Blogosfera Putovanje u Međuzemlje

Manila – spavanje u slumu

Na križanju dviju cesta osvijetljeno sa slabom uličnom rasvjetom, naslonjen na zid dućana, iz obruča noćnih alkosa i beskućnika iskače zbunjeni dečko kratke crne kose, i velikih očiju, i drito pred nas.
Objava 12. travnja 2019. 1 komentara 1114 prikaza
Foto: Tomica Kristić
Foto: Tomica Kristić
Filipini

Noć se razlila horizontom, već odavno je legla na Manilski zaljev, tisuću svijeta grada probijaju se kroz gustu maglu oblaka, iz ptičje perspektive gledam ih kako titraju, trepere, upozoravaju na veličinu grada prema kojem lebdim. Manila! Manila je grad u koji se u ovo gluho doba noći, kao orao raširenih krila, spuštam, približavam iz visine, spreman da udarim nježno.

Pitam se kojeg vraga uopće idem na te Filipine? Što me otjeralo tamo? Zar nisam mogao otići do Brunea i natrag, i tako se riješiti problema oko produljenja indonezijske vize? Svaka stanica u mom tijelu bori se protiv odlaska u tu zemlju, um je lagano počeo divljati, postao nestrpljiv, crne misli ga obuzele. Ništa pozitivno, samo crno. Umjesto da sam sretan što sam na vratima Filipina, na pragu zemlje sa 7000 otoka, predivnih plaža, odličnih mjesta za ronjenje; umjesto da sam sretan, ja sam tužan, nervozan, i rastrojen.

– Dame i gospodo, dobro došli u Manilu – miran glas pilota odjeknuo iz zvučnika i čupa me iz mračnih misli uma što sam si samo u pola minute stvorio, u svojoj nemirnoj glavi, i ko u živo blato počeo tonuti, nogama duboko u ponoru, gležnji već odavno nestali, a koljena spremna da klonu. Eh, ti pilotski glasovi koji iznenada iskaču iz zvučnika aviona; toliko su smireni, osjećajni, oprezni, puni samopouzdanja, natopljeni nekom neobjašnjenom sigurnošću, jasni, glasni, a opet tihi, nerazumni, sakriveni od svih, i pojavljuju se u ušima samo onih kojih ih žele čuti. U momentu sam se iščupao, otrijeznio, doletio natrag u sadašnjost, udahnuo zrak, uspravio leđa, bacio prsa prema naprijed spreman za sljedeće što mi se pred očima pojavi. Ajde, polako Tom, to je samo još jedna država u nizu kroz koju češ na kraju samo proklizati. Samo opušteno, Tom…samo opušteno.

 

Na putu prema slumu

– Hey Sir. To je vaš prvi posjet Filipinima??
– Da. Prvi puta sam ovdje, i to neplanirano završio.
– Neplanirano? Kako to?
– Ma, zbog isteka vize trebao sam napustiti Indoneziju i odletjeti u neku drugu državu. I eto, izabrao sam Filipine.
– Aaa, ok. Onda dobro došli! Zasigurno ćete zavoljeti ovu zemlju!

– Pogledaj desno – s prstom pokazivajući na osvijetljenu a opet mračnu ulicu – ovo ti je Red Light Street, najpoznatija i najzločestija ulica Manile – i nasmije se od uha do uha, – Nešto slično kao u Amsterdamu, ali ne tako otvoreno, veliko i slobodno. Ako želiš takvu vrstu zabave, ovdje ju možeš bez problema pronaći – i nastavi se lik smijati kao da se prosvijetlio. Da, zločesta je to ulica, barem ona u Amsterdamu, puna droge i prostitutki, što je legalno tamo. Moj put u Amsterdam u koji sam išao autostopom, i to tamo negdje prije više od desetak godina, bilo mi je prvo autostopersko izvangranično iskustvo. Ta tri autostoperska dana promijenila su mi percepciju putovanja i otvorila neka nova vrata slobode, slobodu same ceste, slobodu prepuštanju trenutku. Tako da, kada mi je lik spomenuo ime ove ulice, mislima sam odmah odlutao deset godina u natrag, u sam početak autostoperske karijere. Koje li slučajnosti.

