Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Putovanje u Međuzemlje

Dolazak na Novi Zeland

Spojio sam dva i dva, nije mi trebalo puno, i moje odbijanje preko kaučsurfinga pripisao ovoj tragediji. Valjda.
Objava 12. siječnja 2020. 2 komentara 805 prikaza
Novi Zeland
Novi Zeland
Novi Zeland

Tražim smještaj preko kaučsurfinga i poslao preko deset zahtjeva, ali polovica mi uopće ne odgovora a ona druga polovica me odbija. “Pa jebem li vam!”, mozak se odmah buni, njega ne zanima razlog, ako ne dobije ono što si je isplanirao, odmah pobuna, odmah ofenzivno. Ali onda mi je pojavio razum, isplivao je iz dna uma, na suhu površinu, i otvorio mi oči o jednoj mogućoj činjenici zašto su me zapravo svi odbili. Prije petnaestak dana u gradu u koji planiram ići sada dogodio se strašni teror, pomahnitali luđak ušetao se u par džamija i pobio 50-ak ljudi, i to je sve prenosio preko live streaminga. Velika tuga preplavila je grad, a kako i ne bi kada se Novi Zeland smatra jednom od najsigurnijih zemalja na svijetu. Kruže par teorija zašto je to učinio; osim što je totalno lud, priča se da je time htio dokazati da nitko na svijetu nije siguran, pa niti čak ovdje na Novom Zelandu.
Spojio sam dva i dva, nije mi trebalo puno, i moje odbijanje preko kaučsurfinga pripisao ovoj tragediji. Valjda.

Sreća mi se nasmiješila kada mi je Oli, žena iz Srbije koja godinama već živi na Novom Zelandu, poslala poruku da mi može pomoći u vezi smještaja, te sam već sljedeći dan sletio u Christchurchu, najveći grad južnog novozelandskog otoka. Sam naziv grada pomalo mi je čudan, previše entuzijastično-osvajačke katoličke krvi umiješale su se u samo ime grada, kao vidljivi dokaz da je ovo zemlja kršćana, da su prije stoljeće-dva nošeni prekooceanskim vjetrom doplovili ovdje, tko drugo nego, Englezi.

Vrata svoje obiteljske kuće otvorili su mi Ana i Narci, bračni par iz Rumunjske, dragi ljudi s kojima me spojila Olica. Svi zajedno po mene su došli na aerodrom, usred noći, u pola dva ujutro, te me bacili u auto i crta prema kući. Uz čašicu-dvije crnog vina, te uz gutljaj-dva domaće žestice, s Anom i Narcijem probio sam led upoznavanja i odmah se sprijateljili.

56184342_2024063704315576_6220608684796411904_o

Prvih par dana proveo sam u privatnoj sobi koju sam dobio na korištenje, i marljivo radio na logistici o pješačkom pothvatu kroz Novi Zeland što ću u danima započeti u danima što slijede. Da, luda je to ideja, 1500 kilometara duga pješačka avantura što će mi biti završni dio četverogodišnjeg putovanja po svijetu, završni mah, ili kako ja to volim zvati; fotofinish mog životnog putovanja, iako sada mijenjam ulogu koju sam do sada uspješno igrao, i to za 360 stupnjeva ju mijenjam, i autostoperski palac vjesim o zid te uskačem u cipele, mekane i izdržljive, odnosno stopiranje zamjenjujem novom ljubavlju – hodanjem.

Samo hodanje ne brine me toliko puno koliko nabavka profesionalne trekerske odjeće, obuće, kamperske opreme, i ono najvažnije gdje nabaviti, ili uraditi, kolica koja ću vući iza sebe. Na kraju krajeva puno novčića morat ću izdvojiti za nabavku svega što mi treba da ostvarim taj pothvat, pothvat koji i nije tako jeftin, već poprilično skup, zapravo bit će to najskuplji dio cijelog dugogodišnjeg putovanja.

Još tamo negdje prije godinu dana, kada sam s Lucy stopirao po zabitima Laosa ta ideja došla mi je na um, ali tada me ubrzo pustila, sakrila se u rupu iz koje je i iskočila, i nestala, ali ne zauvijek. Znao sam da će se jednog dana opet pojaviti, jednostavno sam osjećao to, i pojavila mi se opet, prije dva mjeseca kada sam radio na farmi borovnica u Zapadnoj Australiji. Znam da je bio vruć dan, a ja izmučen ko pas, mokar od znoja i frustriran što moram brati te borovnice, a najradije ih ne bi, ali morao ako želim nastaviti putovati. Razmišljao sam tada, jao Tom, kada dođeš na Novi Zeland i tamo ćemo barem mjesec dana morati nešto raditi, ne nekoj sličnoj farmi, da zaradiš neke pare, da imaš za povratnu kartu, i da se vratiš kući barem s nekim parama u džepu, kao pravi mačor koji zna što radi, a ne kao siromašni izgubljeni momak kojeg svijet nije volio.

