Blogosfera Hauntologija

Dnevnici s Visa ljeta 2018. godine: Povjetarac koji raznosi mirise ružmarina i limuna

Sve što danas čitam da se piše o našoj takozvanoj stvarnosti, najblaže rečeno jadno je. Jadno, brate…
Objava 30. kolovoza 2018. 1 komentara 355 prikaza
Foto: Thor Leichhardt
Foto: Thor Leichhardt
Viška ulica

''Glede moga iskustva, ono je 100 % negativno… Ponekad mi se čini da je bolje da nisam napisao ni retka. Čemu? Kome? Za koga? Zar za ovu rulju koja sebe naziva književnicima ili za ove takozvane intelektualce? Ili ako hoćete i za tu Partiju? Što je i ta Partija, molim vas? Pa i ta Partija je samo jedan fantom. Kapljica u Dunavu koja razmišlja, koja se pita zašto Dunav teče kako teče, zašto se razliva, plavi, ruši i buči; kapljica koja se stalno čudi zašto Dunav teče kuda teče, a ne kako je ona, gospođa kapljica, smislila i naumila. Velike rijeke su velike rijeke, dragi moj.. A kapljica je – kapljica. I velike rijeke se ne obaziru na to što misle pojedine kapljice… Otkada znam za sebe slušam jedno te isto: trebalo bi, trebalo bi… Usuđujem se reći da smo nešto i napisali, pa kakav je rezultat svega toga poslije 60 godina, molim vas? Ništica. Stopostotna ništica.

Sve što danas čitam da se piše o našoj takozvanoj stvarnosti, najblaže rečeno jadno je. Jadno, brate…
Sve su to facetiranja po površini, samo facetiranja po površini. Nitko nema dara ili snage ili hrabrosti da kirurški rastvori to truplo što se naziva naša stvarnost i povuče rez po dubini stvari, da jedanput vidimo tko smo to mi, što smo to mi, gdje smo to mi, kuda idemo to mi? Nitko. Svi se zabavljaju, svi se osmjehuju, manje -više glupavo, a prosto rečeno: lažemo se, brate! Masno se lažemo. Blesavimo se svi skupa, kao da ne sjedimo na tonama eksploziva. Nitko i ne pomišlja da bi još koliko sutra među nama mogli da prorade noževi. Kao što su i radili… To vam je naša situacija. ''

Miroslav Krleža o svome iskustvu, o ljudima, SKH-SKJ, narodima i narodnostima u interviewu s Borom Krivokapićem. ( ''13 razgovora 1973 -1981'', neobjavljeno dosada kao dijelom neke knjige već samo u specijalnom broju časopisa ''Reporter'')

 

Odabrao sam ovaj citat od Krleže za ovaj svoj dnevnički esej. Bez puno mistike jer pisanje je za mene zapravo poput terapije. Pisanje liječi dušu.

Ove godine sam bio ponovno na otoku Visu. A gdje bih pobogu drugdje bio? I da novaca i imam, i dalje ne bih odlazio nigdje drugdje. Vis i Irska. Dva otoka i dvije sudbine, dvije velike povijesne priče.

Počeo sam pisati nove dnevnike po datumima i danima te sam ujedno uvidio da ponesen mislima izlazim iz uobičajene dijaristike.

24.07. utorak Split

Dolazak u Split kasno u noć na aerodrom. Izlazimo s aerodroma i tražimo bus do Splita. Rekli su mi da više nema privatnih prijevoznika. Vrućina je velika a nije da su za istu krive samo sunčeve baklje. Krivi su i oni među nama, u ovoj civilizaciji, koji proizvode stakleničke plinove i ugrožavaju svojim neznanjem i primitivizmom čitav opstanak, ne samo živih bića nego i svega što postoji u biosferi. No takvi nisu u stanju razumijeti Prirodu, ona je samo predmet koji se iskorištava, siluje, ili se za njega ''natječe'' da bi ga se moglo posjedovati. Ti i takvi dakako da imaju hrpe uređaja za klimu koji će im itekako prirediti ugodan boravak gdje god da se našli.

Dolaze po nas ljubazno na autobusni kolodvor te odlazimo u apartman. Nas četvero odlazimo u šetnju oko ponoći. Vrućina, šećemo se po ulici Domovinskog rata pa do kioska s Travničkim ćevapima. Sin je uzeo kebab, kći ćevapčiće, moja supruga vegetarijanski kebab i ja ćevapčiće. U svemu tome kajmak je glavna stvar. Utopiti se u njemu poput mora.
 

