Blogosfera Epigraf emancipaciji

Svemirski romantizam i arheologija fantastike Gordane Benić

Objava 24. lipnja 2018. 1 komentara 112 prikaza
Prizemljeni Svemir
Prizemljeni Svemir
Prizemljeni Svemir

Iz opisa dokumentarnoga filma s HRT-a : ''Svoje četiri knjige, imaginarne poetske palače, Gordana Benić napisala je na otoku Pagu jer se Palači približava tako da se udalji od nje. Beskonačnost u nama je kozmička komponenta unutar Palače koju je Gordana Benić osjetila još kao dijete svakodnevno prolazeći pored sfinge. Snaga vizualnosti njezine poezije i u filmu gledatelju donosi osjetilne i duhovne senzacije. Film je namijenjen publici koja je sačuvala moć osjetiti umjetničku energiju čiji impuls dolazi iz oku nevidljivih dimenzija, a posljedica je odzemljenje.''

Redatelj: Lidija Špiranec

Producent: Tihomir Štivičić

Snimatelj:  Ivan Brezovec

Montažer: Hrvoje Mršić

Scenaristi: Gordana Benić i Lidija Špiranec

Glazba na špici: Darko Rundek , aranžman Dino Brazzoduro uz stihove Gordane Benić

Tekst čitala: Jelena Miholjević

Suvremeni ples izvodi: Nikolina Dolfić (voditeljica plesne udruge Tiramola)

Produkcija HRT 2018



Gordana Benić je pjesnikinja, umjetnica čije je mjesto u panteonu hrvatske kulture i umjetnosti već odavna osigurano. Konačno i ove godine dobila je nakon više desetljeća svoga rada i nagradu HAZU, a jedna je i od pet dobitnica Goranova vijenca.

Veći dio opusa Gordane Benić je povezan s Dioklecijanovom palačom i njenim rezonancijama. Sve knjige objavljene su između 2012, i 2017. godine kod istoga nakladnika, ''Ex Libris'' - Knjige s potpisom, Zagreb (urednica Jelena Hekman).

Prvi dio ''Palača zarobljenih snova'' odnosi se na kartiranje, drugi dio ''Palača nezemaljskih snova''  psihogram je u kojemu se palača seli u mentalno polje dok se u trećemu dijelu ''Palača svjetla i sjene'' (kozmogrami) otvaraju vremenski portali te se prostor gomila prema prostranstvu kozmosa a u četvrtom se dijelu pod naslovom ''Palača posljednjih kartografa'' ( uz ciklus fotografija koje su za autoricu Gordanu Benić iluminacije, sjećanje na san) vremenski putnici su oni posljednji kartografi koji se kreću prema kozmičkim dimenzijama.

Citirajući Borgesa pjesnikinja govori o tome kako smo ''poput hrpe zrcala'', poput mozaika.

Gordana Benić nije pjesnikinja ili umjetnik jer joj je to poziv već ona živi svoj rad, stoga je gotovo pa nemoguća klasifikacija nje jedino kao umjetnice, književnice ili poetese / pjesnikinje.

Svojim će radom više no sigurno jednoga dana nadživjeti svoju fizičku personu, upravo poput njene sestre, poštovane Silvije Benić (pseudonim pod kojim je znala također pisati bio je i Šima Zorić) kojoj neki od radova nisu ni objavljeni (njenom vlastitom željom) te tek čekaju možda neku budućnost kada bi se tako nešto moglo uopće i dogoditi.

Gordana Benić može biti u prostoru i vremenu neki drugi William Blake ili Austin Osman Spare. Umjetnost i poetska proza u kojoj se ''in bona pace'' sjedinjuju vrijeme, prostor, očima nevidljivi, kao što to i spominje Roberto Peregalli u svome djelu ''Protkan Oklop'' ili starogrčki Daemones , W.B. Yeats u svojemu djelu Vizije (''A Vision''), Irska mitologija Aes sídhe ili O-kami u japanskome Shintu. Pogled onoga koji traži ne bi li time otkrio najdublju bitnost a ne ono što je prikazano ili pokazano izvanjski.

