Blogosfera Putovanje u Međuzemlje

Australija – božićna večer i miris proljeća

Lijepa gesta Brentove obitelji kojom su nam zaželjeli dobrodošlicu, na ovaj najudaljeniji kontinentu na svijetu, barem prema europskim mjerilima
Objava 06. svibnja 2019. 0 komentara 318 prikaza
Australija
Australija
Australija

 

Okrugli obiteljski stol prenatrpan blagdanskom hranom, flašom bijelog vina, trima bocama Heinekena, kvazi šampanjcem i desertom poslije jela slika je koju moje oči upravo gledaju. Zgodan visok mladić, snažne građe i trodnevne brade sjedi preko mene i toči mi vino u čašu. Ime mu je Brent, renđer po zanimanju. Otvorio nam je vrata svoje obiteljske kuće i ugostio na ovaj poseban blagdanski dan. Božić je, dan kada se svi problemi na tren zaborave i sakriju ispod tepiha, dan kada se članovi obitelji bez obzira na međusobnu daljinu opet okupe, dan kada se ljudska energija preusmjeri na puno važnije stvari u životu nego od puke svakodnevice, i dan kada u obiteljskim kućama vlada neobjašnjiva energina mira i ljubavi. Dan spokoja je to.

Topla ambijentalna fina večera bilo je mnogo više što nego što smo očekivali. Lijepa gesta Brentove obitelji kojom su nam zaželjeli dobrodošlicu, na ovaj najudaljeniji kontinentu na svijetu, barem prema europskim mjerilima. Ne poznajemo se dugo, tek nekoliko minuta, i još uvijek smo u fazi upoznavanja, pričanje priča, objašnjavamo zašto nas je Put odveo baš ovdje, u zapadni dio Australije, zašto baš u njihovu kuću, za ovaj stol, upravo sada. Razlog je vrlo jednostavan; kaučsurfing.

Puno puta sam se već ulovio da kad moram pričati o svom putovanju da to radim već automatski. Toliko puta sam sve to već izrekao, ponovio, napomenuo, da u trenutku  upoznavanja s novim ljudima uopće više ne koristim mozak, riječi same izlaze, same od sebe se slažu, dopunjavaju, slijedi jedna drugu, i tvore cjelinu. Tu i tamo, onako kao suptilni promatrač iz pozadine, pogledam da li sve ide svojim tokom, te ako treba uskočim u pomoć.

Pažnja mi je bila usmjerena na pametnijim stvarima, na boci bijelog australskog vina čime sam ispirao suhe nepce, iako da sam barem nekako mogao utjecati na tok ove večeri, bocu bijelog vina zamijenio bih bocom crvenog. Bijelo vino, isto kao i piva, je grubo, previše udarno, divlje, muškog je roda, piće za momentalno postati blesav. Piće za napiti se i biti lud. Ali crveno; crveno vino je nježno, ženstveno, blago, mirišljavo, kao da prstima na ruci kliziš po koži žene, miluješ ju, mirišiš njezinu mekanu kožu, predivnu crnu dugu kosu, kosu, ljubiš joj obraze, šaputaš joj na uho, i nestaješ, u njoj, s njom, zajedno.

Izgovorila se zadnja riječi upoznavanja i Brentova majka servirala je desert; bijelu preslatku tortu sa šlagom i biskvitom, i trešnjom na vrhu, što je pripremala cijelo poslijepodne. Stavila ju je točno ispred mene i rekla: – Posluži se. Kad velim preslatku, ne mislim da je torta toliko lijepa da koristim riječ ‘preslatka’, već mislim da je doslovno preslatka, toliko slatka da ju je nemoguće jesti. Iznenadit će te se kada vam velim da imam poprilično velikog iskustva kakvog bi okusa torta morala biti. Cijelo djetinjstvo bio sam okružen maminim tortama i kolačima čime se je ona bavila profesionalno. Ona bi se trudila da sve te slatke poslastice ispadne onako kao si je ona to zamislila, a ja sam se trudio da ih polako, baš onako kako sam si ja to zamislio, neprimjetno jedem. Ljudi bi u našu kuću dolazili praznih ruku, ali bi odlazili punih ruku, nosili bi kartonske kutije prepunih kolača. Vidite, ni kriv ni dužan već tada se kovalo znanje o kolačima i tortama. Od onda sam dosta narastao, puno toga se u životu promijenilo, ali okus je još uvijek ostao, tamo negdje, u samoj dubini duše.
Tako da, kad velim da je ova torta preslatka, onda je ova torta stvarno preslatka. Još jednom potvrdila se činjenica koja je opće dobro poznata; nema do maminih kolača!

