Blogosfera Epigraf emancipaciji

Ursula von der Leyen, EU i Hrvatska danas

Prošli su izbori za EU parlament. Ursula von der Leyen postala je odabrani predsjedatelj EU te će smijeniti Jean Claude Junckera na jesen. Brexit, Hrvatska, EU, potencijalne nove EU države članice.
Objava 20. srpnja 2019. 0 komentara 58 prikaza
Foto: Reuters/Pixsell
Foto: Reuters/Pixsell
Odabir Ursule von der Leyen za poziciju predsjedatelja EU događaj je koji ide u prilog činjenici da dolaze neki novi političari

Onoga dana kada Angela Merkel otiđe s političke scene kao vjerojatno najznačajniji i najutjecajniji lider Njemačke i EU još od vremena Helmuta Kohla i Dietricha Genschera, ništa više neće biti isto.

Stoga odabir Ursule von der Leyen za poziciju predsjedatelja EU događaj je koji ide u prilog činjenici da dolaze neki novi političari i da se ih se bira po ključu unutar EU za koji nitko ne pita obične glasače. Dakako, to i jest presedan, jer se za tu poziciju odabrala osoba kojoj se nitko nije nadao niti se na tu osobu prvotno uopće i računalo.

Zakulisne igre, lobiranje, razni interesi doprinose ovakvome izboru kandidata. Do jučer su mediji (pogotovu Euronews) pumpali novosti i informacije o Manfredu Weberu i Fransu Timmermansu kao kandidatima. Webera i Timmermansa više nigdje nema. Vidi ih se ponekad kada kamere Euronewsa pređu preko zastupnika koji sjede u EU parlamentu. Nema u igri više ni Margrethe Vestager koja se činila kao jedan posve normalan potez za odabir budućega predsjedatelja EU.

Ursula von der Leyen bila je favorit za poziciju u NATO-u kao i favorit da naslijedi gore nam spomenutu Angelu Merkel. No pošto nije mogla biti čelnik NATO-a i Njemačke ‘’dobila je na dar’’ Europu. I za Europu kaže da ju čini ‘’jedinstvo u različitosti.’’

Poznato nam je iz prošlosti da ona zastupa ideju Sjedinjenih Europskih Država. Poznat nam je i detalj da se sa predsjednikom Francuske Macronom slaže u ideji za zajedničku EU vojsku.

No te dvije opcije, posto još nisu toliko popularne moraju se gurati polako i na mala vrata. Korak po korak, stepenicu za stepenicom, lobirajući pomalo i stvarajući uvjete i predispozicije za tako nešto u budućnosti.

Ne znamo ni kakva je situacija sa daljnjim proširenjem Unije. Macron je nedavno posjetio Srbiju i tamo održao tipično francuski govor, ne zaboravljajući pritom spomenuti Prvi Svjetski rat. No ulazak Srbije, Albanije, Sjeverne Makedonije, Crne Gore, BiH u EU i dalje ostaje enigma koja kada se pitanje o pristupanju i postavi odgovor postaje nešto poput prijateljskog tapšanja po ramenu kada se netko povrijedi. ‘’Ma pusti, sve će biti u redu. To je samo ogrebotina i ista će nestati za nekoliko mjeseci.’’ Drugim riječima, u doba kada smo mi ovdje u Velikoj Britaniji odlučili reći ‘’štafeta, ne hvala’’ u ostalih 27 drzava članica ‘’pridruživanje’’ mogućih novih članica nije više jedno od gorućih pitanja o kojima se raspravlja.

 

Tijekom posljednjih 3 godine razmišljao sam koliko je odabir pri glasovanju ljudi poput mene utjecao na moju zemlju i ostalih 27 drzava clanica EU. Koliko je bilo dobro glasovati za Brexit? Nisam za Brexit glasovao zbog Trumpovskih karaktera u mojoj zemlji. Nimalo me ne zanima populistička desnica a isto tako ni Korbinisti s njihovim napola opranim trockizmom a čiji je antisemitizam svakim danom sve više vidljiv te otvara i čitavo novo (ustvari vrlo staro) poglavlje u kome je konačno došlo vrijeme da se pokaže kakva je ustvari krajnja ljevica. Iz priloženog se može spoznati da se vrlo malo razlikuju, pače sve više nalikuju antisemitizmu i konspiracijskim teorijama krajnje desnice.

Glasovao sam za Brexit jer ne vidim ''zajedništvo u različitosti'' koje spominje gospođa von der Leyen već vidim komisiju iz koje u Bruxellesu proizlazi slijed, kako od niza pozitivnih reformi, uredbi i klauzula, do onih koje onda u stopu slijedi najmanje nekoliko nizova pogrješnih poteza. Onih vrsta poteza koji dolaze u vidu birokratskih reformi, zadovoljavanja i usluživanja raznih lobija te uredbi koje su toliko ostvarive kratkoročno (ili dugoročno) koliko je sada ostvariv i put na Mars.