Gordana komunicirajući, dobrim dijelom i putem svoje askeze u hladnoći sobe u kući Andriane Škunce na otoku Pagu, s nevidljivim svijetom pokazuje ono što je i bio početak njenih knjiga i što je stoga nazvala po slici Jacksona Pollocka – Dubina. Ta dubina nije snomorica s čime se u potpunosti slažem s poštovanim prof. Zvonimirom Mrkonjićem (akademikom i učenikom Branka Gavelle, prevoditeljem Heideggera, Barthesa, Bretona,Chara i Camusa kao i mojim susjedom iz stare jezgre Trešnjevke) već ona upravo ispisuje suprotnost. Prof. Mrkonjić to naziva ‘’svojevrsnom erupcijom znamenja iz kozmičkog i arhetipskog prostora podsvijesti.’’ Nadalje u svome opisu opisu prof. Mrkonjić piše o ‘’splitskosti’’ kao nadasve ‘’unutarnjim obilježjem’’ što je posve adekvatan prikaz stanja Gordane Benić.

Spominjući ‘’stanja’’ pritom se moramo osvrnuti na Wiliama Blakea. Stanje je prilično važna terminologija u Blakeovoj poeziji i slikarstvu pritom označavajući zapravo percepciju, drugim riječima njezina stanja.

Promatrano izvanjski iz perspektive osobe koja je u uobičajenom stanju percepcije, poezija i stvaralaštvo koje ga prati kao takvo, može se činiti posve drugačijim stanjem. No iz gledišta pjesnika / pjesnikinje to je drugačiji pristup stanju.

To je svijet stvoren od pjesnikinje u kojemu ona obitava u trenutcima kada svijet spava, kada se svemir i zvijezde koje tvore vječne spise (zapise) na nebeskome svodu pretaču poput oku nevidljiva oceana u eter planeta postajući time jedno s umom umjetnika, pjesnika i pisaca, kao i raznih stvaratelja.

Svijet je tada poput kazališne predstave u kojoj (pre)vladajuće religiozno spava dočim je ono što je odavna nažalost ktoničko, a nekada pripadalo svjetlu, postaje nakratko opet poput snažne svjetlosti nevidljiva Sunca. Mjesto u kome se inicijacijska vječnost Misterija Eleuzinskih, Mitraizma i Orfizma spajaju daleko od očiju onih koji ne mogu vidjeti, već ne mogu i spoznati (ne)vidljivo.



Percepcija je u Gordane Benić između ostaloga i aktivna kreacija, ona stvara i vidi ono što još nema svoj oblik, kao i ono što nema oblik za naše vlastito čulo vida. Upravo tom posljednjom ograničenošću (nemogućnost opažanja vidom nekih određenih pojava) oni koji nisu zainteresirani su spašeni od onih oblika koje ne bi mogli nikako objasniti, a kamoli dokučiti i razumijeti.

Kao u Platonovoj pećini teško se možemo othrvati robovanju i situaciji u kojoj se nalazimo budući da je svijet izvan nje, onaj koji je (ne)vidljiv, nama fenomenološki nepojmljiv. Postati barem Mystai (prva inicijacija u Eleuzinskim misterijima, grčki: Ἐλευσίνια Μυστήρια) i ući u toplo more znanja budući da su stari Grci vjerovali da je bitnost opstanka čovječanstva postojana u kontinuitetu misterija u kojemu se upravo i isprepliće svemirsko s (ovo)zemaljskim,drugim riječima planetarnim. Starim Grcima se život bez misterija činio kao neživ te samim time uopće i nemoguć za život budući da misterije zapravo i održavaju svojim sponama čovječanstvo u zajedništvu (Dr.Keller).

No kao što se inicijacijska znanja (Misterije Eleuzine samo za one koji umiju govoriti i pisati grčki, Shingon tantra u Budizmu samo direktno i od za tako nešto ovlaštena učitelja i za one koji umiju pisati i govoriti japanski jezik, tantre Šive i Krišne u Šivaizmu i Vaišnavizmu isto tako putem ovlaštenih učitelja) prenose u tajnosti inicijacijama tako se prenose i onima koji ih žele čuti, vidjeti i osjetiti iskreno i svojim bićem, čak i onda ako postoje određene jezične prepreke. Za razliku od Eleuzine na Kreti se o istim misterijima raspravljalo otvoreno, bez kazni i doktrinarnih bojazni kakvima je bio primjerice izložen Eshil.

