Blogosfera Putovanje u Međuzemlje

Klaustrofobična plovidba morem u indonezijskom malenom čamčiću

Odjednom shvaćam gdje se nalazim. Nalazim se ni više ni manje nego u pripizdini. Ne, ne, ne….reći ću to ovako….nalazim se u čistoj pripizdini!!
Objava 26. siječnja 2019. 0 komentara 533 prikaza
Indonezija
Indonezija
Indonezija

Pogledavam iza sebe i primjećujem da u prostoriji više nema nikoga. Svi su se izmegoljili i progurali i ostao sam sam samcat. Dolazim na red i evo odmah problema. Sve što trenutno u životu trebam je da mi imigracijski pandur za pultom lupi štambilj u putovnicu, i to na posljednju slobodnu stranicu koja mi je ostala. Jednom kada uđem u Indoneziju mirne duše mogu doći do Jakarte i u hrvatskoj ambasadi koju naganjam već  par mjeseci mogu zatražiti novu putovnicu. Ali ne. Zašto bi išlo glatko kada može ići teško.

- Next!!
Prilazim prema panduru jedan ruksak vukući po podu dok drugi nosim u ruci. Pošto sam zadnja osoba u hali, svi pogledi zalijepljeni su za mene i pozorno prate moj sljedeći potez.
- Halo mister!
- Hello.
I onda lik za pultom počne kao na streljani: - Kamo idete? Zašto ste došli ovdje? Zašto niste koristili avion? Kakvi su vam planovi u Indoneziji? Što uopće radite ovdje?” -Gdje vam je povratna karta kojom potvrđujete da ćete izaći iz Indonezije? Zašto? Zašto? Zašto?

Stvarno? Sada ću ovdje na samom kraju zapeti? Ovdje na malenom otočiću negdje u pripizdini Indonezije? Dok razmišljam što ću ovome znatiželjnom odgovoriti, oko mene počinju se okupljati ostali panduri. Znatiželjnost im isijava iz očiju s kojom me pogađaju direkt u lice, a smiješak im je već dva puta zaokružio glavu.

- Kamo idem?? Evo, idem lagano kopnenim i morskim putem Novom Zelandu. Ne koristim avion i Indonezija je zemlja kroz koju moram proći.
- Koliko dugo putujete? - čudeći se ko glista kiši ispunjenim stranicama u putovnici.
- Tri godine.
- Tri godine???
- Da.
- Što ćete raditi ovdje? Zašto ne putujete avionom??
- Zato što ne koristim avion nego putujem po zemlji!
- Gdje vam je povratka karta s kojom potvrđujete da ćete napustiti Indoneziju??
- Nemam je.
- Kamo točno putujete?
- Sumatra, Java i Bali.
- Nego, vidim da ste iz Hrvatske. Baš sutra nam ovdje dolaze tri Hrvata koja su već dva mjeseca ilegalno u Indoneziji. Jel’ znate možda za njih?
- Ne!
Pogledavam oko sebi i vidim da me i dalje svi prisutni promatraju, misli su mi na momenat odlutale, ali ovaj iza pulta odmah me vraća u sadašnjost.
- Nego, sami ste? Recite mi što imate u ruksaku?
Vidim da situacija postaje malo opuštenija ali još uvijek zategnuta. Da se uhvatim za deblji kraj i izvučem iz ove gnjavaže, ko iz puške izvaljujem: - Ne, nisam sam. U ruksaku švercam svog frenda. Malen je pa mi stane u ruksak.

Cure se odmah trgaju od smijeha, a ovom ‘wanna be’ ozbiljnom muškarcu smiješak konačno ispliva na facu. Uh, to je to. Izvukao sam se. Napetost je totalno nestala. Nakon dva desetljeća buljenja u putovnicu konačno mi lupi štambilj u istu i veli “Here you go, Sir”, i u pratnji znatiželjnih pogleda popraćenih s cerenjem službeno ulazim u Indoneziju. Uhhhh, kakvo je ovo bilo krštenje.

