Blogosfera Putovanje u Međuzemlje

Filipini – na dlanu siromašne obitelji

Kuha se na otvorenom, na vatri ograđenoj triju ciglama, ispod stare drvene nadstrešnice koja je zaštićena krovom od palminog lišća.
Objava 27. travnja 2019. 0 komentara 430 prikaza
filipini
filipini
filipini

Ko izmučen žedan pas što vapi za vodom i traži zaklon od sunca hodamo plažom i hvatamo sjenke hlada. Vruće je za popizditi. Temperatura se ne spušta ispod 35 stupnjeva a vlaga varira od 70 do 90 posto. Znoj izlazi iz kože kao kapljice na boci mrzle pive kad ju staviš na sunce. Udaračka je to klima na Filipinima. Mislio sam da sam već pravi mačor; otporan na sunce, vlagu, pa čak i vatru, ali vidim da još uvijek nisam spreman da se fiziološki preobratim u Azijata. Niti blizu.

– Pozdrav. Uh, koja vrućina. Zar vam nije vruće? – mokar sav od znoja spuštam teret s leđa. Naslonio sam ga na recepciju u koju smo ušli – Nego, jel možemo tamo negdje na plaži kampirati?
– Evo samo malo pričekajte da pozovem šefa – mlada recepcionarka rezerviranog osmjeha nije nešto sigurna u sebe. Očekivao sam puno više od nje. Neku toplinu, radost, lepršavost, pomalo zabrinutost što mi je teško. Možda sam očekivao njezino sažaljenje nad mnom što bi mi sada itekako dobro došlo. Očekivao sam praviše.
– Dobar dan. Kako vam mogu pomoći? – ispred lica pojavila mi se druga žena.
– Pa evo, željeli bi kampirati tamo na plaži. Uz more. Da li je to moguće?
– Da, moguće je. Ali 500 PHP (oko 10 dolara) se naplaćuje šator.
– Ohh. Ali imamo svoj šator. Ne trebamo vaš. Imamo svu kampersku opremu.
– Da, da, ali naplaćuje se kampiranje, a ne šator.
– Pa zašto? Zašto tamo daleko gdje nema nikoga ne možemo kampirati?
– Ovo je resort! Plaža je u vlasništvu resorta!

Resort. Da, to je ta riječ. Riječ privatizacije. Riječ koja je nastala od tajkuna koji se kao metastaze šire ovom planetom, i kradu još to malo nedodirljive ljepote da bi na istoj izgradili hotele, resorte, i dvorce. Pizdarija je sve to.

– Što??? Deset dolara da bi samo kampirali?? I to u svom šatoru?? Pa za te pare možemo biti u klimatiziranoj sobi s bračnim krevetom! – tlak mi je u sekundi skočio do neba.
– Gledaj, ako želiš ovdje kampirati, moraš platiti! – lik u trećoj dobi života pojavljuje se niotkuda, i stane na njihovu stranu. Podržava ih. Obrva mi se sama uzdignula a čeljust počela podrhtavati i zadržavati riječi koje bih najrađe, ko iz puške, ispalio na njih.
Sve što sam napravio bio je podli ponosan smijeh. Glasan smijeh. Okrećem se prema Lucy, rastreseno, srdito. – Idemo Lucy. Idemo odavde!

Po glavi mi se okreću ružni pridjevi koje sam zadržao u glavi. Razmišljam da li sam ih trebao izgovoriti, ili zadržati u sebi kao što i jesam. Shvaćam da smo u banani. Iako je vruće kao u paklu, već je 4 poslijepodne i samo nas još dva sata dijeli od tame. Nema ovdje ničeg zanimljivog osim tog resorta. Što sad? Kamo sama? Lucy sjeda na pod da odmori, a ja nastavljam tražiti rješenje, izlaz iz ove situacije. Gazim nogama odlučno. Siguran sam u sebe. Ma mora nešto biti ovdje. Nisam se vratio nazad na glavnu cestu već nastavio hodati kroz dvorište resorta. Još jednom u sebi: “Ma mora biti nešto ovdje!” Malen mostić, ne tako daleko od mene upao mi u vidno polje. Pojavio se niotkuda. Kao da je vidio da hodam i tražim izlaz iz resorta. Mora da je mostić izlaz iz posjeda resorta. Nada iz ove teško-je-ovdje-naći-mjesto-za-kampiranje situacije iznenada oživljuje, diže se lagano, penje ljestvicom iščekivanja što će biti sljedeće. Na mostiću klinci. Brdo zaigranih malenih stvorenja drže okupaciju istog. Trče, skaču, skaču po mostu, s mosta u more, plivaju, rone. Izgledaju kao da ne pripadaju ovdje, s ove druge strane mosta, s moje strane, gdje su klinci na odmoru sa svojom obitelji. Već suprotnu. Izgledaju lokalno, siromašno, nose poderanu odjeću, prevelike majice kao nasljeđe od starijeg brata, ili sestre, bez cipela, i japanka. Bosim nogama skaču po šljunku. Tijelo im je puno ožiljaka i masnica od igre koja za njih nikada ne prestaje.


