Blogosfera Putovanje u Međuzemlje

Oman – 2400 km kroz pustinju autostopom

Tisuće kilometara užarene pustinje, velike kornjače, deve, Sallee - duša od čovjeka, pustinjska sela, dolazak u tropski grad usred pustinje, učestalo kampiranje na plaži, traženje teretnog broda za Indiju, i misteriozna duhovna poruka.
Objava 06. ožujka 2018. 1 komentara 781 prikaza
Sallee - duša od čovjeka!
Sallee - duša od čovjeka!

Izabrao sam “Muscat – Salalah Costal Road”, cestu koja se proteže malo uz obalu, malo po unutrašnjosti, te spaja sjever i jug zemlje. Daleko najljepša cesta Omana! U prošlom blogu spomenuo sam kako je Oman savršena zemlja za stopiranje te kako ljudi jednostavno polude kada ugledaju palac u zraku. Kako ako usred grada želim negdje otići, ne koristim javni prijevoz nego samo dignem palac. Kako ako trebam bilo što, upitati nekoga za smjer ili već što, jednostavno dignem palac i uskoro dobijem odgovor. Savršena zemlja za pobijediti strah od autostopiranja.

Is Allijevog guesthousa krenuo sam u 2 poslijepodne, zaustavio par auta koji su me odveli do ruba grada, neki mi čak nudili i novac, u 3 se pojavio na glavnoj cesti, te već u 5 stigao u 200-tinjak km udaljen grad, Sur. Zamalo najistočnije grad Omana najpoznatiji je po ogromnim kornjačama ‘Grean sea turtle’ koje iz Arapskog mora iskaču na obalu. Te scene odigravaju se samo za vrijeme tvrde crne noći u kombinaciji s mjesečinom, i njihovom sezonom parenja. Barem mislim. Šetam gradom i prilaze mi lokalci, s osmjehom preko cijelog lica što konačno vide stranca. Misle kako sam ovdje samo zbog kornjača te počnu s pričama: “Sada ti je sezona kornjača! Došao si u najbolje vrijeme. Ako ih želiš vidjeti idi na obalu kad padne mrak. Između 9-11 navečer ti je najbolje vrijeme da si tamo!”.

Ništa, ako sam već ovdje, idem da to vidim! Kombinacija priče lokalaca i moje strpljivo čekanje na plaži, urodilo je plodom. Nešto iza 10 sati pojavile su se dvije ogromne i usporene Zelenomorske kornjače, velika kao pola mog tijela. Na istoj plaži sam i prespavao. Nisam niti dizao šator, nego samo sam se onesvijestio pored ruksaka.

 

U dubini pustinje!

 

Zapravo, prolazak kroz pustinju, i to stopirajući, nije tako teško kako zvuči. Trenutno je siječanj, zimsko doba, i temperature se ne dižu više od 30-35 C. To je ujedno i najhladniji mjesec u Omanu. Za vrijeme ljeta, živa na termometru penje bez imalo muke i do 50 stupnjeva. Kako bi izbjegli udarni toplinski val, kada se sunce popne najviše ljudi bježe na brda i planine gdje je znatno hladnije, oko 35-40. Tih udarnih dana vrlo popularni su i ‘Wadi-ji’, – reljefne doline smještene uz neki izvor ili potok. Ja bih to jednostavno nazvao oazama! Ne znam zašto nitko ne koristi tu riječ.

Stopiranje pustinjom teklo je glatko, bez nekih problema. Okvirno svakih 5 minuta prolazio je neki auto koji bi mi također i stao. Ljudi su me uvijek ostavljali na nekom raskrižju gdje sam uspravo s dolazećim autom ustopirao novi te nastavio prema jugu. Oduvijek sam želio hodati sam samcat pustinjom i dobiti to predivno, nesvakidašnje iskustvo. Ali, ovdje je to skoro pa nemoguće. Kada bi me ljudi ugledali kako se s ruksakom na leđima šešem pokraj ceste, zaustavljali bi se i pozivali me u svoj auto. Neki bi se čak i derali, te mašući čekali me ispred auta. Ubrzo mi je sve to postalo jako smiješno. Smiješno zato što zbog dobrote ovih ljudi koji žele samo pomoći, niti ovdje u pustinji, usred ničega, ne mogu imati svog mira.

