Blogosfera Putovanje u Međuzemlje

Mrtvi klokani, pustinjske vrane, i kampiranje na rubu klifa

Stari rock iz 70-ih svira na radiju, Zeppelini, Deep Purple, Pink Floyd i slični, Julie već satima neumorno vozi, otvorenih netreperećih očiju udubljena u cesti, fokusirana na beskonačnu žutu traku posred ceste
Objava 18. lipnja 2019. 1 komentara 830 prikaza
Australija
Australija
Australija

Cesta, cesta, cesta i cesta. Duga, ravna, pusta, užarena, napuštena. Leži na crvenom australskom tlu, omeđena niskim rastinjem, zaboravljena od svijeta, sakrivena u pustinji. Spaja udaljene gradove, zabačena sela, spaja čak i misli, i čini ih još više zbunjenima. U daljini vidim fatamorganu, lokvu vode što stoji na sredini ceste, stotinjak metara ispred nas, i pomiče se zajedno s nama. Uvijek je na 100 metara udaljenosti, nikada dalje, nikada bliže. Gledam u tu igru uma već satima, i znam da je to samo iluzija uma i ništa više, ali toliko je stvarna da sam svjesno prevaren od iste, svjesno puštam neka me lukavi um vodi, neka mi drži oči širom otvorene, osjećaj u meni kao da budno sanjam, jer znam da je cesta prazna, i da na njoj nema ničeg osim tvrdog užarenog asfalta.

Stari rock iz 70-ih svira na radiju, Zeppelini, Deep Purple, Pink Floyd i slični, Julie već satima neumorno vozi, otvorenih netreperećih očiju udubljena u cesti, fokusirana na beskonačnu žutu traku posred ceste. Lucy sjedi iza mene i čita knjigu o ‘narajcanoj’ Afganistanki koja slijedi miris seksa, pronašla je knjihu u autu, ispod tisuću razbacanih stvari iskopala ju je, našla napuštenu, usamljenu baš kao i ovu Afganistanku, a ja na suvozačevom mjestu zapisujem ove retke što ih upravo čitate u bilježnicu.

IMG_4528-1-2

Nepisano pravilo u australskoj pustinji je da se vozi samo danju, znate i sami da je noć opasna, strašna i planetom vladaju različite spodobe, čudovišta, baukači i baba roge, tako su nas barem učili kada smo još bili mali, nevini, kada smo još uvijek imali dječji um koji ima najveću mogućnost da obsorbira znanje i svijet oko sebe, što ga polako gradi na putu njegov zrelosti, u svjesno i odgovorno biće. Ipak, u pustinji nije tako strašno, već klokani i sve ostale pustinjske spodobe nekontrolirano prelaze cestu baš noću i pomahnitalo skaču ispred vozila, smrt im je zagarantirana.

Svjetlo dana polako odmiče, rekao bih sunčeva svjetlost, ali sunce se već odavno sakrilo, preduga je to cesta da nas i sunce prati, sve što je od njega ostalo je samo sumrak, crvenkasto roza boja prosuta nebom. Predivno je to doba dana koje ne traje dugo. Vrijeme nas pritišće, stavlja nam obruč oko vrata, tjera nas da se ubrzo maknemo s ceste, prije nego što dođe klokanovo doba, njihova velika znatiželja za dvjema svjetlećim točkicama što se velikom brzinom kreću po cesti, te u nadi da ih ulove da ne skoče ispred njih, nama točno na prednju šajbu.

Puno klokana leži na cesti, uz rub iste, mrtvi od posljedica udaraca autiju, najčešće kamiona koji se niti ne zaustave nakon nesreće, niti ne pokušaju da se zaustave, već samo prešišaju i produže prema naprijed. Kamiondžije se ‘vade’ na to da su preveliki i preteški, i lakše im je samo produžiti, bezosjećajno ih pregaziti, nego pokušati zakočiti i izbjeći potencijalan udarac.

