Blogosfera Putovanje u Međuzemlje

Australija - kamp kućica ispod punog mjeseca

Iza mene je veliki dan. Zahvalan sam svemu, a posebno tebi svemire što si mi pružio mogućnost da opet budem slobodan kao ptica, kao riba u dubokom oceanu
Objava 02. lipnja 2019. 1 komentara 787 prikaza
Australija
Australija
Australija

Okupan srebrnom svjetlošću punog mjeseca što mi osvjetljava lice, i zvijezde su se sakrile iza njegove svjetlucave prisutnosti, u tihoj mirnoj noći, ležim na hammocku zavezanom između dva stabala, i ljuljam se, lagano, tek toliko da se mičem, i gledam iznad sebe, u igru grane i vjetra što se odvija iznad moje glave. Gledam u to zamišljeno, s nekom mudrošću u oku, niti meni nije jasno od kuda se sad ona pojavila, i puštam misli neka lete, neka se probiju kroz sve ove nemirne grane što se miču kao prsti na šaci, te odlete daleko, visoko u zraku, i nestanu ispod mjesečeve svjetlosti.

Iza mene je veliki dan. Zahvalan sam svemu, a posebno tebi svemire što si mi pružio mogućnost da opet budem slobodan kao ptica, kao riba u dubokom oceanu, i da se krećem baš onako kako ja to želim, polagano, intuitivno, da klizim svijetom kao što sam klizio do sada, neopterećen nimalo sistemom u kojem živim.
Iskra u oku što je željna nove avanture, novih izazova, stvaranje novih priča, upoznavanje novih ljudi, pojavila mi se još prije tjedan dana, i šaputala mi: “Tom, vrijeme je. Vrijeme je da digneš taj palac i otiđeš u tajnovitu unutrašnjost Australije. To sam upravo i učinio.
Pa evo, da krenem nekakvim redom, da krenem iz samog početka, od same zore ovog velikog dana.

.

.

Mjesec dana brali borovnice, posao koji mi se stvarno već popeo preko glave, skoro da sam zamrzio jadne nevine ništa-krive borovnice, a one samo čekaju sunce da se rascvjetaju, da promjene boju kože i primame sva živa bića da ih napadnu i pojedu. U vrijeme kada je priroda tek u fazi buđenja, a ptičice tek počinju s pjevanjem, kada sunce lagano počelo viriti iza udaljenog brda, krenuli smo na put, i započeli jednomjesečnu avanturu gdje ćemo stopirati kroz cijeli kontinent. Kofere, kako ih ja volim nazivati, možda zato što koferi zvuče više sofisticiranije, a nemamo mi kofere, već velike ruksake, dva manja i par vrećica, čime izgledamo više kao imigranti koji prelaze granicu nego punici s koferima, spakirali smo još jučer navečer da ih u rano zoru stavimo na leđa i udarimo po cesti. Međutim, nismo daleko došli, Put nas je odveo tek dvadesetak kilometara južnije od farme, gdje smo pokucali na vrata visokoj vitkoj curi, atletske građe, uspravnog držanja, duge plave kose, imena Susan. Put do njezinih vrata doveo nas je jedan i jedini kaučsurfing, naš najdraži virtualni pomagač. Uvijek je tu kada nam je potreban, ponekad znade zakazati, ali u više slučajeva spašava živu glavu i riješava sve probleme jednog putnika.

DSC00199-1

Ne tako daleko, mislim da je par godina u pitanju, Susan je kupila ovo napušteno imanje, sakriveno u šumi, zaboravljeno od svijeta, te u vrlo kratkom vremenu napravila čudo od posjeda. Gusto nisko grmlje što je nekako glavno rastinje u ovom kraju Australije iščupala je sa svojim dugim rukama, sa srpom ga izrezala, uništila ga totalno, visoka tanka stabala što su sačinjavala rijedak šumarak s motornom pilom je posjekla, izrezala, sravnala sa zemljom; uopće se ne bih čudio da ih je sjekla sa sjekirom, i to s jednom rukom, baš kao onaj usamljeni snažan lumberjack u kariranoj crvenoj košulji što se sakriva po američkim šumama. Snažna je to i samouvjerena cura, iz profila pomalo liči na Wonder Woman, ali polako čitatelju, ne vjeruj baš svemu što ti kažem. U tom sruši-sve-što-viri-iz-zemlje poslu pomogli su joj volonteri iz cijelog svijeta što ih udomljuje preko Workaway-a, najjače volonterske internetske stranice na svijetu. Neki su samo bili u prolazu, baš kao što smo mi, te u par dana nešto bi kratko odradili, tek toliko da se odmore, dok neki su ostali duže, pustili svoje putničke korijene u zemlju, zaboravili kojom svrhom su zapravo došli ovdje, zaboravili da su putnici te da samo putuju, i po mjesec-dva uživjeli se u novu ulogu, u ulogu građevinara, stolara, krovopokrivača, ili oni malo nježnije prirode, u ulogu botaničara, cvjećara, te dizajnera interijera. Puno toga u proteklim mjesecima napravilo se ovdje. Zelene trave u dvorištu nije niti bilo, već samo narančasti pijesak iz kojeg je virilo žilavo nisko rastinje i prekrivalo većinu dvorišta. Zapadna Australija većim djelom prekrivena je narančastim pijeskom što zadaje veliki problem stanovnicima oko uzgoja trave i održavanjem dvorišta savršeno zelenim. Nema kuće pored koje sam u ovih dva mjeseca prošao a da nema instaliran podvodni sistem navodnjavanja trave.