Uskoro smo ušli u ulicu bez rasvjete, u crnu tamu, i došli na mjesto gdje sam prema uputama google maps-a trebao i biti. Na križanju dviju cesta osvijetljeno sa slabom uličnom rasvjetom, naslonjen na zid dućana, iz obruča noćnih alkosa i beskućnika iskače zbunjeni dečko kratke crne kose, i velikih očiju, i drito pred nas. Izlazim iz auta, dajem pare taksistu, totalno zbunjen ovim ogavnim mjestom gdje se nalazim, okrećem se prema liku, zbunjen on, zbunjen ja, zbunjeni obojica, i čekamo što će se prvo desiti, gdje će puknuti led i tko će ga prvi probiti.

– Hej!
– Hej.
– Tom, jel’ da?
– Jest, taj sam – zar je to moj host, mislim si u sebi.
– Pa di si tako dugo? Pola sata čekam te već ovdje.
– Yow-Han??
– Da, da. Nego, što se desilo?
– A što da ti velim, niti sam ne znam di sam bio do sada.
– Ok, nema veze. Ajde, slijedi me.

Odmaknuli smo se iz ralja ovih ništ-koristi-na-podu-sjedećim-vagabonda, ali svi su odjednom utihnuli, a oči im se otvorile na veliko, postajale sve veće, netrepereće, i pratile nas dvojicu kako nestajemo u mraku, sami. Ulica u koju smo ušli toliko je ogavna, prljava, mokra od kiše, vlažna od trajne nepresušne vlage koja se vuče po zidovima, rupe na cesti pune vode, asfalta skoro pa i nema, miješa se s rupičastim makadamom punim lokvama vode, a sjenke tamnih ljudi bez lica prolazile pokraj nas, mimoilazimo se.
Uskoro prilazimo glavnoj tržnici kvarta, još većem džumbusu nego kroz koji smo prolazili. Već je duboka noć i tržnica je zatvorena, sve vitrine spuštene i zaključane lokotom, par živčanih pasa lutalica navlače velike crne vreće pune smeća, vreće pucaju a smeće leti na sve strane, smeće svuda, a ljudi nigdje, ljudi na kapaljku. Ali i ti koji su ostali, u polutami sakriveni pored zaključanih shopova, ti su itekako čudni, sumnjivi i nedorečeno opasni. Bolje mi je da se ne sretnemo u četiri oka, na samo.

Pratim Yow-Hana u stopu, hodam odlučno, na lice sam stavio poker fejs, i pretvaram se da me ovo sve što vidim uopće ne dira, a u biti itekako me pogađa, i to onako iznutra. Koji kurac je ovo za kvart? Jedna ulica gora od druge, i ne prestaje ovdje, mi još nismo na cilju, i bit će ih još toga.

Yow se zaustavlja ispred grupe mladih tinejdžera, nešto blebeću zajedno, padne par glasnih riječi, smiješak-dva, i likovi se pomaknu u stranu, tek toliko da možemo proći. Otvorili su nam prolaz u super uzak prolaz, toliko uzak da mi se ramena vuku po prljavim zidovima, malo hodam u jednu stranu, malo u drugu, malo se sagibam da s glavom ne lupim po plehnatom krovu iznad nas, i nastavljamo hodati ovim mračnim labirintom. Dolazimo na kraj hodnika, i dalje ne možemo.
S polukiselim smiješkom na faci, a istovremeno ozbiljan, okrene se Yow prema meni i veli: – Tom, welcome!! Ovo je moja kuća.
Pokušavam biti pristojan, i miran, te mu uzvraćam – Oh, super – iako ovdje ja nikakvu kuću ne vidim. Vodi me prema otvorenom ulazu, zato što vrate ne postoje, i po drvenim uskim stepenicama koračim na prvi kat, valjda prema njegovoj sobi. Sada dolazimo do pravih vrata, s lokotom, Yow-Han ih otvara, i veli: – Ovo je moja soba. Ovdje ćeš prespavati. Zavirim glavom unutra, i kao i u vezi kuće, tražim sobu, ali ne vidim je. Prostorija 1×2.5 metara, tek toliko da u nju stane jednosobni madrac, na zidovima tapete, a na plafonu slaba žarulja. Ulazimo unutra, Yow sjeda na madrac, ja spuštam ruksake na pod, i totalno izgubljen u situaciji u koju sam ušao sjednem na pod, na madrac zato što poda nema, i ćutim. U sobi mrtva tišina, toliko neugodna da grize za oči. Da ubijem malo ovu nedorečenost u super minijaturnom prostoru počinjem skenirati po sobi, gledam zidove, detalje na njima, bacam pogled na plafon, i tiho mrmljajući: – Lijepa soba. Lijepa. Zatim ugledam njegovu tetovažu na ramenu, tetovirao si je kartu Filipina, i počinjem ju promatrati, kao nešto planirati kuda dalje idem, ali ne dobivam nikakvu povratnu informaciju.