Selo u pustinji! Svakih 50 km prolazili smo kroz jedno takvo pustinjsko selo

Na kraju drugog dana zaustavljaju se dva mladića obučena u ‘Thawb’ ili ‘Dishdasha’, tradicionalnu omansku mušku haljinu. Omanci zapravo ne nose muška odjela (košulja-hlače-kravata) kao ostatak svijeta, nego svi se oblače u te haljinice, s kapicama na glavi. Ne znam zato što je drugačije ili ne, ali njihova moda deset puta mi je atraktivnija nego naša – kravata i ‘reklec’. Momci me pozivaju u svoju kući, odnosno šator koji su digli na dvorištu. Uz šalicu-dvije čaja te malo ćaskanja, u šatoru sam dočekao jutro.

Tri dana trebalo mi je da sa sjevera zemlje stignem na jug, da iz Muscata stignem u Salalah. Nisam žurio zato šo nisam imao razloga da žurim. U toj pustinjskoj avanturi zaustavio sam 20-ak auta. Neki su me odbacili samo par kilometara, neki 20-30ak, neki 50-ak, ali Sallee najviše. Sallee me pokupio u samoj dubini pustinje te me odveo 400 km sve do Salalaha. Zapravo, on tamo niti nije trebao ići, ali samo da mi pomogne otišao je 70 km dalje nego što je planirao, te me ostavio u Salalahu. Ma Sallee, duša si od čovjeka!! Uvijek kada smo negdje stali da se malo odmorimo od jurnjave, uvijek je inzistirao da me časti s hranom i pićem. Pričao je kako beskrajno voli svoju obitelj ali zbog svog posla koji obavlja u Tumraitu, gradu ispred Salalaha, vrlo često ih ne viđa. Mjesečno dva tjedna boravi u Tumraitu, te dva u rodnome Muscatu.

U Salalah dolazimo po mraku. Pitao me gdje ću prespavati, odgovaram mu u šatoru. “Uuuu, znam savršeno mjesto gdje možeš kampirati. Na samoj obali. Na plaži.” Uskoro dolazimo na plažu gdje mi kupuje kokos, daje mi par flašica s vodom, pruži ruku oproštaja, ulazi u auto, i nestaje. Uhhh, kakav divan čovjek!! Sallee!!

 

SALALAH

 

Da, priče su istinite! Salalah je stvarno drugačiji grad od ostatka Omana. Poseban. Čaroban. Omeđen je planinskim lancem koji je zaslužan za tropsku klimu koja prevlada ovdje. Kroz cijelu godinu klima je vrlo slična kao i u ostatku zemlje, ali kad zamiriše ljeto, pustinjska se klima pretvara u tropsku. Kiša počinje intenzivno padati početkom lipnja i ne zaustavlja se tamo sve do rujna. Zima je ugodna kao i u ostatku zemlje, 30+, ali ljeta su ispunjena s neprestanim monsunima. Pazite, tropska kiša usred pustinje! Kao posljedica ove ‘lude’ klime rast je svog mogućeg tropskog voća i povrća. Maaa, sve se zeleni od života ovdje!

U vrijeme kišne sezone cijene smještaja dižu se u nebesa. Sve poraste abnormalno. I to do 20 puta. Usporedimo to ovako. Ako izvan sezone uzmete neku sobu, platit ćete 10 omanskih riala (200 kn). Ako tu istu sobu uzmete za vrijeme kišne sezone, spavanje na istome krevetu platit ćete 200 omanskih riala (4000 kn). Niti to ne sprječava Omance da baš za vrijeme kišne sezone dolaze u najvećem broju. Ceste se napune autima, a grad ljudima koji gaze jedni po drugima. Svi se bore za mjesto više. Za sobu više. Za krevet više.

