Blogosfera Putovanje u Međuzemlje

Rajske ceste Vijetnama

Navečer smo došli u Ban Vang, maličko selo na kraju svijeta, te dva sata tražili mjesto za kamp, al’ na kraju ništa nismo našli. Čak smo bili odbijeni od jedne žene da kampiramo u njezinom dvorištu. Baba je željela pare, ali dobila je samo frišku figu od nas.
Objava 01. listopada 2018. 0 komentara 393 prikaza
Foto: Tomica Kristić
Foto: Tomica Kristić
Rajske ceste Vijetnama

Lagani povjetarac ušao je kroz širo otvoren prozor i razmaknuo zastore što vise sa stropa i davaju privatnost svakom krevetu u dorm sobi. Kiša je još sinoć prestala, a jako sunce prosulo se jutarnjim friškim nebom. U zraku totalan entuzijazam! Dižemo se u tren-dva i počinjemo sortirati stvari za 330 km dug trodnevni loop motorom, po najljepšim cestama Vijetnama. Sve nebitne stvari, višak odjeće i ostale gluposti u velikim ruksacima ostavljamo na recepciju, te sa sobom uzimamo samo malene ruksake, vreću za spavanje i šator. Više od toga nam niti ne treba. Napunili smo flaše s vodom, sjeli na motore, pokret samo takav!

Dan je krenuo vrlo smireno. Na samom izlazu iz grada već smo ušli u brda čija nas je ljepota upozoravala da se uskoro sprema nešto senzacionalno. Zgrade, kuće, i ulice ubrzo su zamijenili planine, šume i puteljci. Super, samo tim tempom i sve će biti savršeno. Nismo nešto žurili zato što ne vidim razlog za žurbu. Pičili smo samo 25 km na sat i sve nam je bilo ravno.

Tamo negdje oko 3 popodne zaustavljamo se pored rijeke koju već zadnjih sat vremena pratimo. Međutim, do same rijeke nemoguće je s motorima doći! Dosta je povučena od ceste i do njezinog korita ne vodi niti jedan puteljak. Jedina opcija je cipelcug! Ali, imamo Harliće, ne. “Lucy, gledaj ovu kućicu preko puta rijeke. Savršeno mjesto za ostaviti ove naše motore.” Ulazimo u njeno dvorište, kad ono, iz mračne prostorije male bambusove kućice doleti brdo klinaca! Okupacija samo takva!! Lucy vadi slatkiše koje je kupila baš za ovakve prilike, i daje im. Klinci sretni. Mi zadovoljni. Klicni su već dobro potkovani po pitanju žicanja stranaca za slatkiše. Niti ne možete zamisliti kako su vješti.

E sad, koliko je zapravo dijeljenje slatkiše klincima bilo pametno od nas?? Ono, iskreno, i ne znam baš. Povući ću jednu paralelu i vratiti se dvije godine unazad kad sam planinario po Himalaji, u Nepalu. Jedno od glavnih zabrana što se ne smije činiti za vrijeme trekinga po Himalaji, što čak piše i u glavnom priručniku, jest davanje slatkiše klincima! Zašto? Zato kada klinci prime darove od nekih stranaca, prolaznika, planinara….te iste radnje očekivat će i od svojih roditelja, koji im zbog neimaštine ne mogu priuštiti iste. Podsjetimo se da je Nepal jedna od najsiromašnijih država svijeta. Mislim da je osma na ljestvici siromaštva. Ovdje u sjevernom djelu Vijetnama priča je vrlo slična. Iako ne prevladava takvo siromaštvo kao u Nepalu, ali s mog iskustva ipak nekako zaostaju za ostatkom zemlje, tako da su slatkiše njihova velika nepozanica, narem od strane roditelja. Dakako da u cijeloj toj šećernoj strategiji ‘ne kupovanja’ slatkiša od strane roditelja igra i njihova kultura, način života i običaji koji se kose sa zapadnim svijetom.