25.07. srijeda Vis

Dižemo se kasnije i odlazimo kod zubara. Supruga ima konstantnih problema sa škrgutanjem zuba. Zubarica naš šalje u centar za dentalnu radiologiju, pa se onda s rezultatima vraćamo ponovno k njoj.
Zubarica joj nastavlja rad na zubima i izvan radnoga vremena. Supruzi je stavila bijele plombe. U gradu je vreva, gužva, puno ljudi. Masovni turizam je postao nešto poput teške bolesti, poput raka koji je toliko zahvatio organe pušača koji ne želi vidjeti da mu pušenje šteti, te i dalje bez problema poseže za svojim Gitanes španjuletom. Suosjećanje, ono ljudsko i budističko, nalaže mi određeni odnos prema okolišu, Prirodi, ljudima. Posjetiti više Prirodu i odmaknuti se što dalje od ljudi jer im je teško bilo što govoriti. U današnje vrijeme svi sve znaju i razumiju, svi su najmanje doktorandi ili doktori znanosti. Wikipedija je postala svemogući Bog, kao i znanje koje se ne stječe studijima već čitanjem po internetu te se koristi za trolanje i gubljenje dragocjena vremena po društvenim mrežama.
Dolazak u Vis u kasno poslijepodne.

26.07. četvrtak Vis
Ostajemo na Visu sljedeća tri dana zahvaljujući mojoj sestri. Odlazimo na plažu Grandovac i susrećemo se sa drugim golmanom nogometne reprezentacije Hrvatske na Svjetskom kupu ove godine, Lovrom Kalinićem i njegovom obitelji. Na plaži našu zajedničku sliku s Lovrom slika ljubazno Lovrin tata. Pričamo o Irskoj i posljednjoj utakmici Svjetskoga kupa.
Ostatak dana provodimo šetajući se Visom. Atmosfera Visa odiše mirom čak i u ovako sparnoj i izuzetno vrućoj noći.
Pokušali smo posjetiti crkvu Sv. Ciprijana i Sv. Justine. Nema nikoga te nam kažu da je crkva otvorena samo na sat vremena i to jedino navečer, u ponedjeljak, utorak i srijedu.

27.07. petak i 28.07 subota Vis
Pišem knjigu, čitam Večernjakov specijal ''Hrvati i Židovi''. Iznova teška vrućina.
Stojim i divim se Prirodi. Drvo naranče koje raste usred napuštene kuće u gradu Visu. Priroda se uvijek obnavlja.

Odlazak u Komižu u kasno subotnje poslijepodne. Susret s obitelji, mamom, sestrom i bratom. Nedostaje mi već Vis, njegove ulice i kuće, njegovi ljudi. Odrastao sam u Komiži preko ljeta, gotovo svake godine od svoga rođenja, no tijekom desetljeća Vis je postao za mene mjesto i grad koji volim i uvijek mu se veselim. Grad Vis je za mene utočište i sve ono što stoji s njime, ogromna kultura i bogatstvo iste, njegove ulice, ponistre i škure, stare kuće, građevine, povijest, i onaj Viški jazik, uz Komiški najlipši na svitu.


29.07. i 30.07 nedjelja i ponedjeljak Komiža

Preminuo je Oliver Dragojević. Umjetnik, glazbenik, otac, nono, ribar, legenda i ikona Splita, Dalmacije i Hrvatske. Čovjek kojega kao klinac nisam htio slušati (jer nisam slušao domaću pop glazbu) da bih tek kasnije odrastajući shvatio njegovu veličinu.

Kupanje na našoj plaži. Nazivam ju ''našom'' ne zato jer posjedujem istu već zato što sam na njoj odrastao. Luka Modrić i Mateo Kovačić bili su kod u restaurantu u ''Bakota'' na našoj plaži, u subotu tijekom dana, baš prije nego smo mi došli.

Prisjećam se dana kada su me opekle meduze na toj plaži i kada mi je moja nona trčala u susret da mi stavi pome na ruke s kojih sam kao dijete od 10 godina pokušao skinuti dvije meduze u totalnoj agoniji i bolu. Ronio sam i nisam ih uopće ni primijetio. Nadalje se sjećam događaja koji se dogodio nekoliko godina kasnije tijekom olujna nevremena kada sam turistima, a imao sam tada nekih nekih trinaest (ili četrnaest) godina, išao spašavati sidra njihovih brodica uglavljena između kamenja na dnu. Sjećam se da ništa nisam vidio koliko je mutno bilo ispod površine mora.
Sjećam se kako je JNA našu plažu koristila kao mjesto gdje ispuštaju izmet i sve ostale otpadne vode.
Imali su cijevi da sve to otpliva dalje u more no izmet se vraćao. Znali smo doslovce plivati između izmeta koji je dolazio na našu plažu iz JNA kasarne.