Vožnja u Salalah, i to u vrijeme sezone, mora da je senzacionalna! Nisam to okusio zato što sam sada ovdje kada je zima, ali naslušao sam se priča. Dvadeset kilometara prije nego što se dođe do planinskog lanca, koji i stvara tu tropsku klimu u Salalahu, nalazi se pustinja u kojoj se preko ljeta temperature kreću oko 50 C. Samo 40-ak kilometara nakon što se dođe do planine, preko koje na kraju morate i proći, temperatura se momentalno spušta za 20-ak stupnjeva niže, što znači da iz užarenih 50 C dolazite na ugodnih 30 C. Iz totalno vruće i suhe pustinje odjednom se dolazi u zeleni i bujni tropski kraj, ispunjen obilnom kišom. Ludnica, jel’ da? Ja bih rekao da je Salalah pravi pravcati wadi! Prava i najveća oaza Omana!

Misteriozna poruka!

“Vidio sam te kako pješačiš s tim velikim ruksakom i imao sam potrebu da se vratim. Ne znam tko si, od kuda si, i u kakvoj si misiji, ali nešto je u meni govorilo da ti priđem. Oprosti na tome. Inače na radim to. 
Ali slušaj me malo sada. Koje si vjere? Ma nema veze koje si.
Mi muslimani oduvijek smo izgledali tako kako izgledamo. Samo je u zadnjih par godina svijet od nas napravio da naš izgled podsjeća na nekog teroristu. Pogledaj mene kako sada izgledam Je l’. Da li te moj izgled podsjeća na terorista?? (glasno se nasmije)
Sve religije pričaju o istome. Što smiješ i što ne smiješ. Za sve te Svete spise čovjeku su potrebna osjetila da ih doživi. Potreban ti je sluh da ih čuješ. Potreban ti je govor da diskutiraš o tome što si čuo.
Ali islam! Islam osjećaš u srcu. Iako za tebe koji ne razumiješ arapski, da ti ovdje sada čitam Kuran, osjetio bi jačinu svake riječi. I to iznutra.
Sve loše stvari koje čovjek uradi dolaze iz naših 5 osjetila. Sve dobre stvari koje čovjek uradi dolaze iz srca.
Da sada vidiš gladno malo dijete ovdje na cesti, gdje bi te to prvo pogodilo? Naravno da u srcu. Ako te pogodi u srcu, a pomoću srca osjećaš samo dobre stvari, što to znači? To znači da trenutna situacija nije kako treba. Nešto se upravo događa što se ne bi trebalo biti tako kako jest..
Ipak smo mi ljudi, a ljudi griješe. Ima loših muslimana. Ima dobrih muslimana. Ali islam je nešto drugo. Sam Islam nema veze s ničim time. Zato ne smijemo nikad miješati sve te muslimane i sam Islam zajedno. Islam sam za sebe je i dalje čist i nedirnut. 
Ne govorim ti to sve sada jer uzvisujem svoje uvjerenje ili slično, nego imao samo potrebu da ti to kažem.
Oprosti mi na ovih 5 minuta.”

 

(Ne)pronalazak broda za indiju!

Ako ću ikada pronaći brod za Indiju, pronaći ću ga ovdje”, s tim mislima budim se drugo jutro u šatoru na plaži. Skočio sam u more da se operem, spakirao stvari i krenuo u akciju. U centru grada pronalazim par agencija koje su zaslužne za međunarodni brodski transport, ali nakon što sam im ispričao što želim, blijedo su me gledali. Najčešće bi me preusmjerili prema luci. Ništa, digao sam palac i otišao 20 km udaljenu ogromnu luku. Tamo me zaustavljaju već na ulazu, ali nakon 10-o minutnog raspravljanja s porterima, konačno mi dižu rampu. U luci pronalazim ‘nadležnog’ koji konačno ima odgovore na sva moja pitanja. Objasnio mi je da ne postoji regularna putnička veza preko Arapskog mora za Indiju, nego samo za cargo (teretne) brodove, te nastavlja: “Nemoguće se je ukrcati na cargo brod zato što za tu radnju trebaš nabaviti 3 dozvole. Prva dozvola je od strane kapetana. Ako nešto krene po zlu kojom on garantira za tvoj život. Druga dozvola je od strane kompanije u čijem je brod i vlasništvu. Te treća dozvola od osiguravateljske kuće koja garantira za tebe i tvoje putovanje”. Znači, nemoguće!! “Već ćeš pasti na prvom testu, zato što ti kapetan nikada neće dati dozvolu”, nadoveže se, te nastavlja: “Jedino što ti preostaje je da pronađeš privatni brod koji plovi prema Indiji. Ali ne ovdje, naravno, zato što ta veza ovdje ne postoji. Najbolje bi ti bilo da otiđeš u Dubai. Tamo češ možda već nešto naći”.