 

Nova zemlja, novi host

 

Prve dana u Indoneziji proveo sam na Adijevom kauču tražeći najbolju opciju kako da brodom otiđem za Sumatru. Bilo je tu par opcija, ali ništa konkretno, ništa što je meni odgovaralo. Želio sam brodom otići direkt na južni dio Sumatre, ali svi putevi vodili su na sjeverni dio otoka što bi mi dodatno produžilo put za navih 1000 km.
Adi je domaćin o kojemu možete samo sanjati. Pravi istinski kaučsurfer nakon dugo vremena koji je lišen seksualnih sakrivenih želja s kojima sam se protekla dva mjeseca sukobljavao. Adi brine samo za komfor gosta, za mene, i radi sve da se u njegovoj kuću osjećam najbolje što mogu. Toliko je ljubazan da mi je, pazi sad ovo, prepustio spavaću sobu s velikim bračnim krevetom a on se prebacio u dnevnu sobu, na kauč. Pokušavao sam ga odgovoriti od te njegove plemenite zamisli, ali nije išlo. I tako je Adi tri noći spavao pogrbljen na kauču dok sam se ja istovremeno rastezao na velikom bračnom krevetu. Kakav plemeniti čovjek.

IMG_3190-1

 

Brod za Sumatru

 

Budim se sav znojan u vlažnoj tamnoj Adijevoj sobi. Žbuka sa zidova sobe plako se ljušti i pada po krevetu po kojem sam se cijelu noć nesvjesno kotrljao. Nisam skužio da mi kosa izgleda kao da sam si u nju stavio pola kile pudera sve do trenutka kada nisam pogledao u malo ogledalo na uskom drvenom ormariću. Prebacim se u sjedeći položaj i primjećujem da se žbuka nalazi i na podu. Ukratko, soba izgleda kao da su malarski radovi u tijeku. Adi, da li je to razlog zašto si mi propustio ovu sobu??

Ima ovdje jedan malen prozor koji se ne može otvoriti da ubi miris vlage, ali barem propušta malo sunčeve svjetlosti i daje život ovoj tamnici. Kuća je mala, stara, miriše na stari vlažni podrum i sva u raspadu, i pitanje je dana kada će se sruštti. Ajde, nije baš tako crno, ali živjetu u Adijevoj kući nije baš neka milina. Znam da trebam biti sretan što me je ugostio, a pogotovo što mi je dao svoju sobu s bračnoim krevetom, tako da ne paničarim već pokušavam biti zahvalan i prihvaćam sve što mi je dano. Ali, ima jedna stvar koja mi uopće nije jasna. Svaki put kada Adi napusti kuću na izlasku iz iste zatvori sve prozore i vrata, te isto to uradi u okrenutoj situaciju, u onoj kad jednom uđe u kuću. Tako da, vrata se otvaraju samo kada se prolazi kroz njih, a za prozore nisam više niti siguran da li se i daju otovriti. Pazite ljudi, u super tropskoj zemlji gdje je vlaga daleko veća nego kod nas, život u totalno zatvorenoj neprozračenoj kući nije zajebancija.

Veseli me činjenica što je danas subota, dan kada mi brod plovi za južni dio otoka Sumatre. Brod ‘vozi’ samo dva puta tjedno i ovdje sam došao par sati nakon što je onaj prvi već otplovio. Dolazim u dnevnu sobu a Adi nepomičan na kauču. “Adi, Adi, vrijeme je. Za sat vremena moramo biti u luci. Brod kreće u 9 ujutro”. Otvara oči i pogledava me oštrim pogledom. Ali ljudi, pa to je Adi, ne bi on niti mrava zgazio. Strusili smo čaj, bacili kratak razgovor, skočili na motor i pravac luka.

IMG_3203-1

Sat vremena kasnije dolazim na checkpoint gdje se provjerava karta. - Hej Sir, ticket please! Dajem mu kartu, ulazim kroz ogradicu, okrećem se iza sebe i bacam zadnji pogled prema Adiju koji me gleda kao veseli pas što bulji u vlasnika i čeka njegovu prvu reakciju. Dižem ruku i vičem: - Bye bye Adi!.
Eh ti rastanci. Koliko sam ih proteklih godina samo doživio. Sa saznanjem da se više nikada neću vidjeti s osobom od koje se rastajem, na početku puta bio sam dosta emotivan u vezi te činjenice. Ali put je napravio svoje, cesta svoje, iskustvo svoje te ne ulažem više tolike emocija i nostalgične misli u današnje rastanke nego ih prihvaćam baš kao dio puta, kao nešto što začinjuje putovanje i daje mu dodatnu ljepotu.