Konačan zaključak – klinca sa slatkišem smirite i zadovoljite samo trenutno, ali prije ili kasnije opet će ‘postati lud’  te će tu svoju ludost dalje proširiti na svoje roditelje, koji će ga bez razmišljanja nalemati! A bogami vole roditelji lemati svojoj djeci u Vijetnamu. To lemanje primijetio sam još u Saigonu kad sam radio kao učitelj. Samo, tada su bili lemani od strane vijetnamskih učiteljica. I to onako, bez pardona. Nekako imam osjećaj kao da cijela ova država živi tamo negdje u 70-ima, u vrijeme kada su i naši roditelji bili ‘bičevani’ od strane svojih učitelja.

Jednom mi je stari rekao kako je za vrijeme njegovih učeničkih dana to bilo totalno normalno. Svaki put kada bi neki roditelj došao u školu na razgovor, totalno skulirano rekao bi učitelju sljedeće: Ako vam moj sinek dela nekakve probleme, samo ga vudrite! Vudrite ga i posle bu dobar!. Čak je i u mojoj osnovnoj školi, tamo negdje prije 25 godine, bio učitelj njemačkoga jezika, pravi mangup, koji je sve zločeste klince primio za onu kratku kosu koja raste kraj uha i dizao ih u zrak!! Doslovno! Klinci su ubrzo hakirali taj problem i počeli su si brijati taj dio glave!

DCIM100GOPROGOPR0911.JPG

Uhhh, kak’ sam samo skrenuo od teme. Vratimo se mi na priču. Ostavili smo motore u njihovom dvorištu i spustili se do rijeke. Lucy je zasukala hlače a ja se svukao u gaće samo zato da bi prehodali rijeku i došli s njezine druge strane gdje je veća flat površina. Vodostaj rijeke poprilično je bio nizak, ali u trenutku kada smo podigli šatore, vrag je iznenada počeo rasti, iz sekunde u sekundu, iz minute u minutu, takvim tempom da nam je rijeka u samo sat vremena već kucala po vratima šatora. “Ništa Lucy, pokret. Moramo preseliti šatore. Ne znam koji vrag se događa. Kiše nema, a rijeka raste!”

Pomaknuli smo se par metara udesno, na sam početak brda gdje nema šanse da bilo što dođe do nas. Baš kada smo sve preselili, osigurali te sve opet podigli i montirali….vodostaj rijeke počeo se polako spuštati. Pa jebem mu.

Spustila se noć a nebom se razlijala tisuću i jedna zvijezda. Na šatore nismo stavili dodatan sloj protiv kiše, nego smo samo legli u prvi, mrežasti sloj koji nas štiti od komaraca i pruži pogled na cijeli svemir.  U tren-dva šatori su nam se pretvorili u hotel s tisuću i jednom zvijezdom!! Ma, milina! Svemire, hvala ti još jednom na svemu!

DSC02016-1

Sljedeći dan kiša se spustila već rano ujutro, i nije prestala sve do drugog jutra! Plan nam je bio vrlo entuzijastičan! Prevoziti preko 100 km te posjetiti najsjeverniju točku Vijetnama kojoj su Vijetnamci dali totalno izlizan naziv ‘Sjeverni pol’, i čiji pogled s vrha brda gleda na Kinu. Međutim, to je bio samo plan, a već znate da nam se planovi itekako vole promijeniti. Kiša je pojačavala, vjetar nam puhao točno u prsa, a temperatura je pala na 18 stupnjeva, što je za Vijetnam itekako hladno! Patnja samo takva. Kombinacija toga svega ubila nas je do kraja. Sve živo nam je promočilo, baš kao i prije dva tjedna kada smo napuštali Ha Long Bay i otok Cat Ba.

Screen Shot 2018-05-31 at 11.07.47-1Velim vam, nije nam bilo lako

Odmah smo iskovali novi plan – prenoćiti u prvom prenoćištu na koje naiđemo. S 25 na sat pojačali smo brzinu na 30-35, što je itekako brzo za ove planinske ceste, i unatoč hladnoj kišurini koja nam je pljuštila direkt u mozak, pičili prema naprijed.