Priča se, pazite, priča se…a znamo da priče mogu imati više strana istine, ali ajde, ispričat ću vam što se ovdje priča. Znači, priča se da pustinjom hodaju krave, čak je i znak obavjesti stavljen pored ceste, i da se vrlo često pronađu mrtve, rascvjetane nasred ceste od posljedice udaraca kamiona. Nisam ovdje još vidio krave u takvom izdanju, mrtve na cesti, nisam ih vidio niti žive ovdje a kamoli mrtve, tako da doza sumnje u mom umu opravdana je. Znate onu, toliko dugo ne vjerujem kad očima sam ne vidim. Glupa je to izjava, jedna od glupljih, ali držat ću je se u ovoj pronađi-mrtvu-kravu-kraj-ceste-u-australskoj-pustinji situaciji. Nisam vidio niti devu ni noja, ali u njih nekako više vjerujem da se sakrivaju u ovom bushu oko nas.

Najčešći prizor po pitanju životinja što sam danas gledao, i još uvijek gledam, evo baš sada gledam u njega, je čopor vrana što pored ceste čupaju utroba iz mrtvih otvorenih klokana. Eh te vrane, kako da ih čovjek samo mrzi?? Oduvijek su mi bile drage, a u isto vrijeme sumnjive, s  crveno-narančasto žutim očima promatraju me nepomično, imam osjećaj da se miču samo u trenutku mog treptaja oka, svjesno me varaju, bacaju sumnju na moju realnost, osjećam njihov kvocijent inteligencije, najinteligentnije su to ptice, inteligentnijih nema, čujem ih kako se krevelje jer sam glup, glupo ljudsko biće gledano iz visine. “Hej, glupi čovječe, šta radiš tamo dolje? Znaš da izgledaš blesavo??” I kako da ih čovjek mrzi?

Screen Shot 2019-03-02 at 17.46.12-1Ruta po kojoj smo prolazili

Ovdje u Australiji može im se prići vrlo blizu, ponekad samo metar etera stoji između nas, i on je iznenađen da smo si toliko blizu, te ih mogu promatrati iz totalne blizine. Vrh bi definitivno bio kada bi mi se s vremenom, bez straha i sumnje, prije moje nego njihove, one nisu nikome strahu, ja jesam, kada bi mi se s vremenom popele na ruku, doletjele na nju, oštrim kandžama razderale mi kožu i ko korijen drveta što je u zemlji ušle kandžama u meso. Bio bi to jak bol, ali tada bi se konačno približili jedano drugome. Valjda.

Stoje pored ceste, uzduž ove duge pustinjske ceste, s jednom nogom na rubu asfalta, s drugom na travi, i čekaju strpljivo da padne noć, zato što osjećaju, ma ne osjećaju već čvrsto znaju da uskoro nešto slijedi, znaju da će ovdje na cesti uskoro biti hrane za njih, strpljivo čekaju taj sumrak da auto udari novog klokana, i da ga one mrtvog pojedu. Ma kako da ih čovjek mrzi? Kako da mrzim pticu koja je u stanju prevariti čak i mene?? Nikako. Baš zato ih i volim.

DSC00061-1

Miris raspadajućih klokana znade se, ponekad, vrlo rijetko, ali znade se uvući i u naš auto. Neugodan je to miris, leš životinje ne može da miriše dobro, pogotovo u pustinji, ispod užarenog sunce što diže celzijeve i do 45 stupnjeva. Ali, priroda je sve to, trenutno smo u totalnoj prirodi, spojeni s njom, i ako treba neka i smrdi.

