Blogosfera Putovanje u Međuzemlje

Laos - život s monasima

U siječnju ove godine u 92. godini života umro im je tadašnji vođa hrama, djed monah. Igra prijestolja traje cijelu jedno godinu gdje se ‘važe’ tko je najviše sposoban da sjedne na tron hrama
Objava 03. siječnja 2019. 0 komentara 430 prikaza
Laos
Laos
laos

Ogromna vrućina prosula se gradom. Živa u toplomjeru digla se do +37 i ne vjerujem da se više neće penjati. Sjedimo ispod drveta u dvorištu hrama i lagano umiremo. Lucy kao i uvijek svira gitaru, ali visoki Celzijevi polako joj gutaju note. Glas joj je sve teži a ruke sporije. Ja obrađujem slike koje sam ovih dana okinuo, ali laptop mi se pregrijava. I njemu je dosta. Internet lovimo od birca preko puta gdje smo ujutro popili vrlo bljutavu kavu. Nakon vijetnamske, sve ostale kave su FUJ. Ali, popili smo ju samo s namjerom da ukrademo šifru za wifi da bi svo ovo vrijeme u hramu mogli koristiti besplatan internet. Nismo niti mi blesavi. Internet je u Laosu dosta sporiji nego u okolnim zemljama, i pronaći neku normalnu vezu prava je lutrija. Internet i hram? Ma dajte ljudi, ipak smo već u 2018. godini! Predrasude na stranu. Čak i svaki monah ima svoj smartphone.

Monasi su glavna atrakcija grada. Uvučeni u narančaste krpice koje im vise na sve strane, te dignutih narančastih kišabrana kao zaštita od sunca, po cijele dane lagano điraju gradom. Čupaju se iza svakog ugla, ulice, iskaču iz pukotina, puzaju po zidovima. Doslovce, na deset ljudi – jedan monah!

Šatore smo digli ispred glavnog hrama

Svaku zoru u 5 sati hramom se prolije zvuk velikog glasnog bubnja. Vrijeme je za buđenje! Zatim u pol 6 uzmu svoje prazne metalne zdjele s poklopcem i jedan iza drugoga špura u grad žicati hranu od lokalaca koji čekaju pokraj ceste. U hram se vraćaju već u 6 sati, s punim zdjelama do vrha iz kojih viri riža, a bogami i meso. U budističkom svijetu meso nije na meniju, ali evo, ovim laoškim budistima jest! Budizam je proširen u desetak država i svaka država ima svoju tradiciju. U sjeveroistočnom djelu Indije, u pokrajini Sikkim, prije godinu i pol volontirao sam u školu gdje su nam jednog dana došli monasi, i tjedan dana živjeli s nama. Evo, opet ja o Indiji! Ali, stvarno volim uspoređivati stvari s njom zato što jednom, kada se kao low budget putnik preživi Indija, tada postaneš pravi hadžija!

Monasi u tu školu dolaze samo jednom godišnje, i baš sam bio sretnik da su došli baš kada sam ja bio tamo. Oni su se budili već u 4 ujutro, ali umjesto bubnja za buđenje puhali su u dvije velike visokofrekventne frule. Bili su jako samodisciplinirani, meditativni te mantrali po 6 sati dnevno samo da bi ‘napunili’ školu s pozitivnom energijom. Glavni monah prošao je veliku obuku meditiranja gdje je 6 godina sjedio u špilji, puštao kosu i bradu, prosvjetlio se do kosti. Chandra, direktorica škole, u jednoj prilici šapnula mi je na uho da lik može levitirati. Da li je to istina, il’ ne, pojima nemam. Nisam dalje preispitivao tu činjenicu, ali zapravo nije niti bitno.

Nego, da se vratim na hranu i meso i da sada ovdje ubacim ove indijske monase. Unatoč što su bili tako disciplinirani i osviješteni, na zadnji dan posjete svi su jeli meso. Kada završe sa sedmodnevnim ‘mantraškim’ poslom, tradicija im nalaže da slobodno jedu meso. Evo, i u njihovim odajama postoji meso.

 

Nego, povratak u sadašnjost…i Laos.

