Blogosfera Epigraf emancipaciji

Neznano i oku nevidljivo

Shinto nije vjera ili religija kako ga ljudi na Zapadu pokušavaju uobičajeno razumijeti. Shinto je mnogo više od terminologije. On je jednostavno put i način svakodnevnoga življenja i razmišljenja. Svetost prisutna u svakome trenutku koji ne mora biti savršen već je Wabi- Sabi ili prekrasan u svojoj unikatnoj nesavršenosti.
Objava 31. svibnja 2017. 2 komentara 142 prikaza
Shinto kannushi
Shinto kannushi
Shinto svećenik

U Shintu vjerujemo u ono što se neki puta ne može opisati riječima ili vidjeti. Turisti koji redovno dolaze iz zapadnih zemalja u posjet Japanu poneki puta znaju napomenuti kako se rijetko mogu vidjeti božanstva prilikom posjeta japanskih Shinto hramova. No neznano i nevidljivo, pa i onaj ktonički mrak, uvijek su bili prisutni čak i u misterijama Eleuzine i misterijama Mitre antičkoga svijeta, prije nego su bili uništeni od predaka onih koji su stvorili Zapadni svijet. Neznano i oku nevidljivo koje je bilo skriveno od pogleda onih koji Sveto shvaćaju kao nešto obično i jeftino. Dakako, to nije nikakav elitizam, koju bi društvo koje njeguje ekstremnu političku korektnost do točke u kojoj se usijava i pritom sve više ljubi sa totalitarizmom, satrlo i uništilo, već radije sposobnost i privrženost, zanimanje i devocija, a ne nešto jeftino što se nudi na štandu na tržnici ponuđeno između trećeklasno spravljenih artikala.

No iz mraka potiče i čitav kosmos pod imenom Katakamuna. Ama se naziva univerzum i sve ono što u njemu počiva i postoji, dakle ono što mi nazivamo Vrijeme, Prostor, Svemir i sve ostalo. Svemir se naziva Ame dok su Vrijeme i Prostor nazivaju Ma. Mari je osnovni kvantum koji se uvijek obrće ili rotira gore i dolje, koncentrično i nalazi se u orbiti oko Ma (Svemir i Prostor). U pokretu, dakle kada se kreće, Mari kreira Amashigenryou koji sabire i obnavlja. Na taj način Amashigenryou stvara dva aspekta Univerzuma: Kamuna, ili skriveni svijet i Amana koji je ovaj naš, pojavan svijet, vidljiv za oči. Naš pojavni ili kako ga mi nazivamo stvaran svijet stvara se dakle putem energija Kamuna i Amana. Napomenuo bih i da to nisu ''dimenzije'' već ''svjetovi''.

Kamu ili ono što u Shintu nazivamo Kami jest beskonačna ili beskrajna energija Univerzuma. Ne jednoga već onih beskonačnih.

Ta energija poznata je u Kini primjerice poznata pod nazivom ''Yin i Yang''. Vibracija univerzuma u njegovu obnavljanju i rotiranju struji beskonačno i susreće se sa putem mehanizma ljudske percepcije, no da bi ju ljudsko biće osjetilo ono mora biti uštimano s istom, tako da bi prihvatilo dotok ili bujicu koja otamo dolazi.
 

Dolazimo tako i do terminologije ''Kannagara no michi''.
Kannagara znači ''protok Kami energije'', a ''no michi'' znači ''put'' ili ''princip''. One energije koja se prilagođava procesima u Prirodi ili onome što u Shintu nazivamo Dai Shizen.
Amashigenryou je osnova za izgradnju svih Univerzuma stvorena u pokretu od Mari. Mare su kvante krajnje različitih čestica i njihovo kretanje stvara sve kvante, kao i onaj skriveni i oku vidljiv svijet oko nas.

Za osobu koja prakticira Shinto ili je svećenik u Shintu pod nazivom kannushi, kannagara je dakle cilj. Svakodnevno opažanje ''puta'' ili ''principa'' u životu mora biti ugrađeno u biće i mora biti nesvjesno, dakle postaje nešto radije urođeno. Princip ili put na kome doživljavamo svako biće i Prirodu koja nas okružuje kao djecom i energijom od Kami-ja.

Uvijek dakako postoji odabir, onaj u kome život posvećujemo svetome ili pak onaj u kome glumimo da pripadamo svetinjama. Gluma neki puta postaje najlakši odabir jer na taj način razmišljamo da nećemo olako biti povrijeđeni. Gluma je i način na koji često tvrdimo da želimo promijeniti društvo no onda suprotno tomu u nekome određenom trenutku u budućnosti redovno glasujemo za one za koje već opetovano glasujemo desetljećima.
Taj se mentalitet ne može iskorijeniti otvaranjem društava za povezivanje Hrvata izvan i unutar domovine, specijalnih ureda, velikim riječima, domjencima, naslikavanjem sa biznismenima koji su ljudskom glupošću i njihovim izborom postali i političari ili pak vječnim traženjima pripadnosti nekome taboru. Ukratko nomadska se prošlost ne mijenja kao i ona koju je ostavilo stoljetno nasljeđe kolonizacije. Mijenja se jedino, i sve više očito, hrvatsko društvo čiji su cvjetovi već davno ocvali i čije cvijeće ne može propupati već prije toga čina biva odneseno vjetrom u neku drugu zemlju i neka druga mjesta na ovoj zemaljskoj kugli, tamo gdje će to cvijeće možda više cijeniti.

