Blogosfera Putovanje u Međuzemlje

Laos - zemlja gdje je uhvatiti autostop znanstvena fantastika

“Tom, kada je putovanje u pitanju, ne vjeruj nikome!! Ljudi pričaju bajke. Idi i vidi svojim očima. Ako nikad nećeš ići, nikad niti nećeš saznati!”
Objava 07. prosinca 2018. 0 komentara 107 prikaza
Tomica Kristić
Tomica Kristić
Prelazak granice

Laos uopće ne kužim. Znam, prekratko sam ovdje da bih ga uopće i skužio, ali to što sam do sada vidio samo me još više buni. Pričali su kako je jedna od siromašnija zemlja ovog dijela Azije, a definitivno najsiromašnija cijele Indokine. Ti tračevi toliko su me izbezumili da sam se za njega pripremio kao niti za jednu državu do sada. Barem ono mentalno. Bacili su mi sumnju u glavu i zabrijao sam da nema normalne ceste, struja da je onako – na kapaljku, a na internet da se još uvijek spaja preko onog iritantnog starog zujećeg modema. Jao, kako sam mrzio taj pišteći zvuk. Međutim, čim smo ušli u zemlju vidio sam da sam opet bio prevaren od drugih. Opet sam se navukao na tuđu percepciju poimanja realnosti i na njihova velika očekivanja čime sam si još jednom potvrdio činjenicu koja kaže: “Tom, kada je putovanje u pitanju, ne vjeruj nikome!! Ljudi pričaju bajke. Idi i vidi svojim očima. Ako nikad nećeš ići, nikad niti nećeš saznati!”

Suprotno od očekivanog, ceste nisu makadamske nego poprilično dobre, a ljudi ne voze konja s kolima nego brutalne aute. Samo neki pick-upi, terenci i ostale mrcine. Wifi vrluda zrakom tako da nema spajanja na modem, a struja radi sve u šesnaest.

DCIM100GOPROGOPR1033.JPGTako da, samo opušteno…

GOPR1023-1.jpg…i bez panike!

 

Ali u jedino što sam se prevario bilo je stopiranje!! Laos mi definitivno nije među top zemljama kroz koje sam stopirao. Zapravo, nalazi se tamo negdje na samom dnu. Sakupio sam do sada poprilično veliko iskustvo u autostop svijetu i po težini stopiranja mislim da ga jedino Indija šiša. Jaooo. Kad se samo sjetim Indije. Ubi bože. Ceste su tamo toliko natrpane da nisam znao tko kamo ‘tira’. Stopirao sam ja u Indiji, dakako, i to iz glavnog grada Goe prema južnom djelu zemlje. I bilo je za popizdit! Ma ubi bože! Zapravo, nije toliko teško samo stopiranje koliko su naporni Indijci. Ceste im izgledaju kao rijeke vozila, a indijski mentalitet naporan da zaboli glava, te izboriti se za neki prijevoz uopće se ne isplati. Bolje je skočiti na besplatan vlak, i mozak na pašu. Kada sam tamo stopirao, na minutu su mi stala dva dosadna Indijca, s osmjehom koji im je zaokružio glavu i većinom su mi pred očima cviljeli : “Mister! Mister!” Kada sam ih pitao: “Da?? Koji vrag?” samo su me prešišali. Ništa ti Indijci ne žele osim isprovocirati sve živo što se kreće oko njih. I u tome su nenadjebivi! Najjači! Nema čovjeka na ovome svijetu koji te može više isprovocirati ko’ jedan Indijac! Zapamtite si to.

Sada kada sam se sjetio indijskog stopiranja, i kada trenutno prolazim kroz ovo laoško, definitivno potvrđujem da je od svih 19 zemalja kroz koje sam prešišao stopiranje u Laosu na samom dnu. Oman na prvom mjestu, a Laos na zadnjem. Jao, di mi je sada taj Oman u kojem mi je stao svaki drugi auto i gdje sam u 20-ak dana primio preko 70-ak istih.

Pičimo mi svakog dana prema naprijed, ali onako, polako. Puževim korakom! Većinom smo na cesti već oko 8 ujutro, ali tek se oko podne počinje nešto ozbiljno događati kada nam konačno netko stane i prebaci nas do željene destinacije, ili samo par kilometara. Stvarno ne znam koji vrag s tim autostopom ovdje ne štima. Auti su im stvarno super i nasmješeni vozači za volanom. Po statistici sve bi nam trebalo ići na ruku, ali po teoriji, ništa nejde. Ništa! Ok, dok se ne izvučemo iz ove autostoperske krize, preostaje nam samo jedno…..palac gore, i psihoterapija.

DCIM100GOPROGOPR1015.JPG

 

 

Luang Prabang

 

Gradić je predivan, stvarno jest, ali već sam takve gradove istog đira vidio na desetine.
Svima njima glavna preokupacija je turizam! U svakoj ulici, u svakom kutku sve se bliješti od turističkih agencija koje pružaju totalno iste usluge, čak i po istim cijenama. Za rentanje motora kojim se može odlepršati izvan grada, u neka okolna sela, ‘agenti’ su točno znali kako to treba lijepo upakirati turistima. Takve ture nazvali su ‘Exploring country side’, što zvuči abnormalno brutalno, pustolovno, a u realnosti zapravo samo sjednete na skuter i izađete iz grada. Druga primamuša je ‘Trekking through the jungle’, što zvuči onako Tomb Rajderski, a realnost je opet stotinama milja daleko gdje skupina ljudi slijede vodiča koji ih ‘provoza’ preko livade s malo većom travom, šikara, prehodaju dva-tri drvena mostića, vide tri velika leptira, i kao šećer na kraju dođu u malo veću šumicu – ‘đunglu’. Ima još tu par usluga kao što su kajakarenje, improvizirani treking, body jumping, te posjet nekog slapa.

