Blogosfera Epigraf emancipaciji

Quo Vadis Hrvatska?

Objava 04. svibnja 2016. 7 komentara 451 prikaza
Quo Vadis Hrvatska? 2
Quo Vadis Hrvatska? 2
Quo Vadis Hrvatska? 2

“Politika je škola licemjerstva, laži i prijevare, a svaki je političar licemjer, lažljivac i varalica.” ~ Ranko Marinković, Never More: Roman Fuga

-------------------------------------------------------

''Ti pišeš o čitanju i razmišljanju kao o dvije grane duhovnoga života.Ja nikada nisam smatrao da čitanje kao takvo, ima nekakve vrijednosti. U čitanju postoji vrijednost samo onda kada je poticaj za razmišljanje. ''

''Bio sam na nekom mitingu udružene ljevice te sam imao prilike čuti lijepu dozu demagogije a la Goebbels.U cijelom tom kovitlanju razum ne može nikako doći do riječi. Uostalom, možda Spengler ima pravo, do danas razum nikada nije rukovodio politikom, a nema ni izgleda da će tako biti i u nekoj skoroj budućnosti. Najbolje što posjeduje jest skepticizam u tim pitanjima.
Onaj tko nije siguran u svoju stvar busa se u prsa i nadvikuje, onaj tko zna što je točno,iznosi svoje razloge i čeka.''

Ivo Lola Ribar

Citirao sam gore određene osobe iz svoje direktne obitelji, kako po majčinoj (Marinković), tako i strani pokojnoga oca (Ribar).  Citati Ive Lole Ribara se nalaze u davno objavljenoj knjizi njegovih rukopisa i pisama te su prepiske Lole s njegovim prijateljem tijekom studija, dok su čitali Nietzschea, Russella, Spenglera, Marxa.

----------------

Izgubio sam povjerenje u dnevnu politiku već odavna. Moja je neposredna obitelj pokušala političkim angažmanom djelovati u prošlosti ne bi li ljudima omogućila jedan bolji zajednički život. Pouzdano znam da je to bio njihov cilj. No takvo moje mišljenje o mojoj obitelji mnogima može biti subjektivno dok će nekima opet biti posve objektivno. Moja obitelj nestala je zametena u vihoru povijesti, smlavljena procesima i ljudima u koje su vjerovali, revolucija je tako pojela svoju djecu. Neki od njih, vidjevši što se dogodilo nakon Drugoga svjetskog rata povukli su se kompletno iz politike i desetljećima se zatvorili duboko u sebe. Vjerujem da je tako nešto bilo i najbolje budući da ideali više ne postoje. Ideal je danas radije posjedovati dobar pametni telefon. Ideal je profit na brzinu i ne misliti na nikakve posljedice stjecanja istoga. Pravednost i poštenje ipak su zanemarivi kada je u pitanju rast GDP-a. S takvom se konstatacijom izgleda slaže najvjerojatnije i predsjednica ove zemlje.

Skeptičan sam spram rada nove vlade a inače, kao i većina ljudi nemam gotovo nikakvog povjerenja u dnevnu politiku kao i općenito gotovo sve njene aktere.
Nisam nikako pristalica konspiracijskih teorija, no vjerujem da postoji ideja da se GMO na mala vrata dovede u Hrvatsku. Čini mi se da politika ove vlade na trenutke naliči na kopiju (čak i frazeologija u nekim instancama) američke GOP politike ili bolje rečeno Realpolitike koja kao da je prepisana iz neke stare bilježnice Carla Schmita, potom prevedena na američki engleski, probavljena u njihovome kontekstu te onda preuzeta ponovno od vlade u Hrvatskoj kao jedan od obrazaca za rad. Strategije Hrvatske države desetljećima kao da su kratkoročne, podložne jedino posezanju za profitom putem investicija i turizma, a koje bi trebale popuniti nekom magičnom, alkemijskom formulom državnu blagajnu, no svakom sljedećom godinom sve više na uštrb male privrede i samim time običnih, ''malih'' ljudi. Hrvatska je jedna od onih zemalja koja po mome mišljenju nema zapravo nikakve dugoročne strategije, vječno kopira ''napredni Zapad'' iz razloga jer pokušava još od vremena predsjednika Tuđmana pronaći svoj identitet, koji bi se mogao uklopiti u neki veći mozaik, onaj koji bi odgovarao svima koji žive u današnjoj Hrvatskoj. Franco Cassano, talijanski sociolog u svome djelu ''Il pensiero meridiano'' piše o državama koje su sklone kopiranju ''naprednih zemalja'' ili im se pak opiru zastarjelim načinom razmišljanja, upotrijebiši Toynbeeovu terminologiju  ''herodijana i zealota'', a u kojoj je način na koji takve vrste država odgovaraju ''naprednim'' državama (u ovome slučaju konkretno zemljama Zapada) slijepo je slijeđenje istih, i to bez gotovo ikakvog pogovora. Toynbee napominje, a to piše i Cassano, da nijedna od tih ponuđenih opcija ne donosi neki napredak ili progres koji bi neumitno vodio u neke razvojno pozitivne promjene.

