Blogosfera Večernjeg lista
Blogosfera Putovanje u Međuzemlje

Tasmanija - ljubavna priča dvoje putnika

Negdje oko podne, oblaci su nestali, kao zaboravljene misli u umu neprimjetno otišli, a sunce se ukazalo, toplo i blago, obasjalo vrh brda na koje su ljubavnici stigli. Oboje su sjedili na kamenoj stijeni, pogledom upereni na veliko jezero, što kao plava suza stoji omeđena brdima, i planinama, i zajedno tišinom gledali u njega.
Objava 29. prosinca 2019. 0 komentara 365 prikaza
Tasmanija
Tasmanija
Tasmanija

Bila jednom jedna cura, duge crne kose, predivnog lica, velikih crvenih usana, kosih očiju, vitkog tijela, istraživačkog duha, buntovnik u duši, po prirodi malo drugačija nego sve njezine prijateljice.

Životna želja bila joj je putovanje, otići nekamo, nekamo daleko, negdje gdje je nitko neće pronaći, uhvatiti dobar vjetar i napustiti svoju sigurnu luku koju si je od ranog djetinjstva čvrstim ciglama uvjetovanih misli polako gradila. Međutim, odrasla je u kontroverznom društvu čija ideologija ne voli takve pristrane ideje, koje ne voli buntovnike što iskaču iz sljedbeničko začarane mase, koje ne voli pojedince drugačijeg mišljenja što im je društvo nametnulo.

Mladenačku želju za solo putovanjem otežavalo joj je sama priroda postojanja, što je nježnije biće, ona bolja polovica dvostranog mača ljudske prirode: otežavalo joj je to što je žena. Svijet u kojemu živi smatra da žena nema tu baš previše izbora, udati se još u mladenačkoj dobi, osnovati obitelji, roditi djecu, brinuti se za njih, kuhati, prati, čistiti, i usluživati muža i ispunjavati mu sve želje na kraju dana kad se vrati kući. To je što se mora slijediti. Ali usprkos svemu cura je vjerovala u sebe, u svoju unutarnju slobodu, lišenu svih običaja i zakona što joj je to isto društvo nametnulo. Napravit ću to, jednog dalekog dana, otići ću na taj Put, ali moram biti strpljiva, ponavljala je u sebi.

Nakon završene srednje škole upisala je fakultet, pa paralelno još jedan, koje uspješno završava i pronalazi posao. Sada već poprilično odrasla, samouvjerena, samoodrživa, iskusnija, cura više nije cura, već žena koja je korak bliže svojoj životnoj želji. Godine su prolazile, godišnja doba izmjenjivala, a mladenačka želja iz same dubine polako je probijala na površinu. I onda, za vrijeme jednog proljeća, u vrijeme cvjetanja krošanja, u vrijeme stvaranja novih života, novih rađanja, kada se priroda budi i hrani nas ekstravagantnom energijom, kupila je avionsku kartu i odletjela daleko, u daleku zemlju gdje su krave svete i slobodno šeću ulicom, a bradati sveci duge kose mudruju svojim primjerom.

 

Na drugoj strani planete bio je jedan dečko, zgodan dečko, visok, atletske tjelesne građe, poluduge svijetlosmeđe kose, zelenih očiju. Dečko je odrastao u drugačijem okruženju nego cura, u blažem režimu sistema, u društvu koje nije tako kontroverzno po pitanju sljedbeništva, koje nije tako zatvoreno po pitanju slobodnog izbora, već više otvoreno, daje slobodu izražavanja, lišenu tradicionalnih običaja; odrastao je u zapadnjačkom društvu.

Ljubav prema putovanju u njemu se pojavila još u tinejdžerskim danima, čupala se iz dubine duše, tražila izlaz prema svjetlu dana, bila sve glasnija, življa i nemirna. Tada je dečko digao palac i otišao na put, ne tako dalek, put po Europi, do Amsterdama i natrag. Bilo je to putovanje kratkog vijeka, ali velikog intenziteta. Vratio se dečko kući, mislio je da će uskoro opet krenuti, uputiti se na neko novo putovanje, u nove avanture, ali, prevario se, i nije se dogodilo ništa više, već je ostao doma, i nikamo više nije otišao. Mjeseci su prolazili, godine isto tako, slijedio je jedan drugog, a on ostao zaglavljen, doma, u sobi...i tako osam godina, osam dugih praznih godina maštao je, maštao o vremenu kada će se želja opet pojaviti, ljubav prema putovanju koja je već odavno zaboravljena oživjeti, koja već diše na škrge, vegetira, tek toliko da ne nestane.

