Blogosfera Putovanje u Međuzemlje

Priča iz Balija

Sve što trebamo je voziti se dva sata do vulkana, pronaći mjesto za kamp, negdje ispod vulkana, uz samo jezero, istražiti par okolnih sela, i za kraj dana napraviti veeeeliku vatru, i plesati oko nje
Objava 18. ožujka 2019. 0 komentara 609 prikaza
Indonezija
Indonezija
Indonezija

Dolazim na Bali točno u ponoć. Došao sam brodom iz otoka Jave, dva kilometra udaljenog od Balija, što i nije neka zahtjevna ruta. Ali, umjesto pola sata koliko sam mislio da ću ploviti, voz je trajao puna dva sata! Gužva u prometu, moru, toliko je bila velika da je brod uzeo deset kilometara ogroman luk, i plovidba sićušnim zaljevom trajala je pola godine. Plus, baš između Jave i Balija određena je vremenska razlika, mijenja se sat, i evo..već smo na plus tri sata!

Silazim s trajekta i tijelo mi počne vapiti za hranom. Bio sam gladan još kada sam ulazio u trajekt, ali rekao sam si: “Ajde Tom, strpi se pola sata i jest ćeš kad stigneš na Bali”. I to je bila pogreška dana. Izlazim iz mračne luke i odbijam pomahnitale supernaporne taksiste koji su, po mom iskustvu, najveća crna rupa u putničkom svemiru. Ulazim u neke mračne i prljave ulice, samo s jednom misijom – pronalazak hrane! Svijet oko pomorskih luka prljav je, smrdljiv, i totalno neprivlačan diljem cijele kugle zemaljske, a ne samo ovdje, i kretati se po mraku tim teritorijima nije neka milina. Ispitujem prolaznike za ‘nasi gorang’, prženu rižu, što je nekako najčešće što mogu jesti, vegetarijanska posla, ali nitko me ne šmirgla pol posto. Tristotinjak metara dalje, na glavnoj cesti prema Ubudu, ugledam malen sićušan pokretni kiosk, zakvačen za stari motor, s velikom tavom na samom rubu istog, koja služi za prženje riže, za točno to što mi trenutno u životu treba. Međutim, na motor-kiosku niti ž od života, zatvoren i pust, a čiča razvaljen na klupici pored, i hrče ko motorna pumpa za vodu. Mora da je to kuhar. Samo, da li da ga budim ili ne? Ha?? Što sad?? Ma jebeš sve to, i kulturu, i moral, ja sam gladan, a čiča bi sigurno volio zaraditi neke pare.

“Hej….hej….food…nasi gorang!!!” vičem ja njemu. Lik se trzne iz sna, baca mi pogled Steven Segala, i umjesto pištolja i karate zamaha, posegne za tavom. Nema tu baš previše pitanja, čiča zna da sam sigurno gladan, i jedino što ima na meniju je nasi gorang. Reže on to povrće, lupa polu-metarnom ‘špahtlom’ po tavi, i bum-bum, tras-tras, i nasi gorang pojavio mi se ispred face. Čiča, hvala ti, spasio si mi večer. Maznem duplu porciju riže, gucnem prozirno-crveni čaj bez okusa, piće nosi titulu čaja ali nekako sumnjam u to, zahvalim se čiči koji se lagano vraća u vodoravni položaj, hvatam se za ruksake, i pokret. Sljedeća misija – pronaći mjesto za kampiranje.

Prođem prvi zavoj, prođem i drugi, i lagano se približavam ogromnom šarenom plavom liku, duge kose, polumjesecom na glavi, i vilama u ruci. Lik opušteno sjedi na mrtvom tigru, i poluzatvorenih očiju lagano mi se smijucka. Gledam ga i gledam, odmjeravam ja njega, pa i tigra, odmjerava on mene, tigar isto tako. To je to, evo prilike, pored ovih dvoje jednostavno moram kampirati! Plavi veliki lik je bog Shiva, i zabetonirano se drži, ne mrda s tog mjesta sigurno već godinama, a bome neće niti ovu noć. Pitam zaštitara malo dalje na raskrižju: “Ej zaštitaru, jel’ mogu ja ovdje kampirati?” ali nikakve reakcije od njega, osim blijedog pogleda koji me zbunjeno gleda. Otvaram ruksak i prstom uperen na šator: “Look, tent…kamp…sleep…good night…??”
“Aaaa, yes mister, yes!” i prorade zaštitaru sinapse u mozgu. Vadim šator i počinjem dizati svoj ovonoćni dom, ali nešto mi ovdje ne štima. Previše auta, motora, buke, mraka, i zalutalih prolazećih ljudi, baš kakav sam i ja. Glavna je to cesta koja spaja zapadni sa središnjim dijelom otoka, iako je već 1 u noć, promet radi sve u šesnaest. Ah zajebi to sve. Ajde, Tom…spakiraj opet sve te stvari u ruksak i kreni dalje, u potragu za novim, boljim mjestom. Ajde, opet kreni u tu svoju nepredvidljivost, u mrak, tamu, neizvjesnost.  Minutu kasnije zaustavljam, ustopiram mladića na motoru, i pitam: “Ej, jel’ znaš ‘di kakvo mjesto gdje mogu kampirati?”
“Hmmm, hmmm, hmmm…”, u polu panici češka se s kažiprstom po glavi, i nastavlja “Ok, znam nešto. Ajde skoči na motor, nije daleko”. Skačem mu ja odmah na glavu, i sekundu kasnije već smo u punom gasu, vozeći se prema, pojima nemam gdje. Ali neka, nema mi druge solucije trenutno, nego vjerovati ovome ispred sebe, o kojemu ne znam ama baš ništa, i samo se opustiti, i prepustiti. Mlad je to i kulturan momak, i sve će biti u redu.