– Mister! Mister! – vikali su glasno. Stao sam pored njih, na mostiću, gledao u njih, promatrao ih, tražio niti sam ne znam što, i čekao nešto da se desi. Sretna su to djeca. Sretni klinci, puni života, puni energije. Izgledaju slobodno.

Život s lokalnom obitelji

Sjedila je na klupici ispod drvene nadstrešnice, i gledala u mom smjeru. Pogled koji mi je tog popodneva uputila bio je daleko više nego samo običan pogled. Začuđeno a opet nekako znatiželjno gledala me par minuta, nije se zadržala samo na licu, već mi pogledom ušla u oči, vidjela puno više nego što se vidi na površini, zavirila puno dublje, ispod površine. Na trenutak kao da me pogledala u samu dušu. Sramežljiv osmjeh razvukao joj se licem i otkrio da joj fale prednji gornji zubi. Uvijek bi ih sakrivala od ljudi, stavljala šaku preko ustiju, kada bi se smijala gledala bi u drugi smjer, sve samo da se ne vidi da joj fale. Ali tada je zaboravila na sve. Izgubila se u predivnom iskrenom osmjehu koji joj je otkrio ono čega se srami. Bio je to trenutak kada mi je poželjela dobrodošlicu, bez i jedne jedine izgovorene riječi rekla je da sam ovdje dobrodošao, kimnula je glavom, i primila me u svoje dvorište.

Žena je na pragu 30-e, a već ima sedmero djece, sedmero malih stvorenja koje je nemoguće kontrolirati, imati na oku, promatrati, trčati za njima, nadzirati ih. To upravo i radi; ne nadzire ih, već se sami brinu za sebe. Sami brinu jedni za druge. Djevojčica, rekao bih već cura, u svojoj 13-oj godini života najstarije je dijete ovdje. Odgovornost koju joj je majka stavila na leđa polako ju čini ženom, vrlo mladom, ali vrlo odgovornom. Kada majka nije u blizini cura ju zamjenjuje. Kuha, pere, čisti, priprema hranu za cijelu porodicu. Većinom, i to dobrom većinom (u 90% slučajeva) jedu čistu rižu, bez ičega kao prilog, ili dodatak glavnom jelu. Tu i tamo uleti neka riba što kupe na cesti, ili rak što klinci rukama uhvate u moru. Ne biste vjerovali koliko su klinci uigrani u hvatanju rakova. Sedam klinca – četrnaest šaci je to. Postoji velika šansa samo da jedna šaka nešto uhvati, a kamoli četrnaest izvježbanih malenih nepredvidljivih istih.

Majka

Kuha se na otvorenom, na vatri ograđenoj triju ciglama, ispod stare drvene nadstrešnice koja je zaštićena krovom od palminog lišća. Kada dođe trenutak da se počinje kuhati, cijela se obitelj momentano uskladi i ujedini. Za drva za ognjev koriste se stare otpale palmine grane po koje se odlazi u obližnju šumu, što je posao klinaca. Uigrani su oni i za to, istrenirani, izdresirani, brzi, efikasni i besprijekorni.

Samo je par minuta dovoljno da iz šume dovuku pune ruke otpalih palminih grana koje odmah stavljaju između triju cigla. Paljenje vatre isto je njihova zadaća što rade puno bolje od mene. Ti mali čovječuljci, između 8 -11 godina starosti, ili mladosti, stvore vatru ispod 30 sekundi. Ma čudo. Prvo stave polomljene palmine grane, slože ih tako da izgledaju kao tipi (indijanski šator) te ispod njih uguraju osuđene dlačice od unutrašnjeg dijela kokosove ljuske, te sve zajedno zapale. Firebone!!!

Vatra bukne u par sekundi. Zatim na tri cigle 13-o godišnja cura stavi lonac riže, ponekad, kada su i rakovi u igri stavi i njih, i to žive, živi plivaju u vreloj vodi, i kuhanje može početi. Ovako iz pozadine sve što vidim je velika složnost, podržavanje, predivna energija koja ih ujedinjuje, i čini kao jednina. Kakav tim i koja uigranost. Sve ide samo od sebe.

Gol do pasa i mokar od znoja, ispod užarenog sunca stoji lik, podbočen na kokosovo drvo. Nije se sakrio od užarenog sunca što dere kožu, već nedodirljivo stoji ko stijena. Boja kože mu je tamna, puno tamnija nego što sam do sada viđao na Filipinima. Tijelo mu je atletske građe, snažno, žilavo. Izgleda eksplozivno. Oči su mu izgubljene u zamišljenom pogledu, u utopiji misli što lutaju nekontrolirano, obavijene mutnim zaštitničkim slojem kojega je teško pogledom probiti.

