Blogosfera Putovanje u Međuzemlje

Indonezija - ekspedicija na vulkan

Objava 03. veljače 2019. 0 komentara 457 prikaza
Indonezija
Indonezija
Indonezija

Bilo je podne i bilo je vruće. Sjedio sam uz prozor sporog vlaka i buljio u beskrajna rižina polja koja pokrivaju veći dio otoka Jave. Pičio sam prema Baliju gdje se moram sastati s Lucy koja tamo dolazi iz Novog Zelanda. Uzeo sam vlak zato jer me vrijeme lagano pritiskalo i činilo me nervoznim što mi viza vrijedi svega još tri tjedna. Birokracija oko nove putovnice koju sam zatražio u Jakarti doslovce me ubila i pojela mi tjedan dana života. Ali nema veze što sam uzeo vlak, ionako ću se u Jakartu vratiti autostopom, i tako žu kompenzirati ovo putovanje vlakom. Ali, pustimo sada to sve na miru i vratimo se mi u sadašnjost, vratimo se mi u središnji dio otoka Jave gdje sam stao, uzeo ‘break’ i popeo se na Merbabu, prekrasan vulkan, prvi u svome životu.

 

Yogyakarta

Već se drugu noć nalazim na kauču 17-o godišnjeg klinca koji me ugostio u obiteljskoj kući, u selu, par kilometara udaljenom od Jakarte. Wahyu je klinac samo na papiru, u glavi je itekako zreo, čak i prezreo za svoje tinejdžerske godine. Engleski mu ide ko’ iz puške ispaljen a komunikacija sa strancima leži mu ko’ budali šamar. Nije sramežljiv kao pola jugoistočne Azije, već uletava u razgovor i baca neke svoje fore. Ponekad su veoma zaostale i kasne 15-ak godina za vremenom, ali trudi se mali. Klinjo, dobar si, samo tako nastavi i u 25-oj bit’ ćeš pravi mačor.

Želio sam se popeti na oba vulkana ovdje, ali mogu se popeti samo na Merbabu zato što je Merapi u zadnje vrijeme malo poludio, poživčanio te mu je počela para izlaziti iz glave. Prije mjesec dana je eruptirao i trenutno je zatvoren za penjače. Wahyu mi je još jučer dao broj od Martine, Talijanke koja je ovdje na razmjeni studenata i koja mi se želi pridružiti. Razmišljam da li da joj pošaljem poruku pa da odemo zajedno, ili da se na vulkan popnem såm i napravim to sa stilom. Penjanje na svoj prvi vulkan u životu i to såm ko duh….pa to mora zvučati posebno. Za tu drugu opciju odlučio bih se prije dvije-tri godine kada sam bio na samom početku puta gdje me ego šibao na sve strane. Mislim da se svi putnici ‘na bulje staze’ suočavaju s tim ‘problemom’, s činjenicom gdje bi svima oko sebe željeli dokazati kako rade nešto o čemu drugi mogu samo sanjati. Ta samoekscentrična faza dokazivanja lagano mi je počela nestajati, napuštati me tamo negdje nakon petomjesečnog klošarenja po Indiji gdje sam dnevno trošio samo tri dolara, samo zato da bih såm sebi dokazao kako da je putovanje bez novaca moguće i gdje sam si testirao limit izdržljivosti. Ma, totalno budala sam bio tada. Danas sam ipak zreliji, samouvjereniji, i odluke donosim na temelju onoga što u dubini sebe osjećam. Trudim se što više slušati srce i intuiciju a što manje se oslanjati na mrežastu logistiku uma koja nas ponekad može dovesti do samog ludila.
Tako da sam otipkao broj koji mi je Wahyu dao i poslao poruku Martini da mi se slobodno pridruži. Wahyu se nikada nije popeo na Merbabu tako da je i on uklizio među nas i u naš ‘planinarski tim’ pozvao još jednu curu, Karolinu iz Poljske. Gledaj ti tog klinca, pa kako zna on sve te strance? Rekao sam vam da je mali zmaj.