 

Dan ponovnog susreta

 

Budim se u šatoru, na polju, usred visoke šikare, dva kilometara od boga Shive, i sto kilometara od Ubuda. U roku od dva-tri sata moram se nacrtati u tom malenom gradiću, a u 3 poslijepodne slijeće mi draga iz Novog Zelanda, a volio bih joj se pred očima pojaviti čist ko suza, svjež ko krpa i mirišljav ko proljetna ruža, a ne ovako kao da me voda donijela, prljav, smrdljiv, ružan, i ‘obrašćen’. Tuš nisam vidio dva dana i sam sebi već smrdim. Super, jel’ da? To vam je ljudi backpackerski život. Ništa strašno.

Bacam stvari u taj svoj ruksak koji me sve više asocira na prostitutku. Navlačim ga po cijele dane, i tako tjednima, mjesecima, čak i godinama, vucaram ga po javnim mjestima, diran je od strane prolaznika, i radim mu što god želim. Jedino je on, uz laptop, vreću za spavanje i čeonu lampu, sa mnom od prvog dan puta. Sve ostalo promijenio i izmijenio sam već višestruko. Svu odjeću promijenio sam već nekoliko puta, kameru i objektive zamijenio za novu fotografsku opremu, mobitel mi ukrali i kupio drugi, šator prodao i kupio novi, prostirka druga, patike iznosio već par puta, planinarske cipele isto tako, japanke već pete, malen ruksak već treći, a sve one male nepotrebne sitnice pogubio.

Kada sam se pripremao i kupovao stvari za Put, jedino za što nisam štedio pare bio je ruksak, što se pokazalo ispravnom odlukom desetljeća. Ruksak je ipak najvažniji, moj mali pokretni dom, i mora da je kvalitetan. Platio sam ga nešto više od 100 eura i uopće mi nije žao. Da sam znao, kupio bih još i skupljeg. Zapamtite, ako idete putovati ‘na duge staze’, zapamtite samo jedno – kupite si super kvalitetan ruksak! Ako nemate dovoljno para da ga kupite, radije si pomaknite putovanje za mjesec dana kasnije, pričekajte malo, i uštedite još više, nego da kupite neku rospiju od torbe koja će se podrapati već ispred ulaznih vratiju vašeg prvog susjeda. Naravno, možete vi putovati i bez ruksaka, s crnom vrećom za smeće, obješenoj na drvenoj letvi, preko ramena, napuštajući dom u mrtvoj noći, slijediti mjesec, i krenuti putevima zvijezda. Ali to je već neka druga tema.

Preko Airbnb-a bookirao sam fensi romantičnu sobu u još više fensi vili, usred rižinog polja. Ono, milina za oči. Nikada o tome nisam razmišljao, a kamoli učinio, i ponovan susret s Lucy bila je savršena prilika za skidanje ovog junfera. Spavao sam ja već posvuda; po autobusnim stanicama, benzinskima, dorm sobama, prljavim indijskim kolodvorima, lukama, u hramovima, crkvama, samostanima, kraj glavne cesti u šikari, baš kao prošlu noć. Spavao sam ja u itekako luksuznim kućama, da se razumijemo. Vrh vrhova definitivno je bio kada sam prenoćio u kući Indijskog ambasadora u Omanu, nakon što mi je lik dao šestomjesečnu multiple indijsku vizu, i pozvao na večeru u restoran, koju sam objeruke prihvatio, te otišli na bocu vina u njegovu vilu. Polako, bez predrasuda ljudi, nije bilo tu nikakve seksualne namjere, da se razumijemo. Kuća nije bila bilo kakva kuća, već super luksuzna vila, s ugrađenim liftom u hodniku, i malim vinskim ‘podrumom’ u prizemlju. Ma, ludnica je to bila od kuće, i kladim se da je još uvijek.

Tako da, rekao sam sam sebi, opet: “Ajde, Tom, sada je vrijeme…isprsi se…i rentaj neku vilu…ajde Tom…da te vidim sada…možeš ti to.” To sam i učinio. U dućanu pored vile kupio sam crno vino, od žena na recepciji nažicao dvije čaše te ih zamolio da angažiraju/upakiraju sve to na stol, odmah ispred ulaznih vratiju sobe, zato što kad Lucy uđe u sobu, ima da tog trenutka sve zajedno zablista, zasvjetluca, vino da se samo od sebe toči u čaše, a ona da mi se od tog iznenađenja sruši u naručje. Sa svim pripremama oko dočeka završio sam taman kada sam i trebao, sat vremena prije njezinog dolaska. Skočio sam na motor i crta prema aerodromu. Brmm brmm i hop hop, i sat vremena kasnije, u čekani naslonjen na ogradu čekao Lucy. Lagat ću ako velim da zadnjih par tjedana nisam zamišljao scenu ponovnog susreta. Jesam, i to itekako.