Imam dvije opcije. Prva da se vratim u Dubai i danima lutam po luci, u nadi da ću baš naletjeti na veselog kapetana kako pjevušeći puni svoj mali privatni brodić s namirnica, te baš sljedeći dan kreće za Indiju. A druga opcija je da kupim avionsku kartu s kojom ću prijeći preko Arapskog mora i riješim se svih ovih muka. Ako prihvatim prvu opciju, velika šansa je da ću izgubiti tjedan dana u preskupom Dubaiju. Ako prihvatim drugu opciju, to će službeno značiti da neću ustopirati do Novog Zelanda zato što ću u tom jednom trenutku koristiti avion. Uzeo sam si par dana da dobro razmislim o svemu.

Dan kasnije...

Donio sam odluku! Prihvatio sam drugu opciju, opciju B, i kupio avionsku kartu iz Muscata za Bombay. Karta dođe 90 dolara što zapravo i nije tako skupo. Da se vraćam u Dubai i da zbrojim sve te dane koje bi proveo tamo tražeći brod, mislim da bih potrošio više od 90 dolara. Kupujem kartu i više me ništa nije briga!! Kad uskoro i dođem u Indiju, ionako ćete ubrzo zaboraviti kako sam tamo došao 

 

Povratak u Muscat!

 

Već peto jutro budim se na pješčanoj plaži Salalaha. Svake noći dolazio sam na istu plažu, digao šator, te se zavukao u njega. Čim bih se probudio ujutro, odmah bi sve nagurao u ruksak i otišao u grad.

Ali danas je vrijeme za povratak. Vrijeme da se vratim u 1000 km udaljen Muscat. Ovdje sam i onako sve obavio što sam mislio. Ili bolje reći ne-obavio. Spakirao sam se i sat vremena kasnije već se nalazio na glavnoj cesti u Land Roveru, te 200 na sat pičio prema sjeveru. Prije nego sam i zaustavio ovaj auto, odlučio sam da se neću putem nigdje zaustavljati, nego pokušat u što kraćem vremenu stići nazad u Muscat. Kao da me je netko pročitao misli i poslao mi ovog pomahnitalog Omanca, u svom svemirskom Land Roveru. Nakon 7 sati lude vožnje i nešto manje od 900 prijeđenih kilometara, lik me ostavio u Nizwi, gradiću 150 km prije Muscata. Tamo ubrzo zaustavljam novi auto i vraćam su u Muscat, u Allijev guesthouse! Sjedam na udobnu fotelju, stavljam noge na stol i sam sebi velim: “Uhhh, koji je ovo trip bio!!”

Ruta po kojoj sam prolazio

I za kraj, evo malo statistike o danima koji su iza mene. U tih osam dana kada sam i napustio Muscat te se vratio nazad, proputovao sam oko 2400 km. I sve to autostopom. U tim danima živio sam pravim nomadskim životom, bez saznanja gdje ću provesti noć koja mi kuca na vrata, bez tuša (osim kupanja u moru), te bez saznanja što će se dogoditi sljedeće minute. Samo ja, ruksak i šator. Tih osam pustinjsko-tropskih dana, posebice dani provedeni u ‘goloj’ pustinji, urezali su mi se duboko u sjećanje te mi pružili predivno i nezaboravno iskustvo. Iskustvo koje nikad neće nestati! 

omanFoto: oman 1 / 24

  • marginalac:

    pazi..cilo vrime u muskom drustvu..i jos zagrljen..a to oni vole.