Susret sa mojom daljnjom obitelji Marinković koja je s iste plaže. Umro je barba Vinko. Tužan sam, te se u razgovoru sa tetom Grozdanom, njegovom suprugom, osjećam još tužnije. Drago mi je vidjeti ponovno Smiljana.
 

Na plaži Pod Kalafota se nalazi gotovo čitav moj život, moje prve ljubavi, prvi zapaljen španjulet, sjećanja na morskoga psa kojega je moj pokojni nono ulovio sredinom osamdesetih i koji je otišao za juhu i objed turistima u hotel, igre s prijateljima, natjecanja u plivanju, skijanje na moru s pokojnim Bakotom i njegovim gliserom, ono zadnje ribarenje sredinom osamdesetih, kada smo ujutro u četiri sata nono, tata i ja išli na lignje, trenutak kada me moj otac kao šesnaestogodišnjaka ostavio na plaži u moru, rekavši da njegov gliser ne može glisirati zbog ekstra težine koju bih donio sa sobom i pošto su mama, brat i sestra već bili u njemu. Radio sam ionako u hotelu ''Biševo'' u restoranu te godine tako da sam se pomirio sa sudbinom. A gliser? E taj naš narančasti gliser i sada stoji tamo odmah do garaže koju posjeduje čovjek koji je bio nekada brat od moje majke. Zaboravljen je taj gliser, kao neki spomenik prošlim, minulim vremenima. Onim vremenima koja se više nikada neće ponoviti. Život je ionako već prošao i treba se prisjetiti onih dobrih stvari.
Mnogi ljudi koje sam poznavao još iz doba svoje mladosti više nisu živi, a i da jesu, mnogi od njih više nisu iste osobe, ni fizički, ni duhovno a ni na bilo koji drugi način. Mijenjajući se desetljećima, po razdobljima, upijajući u sebe utjecaje mjena i novoga doba dok naša prošlost ostaje zaključana negdje u vremenu. Ono što bijasmo nekoć, one nekadašnje osobe su već odavna mrtve. Neka počivaju u miru zajedno sa divnim i dobrim uspomenama.
 

31.07. utorak Komiža

I dalje odlazim samo na našu plažu. Restorani na plaži rade dobro i puni su im kapaciteti. Drago mi je to vidjeti. Konobe Bako, Jastožera i Barba.

01.08. srijeda Milna i Vis

Konačno krećemo za Milnu. Pričamo sa vlasnicom Paddle Surf i Windsurf daski i opreme Leom. Pričam joj o tome kako sam kao klinac na plaži u Komiži s prijateljima startao u osamdesetima naš prvi ''Paddle Surf'' i kako nisam znao da su ga negdje u isto vrijeme započeli i u SAD-u. Lea govori kako je i ona u Milni započela windsurfing s kojim ja nažalost (ili na sreću) veze nemam. Govorim o tome kako sam kasnije u Irskoj naučio surfing.

Stanem na paddle surf i nekako mi ide, no padam s daske kada pokušavam stajati na istoj. Ne ide mi kao nekad i kao posljedicu svega ruke mi izgledaju kao ispržene ušate ili kantari na gradele. Ćelav, debeo i s isprženim rukama, baš kao da sam došao negdje sa sjevera. Supruga i sin su daleko bolji, uspijeva im stati na dasku i veslati.



Uvečer odlazimo za Vis. Najzad posjet divnoj kasnobaroknoj crkvi Sv. Ciprijana i Sv. Justine koju su na ostatcima stare gotičke crkve gradili i nadogradili ondašnji plemenitaši i bratovština grada Visa.
I više je no moguće da je bratovština dobro znala zašto se na otok stavljaju kao sveci zajednički Sv. Ciprijan i Sv. Justina. Na samome oltaru logo je barka, kao falkuša i znak Sv. Nikole, zaštitnika pomoraca.

Nalazim se ispred freske Sv. Ciprijana i Sv. Justine i gledam istu očima običnoga početnika a ne nekoga adepta. Sv. Ciprijan i Sv. Justina vjerojatno nisu nikada ni postojali. Najvjerojatnije ih je stvorilo i izmislilo ondašnje kršćanstvo da dade primjer ''poganima'' i ''nevjernicima'' da se okane ''lažnih Bogova i Božica'' te da prijeđu na ''pravu vjeru''. Vjerujem da je bila i laž da ih je pogubio car nam Dioklecijan jer upravo je on poput cara Julijana ondašnjim monoteistima bio trn u oku. Obnovio je carstvo, unaprijedio ga i podignuo ga na razinu staroga carstva.