Nije važno koliko neka država ili zemlja u svojim granicama posjeduje teritorija već radije činjenica koliko sposobnih ljudi žive na tome istom teritoriju. Prvenstveno sposobnih ljudi koji kao takvi vode i služe narodu i zemlji iz koje potječu. Ljudi koji stvaraju i potječu druge da ostanu u svojoj zemlji tako da bi istu unaprijedili svojim znanjem i iskustvom, a ne slikanjem i davanjem ispraznih izjava, onih izjava oko kojih se ljudi koji nemaju ništa drugo raditi u svome životu, izuzev komentirati svaki pokret ili gestu političara, natječu na društvenim medijima, ne bi li i sebi samima priskrbili neki iluzoran ''like'' ili neku gestu ''suosjećajnosti'' od drugih, te da bi bili viđeni kao ''heroji ili predvodnici'' neke grupe ljudi. Na taj način političari zaslužuju upravo one koji ih komentiraju kao i obratno.
 

No ljudi radije biraju iluziju i opsjenu, uživaju u njoj i ogrću se njenim nevidljivim plaštom. Prateći teorije konspiracije, urote i zavjera, gledanjem sapunica na svojim TV prijemnicima, tabletima i pametnim telefonima, žele biti dijelom ostatka ostataka nekadašnje zapadne kulture čiji su predstavnici konzumerizam, poslovi koji ne proizvode već radije stvaraju i nagomilavaju tehnologiju i njene vizuelne aplikacije. Ona originalna, baštinjena kultura, nažalost je postala ništa drugo no muzejski eksponat, nešto što više ne spominjemo ni sa sjetom, već se tomu izrugujemo kao nekome ''zaostalom vjerovanju''.

Institucionalna religija je za one koji vole opsjene postala biznis kao i sve ostalo, ona je danas poput posjete kinu, kazalištu, restoranu. Ona je samo priljepak ili ''brend'', marka koju ljudi nose poput dizajnerskoga odijela. Biti viđenim od drugih, uslikan i dotjeran. Znanost i ateizam su postali religijom, držeći se zajedno za ruke, sve više i više naliče na neki moderni religijski kult.
 

Vjera i područje na kome živimo ili kako bi to nazvali na japanskome jeziku – ''Kokutai'' dubok je osjećaj pripadnosti Prirodi i okružju jedne zemlje kao i svim bićima koje žive na tome području u dubokoj međusobnoj povezanosti, bez obzira na moguće razlike. Osjećaj pripadnosti nije neki puki fanatizam već nešto posve suprotno - urođena ljubav i poštivanje naspram svega što nas okružuje. To je kultura koja je obrnuta od primitivizma, dokolice, bezosjećajnosti, nihilizma, izvještačenosti, pohlepe, nasilja, sentimentalnosti, brutalnosti. Kultura je to u kojoj je svaki pokret opažanje i prepoznavanje ljepote života, a u kojoj je ljepota dio mudrosti lišenoj pritom jeftinog romanticizma.

Shinto je između ostaloga, premda to ne mogu definirati drugačije u zapadnoj terminologiji, vjera ili religija, put ekologije. Ono što su nekoć bile (i danas na neki način jesu ponovno) i Helenizam, slavensko Rodnovjerje, Baltička Romuva, Hinduizam, Daoizam, Konfucijanizam.

No da bismo došli do toga osjećaja treba probuditi uspavano srce i živjeti ''kanketsu'' ili jednostavnost i konciznost. Na japanskome Kokoro, što znači ''osjećaj iz srca'' ili nepatvorenost. Uz taj osjećaj nadodavši izraz ''Mono no aware'' uviđamo i svjesni smo da je sve oko nas prolazno, no da stoga trebamo upravo biti sretni da živimo u tom datom trenutku. Biti ''Iki'' ili drugim riječima nepatvoren, miran, jedinstven, sofisticiran, i na taj se način ophoditi i postupati spram drugih i svega što nas okružuje.
Upravo ta meditacija na jednostavnost lišenu nepotrebnog nagomilavanja kako stvari tako i osjećaja, nepatvorenost osjećaja iz srca mogu nam pomoći pronaći same sebe u vrtlogu i bezdanu današnjega svijeta.

 

 

  • neboiznadzagreba:

    Religija Zapada je egoizam, Ja vrhovno božanstvo. Nemir i rascjepanost način su života, tmina ono čemu se klanja. Trešnjin cvijet, listić čaja, drugo pored nas ne postoji, jer Ja ne vidi i ne osjeća nikoga i ništa doli sebe, ono ... prikaži još!ono niječe čak i mogućnost postojanja nečeg ponad, Ja, pa Ja, ništa prije, ništa poslije mene...