Otac, muž i glava obitelji je to. Uvijek odsutan, a opet prisutan. Pojavljuje se samo kada je stvarno potrebno. Po cijele dane provodi na obali, nogama do koljena umočen u more, i željeznom šipkom vadi veliko kamenje koje kasnije stavlja na kamion. To mu je posao. Težak i ubitačan, ali taman dovoljan da kolko-tolko prehrani ženu i 7 klinaca. Vrlo mu često i žena daje svoju ruku ponoći zbog čega je i odsutna od obitelji svo to vrijeme.

Otac je nedodirljiv i teško mu se priđe. Kad završi s poslom i dođe na dvorište, uvijek stoji negdje sa strane i ponosno se drži. Čak i mi kao gosti ne možemo mu prići. Tretiraju ga kao kralja kojemu sve mora biti servirano ispred face, spremno na stolu. To je ujedno i jedino mjesto, i vrijeme, kada sjedi među njima, inače, svo ostalo vrijeme kao da ne postoji. Za vrijeme ručka i djeca utihnu i mirnija su nego inače. Boje ga se. Strahopoštovanje je prisutno totalno.

Promatrao sam ga sve te dane, kako dolazi i kako odlazi, i nismo progovorili niti riječ, nismo čak razmijenili niti jedan jedini pogled. Promatrali smo se samo onda kada drugi nije gledao. Nisam ga niti poslikao da mi barem ostane kao uspomena, već mi je kao slika koja polako gubi sjaj lagano počeo nestajati iz misli. Uskoro ga se neću više niti sjećati, sve što će o njemu ostati je ovaj upisani redak ovdje, o jednom čovjeku, tamo negdje na malenom otoku, negdje na Filipinima.

Šatore smo podigli između velikih palmi, ispod velikih raširenih grana koje su nas štitile od vrelog sunca, i držale šatore u hladu, na rubu zelene površine, par metara od mora. Svake večeri bi sjeli na malen kameni zid što nas je odvajao od mora, gledali u daljinu, daleko prema pučini, i promatrali crveno zalazeće sunce kako nestaje u horizontu. Vrlo često nestale bi i misli, ostao bi samo zvuk valova, u naletima bi dolazio do nas, polako i smirujuće.

Bili smo veliki sretnici što je tih dana, ili noći, bilo vrijeme punog mjeseca. U osam navečer već bi se pojavio, digao visoko, zamijenio sunce, i osvijetlio cijeli otok. Površina mora izgledala je kao tekuće srebro što se neprestano sinkronizirano miče. Zamišljao sam kako plutam, tamo negdje daleko, såm samcat, samo more i ja, i mjesec, i osvijetljen lunarnim svijetlom tonem u srebrno more. Bile su to predivne misli.

Često su nam u posjetu dolazili klinci, došuljali bi se iz svoje ne tako udaljene drvene nadstrešnice koja im zamjenjuje kuću, krov od palminog lišća spašava ih od vremenskih uvjeta, čuva glavu od monsunske kiše. Nadstrešnica je bez zidova, neograđena, širom otvorena sa svih strana, bez kreveta, ili ičeg sličnog gdje mogu preko noći spavati, već to obavljaju na biljarskom stolu, na dva njih, koji se nalaze na sredini nadstrešnice, i koji im zamjenjuju krevet.

Da, nije to bajan život. Vrlo često posjetili bi nas nakon što se smračilo, a opet zbog punog mjeseca razdanilo, i provodili vrijeme s nama. Jedne noći otišli su u obližnju šumicu, počupali par palminih grana, i pored naših šatora složili svoju malenu kućicu. Više je vukla na prirodan razgranati šator. Željeli su biti pokraj stranaca, pokraj nas, da osjete nešto drugo, nešto novo, nešto što prije nikada nisu osjetili. Nakon pola sata druženja neki su se vratili na svoj biljarski stol, dok je par njih ostalo s nama i prespavalo u svom palminom šatoru.

Vrlo često razmišljali smo kako da im pomognemo, što točno trebamo učiniti da im barem donekle olakšamo ovo, na prvi pogled teško djetinjstvo. Ali tjedan dana boraveći s njima, okruženi tom istom djecom koja su nam na početku izgledala tako siromašno, milo, i jadno, shvatili smo da su ta ista djeca puno sretnija, slobodnija i bogatija nego što iz percepcije zapadnjačkog uma na prvi pogled izgledaju.

Samo malo, samo malo da se stvari pogledaju dublje, iz nekog drugog kuta, pomaknu zastori predrasuda i dopuste da sunčeva svjetlost uđe u sobu, rasvijetli tamu što godinama stoji tamo, između četiri zida koje smo cijeli život gradili, polako ih dizali, bili ponosni koliko su čvrsti, nedodirljivi, zaštitnički, i sruši ih, sruši do samog temelja, otvori prostor i dopusti novoj svjetlosti da uđe unutra, novim mislima, novoj percepciji gledanja na život, i konačno vidi ljepotu, pravu ljepotu, ljepota koja je PRISUTNA U SVEMU.

filipiniFoto: filipini 1 / 7

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.