Blogosfera Putovanje u Međuzemlje

Iran - zemlja o kojoj nam lažu (2. dio)

Rastanak s Davaone, pijan Aleksandar Veliki i njegova prostitutka, moji zlatni kaučsurferi, odnos između SAD-a i Irana, dolazak u 4000 godina stari grad, Božić u Iranu, žene koje prekrivaju svoja lica, te doček Nove godine na malom otoku u Arapskom moru! Moj nastavak pustolovine po predivnom Iranu!
Objava 10. veljače 2018. 1 komentara 1945 prikaza
iran
iran
Perzepolis! 2500 godina stari grad u svojoj slavnoj prošlosti bio je glavni grad i centar moćnog Perzijskog Carstva!

Perzepolis.
Nekadašnji glavni grad starog Perzijskog Carstva iz doba vladavine Darija I. Velikog. Sagrađen je prije otprilike 2500 godina te je svojim arhitekturom pokazivao moć tadašnje Perzije. Grad je kroz svoju povijest pretrpio mnogo uništenja. Legenda o njegovom prvom uništenju stvarno je zanimljiva! Prvo uništenje tog grada dogodilo se za vrijeme njegove najveće moći. Glavni krivac je Aleksandar Veliki koji je u pijanom stanju i na nagovor grčke prostitutke zapalio cijeli grad! Alkohol i prostitucija, i ode pola grada!

Došao je dan da se Davaone i ja rastanemo. Ona će uskoro sjesti u noćni bus te krenuti za 900 km udaljen Teheran gdje ju sutra čega let za Pariz. Doma će doći točno na Badnju večer. U Parizu će odmah sjesti na vlak te se uputiti u 100 km udaljen gradić, obiteljsku kuću gdje joj roditelji žive. Sretnica jedna. Priča kako će samo par dana biti s njima te se vratiti u Grad ljubavi gdje nastavlja rad na raznim projektima. Bit će opet slobodna tamo negdje za proljetne uskrsne praznike. Tada planira ići u Indiju, te zatim u Nepal. Kako sada stvari stoje, ja bih baš u to vrijeme trebao biti u Nepalu gdje planiram odraditi treking po Himalaji. Tko zna, možda nam se putevi opet spoje. A možda i ne. Na putovanjima se vrlo lako steknu novi prijatelji, ali vrlo se teško zaboravljaju. Kada druženje dođe kraju, na izlazna vrata, polako emocije preuzimaju kontrolu. Emocije tuge i sreće u isto vrijeme. Na svakom rastanku ponove se iste riječi: “Ma srest ćemo se mi još”, mada duboko u nama prisutan je čudan osjećaj, sumnja, koja nam govori da se više nikad nećemo susreti. Tek sam tri mjeseca na putu i već do sada imao sam nekoliko istih situacija, a bome bit će ih i još. Čvrsto sam se zagrlio s Davaone, te se pozdravili i zaželjeli sreću jedan drugome. Zagrljaj koji se okončao naše petodnevno druženje. Ali nadam se ne i prijateljstvo.

Konačno sam dobio pozitivan odgovor preko kaučsurfinga. Esmaeil je prvi momak koji je pozitivno odgovorio na moj request. Pitao je gdje se nalazim te me ubrzo ispred hostela pokupio s autom. Došao je sa svojim najboljim prijateljom Mousom. Ugostili su me u stanu Esmaeilove sestre koja je načula da će joj brat imati gosta te otišla u stan svoje mame. Možete li to zamisliti, samo zato što je čula da dolazi jedan gost iz Hrvatske, cura je napustila i oslobodila svoj stan kako me njezin brat može ugostiti. Eto što je gostoprimstvo u Iranu. Ma ljudi, predivni ste!! Drugi dan njegova mama i sestra pozvali su me na večeru gdje sam ih konačno upoznao. Uz malo njihovog čuđenja i spominjanja nogometa i Čire, te mojih riječi zahvale, proveli smo lijepi, ugodnu, onako pravu obiteljsku večer.

