Blogosfera Putovanje u Međuzemlje

Veliko finale, noćni život Tajlanda, kurveraj i ping-pong šou

Pročitajte što mi se sve pred očima odvilo nakon finalne utakmice Svjetskog nogometnog prvenstva na ulicama Tajlanda. Spletom okolnosti upao sam na ping-pong sex šou! Sport koji to nije.
Objava 29. srpnja 2018. 0 komentara 3411 prikaza
Foto: Tomica Kristić
Foto: Tomica Kristić
Na ulici Phuketa

I o čemu da sada pišem?? Da nastavim s pričom tamo gdje sam stao? Na sredini Laosa gdje smo četiri dana živjeli s monasima? Da opet nabrajam sve ono što nam se redoslijedno izdogađalo? Da pišem o težini autostopa u Laosu? O tome kako su nas u Vientianeu, u glavnom gradu Laosa odbila četiri budistička samostana i pred nosom zatvorili nam vrata? O prelaganom stopiranju po Tajlandu? O kaučsurfanju u Chiang Maiu? O trodnevnom smokerskom posjetu hipi sela na sjeveru Tajlanda? O tajlandskim lejdibojevima koji su itekako privlačni? O volontiranju na farmi gljiva gdje gljivama niti traga? O stopiranju sa sjevera do juga zemlje? O povremenoj tenziji između Lucy i mene koja se pojavi kad satima stojimo na cesti? O tome kako smo ustopirali auto koji nas je odveo samo 100 metara dalje? Ili o pronalasku izgubljenog resorta uz more gdje smo danima boravili? Ili možda o romantičnim noćima na plaži ispod 1000 zvijezda? Ili pak’ o kampiranju na obali Phuketa gdje smo dane provodili s obalnim spasiocima?

Vidite, toliko toga se izdogađalo da bih to sve mogao rastegnuti u sedam blogova. Ali neću! Neću više pisati redoslijedno i nabrajati baš sve što nam se putem izdogađalo, te spomenuti svaku sitnicu koju smo proživjeli. Zadnja dva mjeseca lovim samog sebe, bježim si pred nosom i nikako da se ulovim. Zato, preskočit ću sve ovo što se prije mjesec-dva dogodilo, o čemu mi se više neda pisati, opisivati, gdje su emocije koje sam tada imao već odavno zaboravio, i vratit ću se u sadašnjost, ovdje, sada, gdje su emocije još uvijek svježe, friške, i pisat o čemu zapravo i želim pisati!

 

Riječ, dvije...

Na samom početku Svjetskog prvenstva u Rusiji baš me bolio đoko za sve to, ali kako se Hrvatska lagano probijala, tako mi se desna obrva sve više počela dizati, pogled bio sve oštriji, a glava sve napetija. O ovom ‘Vatrenom’ uspjehu najviše me veseli činjenica što mi se neda više slušati dosadnu nostalgiju o 1998., o Davor Šukeru, Čiri, i brončanoj medalji. Kad spomenem da sam iz Hrvatske, stranci mi odmah uklizavaju s nogometom, Modrićem, Rakitićem…a neki bogami još uvijek i sa Šukerom koji me još i dan danas prati po svijetu.

Zato mi je baš drago što su ovi ‘novi’ dečki konačno prestigli one ‘stare’, i da se hrvatski narod malo apdejtao po pitanju vremena. Od sada će se pamtiti 2018., što je itekako veliki napredak. Zamislite, da nismo napravili ovaj uspjeh sada, za 20 godina ljudi bi se još uvijek vraćali u davnu 98’. Koje li dosade! Tako da, neprežaljena nostalgija za tom 98’ totalno je isparila, i apdejt optimizma došao je u savršenom trenutku. Šuker, evo ti srednji prst, a tebi Modrić, autostoperski prst.

