Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Putovanje u Međuzemlje

Početak pješačenja kroz Novi Zeland, zalutali farmer i kampiranje na mrazu

Nakon što je saznao da ću pješačiti kroz Novi Zeland prvo se dvoumio da li sam lud ili ne, ali kada mi je vidio tablu na kolicima da sam iz Hrvatske ovdje došao s autostopom, kao da je sam sebi potvrdio da sam lud.
Objava 02. veljače 2020. 0 komentara 158 prikaza
Novi Zeland
Novi Zeland
Novi Zeland

Stavljam kolica ispred table na kojoj piše da se nalazim na Slope Pointu, najjužnijoj točci južnog novozelandskog otoka, da se uslikam, kao dokaz da odavde krećem na svoje 70-80 dnevno pješačenje kroz Novi Zeland. Nisam kupio stativ, ali kupit ću ga ja uskoro, nema mi sad Lucy da me fotka kad god zatreba, već u prolazu hvatam random Skandinavca da me kliknem, da zabilježi ovaj trenutak, za mene vrlo poseban, a za ostale prisutne totalno zanemarljiv. Ugledao Skandinavac moju ploču s natpisom, shvatio da ću pješačiti kroz Novi Zeland, i ko za inat Skandinavac je jutjuber, vadi odmah kameru, mikrofon i stativ, i uzbuđen ko kišna glista gura sve to ispred mene i veli: – Nemam baš priliku često upoznati ljude koji su ludi, ali ti, ti si totalno lud.
Nakon što je saznao da ću pješačiti kroz Novi Zeland prvo se dvoumio da li sam lud ili ne, ali kada mi je vidio tablu na kolicima da sam iz Hrvatske ovdje došao s autostopom, kao da je sam sebi potvrdio da sam lud.
Interview obavio, ljudi se razišli, i odjednom ostao sam sam, sam ko duh na fenomenalnom klifu, stojim na rubu i gledam udaranje valova o kamen što ih jaki vjetar nosi, gledam daleko prema pučini ispred sebe, prema 4000 km udaljenoj Antarktici i shvaćam da nikada u životu južnije na planeti nisam bio. Samo me more dijeli do bijelog zaleđenog kontinenta, kojemu nikada u životu bliže nisam bio.
Ok Tom, to je to. Vrijeme je. Vrijeme je da spakiraš kofere i kreneš u najzahtjevniji pohod u životu, vrijeme je da započneš 1500 km dugo pješačenje kroz Novi Zeland!

DSC00321-1-2

Vjetar je nekako utihnuo, kao da mi je dopustio da s vedrim mislima mirno uradim prve korake ka sjeveru. Vežem pojas za struk i korak po korak vučem kolica u brijeg, po nepokošenoj travi što zagađeno stoji na litici, i pičim prema asfaltnoj cesti na vrhu brda.
Mimoilazim se s ljudima, neki rade veliki luk da me zaobiđu, neki se samo zaustave i blijedo bulje u kolica, a neki mi se smiješe i davaju trunčicu ohrabrenja. S desne strane odvojene niskom drvenom-žičanom ogradom pasu se ovce, desetine bijelih čupavo napuhnutih stvorenja sinkronizirano dižu glave i s ustima punim trave blijedo gledaju u mene, pa u moja kolica, pa nešto čavrljaju zajedno, i čujem jednu kako veli: – Meeeeeee, evo ga ljudi, to je taj. Taj će prepješačiti Novi Zeland. Meeeeeee.
Ovce znaju.