 

Vulkanska posla

Na starom ofucanom i podrapanom motoru dolazimo ispred fakulteta gdje se moramo naći s Europljankama.
Silazimo s motora, bacamo skener i umjesto dvije zgodne cure pokraj zaštitarske kućice stoji lik s razvaljenim smiješkom na licu.
- Hej - zavikne on i maše kao da se cijeli život poznamo.
- Hej - odvratim.
- Pa di ste? Čekam vas već 20 minuta.
- Koji pak’ si ti sad? 
- Evo da se konačno i službeno upoznamo. Martin! - i pruži mi ruku.
- Tom, drago mi je.
- Baš mi je drago da si mi jučer poslao poruku. Već sam par mjeseci ovdje i još se nisam popeo na Merbabu.
- Tko?? Ja??
- Pa da, ti!”
- Čekaj…pa ti si…..aaaaaaa!! Ti si Martin, a ne Martina. Aaaaa, sad mi je sve jasno! Nego Wahyu mi je rekao da je to broj u Martine iz Italije.
- Ha? Talijanke? i svi se razvaljuju od smijeha.

Pa jebem ti Wahyu, a jesi me zajebao. Umjesto neke seksi Talijanke na planinu sam pozvao ofucanog lika iz Slovačke. As ti gospe. Wahyu, dođi ovamo da te ispljuskam. Uskoro se na motoru ispred nas zaustavlja Poljakinja Karolina, i ekipa za očevid u punom je sastavu. Odmah sam preuzeo ‘kormilo’ rentanog Karolininog skutera, ona je sjela iza mene a Martin na zadnje sjedalo Wahyuovog podrapanca od motora. Hahaha, smijem mu se na glas, okrećem ručicu gasa, i samo po gasu. Brmmm brmmm brmmm, jedan, dva, tri…i dva sata kasnije evo nas u podnožju Merbabua. Zbog strke, zbrke i žurbe koju sam imao zadnjih par dana nisam stigao provjeriti i proguglati ama baš ništa u vezi ovog vulkana. Ali ono, ama baš ništa. Sve što sam znao bilo je da se negdje u središnjem dijelu Jave nalaze dva izazovna vulkana, i to je bilo to.

 

“Dečec, tam lijevo ti je put prema gore…”

 

Motore sakrivamo u zadnjem selu ispod vulkana, u neku raspadajuću garažu ispred koje čopor lokalaca kamatare s naplatama za parking. Dali smo im dolar po motoru i svi sretni i zadovoljni.

- Uhhhh, osam sati penjanja. Ma, moći ćemo mi to - ohrabruje se Martin i prešiša me.
- Što?? Osam sati?? Pa koliko je visoki vulkan??
- 3145 metara.
- Što??? 
- Pa zar nisi znao? Pa ti si organizator ove ‘ekspedicije’.
- Znao sam da je visok, ali ne toliko visok.

Početak ko’ početak težak je za popizdit. Blaga vulkanska dolina samo u kilometar hoda pretvara se u strmu uzbrdicu te ma svakim novim korakom sve više bode u rebra. Srce kuca ko blesavo a pluća mi lagano izlaze na grlo. Osjećam patnju svake stanice u tijelu koje se bore za kisik i cvile mi na uho: Tom, diši jače….daj nam tog kisika”.
Dišem ja i dišem, otvaram usta ko’ nilski konj, ali uzalud. Sve opet po starom. Opet stajem, uzimam malo odmora i smirujem si tijelo. “Uhhh, vulkane…pa jebem li ti da ti jebem…tako ćemo znači??” Gledam iza sebe ekipu i vidim da i njih vulkan lagano šamara.
Uzbrdica je stvarno luda ali činjenica da pošteno nisam planinario godinu dana još je luđa. Pošto sam organizator ovog ‘tura’, bilo bi stvarno glupo da sam zadnji u koloni, a pogotovo da me ova Poljakinja koja teži o-ho-ho prestigne i hoda mi pred nosom. Polako se smirujem, bacam koncentraciju na disanje i pokušavam biti svjestan svakog novog koraka. Korak po korak, metar po metar, minuta po minutu, i evo…iz drugog sastava, onako iz klupske rezerve, i to već u prvom poluvremenu ulazim u igru. Početnička muka lagano nestaje a umom mi se razlijeva bistrina shvaćanja gdje se nalazim. Opa Tom, pa ti se penješ na svoj prvi vulkan u životu!!