Esmaeil i Mousa nikada nisu bili izvan Irana. Muškarci mogu dobiti iransku putovnicu tek nakon što odsluže vojni rok koji traje 18 mjeseci. Druga, te vrlo popularna opcija da se dobi putovnica je školovane izvan Irana, negdje u inozemstvu. Zato Mousa sanja kako će jednog dana otići u Njemačku gdje će nastaviti školovanje, te se na kraju tamo i zaposliti. Ne znam zašto ali Iranci, kao i svi ostali ljudi izvan Europe, pogotovo imigranti, Njemačku vide kao zlatnu, obećanu zemlju.

Prema njihovim pričama i objašnjavanjima sistema u kojemu žive, shvatio sam da su Iranci jako školovani ljudi. Sve ljude koje sam sreo na cesti i započeo razgovor, imaju ili završeni fakultet, ili ga završavaju, ili su inženjeri. Mladim ljudima školstvo je prvi prioritet u životu pomoću kojeg žele napustiti Iran.

Odnos između Irana i SAD-a!

Zbog hrabrog suprotstavljanja SAD-u, danas ta zemlja ima velike sankcije od strane istih. To je i razlog zašto Iranci i nemaju lijepe riječi kada im spomenete Amerikance. Ukratko, bez nekih političkih okolišanja, nisu dopustili Amerikancima da uđu u njihovu zemlju i kradu im naftu, nego su im se čvrsto suprotstavili i rekli NE. Sankcije koje su ih zadesile su te da imaju jednu od najslabijih novčanih valuta na svijetu (1 kuna = 4250 riala). Isto tako imaju pomalo čudan bankarski sistem (ne primaju niti jednu stranu kreditnu karticu osim kartica od iranskih banaka), tako da se tamo ne može dići nikakav novac s bankomata niti išta plaćati kreditnom karticom. Zbog te činjenice, kada se jednom zakroči u Iran, treba se imati dovoljno novaca u novčaniku. Ima još jedna činjenica a to su auti. Ovdje je gotovo nemoguće vidjeti neki strani uvozni auto na cesti na kojima su većinom auti iranske marke. Ali ovdje postoji jedna mala iznimka a to je francuski Peugeot kojeg ima na svakih 100 metara. Zašto samo Peugeotu dopušteno da se ovdje vozika naokolo, pojima nemam. Unatoč svim tim pomalo čudnim zakonima i činjenicama, imaju nešto za čime cijeli svijet luduje. A to je benzin! Imaju jedan od najjeftiniji benzin na svijetu! Jedna litra benzina ovdje košta samo 1,5 kn za strance, a ako se nabavi nekakva njihova kartica koju pokažete na benzinskoj, onda na kraju jedna litra benzina ispada 0,75 kn! Savršeno. Ajde, barem imaju nešto što drugi nemaju. Kod Esmaeila i Mousea ostao sam tri noći te na samo Badnju večer sjeo u noćni bus i uputio se prema sjeveroistoku zemlje.

 

BOŽIĆ U IRANU!

U jutarnjim satima stigao sam u Yazd, grad koji se nalazi točno u sredini Irana. Zbog nepronalaska kaučsurfera, što mi opet nije išlo na ruku, otišao sam u prvi hostel kojega sam ugledao. Na recepciji sam ugledao klinca koji znatiželjno vrluda naokolo. Koliko sam skužio, klinac ovdje radi i baš on je zadužen za otpraćivanje gosti u sobe. Uzeo je dio prtljage koji sam stavio na pod te počeo hodati prema sobi i vikao: “Follow me”. Ubrzano sam ga pratio, ali iza svakog koraka opet je nestao. Uvijek kada bih ga izgubio s vidokruga, ubrzo bi se vratio i počeo se derati “Mister, mister!! Here!!”, te istovremeno mašući s rukom. Soba u koju me je vodio bila je na kraju hostela. Vrata su bila zaključan te je mali sa svom snagom počeo udarati po njima. Dvije minute kasnije, visoki dečko pognute glave otključava nam vrata. Pognute glave zato što je soba preniska za njega. Danieli (dečko visokog rasta) i njegova cura jedini su gosti u ovoj ogromnoj dorm sobi. Klinac mi je pokazao krevet i otišao. Nakon par razmijenjenih pitanja i rečenica između mene i talijanskog para, shvatili smo da je danas Božić. “Danas nasmiješ biti sam tako da pođi s nama” veli Danieli. “Vodimo te na doručak. Ipak je Božić”.