 

Veliko finale

Nedjelja je. Još samo sat vremena do finalne utakmice između nas i Francuza. Lagana nervozica počinje se nadzirati i nikako da ju kontroliram. S frendovima preko telefona obavio sam već razgovor i bacili par statistika u vezi tekme. Pametni smo, nema sumnje. Sve znamo i sve smo predvidjeli. Večerašnju tekmu mislio sam gledati gdje sam gledao i sve ostale, u engleskom bircu, na raskrižju, pored Seven Elevena, malo dalje od mog hostela. Vrijeme se lagano topi, tekma se približava, ljudi na ulicama, bircevi puni, napetosti u zraku, a nervozica na ulicama. Saznajem da je glavna erupcija gledanja tekme u Patongu, malenom gradiću s druge strane otoka, 15-ak kilometara udaljenom od mene. Momentalno mijenjam plan, zaboravljam na engleski kafić i odlučujem se za Patong!

Jao, još je samo 40 minuta do tekme! Počinjem hodati gore-dolje, lijevo-desno, u krug, i tražim mjesto gdje da rentam skuter. Ali, već odavno je prošlo 8 navečer i svi šopovi su zatvoreni. Panika polako raste. U djeliću sekunda čak mi je i opcija ‘bicikl’ došla na metu, ali sva sreća da je odmah isparila. Kako je došla, tako je i ošla.
Baš kad sam se polako počeo odustajati i i prihvaćati činjenicu da ću još jednu noć provesti u engleskom kafiću, s Englezima, iz pozadine, onako s neba, pojave se dva Čileanca. Iz svog mračnog hostelskog kuta promatraju me već jedno vrijeme, te konačno jedan zavikne: “Hej, Croatia….mi ti idemo u Patong! Možeš ići s nama. Imamo skuter i trojica na skuteru nije neki problem. Ipak smo na Tajlandu!!” Nisu niti tražili odgovor,  znali su da ću prihvatiti ovakvu ponudu. Drugi Čileanac, izgledom izrezan Dino Dvornik, pojačava speaker iz kojeg puca neki latino r&b, ritam ko’ Despacito, sve je to meni isto, i sva trojica hop, skočimo na skuter, i crta prema Patongu!

 

Noć, prostitucija i ping-pong šou

Bangla road, ili ti ga epicentar noćnog života na Phuketu, ulica koja po razini testosterona u mošnjama i vlažnosti među nogama nadmašuje čak i jedan Khao San Road u Bangkoku. Polugole cure oštrim pogledom nišane svoju sljedeću žrtvu, nadobudni zapadnjaci s majicama bez rukava, nazovimo ih ‘douchebagovi’, glupi ko’ noć, s visokim promilom alkohola u krvi šire te svoje ručice i skaču po sve četiri, debeli smežurani Australci za sobom vuču rentane sexy Tajlanđanke, dileri se izmjenjuju ko’ ljudi na autobusnom kolodvoru a ponuda droge ko avioni na pisti, ne zna se tko je tko, tko prostitutka a tko ‘obična’ žena, tko pimp a tko prolaznika, a riječ ‘sex’ glavna je mantra ulice. Ono, živi pakao! Sodoma i Gomora današnjice!

Noć je polako izmicala kontroli. Rezultat tekme bio je sve nepovoljniji, Francuzi po ulici sve glasniji, a Hrvati sve mirniji. Zapravo, nama niti traga. Čileanci me tapšaju po ramenu i laskaju da je za sve kriv sudac, a ja razočaran i tužan duboko u sebi rekao: “Večeras ću se napiti ko majka!” A što drugo da sad radim?? Sudac je označio kraj, ljudi poskakali iz svojih jazbina na ulicu, muška populacija zaurlala, francuske zastave zavijorile zrakom, ludnica počela. Jebiga Tom, imaš još veći razlog da piješ večeras. “My friends!” Bacim pogled prema Čileancima, “Idemo. Vodite me bilo kuda. Bilo kuda, Tom svuda. Čileanci, večeras sam vaš!”

