Naslovnica Na ishodištu

Vječno Ljeto ~ (bilješke iz moga dnevnika na otoku Visu u ljeto 2015 godine) - 1/4

Objava 28. kolovoza 2015. 7 komentara 1400 prikaza
Vis sunset
Thor E. Leichhardt
Vis at sunset

"Idete dolje do dna mora, gdje voda više nije ni plava, gdje nebo ostaje samo sjećanje, plutajući tamo, u tišini. I ostaješ tamo, odlučivši  da ćeš umrijeti za njih. Tek onda oni počnu izlaziti. Dolazeći, oni vas pozdravljaju, sudeći po ljubavi koju imate za njih. Ako je iskrena, ako je čista, oni će biti s vama, i onda vas odvesti zauvijek. "
- Jacques Mayol  (knjiga ''Homo Delphinus'')

"More, kada jednom baci svoju čaroliju, zauvijek drži osobu u mreži svoje začuđujuće ljepote." ~ Jacques Cousteau

“Ljudi štite ono što vole.” ~ Jacques Cousteau

''Izvan vode ja sam ništa''. ~ Duke Kahanamoku (1890–1968), peterostruki olimpijac i osvajač medalja u plivanju,  vaterpolist i jedan od očeva modernoga surfinga.

 

05.08.2015

Pod okriljem tople ljetne noći došli smo u Split. Vreva ljudi u kojoj se s koferima pokušavamo probiti da bismo došli do auta i onda na Spinut. Ljeto, to vječno ljeto koje osjećam u mirisu agruma, asfalta na rivi koju polijevaju vodom i tijekom noći dok ljudi sjede na parapetu uz more. Krećemo se prema prokurativima, crkvi Sv. Frane i onda na Spinut.
 

06.08.

Pokušali smo se domoći Rive od Spinuta sa autobusom. Uzelo nam je ravno 2 sata tako da smo zakasnili na trajekt (vapor) koji je polazio u 09.00h ujutro. Posjetili smo potom slow food vegetarijanski restorančić na Pazaru. Seitan tortilla s povrćem. Vrijeme do drugoga trajekta iskoristili smo lunjajući po Splitu, antikvarijatima knjiga i posjetu Arheološkom muzeju. Arheološki u Splitu je institucija od neprocjenljive važnosti ne samo za Dalmaciju već Hrvatsku i samu Europu. Šetajući lijevom stranom dvorišta promatram spomenike raznih patricija, plebejaca, obitelji iz staroga rimskog Splita i Solina. Sva ta zanimanja, sva ta lica i ljudi na koje je sada ostala samo uspomena u kamenu. Moguće je da su nas naši preci zadužili, no možemo li mi nastaviti naslijeđe, baštinu i ostavštinu koju smo dobili? Izdržali smo dugu i napornu šetnju po vrućini. Vjerujem da je 35 plus celzija. Bolje vrućina nego hladnoća. Cappuccino u Gradskoj kavani ''Central'' uz promatranje turista i ljudi koji se kreću po Narodnom trgu.

07. - 08.08.

Ponovni susret s majkom, bratom i sestrom koji je kao i uvijek srdačan i dirljiv. Maman je radila kozice u šalši, špagete i caponatu bez balancana. Devet je sati ujutro, sjedim u kafiću ''Orion'' na komiškoj rivi. Nigdje drugdje inače ne pijem kavu dok se u novoobnovljenom restoranu ''Hum'' kava više ne može piti bez da se ne naruči neko jelo. Hum sada izgleda prekrasno. Vidio sam da jedan od kafića na rivi služi i Meinl kavu. Franck, Meinl ili Hausbrandt? Julius Meinl kava naravno uvijek pobjeđuje, no to pitanje kao i odgovor stvar je ukusa a o njima se u biti ne raspravlja. Jučer smo kupili neko jeftino vino u komiškom velikom ''Studencu''. Poveselio sam se prebrzo. Prvi puta razočaranje nakon duže vremena s kvalitetom vina. Što platiš to i dobiješ. Čujem da prošle godine berba nije urodila plodom. Ove godine kažu da će biti bolje.Ovo vino podsjetilo me  na naš moderni život. Oblik, forma je vidljiva, sadržaj se reklamira no okusa nema. Sadržaj koji je odraz masovne produkcije danas je sveprisutan dok kreativnost ipak postoji u manjim količinama i nije toliko vidljiva i pristupačna.Sve što je dobro u današnje doba postaje endemska rijetkost.

