Blogosfera Epigraf emancipaciji

Viški puti (Vječno Ljeto ~ posljednji nastavak zabilješki)

Objava 23. travnja 2016. 0 komentara 908 prikaza
Otok Vis 1
Otok Vis 1
Otok Vis 1

Sjedim uz prozor na vrhu kuće promatrajući kišu i svjetionik na Stupištu. Kiša rominja po oluku, po krovovima kuća, prati me gdje god da odem. Vjerojatno je to nešto što nosim sa sobom iz Irske. Prasak negdje u oblacima popraćen sijevanjem i grmljavinom čiji zvuk odzvanja negdje daleko na pučini iz hrpe snježnih oblaka, doimajući se kao da se nalazi samo nekoliko metara udaljen od kuće.

Komiža okupana ljetnom kišom

U daljini na mulu zastava Europske Unije koja je inače plave boje, lepršajući  doima se crnom kao ugljen, bez lijepih, žutih zvjezdica. Ne pišem tako nešto jer sam neki ''eurofob'', što dakako nikako nisam, no tu doslovce neobičnu optičku varku, nemoguće je ne zamijetiti. Skupina djece već se skupila na mulu na rivi, upravo podno EU zastave, skačući veselo uz ciku i vrisku u more.
Camus je bio u pravu tvrdeći da ne možemo oživjeti našu mladost premda nas mnogo toga može podsjetiti na istu.
Miris ružmarina praćen mirisom borovih iglica,rogača i pelina ćuti se u zraku. Neostvarene želje i nade,ljudi kojima smo zaboravili imena i prezimena, obiteljske nadimke, a želimo ih se ponovno sjetiti, evocirati, i izvući ih iz zaborava, onih ljubavi koje su bile samo uzvišene, platonske naravi.

Komiža nakon kiše zavijena u maglu
 

Kupali smo se na Zaglavu i Milni. Zaglav je pun turista te tamo provodimo pola sata i odlazimo natrag u Milnu. Nakon toga odlazak u grad Vis gdje se šećemo sve do Češke vile, usput kupivši legendarni sladoled u Kutu kao i Moli Plavac, marmeladu od grožđa,lučiku (ljutika) kod gosp. Pečarevića koji je u prošlosti bio poznat i kao novinar Slobodne Dalmacije. 

Promatram na raznim dijelovima grada ostatke zidina iz grčko-rimskoga doba te je nemoguće ne zamijetiti ih, ako obratite i imalo pažnje tijekom šetnje. Vjerujem da je grad Vis u antičko doba naših predaka bio kompletno naseljen sve do svoje unutrašnjosti.  Barbarski i pohlepni Mletci, razni gusari i vojske plaćenika (kao i u prvome stoljeću naše ere  Rimska okupacija Visa i onda stoljećima mnogo kasnije i ona, od tzv. talijanske unifikacije, pijedmontizacijom i Rimskim carstvom  inspirirana  fašistička čizma na otoku Visu , pritom ne zaboravljajući čak i dvije bitke za Vis u kojima su bile sveprisutne  ideje unifikacije svih ''talijanskih zemalja'', a koje su uvijek redovno dolazile sa sjevera Italije ) uništavali su i pljačkali stoljećima otok Vis i Dalmaciju. Mletci su išli tako daleko da su odvodili ljude i čitave obitelji  iz Istre, Dalmacije i samoga otoka Visa u bijelo roblje te ih prodavali Otomanskim i Maurskim osvajačima. Konac svega bila je potpuna kolonizacija i ''venecijanizacija'' otoka Visa i čitave Dalmacije, a tijekom vremena posljedica je bila gubitak lokalnih jezika, dijalekata i kulture što naravno uključuje i varijantu grčkoga jezika koji se govorio na Visu, vjerujem čak i tijekom doseljenja prvih Hrvata na otok, i u doba Konstantina Porfirogeneta, dakle desetoga stoljeća. Činjenica je da Vis nije bio dijelom Tomislavove Hrvatske, kao uostalom i područje Neretve i njenih hrabrih Neretljana (Paganija) iz mnogo razloga, od kojih su moguće neki bili i politeistička vjera u Neretljana, kao i kod Višana koji su živjeli u tome vremenu na raskoraku između nekadašnjih ostataka Grčko-Rimskog politeizma i Hrvatskog politeizma (rodnovjerje) koji su donijeli sa sobom doseljeni Hrvati na otoke poput Visa, stopivši se sa domicilnim stanovništvom i naravno same kulture ondašnjega Bizanta.Neretljanska flota dugo je vremena stvarala probleme Mletačkim ugnjetavačima i kolonizatorima.Nažalost sve se promijenilo tijekom vremena i Mletačka republika je kolonizirala sve krajeve uključujući i sve one koji su joj se opirali.

