vina iz Viške zadruge i svoje obitelji, pijem na otoku Visu, miris brujeta od ugora, buzara od škampa moje majke, drozd na lešo moje tete Rade i morski pas kojega je ispekao moj brat, još stoje u sjećanju putem čula mirisa kao i moje čitanje pjesama D.H. Lawrencea mojoj supruzi, majci, sestri, bratu, mome sinu i kćeri tijekom naše vožnje po Visu. Posebno u sjećanju ostaju upečatljive pjesme ''Grci dolaze'' i ''Argonauti'', D.H. Lawrenceove ode starim nam Grcima kao i općenito antičkoj grštini.Vis je za neke koji to zaista umiju vidjeti i čuti a nadasve i osjetiti cijelim svojim bićem, mjesto koje priča svoje priče, on je za neke poput pjesme sirena iz Homerove ''Odiseje'', dok drugi pak na Visu pronalaze svoje duhovno jastvo i bitak. Jedni će na njemu izgubiti svoj um dok će drugi pronaći put do svoje duše.

Nisam od onih koji se sjećaju škoja/otoka samo u ljeto. Škoj obitava u meni čitavu godinu jer uostalom i živim na velikome Irskom škoju. Kako bih ga mogao zaboraviti? A vjerujte mi, ovdje su ponekad vjetrovi mnogo jači no bura koja diže valove na našemu moru. More je ovdje hladno, tamno i nepristupačno za razliku od našega Jadranskog mora. No more je uvijek more, ono je život. Bio sam stoga sretan vidjeti te moćne valove koji su se dizali ove godine, 30.07. na moru na otoku Visu. Nažalost i jedna se jahta prevrnula na bok na samoj gradskoj plaži pol ''Gospe Gusarice'', prvi puta nakon mnogo desetljeća. Pozvao sam svog sina kao i moga brata da se bacimo na/u valove na maloj bodyboarding dasci s male kolune za vezivanje brodova, usred mora, nedaleko naše plaže. Uistinu jedan neopisiv trenutak, jer u moru nije bilo nikoga izuzev moga brata, mog sina i mene. Skakanje s kolune u valove, u neočekivano i nepoznato, osjećaj da će te more zgrabiti i progutati te onda izbaciti na površinu iz kovitlaca unutar ogromnoga vala. Ispred nas su oštre hridi uz obalu, oko kolune otkinuti konopi od najmanje dva broda koje je krenuo spašavati jedan ronilac odjeven u puno ronilačko odijelo. Treba se skočiti u val u pravome trenutku i izbjeći da te val ne odnese i ne razbije o hridi.

Nije to izazov sudbini, već spoznaja radosti za životom. Unutarnji glas i vjera – arete (ἀρετή). Istodobno i vjera da je zapravo ''strah'' ništa drugo no riječ i izraz koju su proizveli ljudi u posljednjih 2000 godina.Arete je ispunjenje smisla i ljubavi u životu koji nam je darovan, svemu što nas okružuje u svojoj potpunoj cjelini.

Spominjući vjeru, u Splitu sam, prije odlaska na otok Vis, posjetio hram božanstva Jupitera-Zeusa u njegovu iznova obnovljenom hramu koji se nalazi u sklopu Dioklecijanove palače. Njegova visoka figura plijeni pažnju posjetilaca koji ulaze u hram.

Prije nešto manje od 2000 godina, u doba kada nije bilo putovnica i modernih nam država, živjeli su Isejci u moćnome polisu Issi, dijelu Magna Graecie (Μεγάλη῾Ελλάς). Bili su podrijetlom Grci, Iliri, Židovi, bilo je tu i Grka i ostalih ljudi iz Male Azije, a vjerujem i ljudi iz Sjeverne Afrike i samoga Egipta. Njima nije trebala multikulturalnost kao utemeljena državna religija, već su živjeli zajedno svi jedan uz drugoga, poštujući jedni druge i bili zahvalni za ono što su pritom koristili a ne ''posjedovali''. Ne možemo posjedovati Prirodu, ne možemo posjedovati Univerzum, no zato možemo biti sretni da nam je nešto dano na korištenje.