Onaj koji je nekoć živio bio je Sv. Ciprijan od Kartage a koji nije isti kao taj iz Antiohije koji je bio izmišljen. Ovaj Ciprijan koji je izmišljen bijaše više nekako povezan sa legendarnim politeističkim svetim čovjekom Apolonijem iz Tijane koji je živio u doba Isusa, bavio se Pitagorinim učenjima i teurgijom. Mene kojega stari antički svijet privlači više od svega što se kasnije dogodilo nakon šestoga i sedmoga stoljeća našega razdoblja, Ciprijan privlači kao ono što stari nam Grci nazivaše Daemon(om), Domaći(m) ili familijarni(m) zaštitnik(om) osobe koja mu se moli. Ako Ciprijan nije bio fizička osoba, on postoji kao zaštitnik i svetac, a upravo zato jer legende daju konačni oblik i onome što je našemu oku nevidljivo.

Ciprijan je tako moj heroj, uz legendu helenističkog judaizma Filo-a od Aleksandrije a koji je povezao srednji platonizam, judaizam i stoicizam te naravno već gore spomenutoga Apolonija iz Tijane i cara Julijana.
Japanski Shinto kaže da smo sagrađeni od onoga što se naziva (O)Kami, u staroj Grčkoj Daemones (a monoteizam ih pretvori u zlo tako da skrene pažnju s Prirode i nas znatiželjnih ljudi na učenja jedine prave istine koja postoji) a danas to nazivamo dušama, duhovima, no ta posljednja dva naziva su uobičajeni za naše, gotovo nikakvo razumijevanje ovoga svijeta, njegovih živih bića, same naše planete, ostalih planeta i Svemira. Predsokratski su filozofi bili slični u svojim naputcima a posebice Parmenid, Heraklit i Empedoklo.



Naša znanost mora sve dokazati da se vidi našim golim okom a sve dok se sva druga osjetila zanemaruju. Zanimljivo je da znamo kako koristimo pametne telefone, gledamo televiziju, koristimo Internet, no možemo li vidjeti zaista i onu energiju koja sve to proizvodi, možemo li uistinu razumijeti čitav proces?


Postoje li dakle Kerubini, Serafini, Familijarni /Domaći, Daemones, Anđeli? Odgovor ostavljam Vama i onom osjećaju u srcu, te kada se naježimo, naprosto osjećajuć' da nismo sasma sami. Trenutci su to kada osjećamo da se nešto nalazi blizu nas, no ne možemo to što osjećamo i vidjeti ili ugledati.



Ostajemo tako na misi u crkvi. U životu, a to moram priznati, bio sam na samo nekoliko misa u crkvama. U vruće poslijepodne te srijede, ovo je bila jedna lijepa misa u kojoj smo moja obitelj i ja najviše kontemplirali svima nam univerzalnu svetost nekoga svetoga mjesta, poput ove nama sada omiljene i drage crkve. Odlazak na sveta mjesta poput hramova, crkvi, džamija, sinagoga dijelom su moje vlastite budističke i humanističke kontemplacije iz koje proizlazi iskreno poštovanje prema drugim religijama i učenjima. Poštuj iskreno nauk drugih kultura i religija, uči od njih i razmjenjuj iskustva. Nismo svi isti i u tome je bit svega. jedinstvo u različitosti i mnogovrstju (viševrstju).
Mržnja je neznanje, ona ne želi spoznati, ne želi filozofiju i obrazovanje. A kao što dragi i poštovani Mario Kopić piše u svojoj posljednjoj knjizi, filozofija je sloboda. Ona sloboda u kojoj čovjek može propitivati o bivstvovanju. U politici tako nešto ne postoji. Ono što u politici postoji jest uvijek i jedino kompromis.

 

 

02.08. četvrtak

Iznova smo u Milni. Sunce je upržilo već ranoga jutra te tražimo hlad između krošnji drveća koje su se proširile na put kraj same plaže blizu mula i kapara koje rastu iz zida.
Doručak je pašteta s kruhom, poma i paprike te hladna Cedevita Go!

Čitav dan provodimo u Milni. Pronalazim sebe kako maštam kako bih se jednoga dana vratio živjeti u sam grad Vis. Tamo negdje na putu prema Grandovcu. Odlazimo navečer na misu u crkvu Gospe od Spilice ili kako se još naziva Crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije. Divna crkva čiji me oltar podsjeća na starogrčke hramove, a na kojemu s lijeve i desne strane stoje figure kao isklesane iz antičkih gramova, moram priznati da zapravo nikada tako nešto nisam vidio.

 



Pozvala nas je časna prošli dan i ostajemo na čitavoj misi koja traje blizu sat vremena. Malo je ljudi, upravo kao i prošli dan u crkvi Sv. Ciprijana i Sv. Justine, što zbog vrućine a što zbog vjerujem i drugih razloga. Nakon mise draga časna sestra daje posvećene krunice za moga sina i kćer te nam kaže da će se moliti da naš sin bude primljen na sveučilište u kolovozu. Odlazimo sa svim blagoslovima. Nisam kršćanin, katolik ili uopće monoteist, nisam tako bio odgajan, niti me zanimao monoteizam kao takav, no zahvalan sam duboko i iskreno na ukazanoj molitvi i dobroti.