 

Naglasio bih da nisam nimalo protiv EU, drugim riječima nisam ‘’Euroskeptik’’ (što je zapravo samo drugi naziv za lijevoga ili desnog populista) no ‘’beskrvnost’’ lidera koji nemaju ništa drugo za ponuditi izuzev uobičajenih floskula, ostavlja naravno ljude ravnodušnima. Ovdje kod nas bi se Brexit bez dogovora (‘’No Deal Brexit’’) mogao dogoditi jer je ljudima kako u EU a tako i ovdje kod nas više no dosta odugovlačenja.Uostalom vidjeti ćemo 31.10. ove godine. Premijera novoga filma redatelja Johna Carpentera sigurno neće biti potrebna.

U doba ''Gig ekonomije'' u kojoj trajno osiguranje za posao ne postoji, doba kada više ni jedna politička opcija nije više sigurna ili trajna, doba u kojemu knjige, traktati i akademski tekstovi ne vrijede više, ne nakon nekoliko godina, već im je rok trajnosti samo nekoliko mjeseci, ne može se ama baš ništa više predvidjeti. Čitam kao i uvijek odličnoga Gorana Gerovca u njegovoj zadnjoj kolumni u Večernjaku, no ne slažem se s dijelom u kome on piše : ‘’
S jedne strane kapital, eufemiziran u poduzetništvo, postao je budućnost, a s druge su se nalazile mračne sablasti prava radnih ljudi i građana ogađeni kroz vulgarizaciju nikad dosegnutog socijalizma.''

Dio o vulgarizaciji nikad dosegnutoga socijalizma je u tekstu podebljan crnim slovima i tako ga i prenosim.
Nažalost, socijalizam jest dosegnut, i pokazao se dovoljno, te se i dalje pokazuje (vidi trenutno pod ''Venezuela'', vidi pod ''Grčka Syriza'', vidi pod ''određene vrste komunizma u Aziji'', vidi pod ''lijevi populizam'') te se u svojoj izvitoperenoj formi nastavio i kroz sve sukcesivne državne aparate Republike Hrvatske sve do današnjih dana. Ljudi su odlazili trbuhom za kruhom u gastarbajtere i za vrijeme Tita, poslije Tita, kao i za vrijeme Milke i Ante Markovića, a odlasci u Irsku zorno pokazuju da se ništa nije promijenilo. Nije to fenomen samo poslije 1991. godine već je to fenomen od kada su Hrvati izgubili od Mađara na Petrovoj Gori 1097. godine.

Hrvatska nikada nije mentalno izašla iz Juge kao i sve ostale njene bivše države članice, s možebitnim izuzetkom Slovenije (premda se i ona drži jednom nogom u istome mulju). Kult ličnosti (i vođa) je i dalje prisutan, državna birokracija je ostala gotovo ista kakva je i bila, narod nasjeda na iste priče kao i u doba Juge i Austro-Ugarske. I dalje se nasjeda na podjele u društvu kao i sredinom 1980-ih, a sve dok drugi kradu u sjeni a te iste krađe izađu za par godina na vidjelo. Ti koji kradu razmišljaju da baš njih nitko neće skužiti jer su pametniji i bolji kradljivci (i kockari) od onih koji su plindrali prije njih. Ah, da. Postoje neke razlike. Strani turisti mogu sada na Vis, Goli Otok je isto otvoren za turiste i oni koji su bili manageri u prošloj inačici sistema dobro su se snašli na novim pozicijama i sa svojim novim učenicima u post-socijalizmu. Jednopartijski sistem sada je zamijenjen koalicijama i dvostranačkim sistemom.

Hrvatska se tako i dalje bori za pronalaženje svoje vlastite demokracije. Ona još uvijek pokušava pronaći i izlaz iz kolonijalnog nasljeđa i metalnog sklopa Austro-Ugarske, Mađarske, Italije, Republike Venecije, Osmanskog carstva, Kraljevine SHS i Kraljevine Jugoslavije, SFRJ kao i nizova, sada već post-traumatskih pokušaja svih Hrvatskih inačica republika (od Dr. Tuđmana, preko Dr. Sanadera pa sve do današnjih dana). Hrvatska se i dalje nalazi u mlinu post tranzicija i post-pretvorbi i gotovo da nikada iz njih nije ni izašla.

Ono što bi jednoga dana trebalo biti dosegnuto jest socijalna demokracija, ona oslobođena nasljeđa svih totalitarizama, svih ekstrema i krajnosti, podjela iz prošlosti, ona koja će ljudima omogućiti normalan život, ekonomiju i gospodarstvo koji su mogući i ostvarivi, a ne dnevno preživljavanje i životarenje bez smisla.

 

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.