Blogosfera Putovanje u Međuzemlje

Malezijo, o Malezijo, što sam ti ja to skrivio?

Dvije godine života u Jugoistočnoj Aziji definitivno su mi promjenile percepciju gledanja na zapadni svijet koji se od strane modernog društva podrazumijeva kao jedini ispravan način života. Meni kao putniku, autostoperu i bakpekeru sve to mi uopće više ne leži.
Objava 22. siječnja 2019. 0 komentara 439 prikaza
Foto: Tomica Kristić
Foto: Tomica Kristić
Ono kad ti glava zapne između dva tornja.

- Halo mister. Sir!?? Heeej!!

- Hej.

- Dođi ovamo. Kako to je ime?

- Tom.

- Ok, Tom. Vidim da stopiraš. Kamo ideš?

- Za Maleziju.

- Ma super. Ja ti idem sve do granice. Možeš sa mnom.

- Stvarno??

- Da! Jel’ voliš voće, Tom?

- Naravno.

- Evo ti onda ove dvije vrećice. U ovoj ti je rambutan, a u ovoj mangosteen.

- Haa? To sve? Ma ne, to je previše….

- Ajde, to je sve moje, moj proizvod. Sama uzgajam i prodajem.

Simpatična žena s hidžabom na glavi, cijela obavijena u crno zatvara bunker auta. S razvučenim osmjehom po cijelome licu velikodušno me pozdravlja. Prisutna sreća što ima priliku pomoći, pružiti nekome, strancu, meni, opipljiva je na dodir. Otvaram vrata auta i tražim malo slobodnog mjesta, pola metra koliko mi je dosta da smjestim svu prtljagu. Ali mjesta nigdje. Auto joj je krcat vrečicama voća. Napravimo laganu premetačinu, nešto presložimo, nešto naguramo u prtljažnik, i evo, mjesta ko' u priči. Sjednem na suvozačevo sjedalo i pokret.

DCIM100GOPROGOPR1329.JPG

Za razliku od očekivanog žena je bila totalno otvorena, puna razumijevanja. Nije postavljala previše pitanja kao svi ostali. Zna što je autostop, kuži se u putovanje, i zna što je biti backpacker. Ured joj se nalazi kilometar prije granice u kojemu se održavala post svadbena fešta. Odvela me tamo, predstavila i svima: - Ovo je Tom, iz Croatie, i putuje svijetom, a ljudi: - Waaaauuu! - i takve slične.

Ručak je bio totalno otkačen. Sve prisutne cure iznenada počele su me grliti, jadna po jadna, bodreći se međusobno:

- Ajdeee! Ajdeee!.

Grljenje s nepoznatim muškarcem, ma s bilo kojim muškarce a da nije muž, itekako se kosi s Kuranom i striktnim islamskim pravilima. Ali baš zato što Alahu sve smeta, baš zato smo svi umirali od smijeha. Nakon ručka na naredbu vozačice morao sam otići u njezin ured na lagani polusatni spavanac, a tek nakon spavanca u Maleziju. Kao znak zahvale što sam prisustvovao ovoj ceremonija na samom odlasku daje mi vrećicu durijana, kralj voća, voće svih voća. Zahvaljujemo se, pozdravljam se sa svima, uzimam prtljagu i odlazim na granicu. Okrećem se iza sebe i na ulaznim vratima gledam u pola njezine firme koja me pogledom ispraćuje.

Podižem ruku i vičem:

- Thank youuu!!!

IMG_2996-1

Prvi sati u Maleziji

Lik me ostavlja ispred Penanga, na benzinskoj, ispred velikog mosta.

- Sori, ali idem u drugom smjeru. Nego znaš što, ovdje možeš dalje taksijem. Moram ići. Ćao.

- Taksi?? Ma koji taksi - mislim u sebi - Pa šta ti je? 

- Hvala stric. Ne brini. Budem se ja već nekako snašao - i kao za kraj našeg razgovora zatvaram vrata.

Stavljam ruksake na pod i pogledom tražim gdje je wc. Aaa, evo ga, tamo je, u daljini. S ciljem da odem pišati, zaustavlja se auto.