Počeli smo ulaziti i izlaziti u kafiće, klubove, disco, barove, čak smo i zalutali u neki arapski šund pun nabrijanih Arapa koji si s jezikom ližu gornju usnicu, željni da pojebu sve živo što se kreće. Jebiga, cure doma sve su im ‘zamotane’. Čileanci su željeli nešto ‘okrenuti’ te su uletavali ženama, ali u svakom pokušaju, a bome bilo ih je o-ho-ho, nakon par minuta ‘trenja’ tijela o drugo tijelo, cure su im samo hladnokrvno spustile: “1000 Bath!” “Yes or No??” Sve okolo naokolo samo prostitutke. Što je i istina. U ovoj ulici teško se nađe Tajlanđanka, a da nije prostitutka.

I onda, i onda se dogodio horor. Nakon stotog neuspjelog pokušaja još jednom nam prilazi jedan od 1000 istih likova s najprepoznatljivijim cjenikom noći kojeg ponosno drži u ruci i na kojem piše – ping pong show! Čuo sam priče o tom šou, ali nisam vjerovao što sam čuo.

“Ajde, slijedite me! Ne morate ništa platiti, besplatno je!”
“Hmmm….”, čim smo čuli riječ ‘besplatno’, premda ništa na Tajlandu nije besplatno desna obrva lagano se podigla, glava nagnula na lijevu stranu, na tren nastala mrtva tišina, iščekivanje poraslo do maksimuma, napetost sve veća, i trenutak prije eksplozije jedan od nas, s knedlom u grlu, progovori: “Idemo!” To je to! Odgovor koji smo svi čekali, željeli, priželjkivali!!

E sad, dragi čitatelju, ako si previše pobožan, molim te da sada ovdje staneš, prestaneš dalje čitati, zatvoriš svoj laptop, kompjuter, mobitel, staviš šake preko očiju i misliš na cvijeće. Sada slijedi Deveta vrata pakla! Pisat ću bez cenzure, baš onako kako je i bilo!

Pratimo mi lika po toj Banga ulici, ali ubrzo skrećemo ‘s ceste’, i dalje koračimo po mračnoj, uskoj i totalno sumljivoj ulicu. Baš onakva kakva treba i biti. Ubrzavamo korak te s osjećajem krivnje pogledavamo iza sebe kao da nešto krivo radimo. Penjemo se po stepenicama i dolazimo do velikih staklenih vratiju ispred kojih se gužvaju izbacivači. Jedan od ćelavih uzima mi pivu iz ruke, drugi otvara vrata, treći nas proslijedi prema slobodnom stolu, a četvrti veli: “Izvolite. Ovdje možete sjesti”.
S visokim štiklama i par krpica na sebi do nas dolazi samouvjerena žena, onako bez pardona gura nam cjenik pred facu i upita što želimo naručiti. Otvaramo cjenik, i evo krinke!! Cijeli šou je besplatan, ali zato je mala piva 900 batha, ili ti ga 170 kn!! Tako ćemo, ptico? Ovdje sam vas čekao! Blijedo se pogledam s Čileancima i dignemo se sa stola.
“Ok, ok! 500 batha! Mogu vam spustiti na 500 batha!” zakriči samouvjerena.
“Neee! I dalje je preskupo!”
“400!”
“Ne!”
“Ok, 300 batha! To je moja zadnja ponuda!”
“Gledaj, damo ti 200 batha za pivu, ili idemo!”
“Ok, 200 batha! 600 batha za 3 pive. Stvarno vas mrzim”, samouvjerena se nasmije i odmagli po pive.

Bacamo pogled po klubu, skeniramo svakog koga ugledamo, i sve samo nešto sumnjivo. Seksi konobarica ubrzo se vraća, mrzle pive na njezinoj ‘tacni’, i u trenutku kada je s pivama lupila po stolu cijeli se klub sinkronizirano zamrači, svjetla ugase, a zastori na pozornici širom otvore. To znači smao jedno – ping-pong šou upravo počinje!

