Blogosfera Hauntologija

Trenutno stanje stvari

Gdje se križaju zagađenje okoliša, klimatske promjene, migracije i sve veće pojave ekstremizma?
Objava 05. studenoga 2018. 1 komentara 751 prikaza
Foto: Catosan/deviantart.com
Foto: Catosan/deviantart.com
21 dan zagađenja

Onoga dana kada smo supruga i ja donijeli odluku preseliti se daleko od grada na selo razmišljali smo te sada davne 2002 godine da će mo živjeti bolje i drugačije. Sin je tek imao dvije godine a o drugome djetetu nismo ni razmišljali. Šest godina kasnije dobili smo drugo dijete. Dogodilo se zapravo ono o čemu nikada nismo razmišljali. Zagađen zrak, okoliš i problemi koji nikako nisu dijelom života na selu, daleko od gradova i većih urbanih sredina.
Zagađenje zraka, polutanti i pesticidi koji se šire sa obližnjih farmi kao i dva puta godišnje špricanje glifosata na zelene površine i drveće koje se nalaze svugdje uokolo nas ovdje gdje živimo donijeli su svoj danak. Uz sve to zadesio nas je izljev loživa ulja iz nečijega spremnika u njihovome vrtu, i to direktno u naš vrt, a koji je uništio sve što smo sadili godinama, kao i činjenica da smo oko godinu dana posije toga udisali pare loživa ulja koje su nas okruživale poput nekih bestjelesnih,oku nevidljivih bića. Posljedice su vidljive na mome licu koje je prekriveno malim, crvenim bubuljicama koje se pojave pa nestanu.

Naša mala curica koja sada ima deset godina ima Aspergerov sindrom te se popratne pojave njena stanja definiraju i pod ''spektrom autizma.'' Otkrili smo to baš u vrijeme kada se dogodio i izljev loživa ulja u naš vrt dakle negdje prije 8 godina.

Nažalost do toga smo došli kao civilizacija. Ne samo do definicije jednoga autizma, već u ovome stoljeću i sve više i više, proširena spektra autizma.

Mojoj supruzi već godinama opada kosa. Redovno je bolesna od raznih bolesti, koje uključuju između ostaloga i poremećaje rada stomaka i drugih organa.

Svi ti događaji u cijelosti odrazili su se na naše živote. Bolje rečeno, svi ti događaji uništili su naše živote na neki način, oduzeli nam pravo na bolji život i na bolje sutra.
Ne želim pritom upirati prstom u nikoga jer od toga nemam ništa.

Nije to dakle neka ''karma iz prošlih života'' ili neki religiozni ''usud'', već ljudski faktori neznanja, gramzljivosti i pohlepe a koje neumitno i skandalozno podupiru ostali faktori. Oni poput divljega tržišta, ''sortiranja'' jeftine robovske radne snage, ljudi koji nemaju drugim riječima vremena ni za razmišljanje, a kamoli za svoj privatni život jer ne žive već preživljavaju iz dana u dan, i kojima je svaki novi dan ne radost, već nova borba za život. Cijelu situaciju ''pospješuju'' ratovi iza kojih se kriju ogromna tržišta prodaje oružja i ostalih ''rekvizita'' za rat i sukobe, različitih lobista i lobi grupa koje predstavljaju, različitih think-thankova (misaonih grupa prepunih ''analitičara'' i ''stručnjaka''). Uz sve to one male firme i obrti kojima se u startu nameće porez (jer se tako očekuje prema prihodu, a to inače prognoziraju poput ''babe vračare'' kompjuter i program na istome koji su inače isprogramirani od ''vrlih stručnjaka'') tako da odmah propadnu već slijedeće godine ne mogavši platiti visoki ''očekivani'' porez, te time dakako ne će više ''posjedovati'' neke utopijske iluzije o ''svome poslu i boljitku'', već će trebati razmišljati da konačno trebaju ''dati na uporabu'' svoje znanje tako da ga prodaju velikim kompanijama i firmama, praktički za budzašto naravno.

Ljudski faktori nadalje u vidu inertnih političara koji sliježu ramenima, govore unaprijed spremljene politički korektne govore, a u kojima se pazi da se ne uvrijedi ama baš nikoga. Sve je sterilizirano, čak i naši životi su toliko sterilizirani. Umjetnost i književnost, kultura, također postaju steriliziranima. Na taj način nam ni ne trebaju idiotske ''teorije konspiracije'' jer ono što se događa je zapravo mnogo gore i opasnije od svih umobolnih konspiracijskih teorija. Naš život je steriliziran i spremljen poput onoga što ga nerijetko i predstavlja na najgori mogući način – gotove hrane iz nekog supermarketa, napumpane bojama i kolorantima, pojačivačima okusa, umjetnim okusima i aditivima.