- Halo sir. Od kuda ste?

- Hej. Croatia

- Oh, fudbal. Nego, kamo idete?

- Penang. George Town

- E onda super. I mi idemo tamo. Ajde, uskači.

Ali što s mojim zahodom? Tek sam par sati ovdje i primjećujem da zaustaviti auto nije teško. Super. Auto se zaustavio u starom dijelu grada, ispred B@92 kafića kojeg drži, vjerovali ili ne, Srbin. Ovdje trebam pričekati Dadija, frenda od Snežane Radojičić, poznate biciklistice s naših krajeva koja već 7 godina biciklira svijetom, i koja me ujedno i spojila s njime.

Ulazim unutra i sve prazno osim konobarice za šankom. Sjednem za okrugli stol odmah do ulaza i buljim u cjenik pića. Pa sve je skupo do ibera. Jebote Malezija, bilo je prvo što mi je došlo u glavu. Naručujem coca colu zato što je najjeftinija.

- One Coca-cola please.

- Who are you waiting for?

Uhhh, pa kako samo zna da čekam nekog?

- I’m waiting for my friend.

- Aha, I see. What is his name?

- Dado.

- Aaaa, jel si i ti iz Srbije? - iznenada se prebaci na srpski.

- Uhhhh...pričaš srpski. Ja sam ti iz susjedne zemlje, Hrvatske.

Izgovaram rečenicu i još mi nije jasno kako Malezijanka priča srpski. Koji vrag?? I onda mi je sinulo,dogodilo se prosvjetljenje. Eureka. Pa mora da je cura žena od vlasnika kafića koji je Srbin i od njega je pokupila jezik. Pa tako je Sherlocku, mora da je to to. Bacamo kratak razgovor, malo o njoj, malo o meni, malo o njenom mužu, bacamo par fora te vraćam se za stol, s coca colom u ruci, i uranjam u misli,

Nekako sam izbjegavao doći ovu Maleziju. Zemlja koja me nikada nije privlačila i bila na popisu ‘must to see’ država. Još prije nego sam i ušao u nju već sam gledao kako da izađem iz nje. Doza predrasuda i neznanja o istoj naravno da su zasluženi za to, ali ova zemlja oduvijek mi je bila odbojna. Da mi ne stoji na putu prema Novom Zelandu itekako bih ju preskočio. Nije to bekpekerska zemlja da bih u njoj mogao biti na low budgetu, s 5 dolara dnevno. Premda nije niti do low budgeta razlog kolika prevelika sličnost sa zapadnom svijetu gdje sam proveo cijeli svoj život i kojeg nemam volje i želje više toliko gledati. Visoki standard, infrastruktura, organiziranost na vrhuncu, visoke cijene...zemlja je to gdje sve štima i sve ide nekim organiziranim tokom. Dvije godine života u Jugoistočnoj Aziji definitivno su mi promjenile percepciju gledanja na zapadni svijet koji se od strane modernog društva podrazumijeva kao jedini ispravan način života. Meni kao autostoperu, putniku, bakpekeru ovo sve mi uopće više ne leži. Mislio sam da nikada ovo neću izgovoriti, ali volim organizirani azijski kaos. Volim hodati preko ceste a da ne pazim da li se smije ili ne smije, volim hodati preko crvenog na semaforu, volim se cjenkati za nižu cijenu, volim da je sve fleksibilno, volim da osmjeh govori više od riječi, volim da vlak ponekad kasni te se za vrijeme čekanja na terminalu istračam s nekim, volim gledati kako bakice prodaju voće i povrće na podu prljave ulice. Jednostavno volim bučne azijske ulice pune života.

Duboke mi misli prekida zvuk škripavih vrata na kojima se pojavi visoki čovjek, atletske građe. Pomisao mora da je Dado. Rijetko tko da je u ovom kraju svijeta viši od mene, ali bogami, ovaj jest. Odmah se ulovimo očima i pružimo ruku upoznavanja. Pa di si Dado, kućo stara. Zajebavam se ali ruku si pružili jesmo.

- Si spreman?

- Šta? Idemo već?

- Jest.

- Ok. Ajde.