Iz tamnog backstegea na pozornicu dolazi crna Tajlanđanka, s minijaturnim bikinijem na sebi. Počinje nešto ‘namatati’, blebetati, smijati se, i evo, gornji dio bikinija već je nestao. Zatim svlači i gaćice, pogleda lijevo desno, još jednom se nasmije, raširi noge, zauzme poziciju ko’ Ronaldo prije nego što ide pucati slobodnjak, nasmije se još jednom, i iz vagine počinje vaditi lopticu po lopticu koje su međusobno spojene s tankim užetom. Za svaku izvađenu lopticu uslijedi veliki uzdah-izdah i pljesak publike. Vrijeme prolazi a loptice još uvijek skaču iz njezine vagine, vadi ona to vadi, jednu po jednu, i tako u nedogled. Minute su prolazile, a kraju niti traga.
‘WTF’ pogled opali između mene i Čileanaca jer ne vjerujemo što gledamo. Konačno izvadi i tu posljednju, slatko se nasmije i nestane.

Odmah nakon nje dolaze tri žene, u super visokim štiklicama, u toplesu, te svaka se odmah namota oko svoje štange koju samo da ne pojebu. Gore-dole, gore-dole, gore-dole, gore-dole. Od početka šoua prošlo je već deset minuta, a mi još uvijek nismo dirnuli pive sa stola. Napeto je. Jednostavno ne stignemo trepnuti.
Nakon ove tri nadobudne, dolaze dvije nove, s crnim kožnim jednodijelnim bikinijem, te s velikim crnim bičem koji kruži po zraku. Šamaraju one sve u šesnaest. Svaki put kad bič udari o tlo, publika glasno uzdahne i trzne glavom. Da budem iskren, ove dvije cure bile su najslabija karika noći.

Uskoro na stejđu dolazi ‘loptica-vagina’, opet ona prva cura večeri, ali sada s novom misijom. U desnoj ruci drži ogroman vrč pun vode, a s lijevom počinje svlačiti minijaturne gaćice. S pogledom ‘koji k….’ pogledam se s Čileancima, a žena se legne na pod, raširi noge, zapiči taj vrč u međunožje, i u vaginu si ulije barem litru i pol vode! Zatim se digne napravi krug-dva po pozornici, zaustavi se, opet raširi noge ko’ Ronaldo prije slobodnjaka, stavi vrč među noge, pritisne s pičkom i vrati tu litru i pol vode nazad u vrč! I tako pet puta. Ona na podu, voda u vagini, ona se digne, malo prošeta, noge širom, snažan pritisak, i evo vode opet u vrču.
Nego, stvarno sam znatiželjan kako je ovoj curi izgledao razgovor za posao??
Nakon što je s vaginom progutala i zadnju kap vode, skupi noge, nakloni se i nestane u tamnom bekstejđu.

Nakon nje dolaze pet novih, tri se odmah namotaju oko štange, a dvije traže dobrovoljca iz publike. Ali, dobrovoljcu niti traga. S Dinom Dvornikom odmah se pogledam i mimikom lica pokažemo na njegovog frenda kojeg u tren-dva dižemo, i guramo na pozornicu. Jaoooo, koje li budale!
Uz glasan pljesak publike Čileanac dolazi na pozornicu, cure izvade dva velika jednometarna gumena dilda, Čileanac proguta slinu, veli im da nije to za njega, okrene se, vrati se za stol, sjedne i ulije pola pive u sebe. Nismo ga ništa niti pitali zato što nam je sve bilo jasno.
Publika se ne odaziva, dobrovoljcu niti traga. Pametni ljudi. Od ponestanka ideje cure se naljute, uzmu ta dva supergiantska gumena dilda u ruke i jedna drugu počne mlatiti po golom tijelu, cvileći: “Aaaaaaaa, aaaaaaa, aaaaaaa!” I tako per minuta.

