Blogosfera Putovanje u Međuzemlje

Sapa, rižine terase, vijetnamska plemena i rakija od opijuma

Točno u centru grada, onako odmah pored crkve, pronašli smo park. Parkirali motore, sjeli na klupicu i počeli dogovarati strategiju prodaje motora.
Objava 18. studenoga 2018. 0 komentara 219 prikaza
Tomica Kristić
Tomica Kristić
Vijetnam

Tjeram ovaj svoj skuter već godinu dana, deset mjeseci po Saigonu i sad dva mjeseca po cijelom Vijetnamu. Iskreno, dosta mi ga je više. Nekako osjećam da se trebam vratiti svojoj staroj ljubavi – autostopu. Sve je to lijepo, voziti se, vidjeti, upijati i osjetiti svaki centimetar kojim prolazim, ali na kraju svega, vožnja motorom košta! Nije besplatna. Svaki dan sam na benzin potrošio 4 dolara, što na kraju ipak nije toliko puno, ali tek toliko da si za te iste pare mogu platiti noćenje u hostelu. Po nekoj glupoj teoriji to ispada da sam posljednja dva mjeseca svake noći platio neko noćenje. ALI, s autostopom sve se to lagano izbjegne!

“Lucy, što misliš o tome da prodamo motore ovdje i dalje autostopom nastavimo prema Laosu?”
“Hvala Bogu. Naravno. Cijeli život vozim motor i jedva čekam dan kada ga više neću morati voziti!”

Točno u centru grada, onako odmah pored crkve, pronašli smo park. Parkirali motore, sjeli na klupicu i počeli dogovarati strategiju prodaje. Prvo je na red došao Lucijin motor zato što se posljedni tjedan dana iznenada počeo kvariti. Iz mašine cvili iritantni zvuk i svaku minutu sve je glasniji. Samo u posljednjih tjedan dana dva put smo dodavali ulje! Za svakih odvoženih 300 km motor proguta cijelu litru ulja. Ono, lagano sve odlazi k vragu! Ako ga uopće i prodamo bit’ ćemo jako sretni. Na karton smo stavili početnu cijenu od 170 dolara , sjeli u park…i čekali. Lucy je izvadila gitaru i počela svirati. Bilo je tu par izgubljenih prolaznika, znatiželjnih pogleda, ali ništa ozbiljno.

IMG_2396-1

Nakon tri sata dangubljenja došao je vlasnik kafića, birca na rubu parka. Lik nas je iz pozadine već jedno vrijeme pratio, sve je već snimio, i ko’ iz puške izbacio zadnju ponudu. “Najviše vam mogu dati 100 dolara. Više od toga ovdje nećete dobiti. Motor vam je automatik i u ovim planinskim krajevima nije toliko popularan. Sori, ali 100 dolara je moja zadnja ponuda.”
Lik je bio u pravu. Totalno smo na krivom mjestu da prodamo ove motore. Oboje su automatik i koma su po uzbrdicama.

“Može. Dogovoreno. Sto dolara je ok!” bez razmišljanja prihvatili smo ponudu.
Lik upali motor i ko za inat iz auspuha šibne gusti crni dim.
“Ohohohoh, koji vrag je ovo??”
“A evo, to se zna dogoditi. Zadnjih par dana nešto nas zeza”, odgovorim i molim u sebi da ne odustane od ponude.
“Ok, nema veze. Za tu cijenu i ne može biti savršen. Za moje dečke, moje konobare bit će i više nego dobar.”

Uhhh, super. Sada kada smo ga prodali, ne želim niti pomisliti koliko smo para popušili. Prije mjesec dana platili smo ga 270 dolara i sada ga prodali samo za 100! Kakvog li glupog biznisa. Totalni neprofesionalci. Koma od trgovaca.

 

Sapa - melem za oči

Toliko sam različitih priča čuo o ovome kraju. Toliko različitih nijansa iste ljepote.
Slušao sam o mnogobrojnim etničkim skupinama koje žive u krugu od nekoliko kilometara te se po načinu odijevanja, običaju i kulturi međusobno totalno razlikuju jedni od drugih. Slušao sam o velikoj planini, najvišoj u Vijetnamu, savršenoj za odraditi kratak trodnevan treking.
Ali nekako sam najviše slušao priče o zaprepašćujućim rižinim terasama, predivnim krajolicima što na kraju i diže ovo mjesto u nebesa. Pravi spokoj za oči. Magnet za ljude, Mekka za turiste. Ma ne, pravi magnet za sve živo što hoda po Zemlji. Trenutno nije sezona riže, i terase nisu u svom najvećem sjaju, u svjetlećoj-zlatnoj boji, ali niti to ne predstavlja neki problem zato što ih je svejedno milina gledati.