Vraćam se do stola, ulijevam u sebe čašu crnog otrova koji je koristan za tijelo samo kad čovjek ima diarrheau, uzimam prtljagu, bacam mah mah konobarici, i crta van iz kafića.

37879491_10155441251871360_9207678191995453440_n (1)

Dado je polu Hrvat, polu Srbin, ali više Srbin nego Hrvat, a ipak rođen u Hrvatskoj. Ma na kraju dana sve vam to dođe na isto. Ok, počet ću ovu rečenicu opet iz početka. Dado je Balkanac i osma godina već mu lagano otkucava u Maleziji. Postavio sam mu jedno od onih besciljnih pitanja zašto baš Malezija, pitanje koje niti ja ne volim kad me netko pita zašto baš Novi Zeland. Putujući Azijom spletom okolnosti našao se ovdje, zavolio ovu zemlju i jednostavno ostao. Bolji i jednostavniji razlog nije niti potreban.

Ugostili su me kao kralja. Dobio sam privatnu sobu što je bio čisti luksuz, hranu, društvo...ma sve. Nakon mjesece i mjesece nepričanja hrvatskog, pričanje s njima sjelo mi je kao nikada prije. Nisam znaš da mogu biti tako uzbuđen kada imam priliku pričati svoj materini jezik. Kod njih sam ostao pet dana, odmorio, napunio baterije, na čarđirao se, i krenuo dalje.

DSC03873-1Street Art Street


Kuala Lumpur

Treći dan već otkucava a ja se još uvijek nisam pomaknuo iz dnevne sobe. Glava polako počinje luditi, misli sve negativnije, nervoza prisutna, osjećaj besciljnosti sve veći. Vrijeme je da mrdnem iz ove kuće. Indijac koji me ugostio već je prve noći nestao i rekao je da će se za par dana vratiti. Niti ne znam kamo je otišao. Na laptopu sam već napravio sve , blog napisao, fotke editirao. Nemam više što za raditi. Razmišljam koga da zovem, kome da pošaljem poruku pa da se nađemo. Sam sebe ulovim u mislima i velim si: -Pa budalo, usred Kuala Lumpura si, pa koga ti ovdje poznaš? 

Otvaram komp i radim event na kaučsurfingu što uvijek pali, uvijek spašava kada se dođe do ruba bescilja.
U sat vremena na event sam dobio desetak odgovora. Jedna cura bila je totalno preentuzijastična da se nađemo, pa ajde, approvao sam je, i dogovorio meeting. Dogovorili smo se da me ovdje pokupi s autom, pa da odemo u centar, u razgledavanje grada, ili cugu, ili oboje.

Sat vremena kasnije...

Beeeeep!! Beeeeep!!
Rozi, pazi rozi, malen auto dolazi je ispred ograde. Još jednom beeeeep i iz njega izlazi Ayu, cura s ogromnim očima. Uh, nikada nisam vidio tako velike oči. Mora da joj je vid puno oštriji od mog.

- Hej.

- Hej.

-Ajde, uđi u dvorište. Mislim da je to ok. Brijem da mom hostu to ne bi smetalo.

Sjedamo na terasu ispred ulaznih vratiju i počinjemo čavrljat. Pošto par dana nisam s nikim pričao, odmah sam se razvezao. Počinjem nabrajati brda i doline, meridijane i paralele, ali shvaćam da je Ayu nezainteresirana i da se ko zmija gomolji po fotelji.

- Što je s tobom?

- Maa...jučer sam bila vani, na nekom partiju, i još uvijek imam mamurluk. Ubili smo se onako, pošteno. Tako da, možemo ići samo na neku kavu, čaj, nešto lagano, opuštajuće.

- Pa znaš što, skuhat ću ti ja kavu - i odlazim u kuhinju. U međuvremenu kada me nije bilo na vratima ograde zasjao je, nitko drugi, nego Indijac. Vlasnik kuće. Trebao je doći sutra, ali evo ga već sada. Pogled mu je mrzovoljan, uperen u pod, spreman da skoči na nekoga, spreman za fight.

- Hej. Zar si već došao? Kako je bilo?