Hmmm, što sad Tom, što sad pitam ja sam sebe? Kako ćeš se sad izvući iz ovog? Istina je da ne želim spavati ovdje, u ovoj mini sobi, na istom krevetu s likom kojeg niti ne znam! Imao sam već loša iskustva s time gdje su me dotični kaučsurferi htjeli jebati. Ajde, misli, misli brzo, misli; i ko metak nekontrolirano ispalim:
– Hvala ti Yow, ali znaš što, preveliki sam ti ja za tu tvoju sobu, pogotovo da dvojica spavamo na ovom krevetu. Jel’ mogu ja spavati ovdje u predsoblju iste, ovdje na podu?
Pogurne lik glavu iz sobe da vidi o čemu ja to blebećem, al nastavljam ja svoju priču – bez brige Yow, imam ja prostirku na kojoj spavam kada kampiram, tako da nema problema s moje strane što ću spavati na podu.
Nakon par sekundi tišine, toliko gluhe da je i srce prestalo kucati, lik ispali: – Ok Tom, možeš. Nema problema. Vidim da si dosta visok, možda i prevelik za moju sobu – i skoro se nasmije. Bila je to rečenica, akt, koji je konačno probio neprobojni led između nas dvoje i spustio stvari na zemlju. Sve se prizemljilo i sjelo na svoje.
Preselio sam ruksake u predsoblje, rastegnuo prostirku, konačno razmijenili par besciljnih rečenica, on otišao, ja ostao, zavukao se u vreću za spavanje, ugasio svijetlo, i sakrio se od ovog svijeta.

DSC00308-1  Moja soba s pogledom

 

Jutarnje prosvjetljenje

 

Budim se već u ranu zoru, spreman da odletim u dan, izmaglim iz ove skučene prostorije koja me cijelu noć promatrala, i smijala mi se. Polako se dižem, oprezan sam da ne probudim hosta u drugoj prostoriji, i odlazim u lagan jutarnji đir, ovim čudnovatim kvartom koji mi je jučer izgledao kao u horor filmu. Spuštam se po uskim drvenim stepenicama, nekako, jedva se progurao, i zateknem se ispred desetak znatiželjnih ranojutarnjih pogleda. Brdo ljudi nagužvani jedan na drugome, na momenat su stali s jutarnjom rutinom, i blejali u mene, s pogledom na čelu: – Koji pak’ si sad ti??
Nekako se izmigoljim pored njih, prođem ih bez neke posebne vezanosti, spuštenog pogleda i nastavljam šetati uskim hodnikom, labirintom, tražeći izlaz, van, na cestu. Gledam oko sebe, promatram ovo sve oko sebe, s upitnikom na glavi; što je ovo za prostorije, nastambe, da li je to samo jedna kuća? ili zgrada? ili 1000 njih zajedno? Koliko uopće ljudi, obitelji živi ovdje? Što je uopće ovo? gdje sam ja to pobogu?? Prolazim zadnju prepreku, onaj uzak hodnik po kojemu su mi već ramena strugala, i izlazim na cestu, direkt na ljude, na jutarnju nagužvanu tržnicu, u srce zbivanje. Galama na sve strane, nerazumne riječi lete zrakom, ruke isto tako, ljudi, motori, bicikli, kolica; sve je to izmiksano, jedan na drugome, svaki traži svoj centimetar slobode, svoj trenutak da se izbori za ono što želi, ono po što je došao, ili ono što nudi. Odlazim niz cestu, mičem se od svih njih, tamo negdje dalje, od svih, prema mostu, rječici koju u daljini spazim. Tamo ću imati svoj mir, promatrati koliku-toliku malenu rječicu, upiti ovu jutarnju svježinu, i ući u dan, polako i bez panike. Dolazim do te rječice, što mi je bila izlazna karta iz svega ovog, i umjesto mirnoće u njezinom dotoku, i ljepote koja gladi oči, gledam u kanal pun smeća!! Kad velim pun smeća onda mislim i više nego što sam rekao; kanal je toliko pun i zatrpan smećem da boli za oči!!

