Blogosfera Na ishodištu

Duša na Golgoti (novi fragmenti iz ''Vrhova samoće'')

Objava 14. prosinca 2015. 10 komentara 1254 prikaza
Samoća
Samoća
Samoća

Svi idu samo. Prolaze. I čovjek stoji sam.
I vječno sam.
I vječno sam.
Zaludu pjevat Suncu u magli jesenjoj.
Što mare ljudi za božju svjetiljku,
u gužvi kasarne i mirisu karbola,
kad ocal blista kaciga srednjovječnih patrola.
Što ljudi mare za božju svjetiljku?
Svi idu samo. Prolaze. I čovjek stoji sam.
I vječno sam.

Miroslav Krleža  ~ Ulica u jesenje jutro

 

Božić, što nam kao takav više znači u današnja vremena?  Ništa duhovno, po svemu sudeći. Onaj dan kada se otvaraju beskorisni pokloni na koje ste potrošili silne novce i prezadužili se na vašim kreditnim i debitnim karticama. I što onda poslije tih nekoliko dana tobožnjega slavlja, tobožnjih praznika? Povratak u stvarnost. Vraćate se ponovno tmurni i turobni na vaš posao svjesni da ste samo na trenutak izašli iz smetlišta i kaljuže zemaljske egzistencije.
 

Odlazim na posao u mraku i vraćam se u mrak. Lica u vlaku čine se beskrajno prolazna i hladna. U tim licima kao da leži bezosjećajna Europa koja je izgubila svaki dodir sa ljudskošću.

Većina ljudi javno govori i piše kako ne vole Orbana, Putina ili Marinu Le Pen samo kako drugi ljudi ne bi prstom upirali u njih. Hipokrizija, licemjerstvo i farizejstvo, budući da znamo da iza zatvorenih vrata mnogi imaju kompletno drugačije mišljenje, poput onih koji kleče pred oltarima dok kod kuće psuju Boga.

Politička korektnost  pandan je zabrani govora i pisanja u vidu kritike režima u totalitarnim sistemima. Uistinu posjedovati u današnje vrijeme vlastito mišljenje zapravo je jednako samoubojstvu ili ludosti.

Pitam se koja vrsta ljudi odlazi na izbore u Hrvatskoj i Europi te se postavlja pitanje zašto uopće odlaze glasovati?
Vjerujem da umjesto da otiđu hraniti golubove u park, vjerojatno nemaju novce za kazališnu predstavu ili odlazak u kino, tako da odlaze na biračka mjesta i tamo zaokružuju vjerojatno napola žmireći, ili se pak zabavljaju dopisujući neka smiješna imena i prezimena na listu za glasovanje. Pa tko normalan više i vjeruje u dnevnu politiku i političare?

Dnevna politika u Hrvatskoj trebala bi imati svoj album sa samoljepivim sličicama ili neku prigodnu čokoladicu tipa ''Životinjsko carstvo''.  Zamislite tek samo Kraševu bonbonjeru pod nazivom ''Sabor''. Primjerice, čokoladna torta ''Banka'' poklanjala bi se ljudima kada ih iseljavaju iz njihovih kuća, tako da imaju što za pojesti pošto nemaju kruha, budući da ako nemaju kruha trebaju jesti kolače i tortu.

Grijemo na treset u našemu kaminu kod kuće. U tom se tresetu nalazi sva sumornost našega života. Gledajući ga kako gori razmišljam što se baš nalazi u ovome komadu treseta? Koliko desetaka tisuća godina stare vegetacije, u tome jednom, jedinom komadu treseta?
 

Živim uz obronke povećega brda na kojemu su se nekih 10 stoljeća unazad sukobljavali Vikinzi i Kelti. Sve dok se nisu smirili i ujedinili. Povijest je puna ovakvih suludih priča.

Muzej u mome malom mjestu u Irskoj je poput našega gradića, zaboravljeno i izgubljeno mjesto. Imam osjećaj da kada neko živo biće postane dijelom ovoga mjesta ostaje zauvijek zarobljeno u vremenu i prostoru.

Irska i Velika Britanija nisu mjesto za život za ljude koji dolaze s istoka, centra ili juga Europe. Moramo sami sebi priznati da nismo kompatibilni sa sjeverom i zapadom Europe. Ne trebamo se stoga više uguravati u taj njihov prenatrpani, tobožnji europski tramvaj.