I onda, jednog dana, bio je to hladan zimski dan, dogodilo se nešto veliko u dječakovom životu; donio je odluku, čvrstu odluku, odluku iz same dubine duše i odlučio da uskoro kreće na novo putovanje, na veliko putovanje, najveće moguće, na putovanje svog života. Odlučio je krenuti na drugi kraj svijeta, i to kopnenim putem, preko mora i planina, brda i dolina. Odlučio je krenuti u daleko Međuzemlje.

Mjeseci su prošli, prošlo je i pola godine, a dečko je svakim danom sve više tonuo u Put, spajao se s njime, došao je on i u Indiju, staru zemlju, šarenu i primamljivu, gdje su krave svete i slobodno šeću ulicom, a bradati sveci duge kose mudruju svojim primjerom. Putovao je on izgubljeno, kretao se gore-dolje, vijugao kao zmija na pijesku po njoj, mijenjao sela, gradove, planine i pustinje, i jednog dana tako došao u Rajasthan.

U to isto vrijeme u Rajasthan je došla cura, ona iz početka priče, prolazila je istim gradom gdje je bio on, i to u isto vrijeme, i iste putničke duše. Samotnjačke staze spojile su im se jedne večeri, u plavom gradu Jodhpuru, pod krovom iste kuće u kojoj su neplanirano zajedno završili. Te večeri su se prvi puta vidjeli i postali prijatelji. Putovali su oni zajedno malo po Indiji, ne više od tjedan dana, te razdvojili, baš kao poznanici, kao neki prolaznici, uvjereni da se više nikada neće vidjeti.

Par mjeseci kasnije, dečka je Put odveo par tisuća kilometara istočnije, u curinu rodnu državu, gdje kosooki ljudi nose konusne šešire, i sa štapićima jedu rižu. Zavolio je odmah tu državu, zavolio je on i curu, i ona njega, i postali su ljubavnici. Dani su prolazili, tjedni i mjeseci, okrenula se i godina, a dečko je još uvijek bio na istom mjestu, nepomičan i zaljubljen, zarobljen u ljubavi što ga je neplanirano zadesila.

Okrenulo se i pet godišnja doba, stiglo je ono njemu najdraže, proljeće, i nakon dugo vremena digao je putničko sidro i otplovio u nove istraživačke vode. Plovio je on plovio, sam sa sobom, i tako mjesec dana, udaljio se od cure, 2000 km praznina, duga i pusta, bila je između njih, i iz dana u dana postajala je sve veća. Okrenuo je dečko kormilo, vratio se na sam početak, 2000 km južnije, pokupio curu, stavio ju u svoj brod ljubavi, i nastavili dalje zajedno. Ljubav im je iz dana u dan rasla, bila sve veća, čvršća, povjerenje je postalo jako, snažnije kao nikada do tada. Zadnjih godinu dana putovali su oni zajedno, mijenjali države, prolazili kroz predivnu prirodu, sakrivenu od svijeta, bili su sami, sami na svijetu, voljeli se, mrzili se, ljubili se, izbjegavali se; ljubav je bila u potpunosti.

Tada je došao dan, bio je to predivan miran dan, sunce se probilo kroz gust maglovit oblak, i obasjalo stazu prema vrhu planine po kojoj su se ljubavnici penjali. Dečka je lagano hvatala nervoza, imao je on plan, planirao je nešto veliko da učini, nešto što već mjesecima odgađa, od čega mjesecima bježi, ali ne i danas.

DSC00061-1

Negdje oko podne, oblaci su nestali, kao zaboravljene misli u umu neprimjetno otišli, a sunce se ukazalo, toplo i blago, obasjalo vrh brda na koje su ljubavnici stigli. Oboje su sjedili na kamenoj stijeni, pogledom upereni na veliko jezero, što kao plava suza stoji omeđena brdima, i planinama, i zajedno tišinom gledali u njega. Tada se dečko digao, okrenuo prema curi, pogledao ju duboko u oči, bio je to pogled koji gleda u samu dušu, pogurnuo je ruku u svoj džep, izvadio malenu plavu kutijicu koju kao blago čuva već tjednima u svom džepu, otvorio je i izvadio prsten, te postavio Pitanje, veliko i značajno, pitanje koje je mislio da u životu nikada postaviti neće. Cura je odgovorila, ali ne verbalno već šutnjom, odgovorila je ogledalom duše, očima, dala je odgovor pogledom što se uzdiže iznad svake izgovorene riječi.

DSC00092-1

TasmanijaFoto: Tasmanija 1 / 5

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.