Zagađenje (foto: Noro8/deviantart.com)


Arthur Neslen u svome posljednjem tekstu za Guardian citira Dr. Irvu Herz-Picciotto,
glavnoga autora posljednjega akademskog teksta o štetnosti pesticida i organofosfata koja je ravnatelj UC Davis centra za zaštitu okoliša, a u kojoj ona izjavljuje: "Imamo uvjerljive dokaze iz desetak studija na ljudima da izloženost trudnica čak i vrlo niskim razinama organskih fosfatnih pesticida stavlja djecu i fetuse u opasnost za razvojne probleme koje bi mogle trajati njihov čitav život. Sukladno zakonu, EPA (Agencija za zaštitu okoliša) ne može zanemariti takve jasne nalaze: Vrijeme je za zabranu ne samo na klorpirifosa, već svih organofosfatskih pesticida."


I tako sa poplavom i ''elementarnom nepogodom'' u vidu poslova koji su obično ''bivolje govno'' (''bullshit jobs''), na jednoj strani onih koji sjede osam sati (pa i više) na stolici jedući jeftini čips sa monosodijum glutaminatom, pijući nezdrava gazirana pića, žvakajući žvakaće gume prepune aspartama te služeći dok tako mljackaju u svoj svojoj nedaći, druge ljude, te na drugoj strani onih sa diplomama čiji se posao takoreć' posve precijenjeno, poput ''nogometaša'' plaća zlatom, a isti se doslovce otimaju od raznih firmi da bi prešli u druge, još veće firme, od raznih predatorskih agencija za regrutaciju osoblja, svijet se ne raspada, već doslovce rastapa pred našim očima.
Poslovi se sele s jednoga na drugu stranu zemaljske kugle a svijet je tako u konstantnom ''movingu'' ili pokretu. Traži se bolji posao, bolji život, bolja zarada, bijeg od siromaštva i načina života koji je sve a samo ne život.

Migracije u svijetu pogurane su tako ne samo ratovima (kao što su primjer Sirija i Afganistan) već i klimatskim promjenama. Treba se prisjetiti da je ratu u Siriji jedan od uzroka i bio propadanje usjeva.

Za klimatske promjene dijelom su odgovorne i neke velike firme i korporacije koje u potrazi za sve većim profitom naprosto preplavljuju države i njihove usjeve sa proizvodima koji sadržavaju kemikalije, a koje uništavaju na duge staze usjeve, zdravlje ljudi pa i biosferu, na taj način (pri)donoseći klimatskim promjenama. Primjer možemo vidjeti ovih dana u kolonama nesretnih ljudi koji se kreću iz Venezuele, Gvatemale, Hondurasa i El Salvadora prema granici sa SAD-om. No klimatske promjene nose sa sobom uz sistem koji je isprepleten korupcijom, mitom i nepotizmom, i sve veće nasilje koje nije uz sve to samo čin terorizma, već se manje bande organiziraju u vojske kriminalaca. Svi su u potrazi za profitom, onom vrstom ''profita'' u kome priroda, okoliš, ljudi i životinje više ne predstavljaju ništa. Sve je manje vrsta poslova kao prije nekih 10 ili 20 godina dok su plaće daleko niže, te je jedini izlaz za preživljavanje pridružiti se ostalima ili pokrenuti obitelj trbuhom za kruhom na neko drugo mjesto, u neku drugu državu, neki novi kontinent.
Lijepo je brinuti se o tolikoj plastici u moru no zaboravljamo da ta plastika nerijetko odlazi u siromašne zemlje ili postaje sredstvo za preživljavanje poput grada Zabbaleena u Egiptu ili pak problema sa smećem i onečišćenjem zraka u Indiji.


Zagađenje okoliša  (Foto: Netgrafx/deviantart.com)


No mi i dalje uporno koristimo plastiku jer će se za nju ''pobrinuti već netko drugi'' ili ''baš za tako nešto nemamo previše vremena.''
Možda to treba reći ljudima u Dubrovniku ili nekim mjestima u Dalmaciji gdje se svake godine u jesen čisti smeće koje dolazi iz drugih država na naše plaže i obalne gradove. Nerijetko i sa dijelovima ljudskih tijela.