Ubrzo dolazim do druge kontrolne točke gdje mi lik opet pregledava u kartu i preusmjerava prema brodu. S malim uzbuđenjem počinjem lagano poskakivati, trčkarati, u nadi da ću uskoro zagledati komforni kruzer, kad ono na kraju plutajućeg mosta usidren je običan pišljivi malo veći čamac s prenatrpanim krovom punim prtljage. U daljini primjećujem četiri aktivna lika, dva na krovu te dva ispred broda, koji u dobro razrađenom ritmu i brzinom munje trpaju ovaj ‘čamčić’ sa stvarima kao da bježe pred kataklizmom. Ispitujem ljude u nadi da vele NE da li je to brod za Sumatru, ali svi veseli odgovaraju DA. “To?? Pa nije li malo premali za dugu plovidbu??” bacim pitanje jednom od ove četvorice. Lik se blesavo nasmije, nastavi usisavati cigaretu u ustima i nastavlja bacati prtljagu ovoj dvojici na krovu. U toj maloj igrački morat ću sjediti sljedećih 8 sati?? I tako sve do Sumatre?? Lik s cigaretom u ustima iščupa mi ruksak s leđa i dok se još nisam snašao ruksak mi je već bio na krovu broda, stopljen s ostalom prtljagom. A što sad Tom, nema ti druge….ajde ti lijepo unutra. Prolazim kroz metar i pol malena hrđava vrata i imam osjećaj kao da sam zalutao na seosko prošćenje (zabavu). Sve oči uperene su u lokalnog šlagera (zabavni pjevač) koji cvili u mikrofon i s malenom korpicom ispod ruke šetkara se po ‘palibi’ i sakuplja pare za svoj live show. Pogledam se sa šlagerom u četiri oka i lik nešto izmrmlja na indonezijskom. Svi mu se nasmiju, zatim svi pogledaju mene i počinju pucati od smijeha. Pa jebem ti, što li si im samo rekao?? Gledam po brodu i tražim kamo da sjednem, ali sve krcato ljudima. Jaoo, kamo sam ja to došao?? Primjećujem centimetar slobodnog prostora na klupici pored starca i žene. Prilazim im i pitam da li mogu ovdje sjesti, ali sve što dobijem je poker fejs, blijedi nepomični pogled u prazno.
- Klupica…slobodno mjesto…ja…sjesti…ok….!?! - i sjednem na ovaj pužev prostor te se boreći za malo više prostora s desnim guzom lagano odgurujem starca u stranu. Bacam skener po brodu i vidim da sam jedini stranac. Sve oči uperene su u mene i brodom kruži šaputajuća riječ ‘bule’ (lokalni izraz za stranca). Ta riječ proširena je po cijeloj Indoneziji i koliko sam čuo od ostalih putnika slušat ću ju cijelo vrijeme za svog boravka u ovoj zemlji. Riječ je malo rasističkog značenja ali ne u negativnom značenju, već nešto čime Indonežani opisuju nekog tko je drugačiji od njih. - Yes, yes…I’m bule - pokažem na sebe i hvatam komunikaciju s njima.

Šlager je završio koncert, naklonio se i otišao van. Ajde dobro, i bolje mu je. Visokofrekventna sirena zacviljela je lukom a ona četvorica ušla u brod i za sobom zatvorila glavna vrata broda. Sirena se još jednom prosula zrakom i brod se polako počeo micali od obale. Kapetan pojačava gas i na jedan dva, već smo u punoj brzini.

Brod je stvarno malen, lagano čak i klaustrofobičan, a unutrašnjost mu izgleda kao malo većem autobusu. S lijeve i desne strane nalaze se sjedala na kojima komotno mogu sjediti dvojica, ali zašto bi sjedila dvojica kad bez problema mogu sjedjeti trojica, u nekim redovima čak i četvorica! Nisu niti Indonežani toliko glupi. Gledam u kartone koji se nalaze ispod svake klupe i ne shvaćam čemu služe sve do trenutka kada se po podu broda ne razlije voda. - Holly shit - zaviknem na glas pokazivajući prstom na lokvu vode. Voda nije bilo kakva voda već more koje lagano probija u unutrašnjost broda. Dolazi zaposlenik hladan ko tuš i miran ko spomenik te bez trunčice panike uzme kartone ispod klupice i stavi ih na pod da usišu slanu vodu koja prodire unutra. Pogledavam po brodu putnike i vidim da su svi nezainteresirani i nitko ne mari što se more razlijeva po palubi.