Riva je nakrcana ljudima, kao i prijevoznicima do obližnjih otoka poput Brusnika, Sv. Andrije, Sveca. Vis je bio nekoć zatvoren otok za vrijeme bivše Jugoslavije. Jugo armija bila je prisutna na otoku tako da izuzev dijaspore iz San Pedra i ostalih dijelova SAD-a i Europe nije bilo inozemnih turista. Lijepa vremena kada nije postojao ''masovni turizam''. Nedostajala nam je ''demokracija''. Sada imamo demokraciju, nema više tvornice riba, praktički da više nema ribolova, nestala je i tvornica brodova. Izumire sve skupa sa ribarima i njihovim tamnim rejbankama. Ono što je preostalo jest stari ribar ''Živa vatra'' koji svaki dan u njegovu pohabanom čamcu na vesla ide od plaže Žaničova do Pod kalafota pa se poneki puta čak parkira blizu Jastožere, gdje je sada napravljen novi restoran.

Red za kruh ispred pekare ''Kolđeraj''.Kupujem bezglutenski kruh. Kolđeraj je od mladosti pekara u kojoj kupujem kruh i pecivo. Ljudi pokušavaju kupiti sve što trebaju prije samog podneva. Što se zbiva u podne? Sunce će ''postati jako'' sve do 17.00h. Po nekim ljudima sunce vjerojatno gleda na neki sat i onda počne žariti i sve do 17.00h. Nakon toga sunce vjerojatno odlazi na kavu. Vrućina od nekih 35 plus celzija nekoć je bila normalna tijekom ljeta. Nismo posjedovali klima uređaje već stare ventilatore a neki su još uz sve to stigli pušiti cigarete (španjulet) kao lokomotive. Danas je i vrućina i malo više sunca - senzacija.Komentirao je to i Robert koji drži dućan u Ribarskoj ulici, drag prijatelj i lokalni intelektualac.
Kaže Robert uz osmijeh da su vrućine ''došle s demokracijom''. Crvena, žuta ''uzbuna i alarm'' - ma njanki senzacionalizma. Narikuša radije.

Glava u balunu i golmanske rukavice

Moj rođak Luka Vidović priča mojoj obitelji o našim starim vremenima ispred svoga sandwich bara. Podsjetnik na stare nam dane. Utakmica je naša ekipa ''WeDe 40'' protiv ekipe JNA. Rane osamdesete godine. U ekipi JNA igraju i neki pripadnici tadašnje YU lige (vjerujem samo rezerve). Primio sam samo jedan gol na toj utakmici. Napravio dvije parade.Golman je onaj koji čuva ne samo branke (vratnice) već i ponos ekipe. Sjećanja se opet vraćaju na Alberta Camusa. Kasnije, tijekom pohađanja srednje škole saznao sam da je i on bio golman. Nogomet, balun je filozofija života u Dalmaciji i jedan specijalan identitet koji ljudi izvan Dalmacije možda ne mogu objasniti. Ujedno dišpet i ponos. Balun na suhom su košarka i nogomet, u moru balun je picigin i vaterpolo. Sportovi koje sam i sam igrao i trenirao. Svaki dan na putu prema mojoj osnovnoj školi  u Bakačevoj ulici u Zagrebu, tamo podno Katedrale gledao sam u izlog Ribomaterijala na nove golmanske rukavice. Nikada ih nisam dobio budući da nije bilo novaca za tako nešto. Sjećam se da su bile prekrasne, žuto – crne. Nosio sam neke posuđene za utakmicu s ekipom JNA. O nogometu se pišu u današnje vrijeme i filozofske knjige, u nas Dr. Kristijan Krkač i Jean-Claude Michea u Francuskoj. Nogomet više ne pratim jer nije više ono što je nekoć bio. Uvijek ću ga igrati na pješčanoj plaži na Biševu u Poratu ili Salbunori ili gore na igralištu u Komiži. Igrao sam ovo ljeto bos košarku na tom istom igralištu. Uzavreli asfalt, onda odmor pod drvom rogača. Otkinuo sam rogač i žvakao ga, energija se polako vraća pa nazad na igralište gdje moj sin već pokušava ubaciti ''tricu'' kao njegovi idoli Dražen Petrović i Stephen Curry.