 

DSC02316-1DSC02274-1-2

Četvrti dan zaredom već kampiramo na rubu iste litice. Lijevo gledamo na planinski lanac ‘Fansipan’ čiji je vrh ujedno i najviši vrh Vijetnama, a desno na jedan dio grada koji je izrađen na samoj litici. Svake noći zapalili bi vatru odmah do šatora, i u daljini gledali svijetleći grad. Koje li miline. Spokoja. Tišine. Živote, opet te beskrajno volm. Malo dalje od nas nalazila se kućica. Onako, bogu iza nogu. Lokalci su nas već prve noći zapazili i pozvali na večeru. Naravno, uvijek prisutna ta vijetnamska gostoljubivost. Njihovo pozivanje, nazovimo to već kultura, ponavljala se svake večeri. Tijekom dana većinom bi lunjali po gradu i tek se navečer vratili do svog kampa. Ponekad bi nas ispred šatora čekali naši novi susjedi i pozivali na večeru, a ponekad smo već znali da se točno u 7 popodne moramo nacrtati ispred njihove kuće. Zanimljivo je kako čovjek sa sobom uvijek nosi neku dozu predrasuda. Koliko god to opovrgavali, sakrivali, bježali od toga, još uvijek vučemo neke malene predrasude, o nekome ili nečemu, koje smo si na temelju nekih prijašnjih činjenica sami izgradili. Nakon svih ovih kilometara što su već iza mene, još uvijek se borim s time. Dakako da sam po tom pitanju već puno napredovao, ali još uvijek je tu prisutna malička doza predrasuda.

Istina je da Vijetnamci imaju velikog problema s pričanjem engleskog, tako da od ‘basic englisha’ više niti ne očekujem. Više od toga nisam niti očekivao od ovih ovdje. Ali prevario sam se. Za vrijeme večere saznao sam da neki od njih pričaju 4 jezika, visoko su obrazovani, i financijski poprilično moćni. A pazite, žive na rubu grada, praktički u šumi, u maloj drveno-limenoj kućici, na neasfaltiranoj cesti. Makadamu. Onako, bogu iza nogu. Ma predrasude li ti. 

Kada smo prve večeri sjeli za stol, počeli su mi se beskrajno izvinjavali zato što nisu imali hranu s kojom bi me ponudili. Ajde, skoro ništa. Sve prisutna riža uvijek je svugdje. Toliko su mi se izvinjavali da mi je postalo neugodno. “Ma nema veze, jest ću samo rižu!” govorio sam im, ali uzalud. Ostale večeri ispred mene staviljali su pune pladnje povrća i sa smješkom govorili: “Jedi sinko. Jedi!”.

Domaćini su bili zaduženi da svi imaju pune tanjure, a lik na rubu stola da svi imaju pune čaše. Točila se rakija! Oni to zovu vijetnamsko vino, ali nemaju oni pojima. To nije vino zato što u sebi ima barem 40% alkohola. Kako to uopće može biti vino?? Za vrijeme večere točila se rakija od banane, a kad smo s hranom završili, lik je s rukom posrnuo u skrivenu policu i onako za kraj izvadio pravu poslasticu – rakiju od opijuma! Proces pripreme i nije tako kompliciran. U 20 litarni kanistar stave stabljike opijuma koji do vrha napune s rakijom, i tako sve zajedno ostave da fermentira. Mjesec-dva kasnije, evo ti rakije od opijuma.

“Upravo je završila berba opijuma. Zakasnili ste tjedan-dva. Ali, don't worry, ako želite vidjeti polja opijuma, na sjeveru Laosa opijum raste na sve strane. Mislim da berba tamo još uvijek traje. Inače, Laošani rade veliki biznis s opijumom. Čak ga uvoze i ovdje, u Vijetnam. Ali pazite se tamo, ljudi su totalno ludi za njime!

Nećete vjerovati, ali rakija od opijuma laganija je od rakije od banane. Ili pak’ od naše šljivovice. Nema onog super stonerskog efekta kao sam opijum, ali zato je prefina, lagana, blaga, i sjeda baš onako kako treba sjesti.

IMG_2400-1

Preko mene sjedila je stara simpa bakica. Licem joj je bio razvučen mudar smiješak koji se samo tako olako ne može skinuti. Bakica je imala posebne, nekako primamljive oči koje nisam mogao ne gledati. Sve što je radila, radila je smireno, polako, oprezno, s totalno prisutnom sviješću. Svi su pričali, samo je ona šutjela. Svi su galamili, samo je ona utonula u tišinu.