Nakon što se već u 6 sati vrate s milostinje, svi se okupe u predsoblju hrama, sjednu na pod, ispred sebe stave zdjele u kojima se nalazi jutarnja hrana i započnu glasno mantrati. Deset minuta kasnije hrana postane ‘sveta’, i momci u narančastom navale vrlo ofenzivno. Nakon doručka slijedi ranojutarnja rekreacija – čišćenje dvorišta. S punim trbuhom skaču na metle i crta van na dvorište, kojeg čiste ovisno o raspoloženju. Ako se dvorištem prolijeva pozitiva, smijeh i veselje, onda čišćenje traje i do 45 min, ali ako istim vlada mrtva puka tišina, ništa osim blijedih pogleda ispod očiju, onda u trenutku kada se zadnji monah, svjež i nadobudan pojavi sa svojom metlicom, svi se već lagano pakiraju u hram.

Ovi ovdje monasi, nazovimo ih ‘naši monasi’ većinom su tinejdžeri, a neki čak i klinci. Nakon što u osam sati ujutro otiđu u školu, cijelim kompleksom nastane mrtva tišina. Tu i tamo prošiša onaj okrugli grm iz western filmova. Dva-tri sata kasnije već se lagano, jedan po jedan, vraćaju nazad u hram, gdje točno u 11 sati imaju ručak, ostatke iz jutarnjih posudica, što im je ujedno i zadnje što jedu tog dana. Prema njihovoj tradiciji jedu samo dva puta dnevno i nakon 11 ujutro ne jedu ništa sve do sljedećeg jutra. S tim dvodnevnim obrokom suočio sam se i ja kada sam prije dvije godine bio na desetodnevnoj Vipassana meditaciji u Burmi. Doručak smo imali u 6:30, ručak u 11, i do sljedećeg buđenja ništa. Kako sam s time izašao na kraj?? Nikako. Ludio sam. Obično imam tri obroka dnevno i kada su mi oduzeli tu večeru, s time da sam ručak imao već u 11 ujutro, skoro sam umro. U tih 10 dana meditacije većinom sam mislio na hranu, i u glavi si slagao sendviče.

U siječnju ove godine u svojoj 92. godini života umro im je tadašnji vođa hrama, djed monah. Igra prijestolja traje cijelu jedno godinu gdje se ‘važe’ tko je najviše sposoban da sjedne na tron hrama. Međutim, u tom dvanaestomjesečnom ‘praznom’ periodu hram izabere privremenog vođu koji mora glumiti da je tata-mata u svom poslu. Ta čast trenutno je pripala tinejdžeru, studentu koji je tek upisao faks. Dečko je navršio dvadeset i dvije a već je glavna faca hrama. Preuzeo je sve konce i preko noći postao godfather.

Dečko je zapravo vrlo školovan, toliko pametan i vjeran student da je dobio sponzora koji ga financira. Dobiti sponzora u Laosu, kao monah, zvuči ko znanstvena fantastika. A bome i jest. Pričanje engleskog jezika leži mu daleko najbolje nego ostalim momcima u narančastom, i želja za pričanje sa strancima daleko mu je veća. Nije sramežljiv kao 90% Azijata kada se u četiri oka suoče s bijelcem. Preko noći spavali smo vani u šatorima, a preko dana šatore i sve ostale stvari odnijeli u hram, na sigurno.

Prva dva dana dečko je gledao u Lucijinu akustičnu gitaru, ali nije se usudio pitati da li je može uzeti. Sviranje instrumenata, pa čak i lagano pjevušenje strogo je zabranjeno laoškim monasima. Kao i vožnja bicikla. Pazi, vožnja bicikla! Koje li debilane.
Ali ovaj naš Marlon Brando totalna je faca! Unatoč svim tim glupim zabranama od strane – više ne znam koga, svakog jutra uzeo je njezinu gitaru, i ‘akordirao’ do besvijesti. Oko njega odmah su se okupili ostali pajdaši i svi zajedno lupali po smijehu, konačno sretni, ma istinski sretni što rade ono što vole raditi. Ma veselje samo takvo!

Ne znam što će uskoro uslijediti, ali nadam se na ih nećemo ‘pokvariti’, i povući u naše tamne odaje. Monasi, klonite se vraga kakvi smo mi…i samo hrabro.

DSC02660-1

LaosFoto: Laos 1 / 7

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.