Problem jest i samoj činjenici da je teško izgraditi identitet, ekonomski, politički povijesni ili jedan generalni, sveopći ili sveobuhvatni, kada se zemlja nalazi (ili radije da upotrijebimo riječ - snalazi) zarobljena u vremenu, u vječnim tranzicijskim procesima. Onim dakako specifičnim za post-komunističke ili samoupravno socijalističke zemlje kao što je to u slučaju Hrvatske. No u vrijeme interneta/međumrežja i brze (često doduše i netočne) informacijske politike, tako nešto više jednostavno nije moguće, dakle već je gotovo prekasno, budući da je i sam protok informacija postao toliko ubrzan i posve fragmentiran da se sve više gubi poveznica između razuma, zbilje i realnosti na jednoj te uobrazilje i snoviđenja na drugoj strani. Iz toga razloga nije više moguća ni neka binarna dihotomija ili općenito neka razumna podjela, a sa njom nažalost ni ona istinska dijalektika. Gubljenjem mogućnosti ostvarivanja iste, gubi se naravno i mogućnost ostvarivanja dugoročne ideje identiteta i u okviru njega samih dugoročnih strategija kako unutarnje, tako i vanjske politike jedne zemlje. Sve samo ostaje na trećerazrednim kopijama iz bofl trgovina koje prodaju robu trećerazredne ili gotovo nikakve kvalitete.

Potezi da se Hrvatskoj kulturi dade poticaj izuzetno su rijetki, poput skorašnjeg otvaranja muzeja Apoksiomena, koji isto tako nije mogao proći bez incidenata sudeći po tekstovima na hrvatskim portalima.

Spomenuti Apoksiomen tako možda dolazi (ili možda i ne) negdje s nekih otoka koji su nastanjivali u prošlosti naši pretci - antički Grci , poput primjerice Visa, a čiji je grad Vis ujedno ne samo najstariji u Hrvatskoj već i tome dijelu Europe (stariji je od grada Pariza) no pomoć otocima je sve manja ili gotovo nikakva, a koliko znam, nema se nimalo novaca ni za financiranje daljnjih arheoloških iskapanja na lokalitetima (a kojih doista ima napretek) na otoku Visu i samome viškom arhipelagu.

Na Visu postoji muzej u kome se nalazi zbirka antičkoga Visa, a u Splitu u Arheološkome muzeju nalazi se i glava kipa božice Artemide, jednoga od najvažnijih pronalazaka antičke baštine u Hrvatskoj, pronađene upravo na otoku Visu.
No otoka i stanovnika istih treba se prisjetiti samo kada dođe ljeto.
 

Možda će jednoga dana i doći trenutak kada će vlast misliti na način da bi trebalo imati izdavanja i poticaje za kulturu u svrhu  (sve)općega identiteta zemlje, a ne u svrhu ''brendiranja radi stvaranja profita''. No prvo se vjerujem, trebaju premostiti ''vječni'' tranzicijski procesi, kako oni ekonomski, tako i oni u određenim ljudskim umovima, te ostvariti izlazak iz primarno tržišne koncepcije razumijevanja kulture, upravo iz naslijeđa gore spomenutoga herodizma.

Potezi  hrvatske diplomacije kao i činjenica da Hrvatska ima premijera koji govori engleski jezik nisu donijeli  neki značajan plasman u vršenju utjecaja na europsku politiku, a to evidentno stoji na listi časopisa ''Politico'' (spominjem ovdje časopis ''Politico'' pošto su naveli Hrvatsku, no ne kao neki uzor ili okvir za novinarstvo) dočim je Hrvatska pri samome dnu grafike političkog kompasa utjecaja (predstavnici Hrvatske: Tihomir Orešković i Mato Škrabalo).

 

A ''uspravnica''?  Ne vjerujem da postoji pretjerani interes za članstvo Hrvatske u Višegradskoj skupini od strane njezinih sadašnjih država članica, ili nekoj njenoj novoj inačici. Možda jedino na nekim grupama na Fecebooku ili socijalnim/društvenim medijima. Mađarska i Hrvatska, mogli bismo utvrditi, tek su u procesu uspostavljanja nešto drugačijih bilateralnih odnosa, nakon zbivanja koja su obilježila proteklo ljeto, kako glede izbjeglica tako i odnosa između INE i MOL-a. Slovaci, Česi i Poljaci generalno imaju više afiniteta spram Srbije no Hrvatske. Česi i Slovaci su, prisjetimo se, pripomogli rastaviti Austro-Ugarsku, a njihovo se mišljenje o Hrvatima nije pretjerano promijenilo, a tomu nije ni pripomogla činjenica da je jedan od bivših predsjednika Slovačke podrijetlom Hrvat.