Od svih mjesta koje sam posjetio u Iranu, Yazd me se nekako najviše dojmio. Grad koji se ovdje već nalazi oko 5000 godina, ujedno je i najstariji grad Irana. Naravno. Zapravo, Yazd je i jedan od najstarijih gradova na svijetu. Osvojio me sa svojom jedinstvenom arhitekturom, uskim ulicama te kućama čiji su zidovi izgrađeni od blata i slame. U starom centru grada koji se nalazi u samom centru, ulice su isprepletane kao u jednom velikom labirintu. Uvijek kada sam zakoračio u taj dio grada, momentalno sam se izgubio. Ali, bio sam sretan. Sretan zato što ću još barem neko vrijeme tražiti izlaz iz tog ogromnog labirinta te istovremeno uživati u samim ulicama, kućama i ljudima. Mislim da sam prvi put u životu bio sretan što sam bio izgubljen.  

 

BANDAR ABBAS

Već sam debelo na jugu zemlje, u jednom od najtoplijih gradova Irana, u Bandar Abbasu. Surfam već drugu noć na kauču kod Omida koji me bez problema ugostio. Mlad dečko toliko je tajanstven da još dan danas ne znam što radi i čime se bavi. Priča kako je za vrijeme ljeta nemoguće živjeti u ovom gradu zato što se temperatura često penje iznad 50 stupnjeva. Trenutno je kraj prosinca i već sada živa na termometru pokazuje +30.

Ovaj južni dio Irana, posebice Bandar Abbas, najpoznatiji je po ženskom običaju odijevanja. Osim u ostatku Irana gdje je obavezno za žene na javnim mjestima hodaju pokrivene kose, osim kose ovdje pokrivaju i lice s prepoznatljivom Burqa maskom, koje je ujedno i najprepoznatljivija ikona Bandar Abbasa. Tom maskom svoja lica pokrivaju sve zauzete žene kako bi izbjegle poglede i pažnju ostalih muškaraca.

 

Nova godina na vratima!

Ispitujem ljude gdje će dočekati Novu, ali na njima se pojavljuju čudan izraz lica. Iranci ne slave Novu godinu u vrijeme kada je mi slavimo. Oni slave svoju iransku Novu tamo negdje na proljeće. Shvatio sam da me u vezi mojih pitanja nitko ne shvaća ozbiljno te krenuo u potragu za turistima. Napravio sam public event na kaučsurfingu gdje sam objasnio da 31. prosinca, na Silvestrovo idem na Hormuz, malen otočić udaljen par kilometara od obale. Ljudi su jako bili zainteresirani za meeting i odlazak na otok, dobio sam par poruka te kroz sat-dva sve je bilo već dogovoreno. S jednom grupom ljudi susreo sam se iste noći u brodskoj luci Bandara Bassa te zajedno sjeli u brodić i krenuli prema otoku. Vozili smo se točno sat vremena te uz predivan zalazak sunca stigli na otok. Tamo smo se susreli s s novom ekipom te svi zajedno krenuli prema plaži. Uskoro se počelo širiti pitanje tko je taj Tom iz Hrvatske, organizator eventa. Kad su shvatili tko sam, počeli su me slaviti i bacati u zrak. Šalim se. Zapalili smo vatru, pojačali glazbu i slavlje je počelo!

Nepredvidljiv je ovaj život. Prošle godine Novu godinu dočekao sam u Hrvatskoj na -10 stupnjeva a sad se nalazim na pješčanoj plaži, na 26 stupnjeva, te stojim bos u moru. Totalna suprotnost nego prošle godine.

Otok je bio toliko čaroban i tajanstven da sam tamo ostao sljedeća tri dana. Eto dragi moji, ima još puno toga o čemu mogu pisati, ali zbog duljine bloga, ovdje ću sada stati i završiti ovu svoju iransku priču. Nova godina je na samom početku, a moja iranska avantura na samome kraju. Avantura u predivnom Iranu.

Moram se vratiti na obalu Bandar Abbasa gdje ću loviti brod za Dubai, moju sljedeću destinaciju. I da, skoro sam zaboravio….sretna vam Nova godina!!!

iranFoto: iran 1 / 25

FACEBOOK: Tomica Kristic - Journey to Middle-earth

 

  • hrman:

    nije ti jasno da je blog za mlade ljude... backpackere, cauchsurfere itd... a ne za tajkune i "gospodu"