Vulkanska podloga poprilično je drugačija nego planinska. Zbog kameno-pepeljaste strukture staza vulkana zatrpana je debelim slojem pepela koji mi besprestance ulazi u oči i pluća. Stavio sam si ja maramu preko nosa i ustiju, ali uzalud…i dalje osjećam okus pepela pod jezikom. Gledam u pod i primjećujem da nema velike razlike između mojih čizma i podloge po kojoj gazim. Ono, pepeo pljušti na sve strane, probija se i ulazi u sve rupe i pore na tijelu. A jebiga, to je valjda normalno, ipak se penjem na vulkan. Vulkanska su to posla.

Užareno planinsko sunce već je odavno izgubilo na snazi a mi lagano ulazimo u ‘golden hour’, zlatni sat, zadnji sat sunčeve svjetlosti kada se nebom razlijeva zlatno-žuto-narančasto-crvena boja. Ubrzavamo tempo penjanja i brzinom žičare šibamo prema prvom brdu koji nam stoji na putu. “Ajde ljudi, hop-hop. Imamo još oko pola sata do zalaska sunca!” vičem ekipi iza sebe. Ljudska psiha totalno je misteriozna, luda i neshvatljiva. Kada nas netko ili nešto goni, kada nešto moramo napraviti ili završiti u zadanom roku, kada se pritisak osjeća u zraku, nehotice i bez neke poteškoće to i učinimo.

U tropskim krajevima sunce silazi dvostruko brže nego kod nas u Europi. Činjenica je to na koju sam već odavno naviknut, ali ponekad me još uvijek iznenadi i nađem se usred ničega, u mraku. Nešto više od pola sata dolazimo na vrh prve litice, stojimo na samom rubu…i evo ti prizora. Sva ta užareno narančasta kričava, a opet blaga boja pleše iza Merapija, trenutno aktivnog vulkana koji je prije par tjedana zatvorio svoja vrata za penjače. Gledam ga i gledam, i čujem kako mi mrmlja: “Jaaaa saaaam Meeeraaapiiii. Aaaaktivniiii saaaaam i oooopaaaasaaaaaa. Neeemožeeeeš seeee poooopetiiii na meeeeneeee, moooožeeeeeš meeee samoooo gleeeedaaaaatiiiii!!!”.
Slušaj ti, vulkanče…oprostit ću ti samo zato što si predivan. Stvarno si predivan, pogotovo sada za vrijeme zalaska sunca. Inače, da si ružan, prljav i gadan, već odavno bih te otpisao.

Boje na nebu u tren-dva pretvorile su se u mrak iz kojeg su isplivale bezbrojne zvijezde. Nije baš pametno da po ovome mraku nastavimo s penjanjem. Imamo mi čeone lampe što je čisto dosta da nam osvjetljava put, ali čemu žurba kada ionako nećemo danas stići do vrha koji je još uvijek daleko iznad nas, i osvojiti ga danas trenutno zvuči kao znanstvena fantastika, ko’ Blade Runner “Okej, to je to od današnjeg planinarenja.” U dolini ispod litice pronalazimo veliku ravnu livadu, ono savršenu za kamping, ali hladan vjetar udara duž cijele livade noseći oštar planinski zrak koji nas tjera na momentalnu akciju. Čupam iz ruksaka malički ‘one-man-tent’ šator i u tren-dva ga osposobim, a Poljakinja vadi svoj šator za dvije osobe i totalno izgubljena kruži oko njega.