Jednim svojim segmentom Hrvatska bi htjela ''otići s Balkana'', no koliko se čini, činjenica stoji da nekih alternativa uopće i nema, izuzev onih globalističkih, gore spomenutih,a koje su namjenjene ''rastu BDP-a'' (GDP). Onaj drugi dio ljudi želi Hrvatsku umotanu u nekoj novoj nostalgiji, radije inačici neke nove (kon)federacije, one Slovenije, Hrvatske, BiH, Crne Gore, Makedonije, Srbije, Kosova, Vojvodine, Albanije i možda Bugarske, sve budući da se pomišlja da je moguća nova zajednica, nakon svih bivših neslaganja i ratova. Domaći politički korifeji  (u američkoj terminologiji novinarstva direktno je preuzeta riječ iz Hindi jezika, izraz - ''pundit'') pritom pokušavaju i dalje tražiti neku stabilnost između ustaljenih opcija SAD-a/EU predvođene Njemačkom (kako oni na desnici, tako i na desnici centra) i Rusije (ekstremna, krajnja te alternativna ljevica i desnica), dok se ostali okreću uistinu bizarnim rješenjima popularne ljevice, primjerice poput pokreta Ianisa Varufakisa, pošto se sve ostalo pokazalo kao neuspjeh, a to možemo vidjeti i po tome kako je daleko u svome radu otišla i vlada Alexisa Tsiprasa, sa možda jedinom razlikom koju čini španjolski Podemos. No postavlja se pitanje, dokle će i oni trajati?  Suvišno je napomenuti onda i primjere u Južnoj Americi jedne Venezuele koja je u sve neugodnijoj ekonomskoj situaciji, ili primjer sa Petrobrasom u Brazilu i tzv. ''uzorima ljevice'' (sada već brzo zaboravljenim i pospremljenima pod tepih), bivšim predsjednikom Lulom i sadašnjom predsjednicom Dilmom Rouseff. Gdje god se okrenemo nema iluzorne binarne podjele na ''dobre i loše'' momke, budući da svi pokušavaju sebi priskrbiti najbolji dio kolača.

No postavlja se iznova, zapravo retoričko pitanje - kuda dalje?  Po mome mišljenju, Hrvatska bi se mogla u budućnosti više okrenuti Kini glede jednoga dugoročnoga partnerstva te općenito investicija. Kina se trenutno nalazi u tranziciono-transformacijskom periodu (puno drugačijem od onoga u Hrvatskoj) u kojemu se ponovno pronalazi politički konfucijanizam, što ujedno znači i znatne, sveopće promjene društva. Taj politički konfucijanizam predmet je rasprava, debata i knjiga koje objavljuju različita sveučilišta poput Cambridgea i Princetona, a u njega su uključeni i eminentni znanstvenici poput Dr. Daniel A. Bella. Kina će u budućnosti moći te vjerujem i uspjeti ostvariti svoj kulturni utjecaj, budući da drugih alternativa gotovo da i nema, ili su pred izumiranjem.Ono što je ipak razlog za neki pozitivni pomak u Hrvatskoj glede te teme sljedeće su vijesti, poput ove iz HGK-a, ove iz FFZG-a kao i stranice Sinologije na FFZG-u, koja se čini ažurirana.

Nikada nisam smatrao Hrvatsku (kao ni zemlje poput Slovenije, BiH, Srbije, Crne Gore, Makedonije, Grčke, Bugarske, Mađarske, Rumunjske, Albanije, Češke, Slovačke) ''Zapadom'' ni ''Istokom''. Christos Evangeliou, ugledni profesor sa sveučilišta Towson iz SAD-a, podrijetlom iz Grčke, u svojim djelima poput ''Themata politica'' i ''Hellenic philosophy'' spominje da helenska kultura i Grčka nisu Zapad. Osobno, isto tvrdim za Hrvatsku. Prethodno sam to spominjao u svojih nekoliko tekstova, terminologija ''Balkana'' predstavlja kolektivni, kolonijalni naziv za zemlje koje ne pripadaju i ne mogu se kao takve lako smjestiti ni na ''Zapad'' ni na ''Istok'' već se kao takve nalaze negdje između. Hrvatska je jednim svojim djelom Sredozemlje, dok je drugime dijelom Centralne Europe, a to je ništa drugo no činjenica. Hrvatska nikada nije bila kolonizirajuća sila, već je bila kolonizirana od određenih kolonizacijskih sila. Ono što smo naslijedili su ne samo rezultati raznih migracija, seoba, invazija i mješavina naroda, već i utjecaja raznih kultura. Iz toga razloga više je no jasno da ne možemo sebe primjerice ekskluzivno nazivati ''Slavenima'', ili bilo kojim drugim nazivom ili skupinom, a sve budući da smo rezultat različitih utjecaja. Nova jezična istraživanja potvrđuju i upućuju na neprijepornu činjenicu da jezik automatski ne čini jedan narod pripadnikom skupine iz koje dolazi navedeni jezik.
Kina nam stoga može biti bliža no što mislimo da jest,sve dakle ovisi o našoj percepciji.