Posjetili smo arheološki muzej pa zatim i knjižnicu gdje su mi rekli da se moja knjiga posuđivala u zadnje dvije godine i kada sam bio tamo bila je upravo posuđena. Stoji tamo u zavičajnoj zbirci odmah do barba Ranka Marinkovića i Dr. Božanića. Trebalo bi mi nekoliko života da moja prtljanja budu kraj takvih veličina, no kao što je Krleža rekao za Crnjanskog i Andrića, ''oni su pisci a ja sam angažirani''. Sumnjam da se čita, vjerujem da su knjigu najvjerojatnije bacili u smeće, no hvala knjižničarima na ljubaznosti.

3.08. petak

Provodimo i čitav petak u Milni. Čitam na tabletu časopis ''Omanut'' (Društva ''Miroslav Šalom Freiberger'') sa Stefanom Zweigom, broj 129. Razmišljam kako je Stefan Zweig otišao u Brazil ostavivši ''Jučerašnji Svijet'' iza sebe. Jučerašnji svijet je bila ona stara, dobra Europa koja se pretvorila u Europu smrti i dva užasna rata. Jučerašnji svijet bile su stare kavane, prijateljstva koja su u istima trajala duboko u noć uz prijateljske razgovore o književnosti, kulturi, umjetnosti no sve je to netragom nestalo kao i nekoć onaj stari, antički svijet. Nije bilo kao danas monstruoznih društvenih mreža i informativnih portala prenatrpanih primitivnim i nevažnim glupostima koje se (s)provode kao vijesti, loše napisanim pravopisom i gramatikom, nije bilo vucibatina, jalovih prznica i nitkova koji su ostavljali komentare piscima, autorima i umjetnicima samo iz razloga da se čuje nečiji glas, pa bio to i hropac nekog olinjalog bijednika koji čeka na svojih pet minuta pljuvanja dok sam nema hrabrosti napisati jedan redak svojom vlastitom rukom. Pljuvačnice sa svojim internetskim gadovima ili trolovima danas su normativ.

Sunce iznad Milne kao da mi se smiješi svom svojom toplotom. Ne osjećam ni dašak vjetra, samo vrućinu. Želim zaboraviti na sve nedaće, bolesti, luđake, snoviđenja, snomorice i utvare, na politiku i politikantstvo, samo biti prisutan u ovome trenutku u Milni sa svojom obitelji. Slušam posljednji Lambertov album ''Sweet Apocalypse'' i pjesmu ''A Thousand Cracks''.

Imam kompilaciju na kojoj držim njegovu glazbu zajedno sa većinom skladatelja moderne neoklasike - Maxom Richterom, Joepom Bevingom, Kjartanom Sveinssonom, Ólafur Arnaldsom, Dustin O'Halloranom kao i pokojnim, i nikada neprežaljenim, Jóhannom Jóhannssonom.

Vraćamo se kući u kabrioletu, vozimo u suton, i hvatamo ono malo zraka koliko god možemo, budući da već unaprijed znamo da ćemo spavati teško zbog vrućine.

04.08 / 05.08. /06.08 subota, nedjelja i ponedjeljak

Ostajemo u Komiži. Razgovaram s vlasnikom konobe Bako inače mojim poznanikom iz djetinjstva – Vladom. Stariji je nekoliko godina od mene, i nakon desetljeća i dalje govori sa mnom kao da je isti onaj Vlado s kojim sam igrao baluna kod crkve Gusarice. Ništa se nije promijenio, izuzetno jak čovjek, emocionalno i fizički, britke inteligencije, stroga izgleda i velikoga srca. Njegova pojava na plaži, kao i nekoć u vrijeme djetinjstva ostala je ista, s istom porukom koja kao da je napisana iznad njega: ''radi puno i pametno, trudi se i uspjeti ćeš''.

Prije tjedan dana su ga posjetili hrvatski nogometaši Lovren pa onda Luka Modrić i s njime Mateo Kovačić. Modrić je bio već prije nekoliko godina kod nas na plaži.