IMG_8153-1Famozna Mekong delta, rijeka svih rijeka. Na njoj leži cijeli Luang Prabang

 

Ali, za kraj, ono što daleko najviše mrzim je jahanje slonova. To totalno ne podržavam! Iskorištavanje slonova samo za ljudsku zabavu, užitak, i na kraju samo za njihovo kurčenje. Što sve te jadne životinje moraju trpjeti od strane poremećenih vlasnika čije se oči kristale samo kada ugledaju novčanike. Zatvaranje u velike kaveze i bičevanja s dugom željeznom šipkom slonov je nezaobilazan svakodnevni tretman, i to samo zato da bude što više spreman za polusatno jahanje nadobudnih turista, koji na slonovskoj grbači zabriju da su veliki avanturisti. Vauuuu, koje li stvari. Iskeširaš 30-50 dolara, pod palicom vodiča skočiš u turistički bus koji te iskrca u neko obližnje selo, uz rijeku, tamo te negdje iza drva u plićaku čeka lik sa slonom, ti se popneš na slona, sjedneš mu na leđa, i momentalno zabriješ da si Harrison Ford!
Koja je svrha uopće jahanje slona? Zašto bi to uopće radio? Ako slonovi nisu dio tvoje svakodnevice, ako ne živiš u njihovom okruženju i ako nisu dio tvog života, koji kurac uopće radiš na slonu?? Radi iskustva? Kakvog to točno iskustva? Radi Facebooka? Ili Instagrama? Jaooo, sad sam lud!

Prije dvije godine kaučsurfao sam na farmi slonova u sjeverozapadnom djelu Indije, u pustinjskom Rajasthanu. Lik ima dvije ogromne farme slonova, jedna preko druge, i par živčanih radnika koji se brinu za njih. Svako jutro uzeo sam malen ribarski stolić, sjeo u stražnji dio dvorišta, pijuckao ‘Masala chai’ (indijski čaj s mlijekom) kojeg mi je servirao glavni barmen farme, i satima gledao brdo pomahnitalih turista kako s osmjehom na licu i mobitelom u ruci jašu ta stvorenja, misleći da su otkrili smisao života. Iako nisam mogao djelovati na tu činjenicu, imao sam samo dvije opcije: da li da šmugnem i nestanem iz farme zauvijek, ili ostanem i suočim se s tim jadom. Na kraju sam ostao, i to 10-ak dana u kojima sam podublje upoznao ovaj prljavi način zarade para! Taj prljavi turizam! Kurvanje i prostitucija po meni su med i mlijeko prema ovom jadu!
Evo, opet sam se iznervirao!

Jedina prihvatljiva ponuda od strane takvih agencija je rentanje bicikla, što mi se daleko najviše sviđa. Vrlo često rentam bicikl i otiđem pedalirati po stazicama koje su lišene turizma. U današnje doba vrlo teško da turizam nema svoje prste u nečemu, ali još uvijek je moguće pronaći neko malecko selo, od svega par kućica, kraj potoka, te prepuno staraca koji bulje u mene (bijelca) kao da sutra ne postoji. Evo, to cijenim, to tražim, i za time žudim ko’ klinac za sisom.

DSC02570-1

Budistički hramovi jedna su od backup opcija kada je u pitanju smještaj. Vrlo dobar ‘trik’ ako zagusti i ponestaje rješenja. Do sada sam u njima spavao samo u Burmi, i nije bilo nekih problema. Samo nas je 500 metara djelilo do Mekong rijeke gdje smo mislili kampirati, ali bili smo toliko umorni da nismo mogli više hodati. Zaustavljali smo se svakih 100 metara da malo predahnemo i odložimo svoje torbetine. Jedan od tih predaha napravili smo točno ispred hrama gdje mi je odmah zasvijetlilo u glavi: “Lucy, kampiranje u hramu! Mogli bi danas kampirati u hramu!” Ušli smo u dvorište hrama, u potragu za monasima, da vidimo da li je kampiranje u hramu uopće dozvoljeno. Prvo nam je prišao prvi, pa drugi, pa treći, pa još petorica novih, da bi se tek na kraju pojavio onaj kojeg smo trebali.
“Ma nema problema. Možete prespavati ovdje. Ali pazite se lopova.”, veli jedan. “Da, da, lopovi haraju ovdje”, nadoveže se drugi, i “TEWMSEBVAPWPWO”, izmrmlja treći.
Ma daj, ako nas lopov nije napao kad smo spavali nasred grada, pored glavne ceste, po selima u planinama, ili uz rijeku bogu iza nogu, bome neće niti ovdje, u šatoru, nasred budističkog samostana. Zahvalili smo im se, odložili ruksake i bacili se na posao, na montažu šatora.

DSC02498b-1

Nastavit će se...

 

 

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.