“Jel’ to opet ona prva?? Bome jest!”
I evo je. Na pozornici opet ona prva cura, loptica-vrč-vagina, ona koja s vaginom radi čuda. Ovog puta dolazi s novom misijom, s novom idejom. U ruci drži dugu metalnu tanku cijev koja izgleda kao super duga flauta. Pokazuje nam je i lagano se smješka.
Dok vrluda i maše s njom po zraku, ostale cure pozornicu pune s balonima. Nakon progovorene zadnje riječi, stavi nešto u cijev, zauzme doggy stile poziciju, stavi cijev u vaginu i s pritiskom pičke iz cijevi puca po balonima. Baloni pucaju, jedan po jedan nestaje, a publika ushiće.

Vesela je to cura. Na prvi pogled tako nevina, a u dubini tako grješna, tako opasna. Ne bih joj volio biti dečko zato što bi me pojela s tom svojom vaginom.
Nego, čitatelju dragi, ako još uvijek čitaš ovaj blog, reći ću ti samo još malo, i gotovi smo!

Nakon ‘women with skillful pussy’ dolazi nova i počinje igrati ping-pong! Jednu lopticu stavi u vaginu, drugu drži u ruci, treću baci o tlo, pa opet onu prvu vadi iz vagine i baci je o tlo, drugu u zrak, i tako u krug. Pravi pravcati ping-pong, samo što bih ja još ovdje dodao + žongliranje. Znači, dobili smo vaginalni žonglerski ping-pong! Nakon što je odigrala petominutan meč, sve te ‘prljave’ loptice stavi u šaku i počinje gađati publiku, nas, koji se bacamo i radimo salte, ma sve što treba samo da nas loptica ne pogodi.

I evo nas, dolazimo pred sam kraj ovog ludog šoua. Ali, pred naš kraj zato što smo nakon ovoga što sada slijedi, momentalno pobjegli. Spremni??

Na pozornicu dolazi neka nova, cura koju čuvaju onako, samo za posebne prilike. Cura je totalni prijatelj ili neprijatelj životinja, uskoro ćete saznati i zašto. Ispred nas se pojavi u kratkoj suknjici, do pola guzice, bez gaćica, naravno, a za grudnjak više nisam siguran zato što za sve ono što se nalazi iznad pupka više nitko nije obraćao pozornost. Svi smo pozorno gledali pod suknjici i znali da se nešto opasno sprema.
Totalno vesela i nevina, raširi noge, s jednom rukom podigne suknju, drugu gurne u vaginu, i ni manje ni više, iz vagine izvadi velikog bijelo-rozog pufastog miša!
Publika u šoku! Mrtva tišina! Uzdisaju niti traga! Zatim stavi miša na pod i miš počne trčkarati po pozornici. Ali ne zadugo. Uskoro ga ulovi, digne u zrak, i pogurne u svoju veliku, duboku i tamnu vaginu. Sretna ko’ crv, nasmije se od uha do uha, i traži pljesak publike, kojeg momentalno dobiva. Zasluženo, nema šta! A sada već znate što je uslijedilo. Miš unutra, miš van, miš na pod, miš trčkara po pozornici, moli za milost, hvata zrak, a ona ga opet hvala, i opet stavlja ‘na sigurno’. I tako u nedogled!

Pogledam se s Čileancima, sada već s kiselim osjećajem na faci, osjećajem gađenja, i velimo: “Jebeš to!!” Dignemo se sa stola i crta van, niti ne pomišljajući da se okrenemo iza sebe. Špura van, i bengalka!!

Samo da vam objasnim da ovaj šou traje oko 3 sata, a mi smo pobjegli samo nakon 45 minuta. Što tek kasnije dolazi na repertoar, i kakve sve žene te s kojim vrlinama, pojima nemam. Zapravo, niti neću znati. I bolje je tako. Bolje da niti ne znam.

Evo dragi čitatelju, ovaj moj prosti post došao je do kraja. Ako ne znaš što si upravo pročitao, i bolje je tako. Bolje da odmah sve zaboraviš. Ako je tebi bilo teško čitati, samo se zamisli kako je tek meni bilo teško tamo sjediti. Hvala ti što si izdržao do kraja, i još jednom, zaboravi što si upravo čitao.
Živjeli!

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.