Slovenci su se nekako ugurali u taj tramvaj te su zadovoljni što u istome vječno stoje, a ne sjede. Hrvati, pošto misle da Rusi više favoriziraju Srbe i Grke uporno pokušavaju Zapadu ponuditi sebe kao nešto značajno. No kako više nema ni Staljina i Tita, Sovjetskog saveza i Jugoslavije, prošlih ratova, možda je napokon vrijeme postati svoj na svome. A to je velika teškoća budući da je teško misliti svojom glavom bez uplitanja drugih, a na što smo inače dobrano navikli.

Nemojmo se zavaravati, nema više Centralne Europe budući da ju je odavno proždrla neoliberalizacija.

Ljude na dalmatinskim otocima nazivaju boduli. No osoba s otoka nikada za sebe ne će reći da je bodul već škojor.

Pitam se, sjedeći u mraku, na vlažnoj hladnoći ujutro na klupi na Glavnome kolodvoru jednoga velikoga grada u Irskoj, koliko sam zapravo osamljen? Samoću sam oduvijek želio poput neke tajne inicijacije, poput nečega što nitko ne posjeduje. I sada ju posjedujem. I tako već skoro dva desetljeća. Nitko me ovdje nije tjerao, otišao sam svojevoljno, a sada govorim, podučavam druge, komuniciram svakodnevno, čitam i pišem, engleskim jezikom. U svojim se mislima pokušavam izgubiti u plavetnilu Jadranskoga mora, prisjetiti toploga sunca na obrazima i mirisa kuhinje moje majke. Mirisa moga otoka, mirisa limuna, lavande i ružmarina.

Pišem na mrtvom jeziku jedne zemlje i podneblja u kome se jezik ne koristi više kao sredstvo obogaćivanja kulture jedne zemlje, već jednostavno kao sredstvo za brzu komunikaciju. Jezik je u svojoj potpunosti postao robom i zatočenikom komunikologije. Slomljen je taj jezik, uništen i polako gubi svoju stoljetnu magičnost i ljepotu. Nekoć su druidi, svećenici, redovnici  pjevali na grčkom, latinskom, sanskritu mantre i inkantacije. Upravo kao što su ta tri jezika izgubila svoj značaj u današnjem vremenu, tako  i hrvatski jezik gubi svoj značaj  budući da ga više ne koristimo kao sredstvo širenja kulture već kao neku nužnost komunikacije. Zaboravili smo na naš jezik kao na igračku iz djetinjstva koju smo ostavili da skuplja prašinu na tavanu u nekom kovčegu punom naših dnevnika, starih društvenih igara, glazbenih kazeta i gramofonskih ploča. Tamo u tome kovčegu počivaju i neka od najljepših pisama naše prošlosti, pisana u vremena kada nije bilo nečega poput ''#hashtag ''.
 

Jezik odumire onda kada ga više ne znamo i ne umijemo koristiti, onda kada ga više ne želimo upotrebljavati u svrhu razmjene ideja, koje nisu samo one vrste ideja koje mijenjaju našu  izvanjsku formu ili fasadu  već ono što gradimo unutar nas samih, našu osobenost, našu duhovnost. Hrvatski jezik tako umire, polako no sigurno, poput njegova naroda kojemu na isti način potpuno prijeti izumrijeti za samo nekoliko stoljeća u nekoj budućnosti.  Nitko o tome previše ne razmišlja, izuzev šačice intelektualaca koje nitko ionako i ne sluša a još manje čita. Najvjerovatnije je da će ostati neko sjećanje na civilizaciju, kao uostalom i na one prethodne, tisućama godina unazad. Promatram studiozno u Arheološkom muzeju u Splitu lica isklesana u kamenu, raznih obitelji iz antičkog doba, ili u Mimari u Zagrebu one naslikane portrete  iz renesanse, baroka  a za neko stoljeće ili dva vjerujem, ljudi će iz budućnosti  promatrati fotografije ljudi iz ovoga doba.  U tome vremenu, ako će ova planeta i dalje biti bogata kisikom, prirodnim bogatstvima i uvjetima za život, možda će netko iskopati ili pronaći neke knjige ili ostatke knjiga na hrvatskom jeziku i možda ga pokušati i rekonstruirati. S jezikom  polako nestaje mašta, imaginacija, a s njima nestaje čitavo bogatstvo jedne kulture. Hrvati će prema svemu sudeći biti poput Minojaca.

Hrvatski jezik odumire budući da ga više nitko i ne čita, kada pišem ''čita'' onda mislim na književnost, na onu iskrenu, duboku, istinsku književnost koja se poput glazbenoga simfonijskog djela odlikuje svojim bogatstvom stila, sadržajem, znanjem i potpisom autora na kraju.  Taj potpis na kraju znači čast, znači trud, suze, smijeh, neprospavane noći, popijene kave, brdo pročitanih i nepročitanih studija i knjiga drugih autora i pisaca. 