Ljeto i sakralno(st)

Pitam se kada smo izgubili osjećaj za sakralnost a s njime i osjećaj za sve ono što se nalazi oko nas i što nas oružuje? Možemo li tvrditi, reći da je to bilo peto, šesto, jedanaesto ili pak dvadeset i prvo stoljeće? Fragmenti te sakralnosti ostaju u svakome od nas poput djelića neke slagalice, u susretu s drugima, našom vlastitom percepcijom, znanjem i iskustvom pokušavamo povratiti u onim našim rijetkim, prosvijećenim trenucima neko sjećanje, neku ljubav, neku svetost. Priroda je uvijek bila prisutna poput majke, ona koja nam pomaže da razumijemo, shvatimo našu egzistenciju u ovom svijetu.

Upravo je ljeto priroda u punome cvatu, propupali, dozrijeli plodovi dokazuju nam svojim postojanjem što su smisao i sam bitak naše egzistencije. Usprkos tome čovjek je danas i u gomili ostao potpuno sam, usamljen, izdvojen – kakva je uostalom i njegova egzistencija u ovome sunčevom sustavu. Čovjeku ostaje samo gledati u zvijezde u nadi da će jednoga dana doći do njih. Trebati će puno vremena, znanja i iskustva prije nego će čovjek doći do zvijezda. Nekada, u davnoj prošlosti filozofi nisu htjeli doći do zvijezda, oni su željeli da zvijezde dođu radije do njih i da oni postanu njihovim dijelom. One su bile metafora nečeg nedostižnog, dokaz našeg postojanja, prijatelj mornarima u navigaciji morima i oceanima još od pradavnih vremena. Per aspera ad astra danas je samo floskula i nešto što smo ostavili iza sebe kao nepotrebno poput klasičnog obrazovanja i humanističkih znanosti.

Zaboravljajući sa svakog godinom našega postojanja djetinjstvo primičemo se svakim danom nadomak starosti. Djetinjstvo i odrastanje postaju nam nešto poput neke nedostižne iluzije, poput ljubavne patnje koja ostaje umrežena, zapetljana kao netom ulovljena riba koja se svom silom pokušava izvući iz parangala.

Vis  i neka prošlost

Vis je bio i ostao mnogo više nego samo otok u jednom arhipelagu. Mijenjale su se vlasti, režimi,narodi, narodnosti pretočivši se poput vina u jednu simbiozu ljudi koju danas imamo prilike vidjeti. Iliri, proto- Grci, Grci, Rimljani, Grko-Rimljani, Delmati, ljudi s današnjeg juga Italije, Hrvati - sve u jednom biću. Pa i više. U svoj teškoći življenja, nedaćama i teškom životu svojih stanovnika otok i čitav arhipelag zadržava neku svoju rafiniranu čistoću i iskrenost, pače nevinost. Što li je 1991 godina promijenila na Visu?  Vis je dobio ''slobodu'' no s druge strane izgubio je zaboravljenost od ostatka svijeta. Nevidljivost je naglo postala vidljivost. Volio sam upravo tu činjenicu da je Vis bio ''zaboravljen''.  Biti ''zaboravljen'' možda je nešto čemu u današnje doba i treba težiti. Nestati – rekao bi Cioran a citirao ga Josip Vaništa u svojoj novoj knjizi. Dakle ''nestati i biti zaboravljen'' od onoga dijela svijeta koji teži senzacionalizmu, perifernom, omasovljenoj kvantiteti, vještačkom, drugim riječima svemu onome  što je oslobođeno od stvarnog smisla života.