Govori Vlado kako je nekada naš svijet bio drugačiji, bilo je više zajedništva, nogomet je povezivao jedno odrastanje, jednu generaciju kojoj smo pripadali. Zaista su bila neka druga vremena, čak i u tom samoupravnom socijalizmu. Četvero mojih poznanika, prijatelja i rođaka, drže što konobe, što mjesta za objed ili trgovinu. Sve su to izuzetno radišni i dobri ljudi bez kojih Komiža ne bi bila ni na turističkoj a ni gastronomskoj karti, ne samo Europe, već sada i svijeta. Toni koji je vlasnik Korto Maltezea, dragi Luka koji drži svoj mali sandwich bar, te Boško koji sa svojom dragom suprugom drži malu i ujedno prvu trgovinu zdrave hrane, ne samo u Komiži, već i na cijelome otoku Visu. Svi su oni primjeri ne samo za mene, već i za sve one ljude koji žele vlastitim trudom postići nešto u životu.

Desetljeća su rada iza tih ljudi, muka i trud. A red je i da na toj listi spomenem dragoga Ringa koji nam je više od desetljeća prodavao sladoled u Komiži. Pusto je bez njega, otišao je ove godine jer ga je pokupio mučkim udarcem rak. Oduzeo ga je jednoj divnoj, također izuzetno radišnoj obitelji.
Razgovaram s Vinkom, njegovom suprugom, koja je moja rodica i plačem iznutra dok pokušavam njoj reći koliko nam on svima zapravo nedostaje. Što da kažem ja, čovjek koji nije nikada zapravo imao oca, a onda kada sam istoga zapravo konačno i dobio, izgubio sam ga nakon nepunih godinu dana u njegovoj 55 godini života.

Puno je onih legendarnih ljudi stare Komiže otišlo u posljednjih 28 godina. Voga i njegova legendarna diskoteka, legendarni i nikada neprežaljeni Bako i njegova supruga, barba Vicko i Vice iz kina u Komiži, kao i naš lokalni meštar – barba Dule i njegova butiga u kojoj me znao ošišati na nulericu.
Neka su sada posve druga vremena u kojima su lokalne legende rijetke. Ma ništa, još su tu Vlado, Toni i Bane (onaj stariji i onaj mlađi). No u Baneta nema više flipera. Bio je posljednji, kaže mi Dinko. Nestali su Flash Gordon i Buck Rogers.

Dan je pobjede pa se sjetim svoga oca, gore spomenutoga, branitelja od prvoga dana.
I pisah već nešto o njemu. I onda nakon Vučićevih komentar na Hrvatsku te gore navedenih Krležinih riječi pred kraj njegova života, sjetim se ponovno kako je moja vlastita obitelj bila puna ideala. Stari moj praujak Dr. Ivan Ribar, Ivo Lola, njegova draga vjerenica i obitelj, Jurica - njegov brat, teta Tonka, koji su živote dali za što? Kome i čemu? Za ono što su ''dobri momci'' napravili poslije rata? Od jednoga jednoumlja i barbarizma u drugo jednoumlje i barbarizam?

Ljevica i desnica nemaju obraza, da imaju ne bi posjedovali neko svoje jedino pravo na ''istinu''. A kod nas nema demokracije, sve su to varijacije na teme pretvorbi, privatizacija, post socijalističkih tranzicija i nasljeđa prošlih sistema. Jugoslavija je svojim raspadom stvorila niz Turbo folk država u kojima se neki intelektualci, kako na ljevici tako i na desnici, ponajviše diče perom svireposti. Jedan u drugoga upiru prstom vrišteći pritom poput lika koji je utjelovio Donald Sutherland 1978. godine u filmu ''Invazija tjelokradica'': ''Ti si taj koji je kriv za sve, a ja sam jedini u pravu''.

Srećom takvi nisu u većini i polako će vremenom nestati sa svjetla pozornice.

Gubitak je kao rupa ili jama koja ostaje s nama dokle god smo živi. Pokušavamo ju zakrpati, ispuniti na sve načine, no rupa i dalje ostaje jedino rupa. I to ona bez dna iz koje se smrad i dalje širi. Smrad desetljeća.

U poštanskom uredu u Komiži osjećaj je poput onoga prikazanog u stripu o Alanu Fordu, u cvjećarnici grupe TNT, drago mi je tamo doći premda je atmosfera ona tipična u kojoj se vodi računa da se puno ne gnjave s osobom ispred šaltera. Pokušao sam platiti prijatelju za knjige običnom uputnicom koje mi je poslao na početku godine pa me zatražiše OIB, osobnu kartu i sve ostalo što se izgleda traži inače u Hrvatskoj a čega ja ne posjedujem jer nemam nijedan hrvatski dokument.

Očito je ''približavanje europskom sistemu'' izraženo na taj način da samo Hrvati mogu slati pošiljke unutar Hrvatske. Na isti način ne mogu već godinama podignuti novac, kao ni vidjeti kakvo mi je stanje dionica što mi ih je ostavio moj pokojni otac, a koje je dobio kao branitelj. Moram dakle posjedovati hrvatske dokumente da bih tako nešto uopće i mogao dobiti. Što opet nisam nigdje vidio ni čuo izvan granica Hrvatske.