Priroda i more, njihovi plodovi i druga živa bića bili su za sve te drevne ljude njihovo utočište, nešto što su pritom voljeli, te vremenom naučili koristiti, duboko cijeneći i poštujući tu samu činjenicu njihove egzistencije.


Mora i oceani, kao uostalom i naš biosistem odraz su univerzuma u malome, te na taj način čovječanstvo, koje čine svjesna bića ima priliku biti dio toga sistema. Stari su to Grci nazivali - Physis. Čovjek raste uporedo s prirodom, poput osobe koja prolazi svoje mjene tijekom desetljeća svoga života.

Otok Vis/Issa  je za mene Elizijum, njegova polja lavande, drveća maslina, drva i žbunovi nara(mogranj), smokve, naranče i limuni koji opadaju sa stabala koje više ne mogu izdržati težinu dozrelih plodova. Agrumi koji podsjećaju na ljepotu i savršene obline figura isklesanih od majstora grčke antike. Vis tako i dalje živi svoje Bogove i Božice, kao i svoj prekrasan antički grčki grad, koji danas skriva prekrasna crvena zemlja na obroncima iznad grada. Sjedeći na stepenicama antičke, grčke Isse, prolazeći pokraj stupova nedavno otkopane grčke kuće na novom arheološkom nalazištu, skrivenom od ljudskih očiju, sveudilj dodirujući prekrasno oblikovano kamenje koje čini ostatke tih drevnih kuća, čovjek ostaje vječno povezan sa svojim pretcima.

Proveo sam vrijeme, i ove, kao i svake godine, na Martvilu, helenističkom groblju na Visu koje se doima sve žalosnije svake naredne godine. Ispričao sam priču o Issi, kao i povijest ovog helenističkog groblja, grupi talijanskih i njemačkih turista koji su se zatekli na groblju.Pričao sam im ukratko i o Eleuzinijskim svečanostima, sjećajući se pritom i što je pisao i Dr. Katičić u svojoj izvanrednoj knjizi ''Boristenu u pohode''. Jednu sam večer proveo uz grobove naših predaka uz upaljenu repliku starogrčke uljne lampe. Stavio sam u nju mješavinu maslinova i ribljeg ulja i izvukao fitilj lampe te ga upalio u potpunoj tišini, sjedeć' pritom i zamišljajući velike, svečane povorke ljudi u antičkoj Issi, za vrijeme održavanja ceremonija Eleuzinijskih svečanosti. Uz mjesečinu, u toplu i prekrasnu ljetnu noć povorka ljudi, muškaraca, žena djece i starijih koji se kreću u sumrak uz obalu Isse dolazeći s vrha Artemidina svetišta (današnja Gradina na Visu) velikim stepenicama između kuća do mjesta gdje je groblje, svatko od njih noseći malene uljne lampe. Svi su odjeveni u peplos,kolpos,muškarci u chiton,svi prekriveni himationima i žene prekrivene epiblemama. Veličanstven prizor koji oduzima dah. Sjetio sam se kako sam kao dijete na otoku Bisovu gledao netremice u svjetlo naše uljne lampe (ferol na ulje). U konobi je sjedio otac koji se upravo vratio s riba, mati, sestra i mali brat. Mrak i samo dijelovi naših lica obasjani lampom. Luč života, luč (pri)sjećanja.Uljanica se kao takva, piše nam u knjizi ''Iz prošlosti Visa'' Dr. Nevenka Bezić-Božanić, zadržala sve do Drugog svjetskog rata na Visu.A na otoku Bisovu i poslije njega. Vratio sam se na trenutak u stvarnost, prenuvši se iz svoga razmišljanja te šutke dotaknuo vrata na steli (gore na slici),koja vjerojatno vode daleko izvan našega svijeta, na Elizijska polja.