Dolazim na cestu i počinjem se penjati na brdo, ono, prvi metri puta a već na strmo brdo. Imam osjećaj kao da me cijelo parkiralište gleda, svi kao da stoje mirno i bulje u mene kako se penjem na to brdo, jednostavno osjećam njihove oči na svojim leđima. Pošto sam tek krenuo nije mi problem vući ta kolica uzbrdo, ali i u kojem slučaju da ne mogu to učiniti, jednostavno bih sada morao, ako ne zbog sebe onda zbog njih da vide da sam ustrojen u svojoj ideji i da znam što radim. Dan je stvarno sunčan, bolji nisam mogao izabrati, vrijeme me služi totalno. Ne mogu si niti zamisliti što bi bilo da pada kiša, gdje bi mi entuzijazam onda bio, da li bi isto tako po brdima lepršao kao sada, ili bi mi sumnja ušla u um i počeo bih preklinjati što sam si od života učinio.

DSC00327-1

Tek sam na osmom kilometru pješačenja a dan već polako odmiče. Ali sam sam si kriv za to, pješačenje sam započeo tek u 4 poslijepodne, trudio sam se da dođem na startnu poziciju oko podneva, ali obaveze oko pripreme držale su me prikovanog, u hladnom Invercargillu, najjužnijem gradu Novog Zelanda. Sunce već gleda iza kojeg brda da se sakrije, toplina lagano popušta, i svježina osjeća u nozdrvama, a ja na vrhu brijega izgubljen, ali dovoljno sretan da mi je baš svejedno što će se uskoro dogoditi, gdje ću završiti, i di ću večeras prespavati. Iza zavojite ceste, koja kao velika zmija leži na nepokošenim zelenim brdima, primjećujem prljavu svinju kako rokće i bulji u mene. – Hmmm, mora da je farma ovdje negdje. Gledam po livadi i tražim nešto, niti sam ne znam što, ali znatiželja se pojavila niotkuda, nekontrolirano me uvukla u zbunjeni svijet, kao da sam nešto izgubio i sada se iz petnih žila naprežem da to isto i pronađem.

Čovjek snažne tjelesne građe, svjetlo smeđe kose, sa slamnatim šeširom na glavi, a plava duga radnička kuta visi mu duž tijelo, stoji uz cestu i nepomično gleda u mene. Možda se poznajemo – glava odmah pomisli, ali kako da me netko ovdje zna, kada niti sam ne znam gdje uopće jesam. Već sam mu se opasno približio, par metara samo praznog prostora nas dijeli, i susret nam je zagarantiran.
– Hej – pozdravim ga i prvi probijam led.
– Hej – uzvrati totalno istom mjerom, kao da mi se pozdrav od ogledala odbio u glavu.

Pružili smo si ruku upoznavanja, pristojno sam mu dao šaku, ali šaka mi je nestala, u njegovoj ogromnoj šačetini, toliko mu je gruba i snažna, i debela, da mu samo iz dlana mogu iščitati dosadašnji životni put, a vjerujte mi, nije ga život baš mazio i pazio, već se pošteno namučio, sa svojim dvjema velikom šakama pošteno naradio da dobije sve ovo što trenutno posjeduje.

– Uhh, još malo i noć, jel’da? – izjavim vidljivu činjenicu, ali razgovor o vremenu uvijek pali, znate to i sami. Ako ikada zaštekate u razgovoru s nekim, samo okrenite na temu vrijeme, i sve če se samo riješiti.
–  Da, još pola sata i bit će totalni mrak.
– Nego, jel’ znate gdje bih mogao kampirati večeras? Danas sam krenuo na dugo pješačenje kroz cijelu državu, ali krenuo sam dosta kasno, i noć me lagano sustiže.
Pravim se nevin, i čekam što će izjaviti, a obojica znamo što sam time zapravo rekao.
Par sekundi šutnje neočekivano, ili očekivano, nastaje, kao znak da farmer dobro razmišlja prije nego izusti bilo kakav odgovor.

– Pa evo, ovdje možeš kampirati – i pokaže šačetinom na livadu ispred svoje kuće. – Jel’ imaš šator? – upita.
– Ma naravno da imam. Imam ja sve, cijelu kampersku opremu. Moram ako želim propješačiti Novi Zeland.
– Onda odlično, onda nema problema.