No to nisu samo pojave ili fenomeni u Južnoj Americi, Africi ili pak negdje u Aziji.

Primjerice organizirane bande i skupine koje su izvan zakona osjećaju se potpomognute internetom gdje se sve više povezuju, organiziraju i skupljaju. Ono što im najviše pomaže je lanac događanja u kome su neznanje i neobrazovanost (jer je činjenica da nakon završena fakulteta, ako osoba nema neke veze da ju netko zaposli, izvisila je kompletno, pa joj ne preostaje ništa drugo već put po noge u u inozemstvo, dok su oni koji ostaju ''hrabri borci za svoju zemlju'') potpomognuti činjenicom da većina njihovih roditelja žive na granici preživljavanja, budući da su prisiljeni raditi duge sate za maleni novac kojim jedva plaćaju račune te da im tako jedva jedvice ostane nešto da prehrane sebe i obitelj. Takvim ljudima određena religija, kao i politička pripadnost postaju oruđe za određeni socijalni bunt, koji iz bunta prelazi ili se transformira u kriminal ili ekstremizam. Na taj način takva vrsta života ''izvan zakona'' postaje identitet namjesto identiteta.

Prema njihovu mišljenju pošten način života se ''ne isplati jer je ionako sve prožeto nepotizmom, šurjačenjem i korupcijom.'' Lijeka tu nema budući da vlade koje vode države očito ne vide izlaz u boljem obrazovanju, potpomaganju roditelja i općenito obitelji (Hrvatska je primjerice jedna od najlošijih po socijalnom sistemu i skrbi za obitelji u Europi), učitelja i profesora, dakle sociološki gledano srži društva, već ih tjeraju deložacijama iz njihovih domova, osiromašuju ih sa kaznama za već određene kazne, koje su nemalo puta prvobitno bile neznatne, time stvarajući asocijalnost i još veći i dublji jaz u društvu. Ne treba se čuditi da populizam jača, da ekstremna ljevica i desnica sve više daje zamaha i da se rađaju novi ekstremizmi. Dovoljno je vidjeti i čuti kako političari razgovaraju i komuniciraju, teatralnosti koje vidimo i čujemo, od Sabora Hrvatske pa sve do predsjednika SAD-a. Retorika podjarivanja će uroditi nasiljem, a ono se kao takvo se javlja upravo iz razloga budući da u društvu nema više mjesta za normalne osjećaje već puku sentimentalnost, sarkazam i senzacionalizam, koji su zamijenili obrazovanost, kulturu života i ophođenja.

Kultura nekulture, neobrazovanosti, nasilja i nepristojnosti predstavljaju nažalost i ono što određuje današnje doba. Kada to pišem nisam nimalo nihilist već pišem o onome što jest već neko vrijeme defacto i nihilizam. Koji ''šupak'' više treba knjigu poput ''Bontona?''

U toj kulturi ne postoji suosjećanje za drugoga, već je sve izrežirano i lažirano putem sentimentalnosti, gramzljivosti za posjedovanjem nečega što zauzvrat donosi osjećaj (lažnog) prestiža i popularnosti.

U takvoj situaciji nije ni čudo da na jednoj strani imamo sverastući populizam, i to onaj koji sjedi u parlamentu, onaj koji javno ne želi izjaviti da je u svojoj biti totalitaran, ili da u njemu rastu elementi totalitarizma, a koji se rađaju iz mržnje prema inertnosti ''drugoga'', a na toj ''drugoj'' strani, političare koje daju sulude, nesuvisle izjave nedostojne jednoga političara, ili pak sijaset politički korektnih, te dakako, inertnih izjava, pritom dolazeći u parlamente da se svađaju ili zijevaju, dok oni koji ostaju u svojim lokalnim podružnicama nerijetko postaju viđeni poput šerifa i lokalnih ''boseva'' ili ''šefova i šefica'' zajedno sa svim svojim umreženim uhljebima i obiteljima.

Sve to dok se pritom u Hrvatskoj ljude poziva na promocije knjiga o ''Mitu o Jasenovcu'' i ''Vitezu Maksu Luburiću.'' Eto što o tomu ''događa(n)ju'' pišu HDP i PEN.