 
Rezultat je stoljećima bio raseljavanje ljudi, gubljenje i zaborav poznavanja jezika, tako da su danas Viški i Komiški jezik sačuvali i veliki broj kolonijalnih, mletačkih riječi, umjesto primjerice delmatsko - ilirskih ili grčkih. Sretan sam stoga da barem postoji neka sačuvana uspomena na ono što su nam naši pretci ostavili iza sebe. Moja je velika želja da se zatvori Viška nekropola i otpočne naplaćivati ulaz, da bi ju se uopće moglo i posjetiti (upravo na način kao što se otpočeo naplaćivati ulaz u terme stare Isse), te da se novac od ulaznica ulaže u renoviranje i održavanje toga unikatnog kulturnog blaga koje je od ogromnog značaja ne samo za Vis i Dalmaciju, već i Hrvatsku. Žalosno je gledati iz godine u godinu da se u grobovima pronalaze flaše alkoholnih pića te da svatko može tamo doći kako mu se prohtje. Dovoljno je bilo da se dozvolilo nakon Drugoga svjetskog rata da se jedan dio nekropole ''izravna i preuredi'' u igralište, upravo kao što se prije Prvoga svjetskog rata dozvolilo Česima da pokradu s nekropole toliko arheoloških nalaza da je danas više naprosto nemoguće i utvrditi im broja. I onda nakon svega čitam da traže natrag i povrat ''Češke vile''. Mislim da je to i više no dovoljan dokaz koliko su ondašnje vlasti , uključujući i onu koja je ''izravnala'' dio nekropole u ''igralište'', imale pojma o jednoj više tisućljeća staroj i neosporno važnoj baštini,koju se čak ni barbarski Mletci, plaćenici i razni gusari nisu usudili dirati stoljećima. No nakon igrališta kasnije su nastavili, izgradivši hotel na drugoj strani grada Visa, i to ovoga puta točno na ostatcima rimske nekropole.  Bolje je imati hotel nego neke stare arheološke ostatke.

Možda se dogodi i neko čudo te će u nekoj skoroj budućnosti iz gradonačelnikova ureda na Visu početi pridavati više pažnje tome razdoblju povijesti otoka Visa. Možda se probude i oni u vladi koji bi mogli odvojiti više novaca i za arheološka iskapanja na Visu umjesto da taj posao ostavljaju nekim budućim naraštajima. No vjerujem da im možda antika nije toliko važan period hrvatske povijesti pa i ne treba odvajati novac za tako nešto. A novaca nema čak ni u EU fondovima, koji su otvoreni, vjerujem - za neke druge potrebe.

Volio bih da se općenito više pažnje posveti udaljenim otocima poput Lastova i Visa, no bez masovnog turizma koji ustvari negira prirodu, okoliš i predstavlja neku zemljopisnu površinu kao sredstvo za zaradu ili onu užasnu konzumerističku riječ ili izraz, tj. ''anglokroejšn'' terminologiju - ''brend''. Čarolija i mistika jednoga zemljopisnog prostora nestaje u tmini jezika novoga svijeta, koji svojim repetirajućim izrazima, poput snažne mantre, a pritom se utiskujući u ljudsku svijest, pretvaraju dijelove prirode i okoliša, nečega čega smo mi ljudska bića nepobitnim dijelom, u neku poslovnu jedinicu, ulaganje i investiciju,dio nečijega vlasništva. Priroda postaje tako žrtvom nečije pohlepe i požude, ona postaje ''vlasništvo'' i ''roblje''. Stari Grci, naši pretci, nikada tako nešto ne bi dozvolili budući da u vrijeme kada su oni bili prisutni na ovome planetu, ostali narodi i nacije razmišljali su gotovo isto, dakle poštujući prirodu. Posljednji ostatci toga nekadašnjega svijeta prisutni su danas u nekim dijelovima Kine (Novokonfucijanizam koji polako smjenjuje komunizam) i Indije, a ponajviše Japana u kome se ta kolektivna svjesnost ipak na neki način još uvijek uspjela očuvati putem Shinto puta i svjetonazora. Shinto zapravo i jest ostatak starih svjetonazora  (koristim/rabim radije tu riječ umjesto ''religija ili vjera'') drevnih vremena od kojih je i Helenizam sastavni i neizostavni dio. Proučavajući Shinto, kao primjerice i  Bhakti, te općenito čitavu Hindu / Sanatana Dharmu kao svjetonazor, osoba može na neki način razumijeti i doći do saznanja kao i određene rekonstrukcije Novoplatonizma (kako Teurgije tako i filozofskog aspekta), te općenito Helenizma i njenih pripadajućih misterija. Na Zapadu je malo toga još preostalo. One stare demokracije i borbe za ljudska prava  više nema. Ostali su zarobljeni u vremenu, tamo negdje tijekom ili krajem devedesetih. Zapad je već potonuo unazad nekih 20 godina a i više, a mene osobno ne zanimaju ni Zapad ni Istok, već određeni svjetonazori i putevi kultura, a koji se nažalost već polako gube i nestaju prekriveni sveopćom zagađenosti sirovim materijalizmom i konzumerizmom. Vjerojatno je to bio i jedan od mnogih razloga zbog kojih je i naš Dr. Čedomil Veljačić otišao iz Hrvatske i postao redovnikom u Teravada budizmu.