- Maa, ne pitaj. Vratio sam se zato što me šef zvao da moram već sutra, a ne u ponedjeljak raditi. Zapravo, moram raditi cijelu noć, neki projekt na kompjuteru, online. Idem.

Idem u svoju sobu. Vidimo se poslije, ili sutra. Sorry man, ali stvarno sam umoran.

Jebote, pa što se ovo događa, svi samo umorni. Vraćam se do Aye i velim da Indijac nije dobre volje i da je bolje da nestanemo odavde.

- Ohhh, I see. Ok, idemo onda. Znam jedno mjesto. Ajde, uskači u auto”

Nekoliko sati kasnije...

Kava i čaj jednostavno su isparili, nestali s menija i pretvorili se u pive i koktele. Mirna kavana i mjesto za chilanje zamijenili smo s pomahnitalim disco klubom, a u naš duet uskočila je hrpetina njezinih frendova. Ukratko, završili smo na nekom partiju. Odlazim na wc, vadim mobitel iz džepa i vidim da imam nekoliko nepročitanih poruka od hosta Indijca. Krećem čitati po redu.

1:07 am - "Tom, najbolje bi bilo da sutra do 11 ujutro napustiš moju kući!"
1:41 am - "Ne, znaš što, najbolje bi bilo da napustiš moju kuću najbrže što možeš...‘soon as possible!"
2:14 am - "Sve stvari stavio sam ti van ispred kuće. Bok. Puno sreće..."
2:18 am - Vrijeme kada mi je poslao sliku svih mojih stvari ispred njegove kuće, totalno neosigurane, bez garancije da će ih netko uzeti ili ne.

Nikada mi nitko nije dirao stvari, a kamoli ih premjestio, a još više bacio na cestu. Buljim u tu sliku i nevjerujem što gledam. Adrenalin mi je skočio na 10000 posto, i još se penje. Slika je poslana prije dva sata što znači da su mi stvari već neko vrijeme tamo. Odmah skačem na cestu, zaustavljam prvi taksi i crta prema 10 km udaljenom Indijcu. Kiša lijeva cijelu noć i zamišljam kako mi sve stvari plivaju po dvorištu. Adrenalin skače na 20000 posto.

Desetak minuta kasnije pojavljujem mu se ispred ograde, ko superman skočim iz taksija, bacam pogled prema kući i ugledam veliku ceradu kojom su mi stvari zaštićene.
Glava totalno luda, emocije totalno pomiješane. U cijeloj ovoj adrenalinskoj zbunjenosti ne znam da li na Indijca budem još više srdit zato što je prilikom kiše samo stavio ceradu preko mojih stvari koje su itekako mogle umočiti, pazite ipak imam 3000 dolara vrijedne elektroniku, ili da u cijeloj ovoj zbunjenosti ipak budem malo zahvalan zato što je prije same kiše barem nešto stavio preko mojih stvari??

Razmišljam što se upravo dogodilo. Što je krenulo po zlu?? Da li ova cura od jučer koju sam pozvao tamo, u njegovo dvorište kada on nije bio kod kuće? Ili nešto drugo? Koji vrag se upravo dogodio??

Što god da sam učinio opravdanja za bacanje nečijih stvari na cestu jednostavno nema!!!

I uskoro sam dobio odgovor. Znači, Indijac je poludio zato što sam mu uzeo sapun iz njegove kupaone i stavio ga u svoju kupaonu koja se nalazi u mojoj sobi!
Evo, uzeo sam mu jebeni sapun, i on poludio. Zapravo, nisam mu čak niti uzeo, ili ukrao kako je on to izjavio, nego već posudio. Još u petak na samom odlasku rekao mi je: - Tom, tvoja kupaona i ne radi baš najbolje, tako da bez problema možeš koristiti moju. Nisam koristio kupaonu nego samo sam uzeo sapun, a za uzvrat dobio cipelarku iz stana. Evo dragi čitatelju, mislim da mi je ovo prvo ozbiljno negativno iskustvo u tri godine putovanja.

Tomica KristićFoto: Tomica Kristić 1 / 5
Ono Kad ti glava zapne između dva tornja
 

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.