Pod Susanovom dirigentskom palicom, volim vam Susanu tako prikazivati, možda ju dočarate baš kao što sam ju i ja, volonteri su iskopali malene duge kanale uzduž površine dvorišta što se nalazi ispred kuće, te instalirali podzemni sistem za navodnjavanje, što služi za zalijevanje trave. Cijeli sistem navodnjavanja Susan je napravila na malo sofisticiraniji način, podigla ga za stepenicu više te uz malo iskustva, mislim da je mehatronika tu u pitanju, instalirala uređaj preko kojeg može kontrolirati navodnjavanje duž cijelog dvorišta. Uređaj je preko interneta povezala s mobitelom, te preko aplikacije koju ima instaliranu u mobitelu iz bilo kojeg dijela kugle zemaljske može uključiti te isključiti sistem što poprskuje travu vodom. Aplikacija je toliko luda da se preko nje točno može odredi početak ili kraj zalijevanja, ritam, jačina mlaza, te temperatura vode. Vidite ljudi, postoji nešto mnogo više i naprednije u vezi kontroliranja vodenog mlaza nego od običnog pritiska palca na otvor šlaufa, iako, ima nešto u tom palcu. Uvijek sam volio pritisnuti taj šlauf, palcem kontrolirati snagu pritiska vode, davati šlaufu do znanja da sam sada ja gazda, a ne on, i vodi isto tako.

DSC00283-1

Glavna kuća posjeda, velim glavna zato što je ovdje još par malenih šupa i garaža, je jedino što je ostalo u originalnom izdanju, nedirnuto od strane Susan. Prijašnji vlasnici isto su bili entuzijastični, puni samoinicijative, ručno su izradili cigle te zazidali i podigli ovu kuću, stavili ogromne prozore da bi sunčeva svjetlost bez problema ušla u nju, i osvijetlila ju u potpunosti. Ali, Susan ne bi bila Susan da i u kuću ne uplete svoje prste. Ovih dana što slijede, sada krajem australskog ljeta što je kontra nego u nas, ovdje lagano zima kuca na vrata dok kod nas visibabe već u redovima stoje, Susan kreće u novi projekt, i to najveći do sada. Kreće u dogradnju kuće, apgrejdat će je, maknuti cijeli krov te staviti par redova cigli da iz ovog visokog prizemlja napravi jedan poluetažan kat. Naravno čitatelju, i ovdje će čopor volontera biti gonjen od strane Susan, ali tako im i treba, moraš zaraditi za smještaj i hranu a ne da se samo sakrivaš po uglovima i hvataš krivine, te u mjesec dana apgrejdati kuću i prije zime, koja ovdje nije udarna kao kod nas, završiti će s radovima.

Pored kuće dovukla je kontejner, onaj veliki što služi za prijevoz robe trajektom preko oceana, te iz njega napravila spavaću sobu. Te kontejnere viđao sam još u Vijetnamu gdje je vrlo čest slučaj da iz njih naprave coffee shop, i to s malenom dodatnom terasom prepunom cvijeća ispred. Ma nema boljeg ambijenta za popiti vijetnamsku kavu, što je jedna od najboljih kava na svijetu, koja se servira hladna, s ledom u čaši, i ako se potrefi da u pozadini svira jazz glazba, vrlo velika vjerojatnost je da se na jutarnjoj kavi ostane sve do podneva. Pričam iz iskustva zato što nisam to jednom napravio.