Premda takva ideja dugoročnoga oslonca na Kinu moguće može nekima zaista zvučati neutemeljena, osobno držim neutemeljenima one koji ne vide upravo ono što pišem već godinama, a to je činjenica da Europa polako no sigurno postaje muzej. Možda je, sudeći po nekima u prošlosti, i sam Marko Polo bio ''nerazborit ili neutemeljen'' ili možda čak i osoba sklona fantazijama. Povijest je, složiti će te se, pokazala drukčije od onih koji su ga držali takvim. Europa postaje polako muzej prošlosti nekada važne ''Zapadne civilizacije'', čije današnje vlade sve više zaboravljaju na svoje stanovnike, a njihove se kulture pretvaraju naočigled sviju u prah, dok im ispred nosa njihovom imovinom i golemim prednostima raspolažu ogromne transnacionalne kompanije i lobiji koji stoje iza istih. Živimo u vremenu u kojemu se dakako ruše granice, no ne one među državama koje će pridonijeti nekome padu nacionalizma ili ekstremne politike, bilo sa strane ljevice ili s desnice, već one nevidljive, na koju nitko ili rijetko tko uopće i obraća pažnju, na jedan posve pažljiv, kritički način. Rušenje tih granica ne primjećuje se budući da stoji direktno iza paravana ispred kojega se nalaze najmanje tri čitave generacije naivnih pripadnika konzumerizma, počevši od onih koji su započeli šezdesetosmašku ''revoluciju'' dakle Baby Boomera, preko moje vlastite Generacije X, pa sve do Milenijalaca i Generacije Z. Zureći na stanicama za vlak, tramvaj, autobus i zrakoplovnim lukama u zaslone svojim pametnih telefona, doimaju se poput zombija, kao generacije ljudi bez ideala i budućnosti izuzev one budućnosti koju im obećaje profit i totalitarna inačica kapitalizma u svojoj posljednjoj fazi. Baš onako kako je to i prikazano u prvoj epizodi TV serije ''Happyish'' sa britanskim glumcem Steve Cooganom u naslovnoj ulozi. Dakako zureći  u ponuđenu ''istinu'', na zaslonima svojim pametnih telefona, onu koju u životu održavaju mediji ogromnih korporacija, onih medija naravno, koji svekoliko podržavaju ljudska prava, ukidanje granica nacionalnih država tako da bi se korporacije mogle neometano i dalje širiti u potrazi za jeftinom radnom snagom (ili prekarijatom) a koje na vladavinu demokracije gledaju samo kao na odličan izvor profita i zarade.

 

 

  • mobitel20:

    Mi smo puno bolja zemlja i drustvo nego sto je to Norveska. Bio sam, vidio...Imaju naftu i to je razlog "njihove pameti"...kakva je to samo depresija gore kod njih ljudi moji ! Mi smo puno bolji nego sto nam razni ... prikaži još! hejteri pokusavaju prodati...a i vecina ljudi zivi sasvim pristojno. Sirotinje bez icega kod nas je puuno manje nego u mnogim EU drzavama i njima slicnima.

  • mobitel20:

    Masa nasih ljudi nije se makla iz Hrvatske. Gledaju TV i citaju novine koji ih svaki dan uvjeravaju kako "zive u paklu". Navodno nista ne valja, nema perspektive...drugdje je bolje...Laz ! Laz ! Naravno da puno toga mozemo i trebamo ... prikaži još! bolje, naravno da ima bogatijih drzava od nase, ali puno vise ima siromasnijih...a i kod tih bogatijih drustvena kohezija skoro ne postoji...nas problem su jugonacionalisti (internacionalisti) koji nisu zadovoljni samostalnom hrvatskom drzavom pa svojim frustracijama svaki dan zagadjuju javni prostor prikazujuci ovu drzavu i narod puuuno gorima ,u svakom smislu, nego sto to realno jest.

  • Avatar Slavonija87
    Slavonija87:

    Više nemamo ni biološkog materijala za jednu "novu šansu". Boji se da smo najbolje razdoblje naših potencijala odavno propustili i samo čekamo polagano odumiranje. Moj je zavičaj jedan od prvih nad kojima se taj proces iživljava. Pitanje je i kakva ... prikaži još! će uspomena od nas ostati kad na našoj zemlji budu živjeli neki drugi ljudi.