Nakon slatkog deserta večera je službeno završila. Brent je odmaknuo čašu pive sa svojih usana i zahvalio se majci na iznimnom trudu što je uložila. Zahvala je bila toliko lijepa da u početku nisam vjerovao da je uopće moguće da iz ovog macho muškarca izađu takve iskrene riječi zahvale. Predivan momenat bio je to, gesta koja me odmah potaknula na duboko razmišljanje o međusobnim odnosima roditelja i djece u zemljama kroz koje sam prolazio diljem cijele Azije, gdje su roditelji nedodirljivi, sjede na tronu obiteljske piramide i gledaju na djecu kao na nešto niže, niža bića u kojima je još u prvim godinama života posađeno sjeme strahopoštovanja, koja im zbog istoga emocionalno teško prilaze, teško se otvaraju, nema mjesta za traženje savjeta od roditelja, jedino što ostaje je slušanje naredba.
Dublja povezanost, ona duhovna povezanost između roditelja i djece u jednoj tipičnoj azijskoj obitelji teško je pronaći. Kada dođe do nesporazuma, a nesporazum je vrlo čest, roditelji dižu glas do neba, često udaraju djecu, djeca trče, skaču, cvile, roditelji još više polude, i začarani krug se nastavlja, zauvijek. Gledao sam te scene nesvjesnog odgoja proteklih par godina. Na početku sam se znao umješati i pokušat smirit tenzije ali kasnije sam samo dizao ruke i odmaknuo se od mjesta dogđaja. Tradicionalan um što cijeli život pohranjuje uvjetovane misli stečene jednoličnim iskustvom teško je promjeniti sada, sada kad nije više mlad, fleksibilan, živ, razumjevniji, sada kada nije više spreman na nova iskustva, na novije poglede na život.

Digli smo se od stola te u znak poštovanja na božićnoj večeri, a ostat će mi zauvijek u sjećanju, božićne večeri se zauvijek pamte, pogotovo ako je božićna večer ujedno i prva večer u Australiji, išao sam prati posuđe. To je jedino što mogu učiniti za uzvrat.
Sa zadnjim kapljicama vina koje su klizile po čaši, ne znam već koja je to zaredom, nakon par mjeseci bez alkohola ovo sam pio totalno svjesno, svaki gutljaj bio je zaseban, kao da je prvi i posljednji; izrekao sam riječi zahvale, poželio im laku noć i otišli u privatnu sobu što smo dobili na korištenje. Prekrasna večer, prekrasni ljudi, prekrasan prvi dan u Australiji.

IMG_4166 (1)-1

.

Dan poslije Božića otišli smo, ne bi ste vjerovali, u proljetnu šetnju. Pomalo luda činjenica, ali istinita, barem na ovom kraju svijeta, gdje je sve naopako. Kada je u ostatku svijeta zima, ovdje je ljeto, kada je u ostatku svijeta ljeto, ovdje je zima. Sve je upside-down ovdje, okrenuto naglavačke. Dječja mašta o bijelom Božiću što me već godinama zaobilazi, ili ja zaobilazim nju, ili jedan drugoga, nestala je u jutarnjoj proljetnoj šetnji livadom. Miris prirode što ga godinama nisam osjetio miluje mi obraz i zove u svoju nevidljivu putanju iz koje se i pojavio, u tajanstven izvor postojanja, u naletima dolazi i vraća me u mjesto od kuda sam i krenuo na put. Vraća me kući.

DSC00272-1-2

Nevjerojatno kako sam zaboravio da taj miris uopće više postoji. U tropskim krajevima vlaga je poprilično visoka a sparina toliko udarna da priroda uopće ne miriši na svježinu. Četiri godišnja doba tamo su svedena samo na dva, na ljeto i na kišnu sezonu, odnosno period monsuna. Ajde da budem malo precizniji; za vrijeme ljeta, koje ako se mene pita tamo traje cijelu godinu, svih 365 dana a ne samo par mjeseci, temperature se od siječnja polako penju iz mjeseca u mjesec, te svoj vrhunac dostignu u svibnju za koji se smatra da je najtopliji, te ujedno i najopasniji, najudarniji mjesec u tropskim krajevima. Kišna sezona što oni zovu Zima, premda u usporedbi sa zemljama koje su podosta udaljene od crte ekvatora rekao bih da je sve to ljeto, počinje sredinom srpnja i traje sve do kraja godine, ovisi od zemlje do zemlje. Zašto to govorim? Zato što u takvim uvjetima ne postoji miris o kojemu pričam.

DSC00327-1

Svjež jutarnji zrak pomiješan s esencijalnim mirisom prirode ulazi mi u pluća, lagano ih miluje, i nastavlja se širiti po cijelom tijelu. Svaka stanica u tijelu natopljena mi je istim. Po desetak sekundi zadržavam zrak u sebi i osjećam njegovu esencijalnu prisutnosti. Vrijeme stoji i sve što postoji je Majka zemlja koja me drži u sadašnjosti, i ja kao suptilni promatrač samog sebe, i svega oko sebe. Miris rascvjetane usamljene voćke koja se budi iz dubokog zimskog sna na zelenoj travi uz puteljak, miris iglice visokog bora usred parka obavijenog suncem, miris bijelog cvijeća na dvorištu ispred kuća, miris svježe trave natopljene kapljicama jutarnje rose. Ma čista meditacija je to. Čisti zen Tek sada kada šećem zelenom prekrasnom rascvjetalom livadom, ovdje, u zapadnom dijelu Australije, par kilometara od oceana, shvaćam da godinama nisam osjetio miris što me danima već omamljuje. Miris čiste esencijalne. Miris Majke prirode. Miris novog života. Miris proljeća.

DSC00283-1

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.