Pored ceste zaustavljaju nas promrzli Španjolci, te jedan od njih se dere: “Ovo vam nije pravi put! Ova cesta vodi prema Kini! Kineska granica je 10 kilometara odavde!”
Zbog kišurine kartu i gps nisam mogao pratiti, i promašili smo našu glavnu cestu i krenuli prema Kini! Sranje!

Španjolci su započeli s pripremama kako pobjeći odavde. Bili su totalno nepripremljeni! Nisu imali niti kišne kabanice a jedan je čak bio u kratkoj majci, hlačicama i natikačama. To bih nekako usporedio kada kod nas na ljetovanje dođu neki nadobudni turisti te u japankama otiđu na Velebit. Iz torbe sam izvadio kabanicu koju čuvam već mjesec dana, onako za rezervu, i dao ovom promrzlom Španjolcu. Hombre se momentalno vratio u život, iskra mu zasvijetlila lijevim okom, i sreća rastegnula cijelim licem. “Thank you, thank you, thank you. My man. I’ll never forget this!”

“Ništa Lucy, idemo i mi. Ovo nikad neće prestati!” Slijedili smo amigose do glavne ceste gdje su oni skrenuli desno za Ha Giang, a mi lijevo za Đong Van. Na putu prema selu prešišali smo i ‘Sjeverni pol’, onu najsjeverniju točku Vijetnama, o kojoj sam već namatao. Ma, fućkaš sad to! Zapravo, svi ti pointovi, te rubne točke država samo su atrakcija za turiste, i to samo kako bi mogli reći da su bili tamo. Na kraju se nisam popeo na vijetnamski Sjeverni pol, ali i da se jesam, ne bih tamo ništa interesantno vidio. Jedino bih se mogao pohvaliti nekome i reći: “Ej, znaš, bio sam na najsjevernijoj točki Vijetnama”. I to je to. Uvjeren sam da Vijetnamci za to čak i prodaju karte te masno okreću pare.

U Đong Van-u pronašli smo super jeftinu sobu, okupirali je i u tren-dva napravili rasulo. Lucy je uključila električnu grijalicu, a ja sam po sobi razvukao dugu špagu na koju sam objesio svu mokru odjeću. U samo pet minuta sobu smo rasturili totalno! Uslijedio je vrući tuš koji je sjeo kao melem na srcu, te smo oboje uskočili pod deku i uključili fen za kosu da se ugrijemo. Uhhh, koja je to bila milina! Tako mokar, promrzli i nikakav, i odjednom suh, ugrijan i sretan! Jaooo, kakav gušt!
 

U zadnji dan krenuli smo vrlo ofenzivno. U osam ujutro već smo bili pod punom ratnom spremom i vozili se prema Ma Pi Leng Pass-u, cesti dugoj 24 km koja se proteže na visini od 1500 m.n.v. i koja spaja dva gradića, Dong Van s Meo Vac. Znam da vam ta imena ništa ne znače, ali evo, gore sam stavio kartu rute po kojoj smo prolazili pa možete pogledati gdje je šta. Neki govore da je to ujedno i najopasnija cesta Vijetnama, ali ne bih se složio s tom činjenicom. Osim divote, ništa drugo nisam na njoj osjetio. Već sam puno puta rekao kao je ovaj dio Vijetnama predivan, te ceste koje po kojima se vozimo jedna ljepša od druge. Ali, ljudi moji, ova cesta ovdje, ovaj Ma Pi Leng Pass stvarno je ono naj…ono najljepša cesta ture, što zapravo znači da je ova dvadeset i plus km duga cesta najljepša cesta Vijetnama!! Stvarno sam sam sebi dosadan s tim ponavljanjem ‘kako je sve naj naj naj’, ali jebiga ljudi, što mogu kada je istina.