Bakica je izgubila vid još prije dvadesetak godina, i nikada joj se nije vratio. Vid su izgubile i njezine dvije kćeri, tj. sestre od našeg hosta. Posljedica sljepoće je ‘Agent Orange’ ili smrtonosni otrov kojeg su još u Vijetnamskom ratu američki vojnici avionima zaprašivali Vijetnamce. Cilj im je bio uništiti sve šume, džungle, obradive zemljine površine, rijeke, kanale i vojne baze koje su za vrijeme rata koristili Vijetnamci. U samo 11 godina zaprašivanja Ameri su na Vijetnam ispustili 19 milijuna litara tog smrtonosnog otrova i to na 4 i pol milijuna jutara zemlje. Posljedice su bile katastrofalne! Osim što su uništili pola prirode, počele su se javljati smrtonosne i kancerogene bolesti među svim živima, te rađati djeca s urođenim manama i teškim deformacijama. Još kada sam prošle godine radio u jednoj lokalnoj osnovnoj školi u Saigonu, imao sam priliku to vidjeti svojim očima. U razredu bih povremeno primijetio klince s nekim laganim defektom. Većinom su na šaci imali dva spojena prsta. Kako bi taj otrov iz vijetnamskog stanovništva totalno nestano, treba se izmijeniti još barem par generacija.

Nakon večere bakica se digla, lagano i oprezno odšetala do susjedne sobe, legla i zaspala. Tada sam ju i zadnji puta vidio.

 

Etničke skupine ljudi

U Vijetnamu živi točno 54 etničke skupine (plemena) koji se po načinu odijevanja, svakodnevnim običajima i kulturi međusobno totalno razlikuju jedni od drugih. Većina njih nalazi se ovdje na sjeveru zemlje i samo u ovim okolnim krajevima barem ih je dvadesetak!

Tay people ili Tai Tho, najmnogobrojnije je pleme VIjetnama, od oko 1,7 milijuna pripadnika. Žive na planinama i dolinama, u drvenim kućicama čiji su krovovi pokriveni palminim lišćem. I muškarci i žene odijevaju se u ručno tkani pamuk, obojen u indigo. U vezi njihove kulture ima se još tisuću i jedna stvar za nabrojati, ali istaknut ću jednu koja je mene doslovce šokirala i koju sam saznao od ovih naših domaćina.

Žene, pripadnice Tay plemena udavaju se već u fazi puberteta, i to kad navrše samo 13 godina. Te iste žene, nazovimo ih curice, rađaju svoju djecu već u dobi od 15 godina. Da, to je istina! Kako je to uopće moguće, pojima nemam. Posljednjih par godina vijetnamska vlada počela ih je lagano pritiskati i donjeli novi zakon prema kojemu se prije od 18 godina starosti ne smije udavati!

Screen Shot 2018-05-23 at 17.07.00-1Dao Do new

Ali nekako najprepoznatije, koja je ujedno i zaštitno lice Sape, je Dao Do, ili Red Dao pleme. Još u 12. i 13. stoljeću ovdje su imigrirali iz Kine. Po veličini  je deveto najveće pleme Vijetnama, s oko pola milijuna pripadnika. Prepoznatljivi su po vezen plavoj odjeći, te velikim crvenim kapama. Nigdje to nisam vidio u zapisima, ali primjetio sam da većina žena ima obrijane glave, ili samo ovaj dio koji mi je bio vidljiv.

DSC02289-1

 

Zadnji dan boravka na litici Sape prodali smo i moj motor! U Saigonu sam ga kupio za 300 dolara, a ovdje prodao za samo 170 dolara. Znam, nije baš najbolji deal! Opet! Ali to sada više niti nema veze zato što sam ga prodao jednom članu ove divne obitelji. 

Evo i tako, ljudeki moji, dvomjesečni period vožnje motorom po Vijetnamu došao je svome kraju. U malo više od 60-ak dana odvozio sam oko 3000 kilometara. Prvih tridesetak dana bio sam sam i pičio samo po obalnim cestama, dok mi se u zadnjih 30-ak dana pridružila Lucy i zajedno pičili po brdskih cestama i planinskim rutama. Bilo je to jedno predivno i novo iskustvo na koje ću se mislima vrlo rado vraćati. Jedno totalno drugačije iskustvo. Motorček moj mali, slatki, najbolji….hvala ti puno na svim kilometrima koje smo zajedno prošili.

A sada…felge, gume i auspuh mijenjam za backpack, noge i palac, i vraćam se svojoj staroj ljubavi – autostopu.

Tomica KristićFoto: Tomica Kristić 1 / 10

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.