Baca on dugi pogled u nebo, pa malo utihnuo, da ga primijetim kako gleda u nebo, i reče – Ujutro će biti mraz. Bit će oko ništice.
– Pa kako znaš??
– Pogledaj onu narančasto-rozu traku na nebu. To znači da je zalazak sunca jako vedar i nema niti jednog oblaka. Nema ništa da zadržava toplinu i temperatura će pasti za 15-ak stupnjeva. Je l’ imaš toplu odjeću?
– Da, imam. Imam vreću za spavanje i dvije deke. Ma spreman sam ja na sve. Tek mi je prvi dan i ako treba, spavat ću i na ništici.
– Oprosti, ali ne mogu te pustiti u svoju kuću, mogu ti samo pružiti ovo mjesto u dvorištu.
– Ma nema problema. Zadovoljan sam i s ovim.

Što je i istina, i jesam. Shvatio sam da u ovom hodačkom pothvatu ne smijem računati na nikoga, moram tako ako želim preživjeti, totalno ništa ne očekujem od ljudi oko mene, već sam sebi krojim sudbinu, sam si planiram kako će mi dan približno izgledati, gdje ću otprilike završiti s pješačenjem, gdje ću kampirati. Sam svojom odlukom biram svoj put.
Ono sve što se dogodi više od toga, više nego što očekujem, bit će super.DSC00380-1

S farmerom sam bacio čašicu razgovora, malo o životu, malo o ljudima, malo o Novom Zelandu, o vremenu, i farmer je morao u svoje farmerske odaje, noć se lagano spuštala i tko će pospremiti sve te ovce, svinje i krave u staju ako ne on. U znak zahvale još jednom sam mu stisnuo ručetinu, i rekao da se vidimo ujutro. Kolica sam odgurao ispod minijaturnog drveta što kao gljiva viri nasred dvorišta, skuhao večeru, podigao šator i brzo se uvukao u njega. Na sebe sam navukao merino vunenu dugu podmajicu, koja sama kontrolira tjelesnu temperatutu, odnosno zadržava toplinu i propušta vlagu kada treba, platio sam ju 80 dolara i velika očekivanja imam u nju, zatim dvije kratke majice, vestu, jaknu i podlače, a na stopala navukao debele vunene čarape, i cijeli takav zabundani zavukao se u vreću za spavanje i pokrio dvjema dekama od flisa. Vreća za spavanje nije mi zimska, već samo 2 season, ali zato sam to ‘doštukao’ kupnjom dvjema dekama. Ne mogu se baš pretjerano gibati u šatoru, ali neka, neka je meni samo toplo, i mekano, pa iako nepomično cijelu noć ležao.

DSC00002-1

Budim se ujutro cijeli promrzli. Budio sam se par puta tijekom noći i tražio po šatoru što još mogu na sebe navući, ali ništa više nisam našao, sve je već na meni. Otvaram šator i evo ga, mraz mrazni, mraz leži na travi, zaledio gornji sloj zemlje, i čeka sunce da nestane. Bio je farmer dobro predvidio, ne treba njemu internet, niti vremenska prognoza, niti radio, niti mobitel, samo mudar pogled u nebo, i sve mu je odmah jasno. Farmer me pričekao s velikim vrčem vode, tolikom hladnom kao ovaj mraz, ali, moram mu se zahvaliti, lijepa je to gesta s njegove strane, i nastavili smo našu priču gdje smo jučer stali. Priča da je oženio Filipinku, i doveo ju ovdje na imanje, i zajedno održavaju farmu. Pričao je on još što šta, ali ja sam morao ići, spremati se za nastavak puta. Po zadnji puta stišćemo si šake, opet me ubija snažnim stiskom, zakačim se za kolica pojasom, stavljam u prvu, i u znak pristojnosti po zadnji puta okrećem se iza sebe, dignem ruku i pozdravim farmera, i nastavljam svojim putem, prema naprijed, prema sjeveru Novog Zelanda.

Novi ZelandFoto: Novi Zeland 1 / 14

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.