Slanje pošiljki izvan Hrvatske inače je koliko uviđam skupo, a unutar Hrvatske plaća se i ''ležarina'' za bilo što je zaprimljeno, i to po danu. Nigdje za tako nešto nisam čuo u Europi, no to je vjerujem jedan od načina kako će se Hrvatska kao zemlja i država bolje i više razvijati. U svome neprekidnom putu u provaliju tranzicija i pretvorbi.

 

07.08. utorak povratak
 

Na katamaranu smo već rano ujutro. Nekoj jadnoj ženi je pozlilo pa joj daju vode. Iznose ju na palubu. Čudim se da nije bilo onih koji bi ubogu ženu slikali s pametnim telefonom. No takve ne možemo nazivati ljudima, oni su izvana samo ljudi po svome obličju, treba ih se inače nazivati pravom terminologijom poput - strvinari.

Ženi su pomogli i vidim da joj je srećom bolje.

Konačno odvajam vrijeme za čitanje nove knjige hrvatskog filozofa Maria Kopića koju je objavilo Društvo Dubrovačkih pisaca.

Dolazimo u Split rano ujutro te odmah kupujemo karte za shuttle bus i ostavljamo kofere da bismo pola dana proveli u Splitu.
Posjećujemo Dioklecijanovu palaču. Pisao sam nedavno upravo moj posljednji tekst o radu poštovane naše spisateljice i pjesnikinje Gordane Benić, a koji je vezan za samu palaču, te sam želio s obitelji konačno iznova posjetiti podrume. Šetajući se upijam miris, i neki vonj prostorija, glasove i jeku davne prošlosti. Uokolo mene kao da brzo prolaze godine, mijenjaju se stoljeća, ljudske sudbine, kao da čujem šapat onih koji su odavna postali dijelom palače. Hladni su zidovi i svodovi, no dali su svoju zaštitu vjerujem, mnogim ljudima.
Ljudima koji su se skrivali od najezda Avara, Slavena i ostalih uobičajenih ''nositelja''  ondašnje stepske ''kulture''. Vjerujem da je taj dio povijesti Hrvatske i pada Rimskog carstva naličio na svijet koje je pogodilo nekoliko atomskih i nuklearnih bombi zajedno, a sve bez da su iste uopće ikada pale.



Mnoge su sudbine isprepletene u tim podrumima, u nekadašnjim odajama velebne palače. Razmišljam i pitam sam sebe koja su tamo kod Nymphaeuma božanstva točno bila, ona koja su originalno bila postavljena? Božanstva nisu bila samo utjelovljenja nekoga Boga ili Božice već izražaj ljepote stvaranja umjetnosti kao i zahvala za mogućnost da se živi jedan život, u većini slučajeva, i za današnja mjerila, puno kraći život.

Posjetili smo iznova i Jupiterov hram u gužvi i vrevi, a koja je na tom mjestu upravo svake godine sve veća i veća. Upravo je nemoguće proći ulicama Splita unutar palače zbog ogromnoga broja ljudi. Vonj a ne miris, skupih parfema, miješa se sa znojem i sparinom.


Masovni turizam koji sam na početku teksta spominjao grabi sve pred sobom putem turističkih i prijevoznih multinacionalnih kompanija kao i ulagača i firmi za nekretnine i podizanje stambenih i turističkih naselja, a koji ga svi zajedno sve više guraju i promiču.

Otići na ljetovanje u Hrvatsku, kao i Italiju ili Grčku istovjetno je kao posjedovati neki novi Apple ili Android tablet ili pametni telefon. Upravo iz razloga jer oni koji iznajmljuju svoja mjesta oglašavajući se na Trip Advisoru, Booking-u, Air B'n'B i ostalim mega kompanijama.

Ljetovanje nije više odmor već mjesto gdje se slikaju selfiji i nešto što se poput nekoga egzotičnog safarija stavlja na ''moram napraviti'' listu. Masovni turizam je industrija koja poput onih globalnih internacionalnih kompanija ''za hranu'', a koja mnoštvo svinja, kravi i ovaca stavlja na nekoliko kvadratnih metara, te ih onda ''futra'' sa antibioticima i tovi GMO kukuruzom i pšenicom, isto radi i sa ljudima gurajući nepregledne mase ljudi na ono malo prostora, na mjesta poput Peristila ili Straduna.