DSC00316-1

Promatram ja to sve, onako ispod oka, u nevjerici što vidim, i shvaćam da je ovo zapravo slum area!! O Isuse, pa ja sam u srcu slum area-e!! Kada sam jučer došao ovdje, zbog mraka i zbrke-strke, nisam vidio ništa, a još manje shvaćao. Ali sada mi je sve jasno: moj host Yow-Han živi usred slum area-e, i preko kaučsurfinga udomio me u svoj dom!! Da, sada mi je sve jasno, sada je sve leglo onako kako treba. Ok, nema problema, u slumu sam. Dobro je da sam to sada shvatio, sada u ranu zoru, i prema tom saznanju, jutarnjem prosvjetljenju, dalje mogu lakše funkcionirati, priviknuti se, i dignute glave otići u dan, a ne biti zbunjen i ko glista čuditi se svime čime sam okružen.
Bio sam ja već u slumu, u Mumbaiju (Indija), i to u famoznom slumu ‘Dharawi’, najvećem slumu na svijetu koji broji preko milijun ljudi, tako da me sve ovo zapravo toliko ne šokira, koliko me trznula činjenica da sam sinoć prespavao u slumu, usred Manile, trinaestomiljunskog mega grada! Ohh, živote, stvarno si nepredvidljiv.

DSC00324-1

Sjeo sam na betonsku stepenicu, na pod, i gledao prema naprijed, u tu ogavnu rijeku smeća, okruženu prividnim kućama, podignutim plehnatim nastambama koje se, uz malo truda, preko noći mogu sagraditi i poslužiti kao krov nad glavom deseteročlane obitelji. Promatrao sam ljude kako hodaju kroz to smeće, kopaju, uvijek traže nešto u njemu, nešto novo, nepronađeno, zanimljivo. Promatrao sam ih mirno, gledao u njihove živote, u svakodnevicu kroz koju gaze, gledao u djecu što trče po smeću, neki u pelenama, neki goli, preskaču ga, igraju se s njime, u njime, na njime, oko njega, gledao u žene što si peru kosu, vani, ispred nastamba, iznad smeća, i starce koji nepomično gledaju u sve ovo, mudro i ponosno, dive se, kao da znaju nešto što ja još uvijek ne znam. Ali nisam vidio nikakvu tugu, nezadovoljstvo životom, frustraciju zbog neimaštine, žaljenje zbog nečega što nemaju; već suprotno. Vidio sam svakodnevicu punu života, energičnu, veselu svakodnevicu koja ne mari za onime što slijedi, niti za onime što je bilo, već je ovdje, sada, u trenutku, puna smijeha, neopterećenosti i slobode. Gledao sam u život pun slobode, bez obzira na sve, bez obzira na to što se odvija, ovdje, u smeću.

  • Avatar dr. Evil
    dr. Evil:

    Nisi morao ici tako daleko...prespavaj braco u Kozari Boku