Oni koji se brinu o tome groblju kao i svim arheološkim lokalitetima na otoku Visu, djelatnici su Arheološkog muzeja grada Visa (odjeljak Arheološkog muzeja grada Splita) predvođeni neumornim kustosom Borisom Čargom, te ljudi poput dragog gospodina Mitra, koji neumorno radi u muzeju u Visu, strpljivo i prijateljski se odnoseći prema posjetiocima, uvijek punima pitanja. Vjerujem da su oni neki od posljednjih ljudi (uz dr. Branka Kirigina i Dr. Joška Božanića) koji pokušavaju i žele nam očuvati kulturu svijeta koji polako nestaje, kako iz našeg pogleda, tako i vidokruga, a s njime i dijela jedne naše velike kulture. Novaca se nema gotovo nimalo za očuvanje naše kulture, no kada su u pitanju sredstva za ''modernu umjetnost'' ona se vrlo brzo pronalaze i priskrbljuju. Treba nam dakako manje antike, a više umjetnosti koja prikazuje ne više čak ni umjetničku apstrakciju, već doslovno - smeće.

A na Visu sam se ove godine sreo i sa majstorima-umjetnicima koji su odbjegli iz učmale vreve grada, gospodinom Brunom Geschmannom, majstorom iz drevne agramerske obitelji - kožara koji spravlja i radi kožne torbe, održavajući odavna nestalu bratovštinu i cehovštinu, a pritom je mnogo više no majstor-kožar, kao i drugoga majstora umjetnika koji je restaurator,slikar i kipar, u dijelu Visa koji se naziva Kut. U Kutu se mogu još uvijek pronaći i kuće koje nose grbove starih obitelji koje su činile nekadašnju Višku aristokraciju. Razgovor s tim ljudima odaje dojam da Vis i dalje uistinu živi i diše kao posljednje utočište za mnoge od nas koji se žele skloniti podalje od današnjeg turobna načina života u velegradovima koji su već odavno izgubili svoju dušu.

Divna arhitektura starih kuća koje vas dočekuju unutar svojih, na rimskim vilama utemeljenih dvorišta, grbova obitelji poput onih obitelji Gariboldi, koji i danas ponosno stoje na pročeljima tih kuća. Šetnja Viškom rivom do Kuta je za mene odmor, razgovor sa gospođom koja svake godine na istome mjestu prodaje svoje hladno prešano nerafinirano maslinovo ulje, ovčiji i kozji sir, feta sir i kapare.
Miris salse i pomidora širi se  između kuća uz vrevu turista i ljude koji pričaju na hrvatskom, viškom, komiškom i talijanskom jeziku.

09.08.2014 Došao sam s obitelji najzad na moje Bisovo. Nakon toliko godina koje se čine poput vječnosti. Premda smo proveli tamo vrlo kratko vrijeme (hvala dragome Pinu Vojkoviću, njegovom dragom bratu i djelatnicima iz ''Alternature'' za prijevoz do Biševa).

Popio sam malo morske vode prisjećajući se pritom Ernsta Jüngera koji je napravio isto i pritom to opisao u njegovu ''Boravku u Dalmaciji''. Zajedno sa svojim sinom zaronio sam u more na plaži moga djetinjstva u Salbunori. Plavetnilo i modrina mora izmiješalo se s njegovim zelenilom, poput boja na slikarskom platnu, prelamajući se istovremeno, od površine do dubine gdje smo uronili, s kaleidoskopskim šarenilom bezbroja sunčevih zraka, dok nam je ususret dolazilo maleno jato riba, igrajući se s nama ispod površine mora. Zaronili smo dublje dok nas je isto jato riba i dalje neumorno pratilo. Površina mora više se nije nazirala, ostala je iza nas, kao i kopno, brige, muke i sve ono što tišti. Ostala je samo tišina mora i osjećaj spokoja da sam opet zajedno sa svim svojim bićem dio svoga otoka i arhipelaga.