Nažalost grijesi i zločini pobjednika 1945 godine, a koje neki i dalje uporno i tvrdoglavo negiraju kao da se nisu dogodili, upravo time postaju jedan od katalizatora ili izlikom za revizionizam fašizma i (neo)nacizma, koji se polako no sigurno provlači ne samo u Europi već i u svijetu. Povećani broj poginulih, poklanih i ubijenih su oruđe i oružje, zapravo nova kvazi-monoteistička martirijska religija za ''marš kroz internetske institucije'' u kome se uz one istinite, najčešće pronalaze lažne slike i kvazi dokazi koji pumpaju dodatno bilo (puls) onih koje je vrlo lako zaslijepiti mržnjom. Marš koji će, oni se pritom nadaju, biti jednoga dana onaj koji više nije prisutan samo u virtualnome svijetu, već nešto poput novoga ''Marša na Rim.''

Hrvatskoj nužno treba nova politička ljevica. Znam da sam to već jednom napisao u prošlosti, no to nije neka floskula, stoga to i ponavljam. Možda se trebam ponavljati jer je i to metodologija s kojom se nešto može naučiti.
Ona ljevica koja uistinu jest moderna, ona koja u sebi sadržava između ostaloga i zelene, tj. ekološki obojanu ljevicu, onu koja nije pomodarska,već koja gledajući na budućnost, ne živi u nekoj prošlosti uljuljanoj u ''jugoslavensku nostalgiju'' (ili bilo kojoj drugoj nostalgiji) već njeguje tekovine, iskustvo i praksu pozitivnoga naslijeđa iz antifašističke prošlosti i općenito ljevice, postavljajući ga u novo doba, spram novih izazova. Ona ljevica koja je spremna uhvatiti se u koštac sa problemima današnjice. Ta nova ljevica treba se distancirati kako od inertne, parlamentarne ljevice koja u današnje vrijeme nažalost služi samo sprdanju socijal-demokracije i staroga liberalizma, koji zajedno sada nose neoliberalni predznak, te isto tako i od svakoga pokušaja da se pod ljevicu provuče bilo koji novi vid ili oblik ekstremizma i populizma.

Osobno se sramim što sam u prošlosti naprosto ''nasjeo'' na ideju da su ljevica i desnica stvar prošlosti. Ne, nisu, dapače kako vrijeme prolazi, sve više su vidljive ogromne razlike između današnje desnice i ljevice. A oni koji tvrde da razlike nema, ''umivena'' su krajnja desnica koja sve više pronalazi načine za svoje medijsko eksponiranje.

Ono što nažalost zaboravljamo jest činjenica da totalitarizmi nikada ne umiru, već samo prolaze faze transformacija. Kao i naša planeta, koja je praktički na izdisaju od transformacija nažalost prouzročenih ljudskim faktorima neznanja, nezainteresiranosti i nebrige, gdje je okretanje glave na drugu stranu od problema današnjice, uz obvezatno uslikavanje ''selfija'', onaj siguran način za ''preživljavanje.''
 

  • neboiznadzagreba:

    Trenutno stanje stvari-autizam je zahvatio cjelokupno društvo, no za razliku od osobe koja boluje od njega i koja je nemoćna suprotstaviti se svom stanju, društvo se može suprotstaviti svijetu praznine, svijetu bez duše, bez brige o drugome, svijetu nedjelovanja i ... prikaži još!i straha od ikakve promjene (za koju su nas uvjerili da vodi kaosu i razaranju civilizacijskih stečevina) ;korporacije su nezamjenjive, znanost je vrhovni sudac, pravo nije pravda, vodstva i ideje koje su nam nametnuti nemaju alternativu, laž je istina, iako istina i nije nešto bitna... "Umni bolesnik, kvazi pjesnik i pisac, korifej fašizma", bio je zatočen kao zvijer u kavezu na javnom trgu, pljuvan pod budnim okom čuvara ljudskih prava i demokracije, strpan u ludnicu, no imao je mišljenje, krivo ili pravo, vjerovao u mogućnost mijene, loše, ali mijene. Tko danas ima ideal, hrabrosti da pokuša mijenjati, tko toliko poštuje život dostojan čovjeka da je za svoj ideal spreman umrijeti?Lažima o veličini samoga života, našega, pojedinog, maloga, običnoga, poslani smo u duhovnu smrt, ne djelovanje, ispražnjeni, nevrijedni Smrti koja će nešto utkati u Život, mi i naša civilizacija. Trenutno stanje stvari-sve je postalo nevažno, a na vidiku nije junaka koji će " u svome životu imati nešto za što vrijedi umrijeti"! Oprostite na dužini komentara, ali to je danas moralo izaći iz mene!