Posjetili smo naravno muzej u Visu i barba Mitra, koji je kao i uvijek vedar i zanimljiv.  Barba Mitar već je postao živuća legenda, čovjek koji se uistinu brine o baštini otoka Visa. Nakon toga pizza u Karijoli (čija se podružnica nalazi i u Zagrebu) te palačinke na Viškoj rivi, koje uistinu čine onaj neizostavan dio kušanja delicija otoka Visa.

Vis je tako lijep okupan u noći blještavilom zvijezda, svjetlima konoba i radnji, žamorom ljudi na rivi.U palači Jakša promatramo stalnu izložbu replika raznih djela Ivana Meštrovića koju tamo drže njegovi nasljednici. Vraćamo se kući gdje su moj brat i sestra napravili večeru. Brat je napravio kantera i sestra varivo od krumpira u šalši od pome sa slanutkom, i naravno s rižom. 

19.08. 2015

Odlazim plivati sa sinom još jednom prije nego krenemo na put. Rano je jutro i nema nikoga na plaži.
More se doima kao neka nedovršena simfonija koja se nastavlja u nijemu vječnost, upravo poput neke simfonije Hansa Rotta.

 
Nalazimo se na vaporu/trajektu. Prije nekoliko minuta sreo sam poštovanog Dr. Božanića upravo u trenutku kada je izlazio s trajekta. Potpisao mi se na njegovu novu knjigu te sam mu pomogao prevesti kofer pun njegovih novih knjiga namijenjenih za promociju sve do turističkog ureda. Kratko razgovaramo budući da nisam dovršio intervju s njime još od prošle godine (moja sramota) i onda odlazimo pozdravljajući se, ja na trajekt, on na autobus za Komižu.  

Sjedim u trajektu i gledam Brač u daljini. Munje se promaljaju iz neba dok se kiša stapa s valovitim morem. Nebo i more kao da su stopljeni u jednu cjelinu poput nekih sijamskih blizanaca. Na toj pučini, samo pola sata kasnije više ne vidim kopna, jedino zapjenjeni valovi, kiša koja se slijeva po prozoru kraj kojega sjedim u trajektu, poput neke kreme koja polako prekriva tortu. Ugledao sam jahtu sa stranim turistima i promatram ih kako se muče s valovima. Prizor izgleda kao iz nekog filma iz Hollywooda, kao da je netko pridodao specijalne efekte munja, sijevanja i grmljavine. Prirodu čovjek ne može ukrotiti budući da ona nije ničije vlasništvo.

Došli smo do Splita i kao da mi se pričinjava da odnekuda čujem ''Missu Dalmaticu'' od splitskog kompozitora Franz von Suppé-a. San na javi. Split se nalazi vječno u mome srcu, zajedno sa svim onim dijelovima grada koji su izgrađeni davno prije monstruoznih nebodera iz samoupravnog socijalizma a koji su kompletno uništili njegov izgled i doslovce ga getoizirali. Neboderi su narušili izgled Splita, no splitski se duh održava i dalje u ljudima koji žive u Splitu i njegovoj okolici. Starih Splićana, kao i Zagrepčana gore na sjeveru, gospara u Dubrovniku ili pak starih Fiumana u Rijeci, ima sve manje i manje, no vrlo će te ih lako otkriti po njihovom držanju i kulturi. Identitet Splita sačuvao se i u Dioklecijanovoj palači o kojoj je nedavno napisala trilogiju i poznata splitska spisateljica, filozof i nagrađeni autor Gordana Benić.
 

Završavamo dan posjetima prvotno makrobiotičkom restoranu ''Makrovega'', a zatim i japanskom restoranu ''Samurai'' u vlasništvu gospodina Masahira Okamota koji je nekoć radio kao dizajner za Toyotu. Odlazimo nakon kratkoga posjeta i šetnje gradom na autobusni kolodvor na rivi s kojega će mo se uputiti na aerodrom u Kaštelima. Vozeći se u autobusu pokazujem sinu ostatke rimskog vijadukta i stare Salone. Govorim mu da je Salona prije nego što je pala u ruke Rimskog carstva i kasnije raznoraznih barbara, bila poput Stobreča i Trogira, kolonija Viških Grka. Promatramo stabla smokvi i mogranja koje rastu uz cestu, dok nas put vodi i dalje prema aerodromu, dan polako postaje noć, a na nebu se polako no sigurno, ukazuju, nekako sramežljivo, one prve, blistave zvijezde.

Kraj feljtona

 

 

 

 

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.