Koristim ovu priliku zahvaliti se od srca prije svega dobroti, srdačnosti i ljubaznosti cijenjene gospođe Lidije, vlasnice trgovine https://www.mojbio.hr/  koja je uljepšala naše dane svojom susretljivošću i dobrotom kakva se teško danas pronalazi, poštovanoj braći Vojković, njihovim suradnicima i djelatnicima u http://www.alternatura.hr/ , cijenjenom i poštovanom Dr. Jošku Božaniću i njegovoj supruzi za divan razgovor (interview dolazi na ovaj blog), Komiškoj ribarskoj zadruzi, ronilačkom centru ''Issa'' iz Komiže i gospodinu Veljanu Zankiju, Darlić turističkoj agenciji za fotokopije akademskih članaka ( http://www.darlic-travel.hr/ )  gospođi Sviličić i knjižnici na Visu, gospodinu Mitru i Arheološkom muzeju u Visu (jedno od mojih utočišta), Ringu i njegovoj supruzi za Komiški sladoled (kao i svim mojim dragim rođacima i rođakinjama - žermoni ), obitelji Vidović i njihovom sandwich-baru u Komiži (Luka i supruga), gosp.Toniju Borčiću i njegovom Corto Maltese baru u Komiži, gospodinu Veljku iz Okjucine, cijenjenom gospodinu Tonku Zankiju i njegovoj ljubavi prema arheologiji, mojoj dragoj i cijenjenoj sestri, mom bratu, mojoj majci (koju odmilja nazivljem ''Majka Hrabrost''), valovima, moru i njegovim bićima, drevnim Komiškim ribarima koji sa svojih Falkuša još uvijek zovu svoje maciće na moru, kao i svim drevnim stanovnicima otoka Visa, tim mojim dragim i cijenjenim pretcima.Čast je biti dijelom svega što ste nam ostavili iza sebe.

 

 

  • genocidal.god.of.the.bible:

    Cuj dragi Prijatelju, bio sam u Visu i u Komizi, ali Havana mi je nesto posve drugo! Atlantski Ocean i Jadransko MOre, cuj, nije za usporedjivati. Jer Jadran je Zaljev, vec sicusnog Sredozemnog Mora, tek kad se Avionom otisnes preko ... prikaži još!preko sirokog Atlantika, osjetis i dozivljavas velicinu morske Vode! A Havana mi je tek Grad, koji odise posebno morskim zrakom, cije Obale zapljuskuju Valovi, visoki Valovi meksickog Zaljeva, ili atlantskog Oceana sa ruba! Jadran mi je premali, ga za dozivjeti nekim posebnim Morem! Mada su dalmatinski Gra dovi izuzetak u Svijetu svojom Arhitekturom, zapali u vremensko propada nje, zahvaljujuci hrvatskoj "ljubavi" prema necem osobito lijepom! Ateist iz Komize, koja mirise sva na Lavandu!!!

  • genocidal.god.of.the.bible:

    Otok Vis je moja posebna unutarnja Ljubav, jer Povijest Visa je najmanje hrvat ska Povijest, a vise internacionalna! na Visu susrecemo Kulture mnogih evrop skih Naroda. Na Visu ne postoji narodna Nosnja, vec jednostavno gradjanska! Vis je kameni Grad, kamenih ... prikaži još!nih Ulica, kamenih Trgova, prelijep Grad! Gospodski Grad, puno gospodskiji od samog Zagreba! Vis osvaja svakog Stranca vec pr vog momenta, zrakom, Vegetacijom! Komiza i Vis se ne vole puno. Jer Komiza je Mjesto Ribara a Vis je posve drugi mentalitet! Komiza je zbijena, Vis je dug! Vis mi vise lezi, ali ne i sadasnji duh, jer u Komizi je i Ulica Mile Budaka! Vis nije vise u mom srcu, zbog Zlocinca Mile Budaka! Sramite se Visani!!! Ateist 100%!!!