Ovaj današnji svijet drečan je i bučan, pun vike, cvileža, laveža. U takvome se svijetu svi žele vidjeti, imati svoj selfie-štapić, biti sveprisutni, biti dijelom nečega i dijeliti svoju intimu. Uz ''selfie-u'' osoba kao da komentira: ''Evo me, sjedim na školjki javnog WC-a, tako sam sretan(a).'' I sve to naravno – uz smiješak.

09.08 Nedjelja

Autom do Srebrne. Tamo smo čitav dan. Izuzetno je vruće, 43 stupnjeva celzija. Volim tu vrućinu. Po povratku uvečer šetam ulicama, prolazim kraj kina ''Mediteran''. Čitav mjesec vrte se kvalitetni europski (ponajviše francuski, talijanski, španjolski i njemački kao i arthouse filmovi). Zastanem pa vidim ljude koji leže i gledaju dolje ispod filmskog platna. Kao i ja nekada sa svojim prijateljima. Bili smo mularija. Nastavljam šetnju kraj bivše ''Bašte'' gdje su nekoć bili plesnjaci na kojima su čagali moji starci a tu se sada nalazi restoran ''Bak'', pa dalje onda do vrha gdje se nalazi ulica Komiških iseljenika. Prizor koji me ostavlja bez daha, poput neke scene iz film noira, pedesetih godina prošloga stoljeća. Kraj komiške ambulante, drveće obasjano noćnom rasvjetom i dvije klupe u parku. Lagani povjetarac koji pokreće pokoju krošnju. Noć kao da tinja u svjetlosti ulične lampe. Ugođaj koji dočarava ljeto i neku izdvojenost  od gomile ljudi na rivi.

Dolazim do Kondijine strode, kao da klizim, silazeći njome kao nekoć malen dječarac na svome skateboardu dolje do prvoga ferola na uglu i Ribarske ulice,prometne i pune ljudi. Šetajući do dna ulice prolazim ispod svoda koji je napravljen od stabla biljke penjačice Bugenvilije. Ona me uvijek uistinu očaravala, onako prekrasno rascvjetala poput tijela prekrasne žene čije tijelo ima oblik kruške. Ljeto se širi svojom toplotom, nevinom pohotom koja priziva Dionizijske svečanosti, u kojima je vidljiva jedino sjena u kojoj se mogu samo nazrijeti obrisi obnaženih tijela orošenih kapljicama koje su mješavina mirisnog znoja i hladne, bistre  vode. Tijela u zagrljaju mraka u sobi u kojoj kroz dva otvorena prozora u sobu ulazi povjetarac noseći sa sobom miris limuna sa obližnjih stabala u mnogobrojnim vrtovima na otoku, neskriveno šireći puteni doživljaj erosa. Doživljaj koji je snažan poput okusa malene kocke leda koju razmjenjujemo u ustima sa osobom koju iskreno volimo dok s njom vodimo ljubav, igrajući se u kovitlacu tijela koja se osjećaju poput užarene lave. Led ne gasi vatru, on služi za usporavanje i pobuđivanje žudnje erosa.

Tijela iz kojih kao da se šire svježi mirisi tek ubranog ružmarina, lavande, mogranja, bergamota, cimeta, pelina i svježe,slatke smokve a sve to zaliveno s hladnim prešanim maslinovim uljem u kojemu je doslovce utopljeno i miriše smilje.

Te divne božanstveno slatke, viške i komiške smokve, otapajući se u ustima poput meda, dozivaju putenost i zaboravljenu prošlost antike otoka. Crvena boja baršuna ono je što je zajedničko kada rastvorimo smokvu i mogranj. Toplina i ljepota, sva mistika Mediterana nalazi se u tome voću.

Sjedim sada pijući vino Plavac Moli gospodina Poduje čija se kuća nalazi odmah do helenističkog groblja Martvilo u gradu Visu. Kupili smo i jednu litru travarice za moju bolesnu suprugu.