DSC04801-1

DSC04721-1-2

 

Vulkan u sredini otoka

Prve zrake sunca lagano se lijepe po zidu, pored moje glave. Želio bih se u mekanom krevetu rastezati još sat vremena, ali nema se za to sada vremena. Pogledam pored sebe i vidim da sam ostao sam samcat, Lucy je već aktivna, i sa slušalicama na ušima lagano šetkara po sobi. Tako vam je to kada si nađete Vijetnamku za curu, čija je navika otvoriti oči prije izlaska sunca. Dobra navika, nema što, zapravo super-dobra navika na koji se još uvijek privikavam. Ali, ide to lagano, svakog dana leži mi sve više, i bez obzira na to što sam radio prošlu noć, otvaram svoje kapke u 6 ujutro. Dižem dupe iz kreveta, radim par push-upova (lažem), bacam lagani stretching, zatim lice ispod ‘pipe za vodu’ (slavine), i ko’ cvrčak spreman sam za dan. Ajde živote, da vidim što danas slijedi. Četverodnevni lijeni i besciljan, a opet ciljan, odmor u hotelskoj sobi došao je svome kraju. Uhhh, koja su to bila četiri relaksirajuća dana, dana gdje nismo marili za ništa, samo relacija soba-bazen, bazen-soba, i pokoja vožnja kroz rižina polja, i to je bilo to. Ali, ostavimo sad to iza sebe, i krenimo dalje. Odlazimo na recepciju odjaviti hotelsku sobu, i pola svoje prtljage odmah ostavimo, na čuvanje, curama iza pulta. Bili bi stvarno ludi da sve to vučemo gore na vulkan, tako da, cure, evo vam naših 20+ kg prtljage, i plus nezaobilazna velika iritantna gitara koja zapinje na svakom mogućem uglu. Već par mjeseci razmišljamo da ju prodamo, ali svaki puta kada Lucy potegne sa žicama, ta ideja momentalno ispari, i ne pojavi se, sve do sljedećeg puta.

Današnji dan neće biti nešto pretjerano težak. Sve što trebamo je voziti se dva sata do vulkana, pronaći mjesto za kamp, negdje ispod vulkana, uz samo jezero, istražiti par okolnih sela, i za kraj dana napraviti veeeeliku vatru, i plesati oko nje. Za ovaj ples možda lažem, a možda i ne. Sutradan bi trebao pasti neki kupanac u jezeru, i tamo negdje u popodnevnim satima trebali bi početi s laganim penjanje na vulkan. Batur nije nešto atraktivan i zahtjevan kao Merbabu na otoku Javi, na kojemu sam bio prije par tjedana, već je 2 sata dovoljno da se ispinje na vrh.

DSC05049-1

Četiri sata kasnije, dva sata više nego smo planirali, došli smo na jezero ispod Batura. Mjesta za kampiranje ko’ u priči, i u dva maha, već smo bili ugnjezdeni i podignutih šatora buljili u jezero. Koji je to lijepi osjećaj kada se pronađe savršeno kampersko mjesto gdje se osjećamo sigurnim i slobodnim, kao ptica. Toliko sreće za samo par metara slobodne zemlje, gdje nas nitko ništa ne pita tko smo, od kuda smo, i zašto smo. Mjesto gdje se ne moramo brinuti da li se nalazimo na nečijoj zemlji, teritoriju ili dvorištu, već u prirodi, čistoj, predivnoj, neiskvarenoj, prirodi koja je ovdje daleko prije nas, ljudi. Da, takva su većinom ta kamperska mjesta. Sa šatorskim poslovima završili smo tamo negdje oko dva poslijepodne, te gladni i žedni krenuli u prvo lokalno selo, odmah do jezera, u potragu za hranom. Pronašli smo mi i hranu, i vodu, i lokalne ljude, i njihov smiješak, dobili životne savjete, i za kraj dobili još tisuću savjeta oko penjanja na vulkan, a vulkan visok metar i pol. Ajde, visok je on 1717 metara, i dva sata hoda, ali ljudi, pa za to ne treba nikakav savjet, jel’?

Večer se odvila kako je bila i najavljena, uz vatricu, lagano chilanje ispred šatora, par metara od jezera. Gitaru nismo imali da noć bude još posebnija, ali zato bacili smo ples-dva na spiker, moj novi prijatelj, koji mi je u zadnje vrijeme postao desna ruka. Bali, šuma, jezero, vulkan u pozadini, muzika, ples, mrak, a mi sami samcati…ljudi, pa to je život! Uhh, kakva je to samo noć bila. Predivna noć. Noć za pamćenje.

IndonezijaFoto: Indonezija 1 / 9

 

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.