Nosioci misterija kao takvi su lučonoše te zauzimaju posebno mjesto, upravo poput obaju sestara Benić.

Silvija ostaje skrivena poput Eleuzine sa prolegomenom, dočim Gordana poput Krete otvara zainteresiranima vrata misterija. Gordana Benić time je kreator, no ujedno i medij, budući da je ono što je u njenome opusu otpočelo kao ''Dubina'' spoznaje Dioklecijanove palače, koju ona doživljava izvan prostora i vremena, hologramski, spacijalno u značenju Svemira, postaje sada i djelom zapisa prenesenoga iz nevidljivoga i nama nedokučivoga, u ono što je vidljivo.

Dozvoljeno nam je stoga piti iz rijeke Lete (Λήθη) tamo gdje točnije graniči s Elizejskim poljima (Ἠλύσιον πεδίον) no pošto nas štiti božica Mnemozina (Μνημοσύνη) kao i nevidljivi napisi s orfičkih amuleta, koji su ovdje simbolički prikazani protkanošću poezije, zaborava nema, osim ako taj zaborav osobno ne dozvoli sama poetesa.

Zapisi su popraćeni slikama (fotografijama) upravo zato jer poput yantre ili mandale služe kao sredstvo za (raz)otkrivanje onoga što je skriveno, te se samim time Gordana Benić odvaja i od okvira ili mogućih oznaka, poput u ovome slučaju, ''psihogeografije.''

Ono što se smatra oneiričkim u djelu Gordane Benić postaje zapravo ontološko. Snovi u stanjima Gordane Benić su više od lucidnih snova. Oni postaju dijelom bitka, cjelokupnosti, a ne samo jedno inače uvriježeno svjetovno ''stanje'' u kome se traži ili vrši kao takav odmor od dana provedena u radu. Njeni snovi su stanje rada dakle stanje stvaranja.

Vraćajući se na ''stanja'' Gordane Benić i njenih radova i opusa treba se prisjetiti i Friedricha Schlegela i njegovu tvrdnju da modernoj literaturi nedostaje ''centar'' poput onoga što je u drevnomu dobu činila mitologija. Prosvjetiteljstvo je učilo u osamnaestom stoljeću da čovjek učini obrnuto, dakle da gleda, percipira svijet oko sebe onakvim kakav jest, u svojoj realnosti. William Blake, W. B. Yeats, H.P. Lovecraft, te u današnje vrijeme Alan Moore (njegov magnum opus ''Jeruzalem'') opet su suprotno toj realnosti kreirali svoje mitologije, ''izvrnuvši'' dakle ono na čemu hodamo tako da je postalo nebeskim, dok je nebesko postalo ono čime hodamo poput Heideggerovih ''Holzwege'' , dakle onih ''neutabanih puteva.'' Ti su putevi, kano i oni u Heideggera filozofa, u Gordane Benić poetese i umjetnice, (o)karakterizirani i na presokratskim temeljima, tako da nimalo nije čudno da na početku ''Palače Svjetla i Sjene'' Gordana Benić citira Heraklita (citat o ''bezdanu'' koji se naprosto doima i poput učenja ili opisa iz jedne od najvećih sutri Mahayana Budizma - Avatamsaka sutre).


Dokumentarni film ''Prizemljeni Svemir'' nije samo dodatak već kruna radu i stvaralaštvu Gordane Benić. On je uz prvu knjigu ''Dubina'' šesti dio, ''šesta Dioklecijanova palača'' Gordane Benić.