C:DCIM100GOPROGOPR1462.GPR

Već smo dosta udaljili od kopna i valovi su sve veći. Brod lagano počinje poskakivati po moru a kapetan mahati s volanom po zraku u nadi da izbjegne sljedeći slobodan pad u gdje se brod podigne i do dva metara u zrak te vrati, odnosno udari po površini mora. Za svako udaranje broda po površini mora svi u jedan glas: - Aaaaaaaaa….aaaaaaaaa!! i tako u nedogled. Neki putnici se smiju, neki lagano paničare, neki su udubljeni u svoje misli, a neki smiruju svoje klince koji cvile od straha. Taj djetetov plač prati me svugdje. Vrlo teško da na ovom kontinentu pronađem javni prijevoz gdje mi barem jedan klinac ne zavija i ne cvili na uho. Vožnja u indijskim prenatrpanim vlakovima uvijek mi je pružala nezaboravno koncertno iskustvo gdje sam vrlo često bio okružen sinkroniziranom simfonijom dječjeg plača koja se nije gasila satima. Kada je vagonom odjeknuo prvi djetetov krik toliko sam već bio izvježban da sam točno znao iz kojeg će se kuta i u kojem vremenskom periodu pojaviti drugi visokofrekventni krik djeteta i upotpuniti tu meditacijsku melodiju spokoja. Ma, čista nirvana. Ovaj brod galaksijama je daleko od indijskih vlakova, ali zato su ovdje dva iritantna klinca (duet) koja mi se lagano penju po živcima.

 

Par sati kasnije…

 

Par minuta prije 7 navečer zaposlenik/moreplovac baca brodsko uže oko čelika što viri na rubu luke, što znači samo jedno – stigli smo na Sumatru! Za vrijeme osmosatne plovidbe nitko nije mrdao iz svojeg mjesta, ali sada kada smo stigli na kopno svi su poludjeli. Guranje, probijanje, vikanje, paničarenje cviljenje, i opet taj djetetov plač stvaraju neku novu simfoniju ugodnu za uši. Ugledam si ruksak na krovu broda i mahnem liku s cigaretom u ustima neka mi ga proslijedi, ali lik me ne jebe pol posto. Zaviknem: - Bag, my bag!! - i prstom uperim u svoj ruksak. Konačno me pogleda, iščupa ruksak i baci mi ga na pod na rub luke, tek toliko da ne padne u more. - Aaaaaa, WTF!!! ali lik se samo nezainteresirano okrene i nastavlja usisavati svoju cigaretu.

C:DCIM100GOPROGOPR1469.GPR

Odjednom shvaćam gdje se nalazim. Nalazim se ni više ni manje nego u pripizdini. Ne, ne, ne….reći ću to ovako….nalazim se u čistoj pripizdini!! Još sam na brodu odlučio da ću večeras kampirati, ali sada kada gledam ovaj šund počinje me loviti lagana panika. Kamo da stavim šator?? Na ribarsku mrežu?? Definitivno ne želim zaglaviti u ovoj prljavoj smrdljivoj brodskoj luci i tražiti svojih dva metra slobode. Za stopiranje je prekasno, i da budem iskren, ne da mi se. Definitivno sam preumoran da se u polumraku šetkaram s ruksacima po luci. Na izlazu iz luke prilazi mi čopor pandura s misijom da mi provjere ruksak. - Sir….bag…check…police! Nije to ništa strašno već samo čista formalnost. Vidim da se niti njima neda pregledavati istu već da to rade samo zato da ostali prisutni vide da nešto rade.

Vidim da vrag lagano uzima šalu i mijenjam plan. Neću večeras koristiti šator, a bogami neću niti stopirati, već se odlučujem za lakše rješenje i uskačem u malen bus koji vozi do prvog malo većeg mjesta kojeg sam našao na karti – Jambi. Nakon 8 sati brodske muke mislim da sam si zaslužio malo komfora i ziheraškog putovanja. Tamo i onako imam kaučsurfera koji me očekuje sutra, ali na moju sreću a njegovu nesreću vidjet će me već danas. - Spremni? - zakriči vozač i upali motor autobusa, spreman da odradi svoju posljednju rutu dnevne smjene. Nešto iza 8 navečer krenui smo u unutrašnjosti Sumatre prema 100 km udaljenom Jambiju gdje ću se, bar se nadam, odmoriti, razmisliti što se na ovom brodu uopće dogodilo, i gdje ću se pripremiti za nastavak stopiranja prema Jakarti.

IndonezijaFoto: Indonezija 1 / 5

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.