Najrasprostranjenije povrće u ovim krajevima je, vjerovali ili ne, kukuruz! Sade ga doslovce posvuda. Po stijenama, uzbrdicama, nizbrdicama, te maloj ravnoj površini koja rijetko prolazi metražu od par metara kvadratnih. Bakice, smežurane, stare i sa šeširima na glavi, sjede uz samu cestu i pokušavaju ga uvaliti svakome tko prošira pored njih. I tako cijeli dan, iz dana u dan. Penzija u Vijetnamu ne postoji i većina starih ljudi radi do smrti! Ništa ozbiljno ne rade, ali opet tek toliko da si s istima osiguraju neki prihod s kojim mogu preživjeti. Vijetnamsko vlado, sram te bilo.

Svaka majka svoje dijete nosi tako da ga prvo objesi na svoja leđa, a zatim s velikom maramom pričvrsti oko sebe. Običaj nošnje koji je rasprostranjen većim dijelom Azije, i ako mene pitate, nekako je najprirodniji. A ne kolica za klince bez kojih se u zapadnom svijetu jednostavno ne može disati. Želio sam fotićem okinuti te prekrasne scene, taj običaj, ali majka od djeteta nije mi dopustila da fotografiram dijete. Prema njihovom vjerovanju ako fotografirate dijete, odnosno ‘uzimate’ fotićem obris djeteta, prema njihovom vjerovanje to znači da zapravo uzimate jedan mali dio djetetovog duha. Isto tako uvjereni su da ćete na klinca proslijediti lošu energiju, baciti urok, i da neće više moći samo tako olako spavati. Taj odnos majke i djeteta, tu istinsku prirodu stvarno je prekrasno za vidjeti. Ali eto, poštivao sam njihovo vjerovanje i njezine riječi. Tako da ništa od slika.

Navečer smo došli u Ban Vang, maličko selo na kraju svijeta, te dva sata tražili mjesto za kamp, al’ na kraju ništa nismo našli. Čak smo bili odbijeni od jedne žene da kampiramo u njezinom dvorištu. Baba je željela pare, ali dobila je samo frišku figu od nas. Bili smo toliko iznervirani da smo išli glavom u zid. Unatoč što je bila mrka, duboka i strašna noć (bilo je već 9 navečer), sjeli smo na motore i krenuli prema naprijed, kroz veliku planinu, što je po mraku bio vrlo glup potez. Ubrzo nas je ulovila i kiša, te gore nije moglo biti.

Na samom vrhu planine skrenuli smo u dvorište nekog homestaja gdje smo na kraju i kampirali. Onako, u lokvi vode. Kiša je cijelu noć toliko pljuštila da sam samo čekao trenutak kada će mi šator reći: “Ok Tom, ja više ovako ne mogu. To je to od mene. Od sada ostaješ sam.”, i premoćiti. Ali nije! Hvala ti šatorčiću, prošao si na veeelikom ispitu! Kada smo se ujutro probudili i izašli iz šatora, saznali smo da je ovaj homestaj u čijem dvorištu kampiramo zapravo besplatan! Za prenoćenje u njemu ne mora se platiti ama baš ništa! Kako? Zašto? Ne znam. Ali super da postoje takve ideje i mjesta za zalutale putnike.

Odmah nakon ručka u improviziranom restoranu kraj ceste vratili smo se u hostel iz kojeg smo prije četiri dana i krenuli. Uslijedilo je tuširanje, pranje odjeće, pranje šatora, vreće za spavanje, i naravno, dan odmora! Ti dani odmora nekako su mi najslađi. Dan kada se ništa ne radi, osim odmaranja, izležavanja, jedenja, a nekad bome  i opijanja.

Sljedeća postaja – Sapa, mjesto poznato po mnogobrojnim plemenima ljudi i još poznatijim rižinim terasama. Ljudi, do sljedećeg susreta. I samo pomalo.

Cheers.

Tomica KristićFoto: Tomica Kristić 1 / 15

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.