Maestralno izveden i napravljen, poput cerebralnog dokumentarizma Wernera Herzoga, s darovitošću i vizijom pronicljive režije Lidije Špiranec, film kao da se slaže u svim svojim emotivnim, umjetničkim i akademskim slojevima u jednu kohezivnu cjelinu, čime stvaralaštvo Gordane Benić nadopunjuje u svojoj kompletnoj multidimenzionalnosti. Ovaj dokumentarni film, u kome se uz režiju Lidije Špiranec treba spomenuti i dvojac sastavljen od nadahnutog snimatelja Ivana Brezovca i više puta nagrađivanog montažera Hrvoja Mršića (do ovoga trenutka dobitnik je već tri Zlatne Arene na Pula filmskom festivalu) treba se studirati na način kako se studiraju stilistika, kadrovi i fotografija u radovima jednoga Bergmana i Tarkovskoga. Film je dakle malo remek djelo dokumentarističkoga žanra.

Ono što je Lidija Špiranec uspjela napraviti jest pretakanje umjetničkoga djela u još jedno umjetničko djelo, samom činjenicom da je shvatila i time obuhvatila Gordanu Benić i njen opus. A to je upravo ono što sam u ovome tekstu naveo kao ''stanja''. Uranjajuću u ''stanje'' djela Gordane Benić redateljica Lidija Špiranec upustila se u jednu vrstu duhovnoga izazova za režisera. Prenijeti na film ono što se inače može možda jedino prenijeti pisanjem na papir ili kistom na slikarsko platno.

U filmu, spominjući pisanje, pojavljuje se i Dr. Alida Bremer, spisateljica i poznata prevoditeljica, koja je prevodila neke od radova Gordane Benić te nam prenosi kako su ljudi u inozemstvu bili fascinirani djelom Gordane Benić. Ona komentira ''stalni topos čežnje Mediterana'' koji se svidio Nijemcima jer se pitaju ''kako je još moguće pisati o Mediteranu?'' Onim Mediteranom, koji Alida Bremer napominje je u današnje vrijeme ''potrošen'' turističkim objavama ( vjerujem da pritom misli na masovni turizam). Mediteranom koji je dakako daleko od onih opisa Predraga Matvejevića u njegovom brevijaru, u kojemu se spominju Dionizijska radost i Sizifov kamen, Agora i labirint te aleteja i enigma.

U filmu se između ostaloga pojavljuju još i Dr. sc. Ana Šverko koja rad Gordane Benić opisuje kao svojevrstan alternativni vodič za palaču, Dr. Ana Peraica povjesničar umjetnosti, Dr. Tonći Šitin koji objašnjava percepciju i umjetnost Gordane Benić (palača kao desiderat, Split kao magična kutija) spominjući pritom i neke slične pjesnike poput Olinka Delorka, Tončija Petrasova Marovića i Antu Cettinea. Nadalje se u filmu pojavljuju pjesnikinja Stanislava Nikolić Aras koja u razgovoru s Gordanom spominje knjigu ''Palača svjetla i sjene'' te navodi grad Split kao kulisu a samu palaču kao ''svemirski brod''. Helena Bulaja Madunić autorica izložbe ''Nikola Tesla - um iz budućnosti'' nadovezuje se na temu iz četvrte knjige Gordane Benić o putnicima iz budućnosti čiji je svemir prizemljen poput Nikole Tesle, te se pojavljuje i Dr. Tonko Maroević, naš poznati erudit, prevoditelj, pjesnik, esejist i književni kritičar i povjesničar umjetnosti, koji je napisao pogovor za jednu od knjiga Gordane Benić pod naslovom ''Nebeski Ekvator.'' Dr. Maroević, poput Helene Bulaje Madunić nadovezuje se na temu Tesle i spominje kako je samoga Teslu inspirirala munja, komentira opsesivne prizore koje Gordana Benić kultivira i u kojima se dodiruje mitsko s arhetipskim.



Meni osobito zanimljiv bio je dio filma u kome razgovaraju Dr. Šitin i Gordana Benić, gdje komentiraju starost sfinge koja se nalazi u palači (stara 3.500 godina) kao i magičnu kartografiju i mandale.