Nema tu nikakvog ''artizanskog ugođaja'' ili ''specijaliteta''. Sve je samo odvratna splačina i gnoj u kome se ugnijezdila ogromna financijska industrija a može se izraziti u dionicama ili udjelima, a s time nepokretnim, što uključuje i samu mati nam Prirodu, i ono pokretno. Ljude i životinje. Mislimo da ''uživamo'' no nema tu uživanja već smo svi dijelom moderna robovlasništva. Svi smo dijelom ''neprirodnoga lanca''. I onda kada mi netko u novopečenom hrvatskom žargonu veli: ''Uživaj!'' doslovce mi se obavlja velika nužda, bez obzira i na činjenicu da iskreno vjerujem da su ljudi koji to i kažu dobri, dragi i sami iskreni u toj želji. Uživati ću u znojnim tijelima natrpanim iza, ispred, i skoro pa i meni povrh glave, u neprestanim redovima, kolonama i pokretu u kojemu se osjećam kao da sam dio nekoga velikog hodočašća, križnoga puta ili da sam, natrag u svojoj mladosti, opet dijelom socijalističkih repova u kojima čekam za kavu, jestivo ulje, šećer i detergent za pranje rublja.

Nikada nisam bio obožavatelj velikih, masovnih koncerata ili skupljanja, radije odabirem male, klupske svirke. Dajte mi jazz, blues, punk, hardcore, metal ili klasiku, sve ostaje i dalje na klupskoj svirci i ugođaju.

Morpurgova knjižara je i dalje zatvorena. Žalosno ju je gledati zatvorenu. 2016. godine ondašnji vlasnik je kupio za nekoga prijatelja moju knjigu. Sjećam se toga dana i kada sam ušao u knjižaru. Prošle su dvije godine i nažalost ta vrijedna, prelijepa knjižara je sada zatvorena. Zatvoriti Morpurgovu knjižaru je kao da ste odrezali neki komad grada Splita, te ujedno komad Hrvatske i komadić Europske kulture. Maštam o tome kako bih bio najsretniji čovjek na svijetu da mogu imati neki novac da otvorim ponovno tu knjižaru jer ionako prodajem knjige već više od desetljeća (antikvarne i nove) putem svoje internetske trgovine na Amazonu. Opremio bih tu knjižaru i jednim dijelom kao muzej u kome bi ljudi mogli vidjeti i čitati sve ono što su Vid Morpurgo i njegova obitelj napravili za grad Split, a i šire. Nadam se da će grad Split nešto napraviti po tome pitanju.

Odlazimo potom u posjet židovskoj sinagogi koja je jedna od najstarijih i još uvijek aktivnih sinagoga u čitavoj Europi. Nakon što smo pozvonili i pozdravili se odlazimo u same prostorije gdje se na zapadnoj strani nalazi (prema Jeruzalemu) Aron Hakodeš (Askenazi i Mizrahi) ili Hekhál (Sefardski). Zavjetna škrinja ili ormar, izrađena od crnoga i bijelog mramora, a koja čini okosnicu sinagoge. Slušamo o povijesti sinagoge zajedno sa drugim ljudima te smo razgledali na suprotnoj strani od Hekhála baštinu te stare i divne sinagoge. Današnja sinagoga nastala je u 16. stoljeću spojivši dvije kuće zajedno dok je unutarnji izgled baštinjen još od 1728. godine. Ono što je izuzetno važno napomenuti jest činjenica da su Židovi žitelji i starosjedioci u Splitu i njegovu području još od antičkih vremena, a za što postoje i dokazi.


Odlazimo na kraju u restaurant ''Makrovegu'' koja je daleko od svih ostalih preskupih mjesta, vreve i gužve. Vegetarijanski gulaš s tjesteninom je odličan.


Krećemo s autobusom ''(Shuttle'' ) do Kaštela. Čekamo nekih dva sata na zrakoplov.

Zrakoplov se diže polako prema nebu, i gore u oblacima vidim posljednje obrise Splita i Hrvatske.
Uvijek se nešto stegne oko srca čovjeku kada odlazi s mjesta gdje je nekoć živio. Hrvatska ostaje još jednom daleko iza oblaka, još jedno sjećanje i dnevnički zapisi.

Puno hvala mome sinu za fotografije uz najljepše želje za uspjeh na sveučilištu ove godine.

vrt u VisuFoto: vrt u Visu 1 / 15

  • Avatar SN
    SN:

    Uživala sam čitajući. O prvim riječima sve češće razmišljam. Piše čovjek zbog sebe, zbog ljubavi prema pisanoj riječi, a onda kad vidi što se čita ili se uopće ne čita polako sve postaje besmisleno. Kuham, skidam uroke, bildam tijelo...to je ... prikaži još!e ono što plijeni pažnju...no ništa novo..Obićno bih napisala, nastavui no više nisam sigurna u to. Ok jutro je, mračno je vani možda je to poljedica ovakvog komentara...Sve u svemu kao i uvijek odlično.