Hmmm, gledam tko će kome uskočiti u šator, tko je najmanji da uskoči u moj. Gledam Martina, odmjeravam njegovih 170-180 centimetara visine i nema šanse na mi taj lik uđe u šator. Lik, otpisan si samo tako. Gledam Poljakinju i odmjeravam njezinih 70-80 kg i nema šanse da mi ta masa uđe u šator. Na kraju bacim pogled na malenog sićušnog Wahyua i njegovih metar i žilet visine bez problema mogu pogurnuti u svoj one-man-tent. Ma smjestit ću ga u dodatni pretinac na desnoj strani šatora koji služi za mobitel i dokumente. “Ajde Wahyu, ti ćeš spavati u mom šatoru, a Martin i Karolina zajedno u njezinom.” Pospremio sam sve stvari u šator i sada na red dolazi večera.
Vadim hranu koju sam kupio još u podnožju vulkana, sjedam kraj šatora, gledam u beskrajne zvijezde na nebu i ko gospodin na indonezijskom vulkanu uživam u večeri. Nije li ovo predivno Tom?? Bome jest, dobro si si to ovo podesio.
Wahyu sa sobom na vulkan nije ponio ništa. Klinac si nije uzeo čak niti hranu, vodu, a kamoli vreću za spavanje, a o šatoru da ne govorim. Sve što ima je odjeća koju nosi, neku podrapanu papirnatu dekicu, kapicu na glavi i cipele na nogama. Ok, Wahyu, sad vidim da si još uvijek balavac. Maznem večeru, skinem cipele te se totalno obučen i prljav uvučem u vreću za spavanje i zatvorim ziper na vratima šatora. 

Sunset

U 3:30 kričavi Karolinin glas budi pola doline: “Buuuuuđenjeeee!!!!”
Koji Bog je sad tebi, jučer nisi postojala, a sad preuzimaš inicijativa ove ‘ekspedicije’. Trznem Wahyua laktom po rebrima i na jedan-dva već smo bili na startu, u sprinterskoj poziciji, spremni osvojiti vrh vulkana. Mrak nam itekako sužava vidno polje i otežava penjanje, i jedino što svjetluca po brdu je moja čeona lampa kojom osvjetljavam put. Staza se iznenadna pretvara u živu strminu, baš kao u podnožju vulkana. Trudim se iz petne žile vidjeti što je ispred nas i koliko je ova strmina velika, ali sve što vidim je vulkanska prašina koju mi vjetar nosi u oči.

Crna hladna noć polako se pretvara u svježu zoru, odnosno hladnoća ulazi u svoju završnu fazu, i to onu najintenzivniju – zubatu. Baš kao i za vrijeme sunseta nebom se polako razlijeva narančasto užareno žuta boja. Ubrzo dolazimo do nove litice, savršene pozicije za sunrise. «To je to ljudi, ovdje možemo čekati sunrise», velim ekipi te sjedamo na pod i čekamo da Mr. Sun konačno pokaže tu svoju žutu facu. Zadnje minute prije izlaska sunca definitivno su najhladnije, pogotovo ovdje na planini, iznad 3000 metara nadmorske visine. Karolina umire od hladnoći i čupa vreću za spavanje iz ruksaka, uvlači se u nju i jedino što joj se vidi je namrgođeno buci-buci lice i žuta kosa. Martin glumi frajera i pravi se da mu nije hladno, iako mu se tijelo trese kao da ima epileptički napad. Wahyu se sakriva iza grmlja i hvata krivine. A ja? Ja hodam gore-dole, zagrijavam tijelo, i čekam to sunce kao nikada u životu. Ajde sunce, pojavi se konačno iza te planine i daj nam te svoje topline.

Sunrise

“Ajde da to više završimo”, prolazim pored Martina i krećem prema vrhu vulkana. Koliko je samo lakše kada ti sunce osvjetljava put i grije tijelo. Ma čista milina, mogao bih tako sada hodati zauvijek.

Na vrh dolazimo negdje oko 7 ujutro, baš kada je sunce počelo ozbiljno prijetiti. Ali neka, neka ga sada grije dok može, ionako smo se već napatili hladnoće. Pogledam se u Martinove lenonice i vidim da mi je lice prekriveno vulkanskom prašinom. Tu će i ostati sve dok se ne vratimo u podnožje vulkana. Ali niti to nema veze, neka se vidi da na vrh nisam došao helikopterom, nego dopuzao po koljenima. Bacam ruksak na pod, sjedam na travu, iz boce ispijam zadnje kapljice vode, i gledam i divim se 20 kilometara udaljenom Merapiju, nesuđenom vulkanu koji se s ovog vrha spektakularno vidi. Tom, nije bilo lako ali sve one promrzle muke i trud definitivno su vrijedne ovog pogleda. Tom, to je to! Sada samo uživaj i divi se dok možeš. Zaslužio si.

IndonezijaFoto: Indonezija 1 / 10

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.