Spominjući mandale djela Gordane Benić mogu se svrstati kao takva i u polje akademske ezoterije u kome su fotografije pjesnikinje poput efemerida ili mandala koje prate tekst. Palača, kao što i sama pjesnikinja kaže, nije snimana ''zbog ljepote.'' Fotografije su komplement tekstu te zajedno daju određen meditativan smisao prostoru i njegovoj ne samo vidljivoj, već navlastito onoj oku nevidljivoj geometriji, dočim sam prostor time nadilazi svoju povijesno-arheološku vrijednost jednoga čimbenika povijesti. Na djelu je upravo ono što bismo mogli okarakterizirati i Derridinom dekonstrukcijom, upravo iz razloga jer je palača djelo, poput izjave ili određena potpisa, dakle ne samo arhitektonski i umjetnički izveden rad, već poput izjave izvedene građevnim materijalom u davnini, one koja daje i lingvističku mogućnost konstantne re-interpretacije (''nevidljive građevine iznova se spajaju kroz raspukle svodove'' , promatranje palače tijekom perioda ''modre ure'' kada konture nestaju te do izražaja dolazi prava esencija, dakle ono što je inače oku nevidljivo, ''podzemlje koje je orfički mrak i nadzemlje'', ''psihička dimenzija grada'', ''dijelovi zdanja postaju dijelovi nekih drugih zdanja'' – Gordana Benić). Palača, nije samo palača u prostoru ili model rimskoga castruma, već izjava cara koji je napravio labirint u kojemu će počivati nakon svoje fizičke smrti - ''HIC INCLUSUS VITAM PERDIT'' ili u prijevodu ''zatvoren ovdje, on gubi svoj život.''

Palača je u djelu Gordane Benić oživljena putem alkemije boja, mirisa, geokozmički emocionalni kaleidoskop sadržan u jednoj vremenskoj kapsuli.

Treba spomenuti za stvaralaštvo Gordane Benić, izuzetno važan otok Pag (neki od primjera su čulo njuha:''miris kadulje'', čulo sluha: ''šum vjetra u kamenjaru'', čulo dodira: skupljanje kamenja na otoku) na kojemu susrećemo Andrianu Škuncu, također pjesnikinju i fotografkinju, a u čijoj kući, u jednoj specijalnoj sobi, Gordana stvara i palači se ''približava tako da se od nje udalji.''

Andriana Škunca nam otkriva samu mistiku otoka Paga te egzistenciju ''nultoga meridijana'' kao i odličan opis antičkog rimskog vodovoda čije su prostorije na neki način i obilježile njen život. Andriana Škunca nam spominje i način na koji je u prošlosti otkrila kako se zvala starorimska radionica za izradu cigle kojom je napravljen čitav vodovod (''Aphesonia'').

Na otoku Pagu nastale su gotovo sve knjige o palači Gordane Benić. O procesu samoga stvaranja Gordana Benić meditativno kazuje: '' priključim se na neki svemirski generator i zato pišem noću.''

Pjesnikinji inspiracije dolaze iz ''raznih dimenzija'' (onda kada fizički svijet spava a budne su druge dimenzije, u kojima ono što je fizički nestalo poprima konture i oblike za one koji to zaista mogu i žele zamijetiti) te kada pogleda ono što je napisala, sve djeluje poput ''kozmičkih vibracija.''

Na kraju se možemo zapitati (što to) zašto Gordana Benić, na kraju filma, negdje na otoku Pagu
pogledom prati more?

Prati li, ili pak osluškuje te kozmičke vibracije, (upotrijebivši i posudivši pritom terminologiju Dr. Alide Bremer iz filma) u ''psiho-toposu'' otoka Paga, a koje prilaze i pretaču se u svoj njihovoj ljepoti i beskonačnosti u poeziji Gordane Benić?

Nikada, to vjerujem nećemo saznati, no ono što je važno jest činjenica da nam Gordana Benić omogućuje svojim djelom upravo saznanja i ljepotu vibracija koje dolaze iz tih nama nedokučivih dimenzija.

Autor teksta koristi ovu priliku iskreno i duboko se zahvaliti pjesnikinji i autorici Gordani Benić za njenu veliku inspiraciju i poticaj, kao i utjecaj na moj osobni rad.