Vis i stare ljubavi (jubovi)

Stare ljubavi. Ima ih. Postoje, budući da ih nikada nisam i ne mogu zaboraviti. Žene koje sam volio, sve su iz Komiže.  Na otoku Visu sve su žene izuzetno lijepe i svima im se iskreno divim. Ne postoji terminologija ‘’ružna žena’’, izuzev u rječniku onih osoba koji ne nazivam ''ljudskim bićem''. Neke me žene više ne prepoznaju, neke su me zaboravile a neke sam i ja namjerno zaboravio. Zaboravio na onaj način da ostanu spremljene duboko u mom srcu. Zajedno sa zaboravljenim pismima i razglednicama iz prošlosti. Od svih njih ostala je jedna i jedina, izuzev moje supruge. Ona je bila ''Malena'' za mene poput Monice Bellucci u istomenom filmu, samo daleko više profinjenija, iz dobre obitelji. Pozdravili smo se već prvog dana dolaska u Komižu kada sam bio u šetnji zajedno sa svojom obitelji. Onda je opet nestala i iščezla. Škure su joj zatvorene. Udata je i ja sam oženjen, oboje već više od desetljeća, skoro će biti dva. Starija je od mene godinu ili dvije, prekrasna žena u svojim kasnim četrdesetima. Ljepotica kao i moja supruga.
Nekoć sam sanjao taj poljubac koji se nikada ne će i ne može dogoditi. I neka tako i ostane, s poštovanjem uz iskrenost i divno sjećanje na moje djetinjstvo. Mora da sam ušao u ono razdoblje kada je čovik rebanbido – ka dite.

Pišem ove retke uz otvoreni prozor i škure, pokušavajući srediti i povezati sve svoje dojmove, upravo nevjerojatno je koliko toga čovjek može doživjeti na jednom otoku u samo nekoliko sati. Na meni je moj stari indijski lungi koji sam donio po povratku iz Kerale. U jednoj  ruci držim moje Lamy nalivpero a u drugoj moju Rolson halogensku lampu. Čujem zvuk malog vanbrodskog motora, nekog gumenjaka  dolje na plaži Pod Kalafota. Odlazi taj gumenjak duboko u noć obasjanu mjesečinom koja kao da se ogledava u moru i svjetlima obližnjih, usidrenih jahti, okupanih tihom i vrućom noći. Ribarska ulica odzvanja glazbom koju stvara žamor ljudi i turista koji komentiraju u šetnji, stvarajući tu glazbu a da toga nisu ni svjesni. Bonaca i mirno more, nema ni daška vjetra, vrućina ulazi kroz prozor naše sobe, zvuk škura od susjeda potom zveket praznih flaša u kašeti koje ispod našega prozora iz jednog od obližnjih tri restorana odnosi neki čovjek. Pijem Donat MG i promatram male brodice usidrene na našoj plaži.

Nakon nekoga vremena žamor nestaje, iščezavajući polako ulazimo u onaj dio noći kada nastupa zvonka tišina toploga, divnog, vječnog ljeta. Ona je uvijek ista ma koje da je bilo desetljeće, stoljeće ili civilizacija. Ljeto u tom trenutku kao da širi svoje pipke, poput hobotnice koja u toplome moru pleše osjećajući zrake sunca koji prodiru u more do nje. I reflektori na jahtama dočaravaju ljepotu i igru mora, nenadanu tišinu koju ponekad prekida šum valova na obali. Zatvarajući svoje oči, osluškujem sve to kao jedinstvenu simfoniju prirode, mirišući noć i vječno ljeto dok moje lice dodiruje prvi, uspavani povjetarac ranoga jutra pred svitanje zore i prve udarce sata sa Komune.

Kraj prvog dijela

Pjesma uz tekst, dragi prijatelji iz Grasscut:

  • meme46:

    Pošto sam u jednom dahu pročitala pa odmah komentirala zaboravila sam Vam pohvaliti fotografije i umirujuću pjesmu.Nestrpljivo(to mi je mana)čekam drugi najvljeni dio.

  • meme46:

    Predivno!S guštom sam čitala i prisjećala se Dubrovnika moje mladosti kad nije bilo toliko svijeta koji ga guši.Želim da i dalje pišete i da Vam supruga ozdravi.

Message