Hrvatski jezik danas je samo jedan od onih dinosaura poput Brahiosaura,biljojeda, za ovaj globalni svijet u kojemu suvereno vlada engleski jezik. Engleski je postao novi latinski jezik. Ako želite napisati barem donekle čitanu knjigu, onda pišite na engleskom jeziku. Ne francuski ili hrvatski, srpski, njemački već engleski.

Tragedija sporoga no sigurnog gubitka jezika tragedija je isčezavanja osebujnosti, višeslojnosti kulture i identiteta jednoga naroda. Tragedija koja se svakodnevno očituje u odlasku mladih ljudi, koji iza sebe poput neke nevidljive čahure ostavljaju materinji jezik i identitet.


Političari za tako nešto nikada nisu brinuli budući da misle da njih ne hrani narod, koji im je potreban samo za skupljanje glasova prije izbora, već donacije bogatih uspješnika i poduzetnika. Današnja kvazi kultura i tobožnji kurikulumi služe da bi se mlade ljude ne osposobilo i ohrabrilo za put i buduća zanimanja, a za koja moguće i posjeduju afinitet, već da bi ih se postavilo na radna mjesta i pozicije već unaprijed određene od onih kojima trebaju novi poslušnici lišeni vlastitoga mišljenja. Oni koji se žele odvojiti od takvog ustaljenog mišljenja  teško će pronaći mjesto pod suncem za sebe ili ostvariti neku šansu za osnivanje obitelji.

I ona stara zanimanja iščezavaju polako no sigurno. Baš kao jezik i  humanističke znanosti koje nestaju sa velikih sveučilišta širom svijeta, od kojih je posljednja država i Japan, ustupajući svoje katedre u zamjenu za numeričko (ne matematička) – ekonomsko – profitabilna – managerska / rukovodeća  zanimanja. Onda se s njima možda ponegdje može uklopiti i nekolicina nekadašnjih predmeta, naravno - samo kao nešto sekundarno - poput povijesti, novinarstva, sociologije i drugih. Filozofiju treba zaboraviti, reducirati, izbrisati ili ju jednostavno podrediti  potrebama tržišta kao i psihologiju. Drugim riječima -staviti u lance. Moderna zanimanja -  Manager restorana s povijesti ekonomije dvadesetog stoljeća, Psiholog komunikacije na društvenim mrežama  s poviješću komunikacije na dnevno-političkim portalima i forumima i druga slična zanimanja.

Izgubiti jezik znači izgubiti jedinstven osjećaj umjerenosti, kohezije, empatiju prema ljudima koji nas okružuju i koje volimo, s kojima živimo i koje svakodnevno susrećemo. Jezik postaje nešto jeftino, isprazno, te lišen svoga značaja, nažalost polako postaje zaboravljen poput starih Olimpskih Bogova i Božica.


John Foxx ~ When the City stops for snow:

  • Avatar Robinzon
    Robinzon:

    Zahvaljujem se na lijepim željama.To isto želim i ja Vama i Vašim najbližima. I ja sam mislio da smo sve u životu iskomercijalizirali, no to je samo privid.Djeca se jednako smiju i plaču, a civilizacijski otklon od onih naših vremena ... prikaži još! i poboljšan socijalni status danas, ipak omogućava više nasmijanih dječijih lica nego prije.Imamo, dakle, više razloga za radost.Možda ih treba malo i potražiti.

  • Avatar Robinzon
    Robinzon:

    Poštovani,....Čitajući ove lijepo osmišljene rečenice, pokušavam ih staviti u ovo predbožićno vrijeme, vizualizirajući sliku autora.Nije mi se osobno tako rijetko događalo da, brijući se zorom nakon neotspavane noći, gledajući lik u ogledalu, postavim kojekakva pitanja.Što sam stariji, a prevalio sam ... prikaži još! sedamdesetu, pitanja su sve kompleksnija,a odgovori duži i složeniji.Nekada je u odgovorima bilo puno nade u sunčani dan i smisao svega oko mene, a danas mi magla u odgovorima potraje do kasnih popodnevnih sati.Jel' se to neki moj dvojnik počeo brijati gospodine @Diomedesu, pa sve odgovore koje dobi u ogledalu, pretoči na papir? Nebi nitko trebao biti depresivan u ovim danima, ako se slažete?