DSC00248-1

Drugu stvar što je dovukla pored kuće je stara kamp kućica, koju je renovirala i u nju instalirala struju i vodu. Ta mala pokretna kućica na kotače ima ama baš sve što je običnom smrtniku potrebno. Izvana izgleda maleno, napušteno, zaboravljeno, ali kada se otvore metalna vrata, uđe se u komforno prostranstvo. S lijeve strane, odmah do ulaza je kuhinja sa sudoperom i slavinom što najmanje očekuješ da ćeš ovdje naći, kuhinjski elementi ovješeni su na zidu, frižider je u kutu, i mikrovalna na njemu, dok je desno od vratiju mala kutna garnitura s okruglim stolićem u sredini, savršenim za izležavanje s laptopom u naručju, jedenje, ili pak ispijanje čaja ili kave. Odmah preko kutne, tamo ispod prozora je dvosjed, koji je itekako korisni, iako ne znam točno zašto je ovdje, ali dobro dođe, bolje da ima previše, nego da nešto fali. Totalno desno, tamo već na samoj dubini kućice, rekao bih da je to već posebna prostorija, nalazi se minijaturni bračni krevet, pišem bračni zato što zvuči bolje nego da sam napisao veliki jednoosobni, ljepše slike iskaču vam ispred očiju, koji je prekriveni heklanom dekom, te popunjen desetinama jastuka. Na zidu spavaće ovješen je LCD televizor, radio iznad glave, razne slike na zidovima, a na njima priroda je tematika, čak je i cvijeće u kutu, i to živo a ne umjetno, dvije sobne ambijentalne lampe iznad glave, par polica okačenih o zid, i svijeće na njima da običan ambijent pretvore u onaj romantičan. Razmišljam što je još mogla ugurati u ovu kućicu, ali ništa mi više ne pada na pamet. Sada čitatelju, pošto si pročitao  ove retke morao si shvatiti da jednom običnom čovjeku, nama putnicima što plovimo na duže staze i koji nemamo stalno prebivalište, već ono trenutno, dvodnevno, ili trodnevno, da nam u životu ne treba ništa više nego ova kamp kućica.

DSC00245-1

Susan nam je dala dvije opcije u vezi smještaja: spavati u spavaćoj kontejner-sobi s pravim bračnim krevetom i dovoljno prostora da radiš sklekove u njoj, ili spavati u ovoj fenomenalnoj maloj kamp kućici. Nije potrebno ovdje previše mozganja i pogađanja da shvatiš za koju smo se opciju odlučili. Komfor što smo imali u njoj poremetio nam je planove, i od jedne noći kao što smo na početku planirali da ćemo ovdje ostati, ostali smo tri. Četiri dana, tri noći, kaučsurfanje u kamp kućici, u Australiji…ma di ćeš bolje.

Obaveza prema poslu što kao dizajnerica interijera većinu vremena radi od kuće preko laptopa odvukla ju je na poslovni sastanak u 100 km udaljen grad, te je već istog dana nestala. Slobodna je ona žena, freelancerica, posao kojim se bavi savršeno je uklopila u svoju dnevnu rutinu, može raditi iz bilo kojeg dijela na svijetu, bez panike, bez šefova, ovisna sama o sebi. Radno mjesto joj je krevet spavaće sobe, ili fotelja u dnevnom boravku. Na pitanje gdje je ključ od kuće da zaključam vrata ako ćemo trebati, odgovorila je da nema ključ i da ona nikada ne zaključava kuću. Koja sloboda života prevladava ovdje. Upoznali smo se tek prije nekoliko sati, a ona već s totalnim povjerenjem ostavlja kuću, na čuvanje, dvjema spodobama, nama, bez straha da ćemo joj pola krova odnijeti, već je sjela u auto, i šmugnula prema svom poslu. Curo, što da više velim o tebi?? Ma zakon si.

DSC00279a-1

.

.

Mjesec je bio već pun, zvijezde su se sakrile iza njegove svjetlosti, noć je bila tiha, a ja utonut u mislima ljuljam se na hammocku, zavezanom između dva stabla. Gledam u mjesec, zamišljeno, s mudrošću u oku, misli mi se gube u tihoj noći, ples grana što su se kao prsti u mraku micali nebom već odavno je završio, i vjetar je utihnuo, ostao sam samo ja, sam na ovom svijetu, sam u noći, samo ja i puni mjesec, i svjetlost lunarna.
Sada kada smo se vratili na početak ove priče, i sami ste vidjeli da je iza mene bio veliki dan! Zahvalan sam mu, zahvalan svemiru, tebi svemire, volim te oslonjavati sa TI, tako smo si nekako bliži, frendovi smo, prijatelji, tako mi se ne možeš sakriti, uvijek ćeš biti ovdje, sa mnom, uvijek, a ja ću i dalje gledati u tebe, osjetiti te u tihoj noći punog mjeseca, slušati te, slušati tišinom što stoji između nas, slušati bez ijedne izgovorene riječi, bit ćemo ovdje gdje smo i sada, u vječnom trenutku bivanja.