Orlovi su druge životinje koje jedu meso uginulih klokanova. One se ne moraju boriti za svoj komadić mesa, ne moraju biti lukavi, podrugljivi, prepametni, ne moraju se natjecati s nikim, pa čak niti s vranama. Kada orao dolazi, sa svojim metar i pol širokim krilima, sve se sakrije, sve utihne, i vrane nestanu, uvuku se u mišju rupu, sve nestane, ostane samo On, kralj ptice, sam na cijelom svijetu, i uginuli klokan…i duga pusta užarena pustinjska cesta. Orao niti ne odleti kada autom prolazimo pored njega, već baci leave-me-alone pogled i nastavi jesti mrtvog klokana.

Cesta nikako da dođe do svog kraja, ide u beskonačnost, ma mora joj negdje biti kraj velim ja, iako ga već lagano počeo sumnjati u to, kilometri se sve više tope, sati odmiču, dan i noć već dva puta su se izmijenili, lagano se približava i treća zamjena, a mi krajem drugog dana, točno u vrijeme zlatnog sata ulazimo u Južnu Australiju. Po pričama to je najsušnija savezna država u Australiji, što vjerujem, i najsuši dio na planeti, što ne vjerujem, i što je ovako na prvu smiješno, a bogami i na drugu i treću. Kako Južna Australija može biti suša od jedne recimo Sahare, ili pustinjskih predjela Bliskog Istoka, ili nekih dijelova Antarktike, koji su, ne biste vjerovali, zapravo najsuši dio planete. Već zadnji dio prošle rečenice dotukao je ove priče što se šire po ovom djelu Australije.

Julijina Toyota kojom je već ona osobno prošla pola kontinenta dovela nas je do The Great Australian Bight-a, najduže australske uvale duge 1160 kilometara.
Veliki smo mi sretnici baš danas, sreća nas uvijek prati, toliko često da to više nije sreća, već djelo Puta; cijeli dan bio je oblačan, sunce je bilo nevidljivo, ali svejedno je žarilo i palilo, sakrivalo se iza magle oblaka, neprimjetno na oko, ali opet primjetno i prisutno, te u trenutku kad smo bacili sidro, rekli da je to od dana i počeli dizati šatore, oblak se rasprsnuo, nebo otvorilo, a zrake sunca probile kroz tanak maglovit oblak što lebdi iznad oceana i lagano sjele na površinu mora.

Čep od boce crnog vina odmah je poletio zrakom, pkkkk (zvuk koji nastane kada se otvori butelja) rezoniralo je strmom liticom, čaše su već bile spremne, i točilo se vino na rubu litice, na obali famoznog australskog klifa. Iščupao sam sklopljivu stolicu ispod cerade što je na krovu auta i stavio uz sam rub provalije, uzeo čašu vina, i sjeo, i uživao u zalasku sunca, u zrakama koje udaraju po površini mora, kao da su samo nas čekale, pojavile su se niotkuda, i gledam u dalek ocean ispred sebe što se topi s nebom u daljini, gledam prema praznini koja se vuče sve do 5000 udaljene Antarktike. Uhhh, koji je to gušt, ljudi. Čisti zen.

Dan se polako gasi a noć tiho napada, vjetar pojačava, udara intenzivno. Sva ljepota od zalaska sunca je nestala i priroda počinje napadati intenzivno. Bocu smo strusili na pola i bježimo u šatore što se kao jedro od jedrilice nišu na vjetru. Ma bez obzira na sve ovdje sam siguran, to je moj dom i nitko ga ne može srušiti. Vjerujem u njega, u metalne šipke što je glavni oslonac šatora, u dva sloja što su mi zidovi i sprječavaju vjetar da ne uđe unutra, i u klinove koji su glavno uzemljenje i drži mi kuću prizemljenu da mi ne odleti u zrak kada nisam u njoj. Iz ležećeg položaja imam pogled na nebo, mali otvor sam pronašao, na pola otvorio vrata, podesio sam tako da gledam van, gore u nebo, u ovu galaktičku ljepotu zvanu mliječna staza. To mi je bio i zadnji pogled tog dana.

AustralijaFoto: Australija 1 / 15