I onda mi se dogodilo prosvjetljenje, može da je bilo zbog sunca i vrućine, ali drago mi je da se pojavilo. Ideja o pješačenju kroz Novi Zeland isplivala je iz dubine tamnog zaboravljenog bunara, probila na površinu zemljanu površinu i pogodila me direkt u glavu. Pa čekaj malo Tom, možeš ti hodati kroz Novi Zeland i istovremeno uživati, i ne raditi za nikoga, već raditi samo za sebe, i to tako da pronađeš sponzore i pokriješ si ‘putne troškove’ pješačenja. Znači, moraš pronaći sponzore koji bi bili voljni za međusobnu suradnju, izaći ti u susret novčano, a ti ćeš ih za uzvrat reklamirati putem medija, preko društvenih mreža, preko buduće knjige, itd.

Nije mi trebalo dugo da se bacim u akciju, u istraživanje o mogućnostima, i tako, dan po dan bio sam sve bliže realizaciji ideje, poslao na desetine mailova, ma što na desetine, na stotine mailova, listao po netu o potencijalnim firmama, agencijama, kafićima, dućanima, nacionalnim parkovima. Ako ste ikada tražili sponzore onda znate da je to kao da hvatate ribu s onom mrežicom na štapu, a mrežica je poderana, bez dna, i nema šanse da se riba ulovi. Ali, moja mrežica nije bila bez dna, već je bila dosta čvrsta, stabilna, zapletena, i nekako uspio sam upecati par sponzora koji su mi izašli u susret. Deal je bio sklopljen preko noći, a pare sjele na račun, i nabavka opreme mogla je započeti.

56611684_2023980860990527_1749739289496780800_o

Deset dana bio sam u Christchurchu, u gradu od kojeg nisam vidio ama baš ništa, ono ništa ništa, ali zato obavio sam sve što sam trebao, nabavio sve što mi je falilo, kolica nisam kupio u dućanu, gotova i spremna za prodaju, već sam pronašao lika koji se bavi aluminijem, i napravio kolica po mjeri. Iz aluminija je napravio kostur, te na njega stavio dva velika rabljena kotača od bicikla, i veliku plastičnu kutiju posred u koju ću staviti svu prtljagu što imam. Sretan i ponosan što sam obavio ono što sam i trebao, što imam sve što mi treba za pješačenje, zatvorio sam vrata jednog problema, ali otvorio vrata drugog, onog većeg, najvećeg – kako prepješačiti Novi Zeland??

U životu nikada nisam pješačio na duge rute, radio na stotinu kilometara neprekidno, o tisuću da napominjem, zadnje što sam nešto slično napravio bio je dvotjedni treking po Himalaji prije tri godine, i s razlogom um je polako počeo raditi, postavljati si pitanja, sam sebe pitati i sam sebi odgovarati. Um je ludio, glava isto tako, ali srce i duša ne, nešto duboko u meni osjećalo da ja to mogu, bez obzira na sve da se mogu suočiti sa svakom preprekom kroz koju staza mog života mora proći, krivudava i nepredvidljiva, kao zmija što puže po pijesku voli itekako mijenjati putanju svoje kretnje, sa svakim novim pomakom stavljati mi novi izazov, novu strminu preko koje moram proći, zadati mi nove izazove koje moram nekako savladati, te voditi me u prekrasne doline i jezera kao nagrada za one sve prepreke što sam uspješno savladao.

56451964_2022493434472603_2473593952075251712_o.jpg

 

Jedanaestog dana ujutro, za vrijeme zore kada je sunce počelo pokazivati svoje oštre zube, razmontirao sam kolica na pola, izvadio aluminijske ručke s njih, i sve zajedno stavio u Narcijev džip, i pravac prema autobusnoj. Čekao sam vozača autobusa da se pojavi, čekao pola sata, i strepio hoće li mi dopustiti da uzmem kolica sa sobom, hoće li uopće stati u bunker autobusa, u prtljažnik, ili ću već na samom startu posrnuti. Vozač se pojavio tek par minuta prije polaska, pogledao me, odmjerio mi kolica, momentalna tišina nastala, sve je utihnulo i vrijeme je stalo, kao da je cijeli svijet čekao što će vozač izjaviti, što će biti njegovog odgovor. Nakon pola dana tišine, lik veli: – Hmmmm, može, ali ako će stati u prtljažnik. Otvaramo prtljažnik zajedno, dižemo kolica i točno na mjeru, ono točno na centimetar kolica sjedaju u prtljažnik. Sreća u meni neopisiva. Odlično Tom, odlično, ovo je obećavajući početak.
Vozač je upalio motor autobusa, a ja kao i tridesetak ostalih putnika razvalio se u sjedalo, i oko 7 ujutro, par minuta nakon planiranog, krećemo prema jugu zemlje, prema Invercargillu, najjužnijem gradu otoka iz kojeg ću započeti svoju pješačku avanturu.

Novi ZelandFoto: Novi Zeland 1 / 9

  • Plavakrava:

    Kakve veze imaju katolici sa Englezima ??? Englezi su protestanti ,bitno da ova budala spomene katolike u negativnom smislu i srbe u pozitivnom ,valjda drugacije ne bi ni dobio clanak u ovim novinama

  • Avatar Sandra Sabljak Gojani
    Sandra Sabljak Gojani:

    Ma bravo, svaka čast. Nema ne mogu!