Blogosfera Protukadar

12 vizualno najimpresivnijih SF filmova 21. stoljeća

Izbor modernih žanrovskih filmova koji se ističu svojim vizualnim pristupom.
Objava 09. rujna 2018. 0 komentara 6162 prikaza
A Scanner Darkly (WIP / Warner Bros.)
A Scanner Darkly (WIP / Warner Bros.)
A Scanner Darkly (WIP / Warner Bros.)

Što neki film čini vizualno impresivnim? U igri je često puno faktora, od snimateljskog rada i redateljskog stila do scenografije, maske i kostimografije te danas gotovo neizbježnih vizualnih efekata. Naravno, svi ti elementi u konačnici trebaju činiti jednu konzistentnu i skladnu cjelinu te doprinijeti izgradnji opipljive atmosfere i autentičnog svijeta na ekranu – što je pogotovo važno u slučaju SF filmova jer nas oni trebaju uvjeriti u "stvarnost" koja se u pravilu osjetno razlikuje od naše. Evo jednog osobnog izbora modernih žanrovskih filmova koji se ističu svojim vizualnim pristupom i izgledom te predstavljaju pravi užitak za filmofilske oči.

A.I.: Umjetna inteligencija (2001.)

Spielbergovo podcijenjeno remek-djelo, nastalo na temelju ostavštine velikog Stanleyja Kubricka, prikazuje fascinantan i detaljiziran svijet budućnosti u kojem su klimatske promjene izmijenile urbane vizure, a roboti su toliko napredni da mogu imitirati ljudske emocije... Ili ih možda uistinu imaju? Umjetna inteligencija posebno se pamti po tmurnoj i melankoličnoj atmosferi (tada poprilično netipičan pristup za Spielberga) te impresivnim postapokaliptičnim prizorima u finalu koje se odvija 2000 godina u budućnosti.



Replikator (2006.)

Dosad najvjernija ekranizacija nekog romana ili priče kultnoga Philipa K. Dicka, Replikator (A Scanner Darkly) vizualno je iznimno zanimljivo djelo, zahvaljujući rotoskopskoj tehnici snimanja koja predstavlja svojevrsnu fuziju animacije i igranog filma. Rezultat je (animirani) film unikatnoga izgleda koji doslovno djeluje poput oživljenog stripa. Inače, redatelj Richard Linklater već se ranije poigrao rotoskopskom animacijom u svojoj filozofskoj eksperimentalnoj drami Probuđeni život.



Fontana života (2006.)

Fontana života Darrena Aronofskyja prati tri paralelne priče koje razdvajaju stoljeća, a pravu vizualnu poslasticu predstavlja segment koji se odvija u budućnosti, odnosno prikazuje svemirsko putovanje Hugha Jackmana u divovskoj prozirnoj sferi. Za razliku od većine modernih žanrovskih uradaka, Fontana ne sadrži puno digitalnih intervencija, već se za realizaciju kozmičkih prizora koristila tehnika makro snimanja kemijskih reakcija, rezultirajući kreativnim i jedinstvenim efektima koji djeluju uvjerljivije od onih računalnih.



Avatar (2009.)

Megahit Jamesa Camerona ima i svojih ljubitelja i osporavatelja, ali njegova vizualna raskoš i tehnička kompleksnost jednostavno je neupitna. Planet Pandora definitivno je jedan od najdetaljnijih i najimpresivnijih svjetova prikazanih na velikom ekranu – i ujedno jedan od najljepših. Bit će svakako zanimljivo vidjeti koje filmske granice će Cameron pomaknuti u nadolazećim nastavcima.



Početak (2010.)

Filmovi Christophera Nolana redovito donose praznik za oči, a Početak (Inception) po tom pitanju spada među vrhunce njegova opusa. Doduše, svijet snova u kojemu borave Leo i ekipa nije toliko razigran, šaren i nadrealan kao u nekim tematski sličnim djelima, ali složene akcijske sekvence i tehnička ambicioznost filma jednostavno ostavljaju bez daha. Genijalna scena "bestežinske" borbe u hotelskom hodniku instantno je ušla u anale sedme umjetnosti.



Prometej (2012.)

Među fanovima serijala o Alienu još uvijek nema konsenzusa je li prequel kultne franšize dobar film ili djelo koje nije nikad trebalo biti snimljeno, ali u cijeloj raspravi nekako uvijek u drugi plan pada činjenica kako je Prometej vizualno besprijekoran film koji krasi upečatljiva scenografija, vrhunski snimateljski rad i istančani specijalni efekti. Filmovi Ridleyja Scotta posljednjih godina možda često i variraju u kvaliteti, ali njegov osjećaj za vizualno oduvijek je bio nepogrešiv.

Gravitacija (2013.)

Je li Gravitacija SF film, drama u svemiru ili film katastrofe u konačnici možda i nije toliko važno. Bez obzira na to u koji ga žanr svrstali, hit Alfonsa Cuarona i dalje ostaje pravo tehničko čudo koje obiluje vrtoglavim prizorima za koje je ponekad gotovo nemoguće dokučiti kako su uopće snimljeni. Istovremeno, riječ je o jednom od rijetkih holivudskih spektakala koji prikazuju svemir onakvim kakvim zapravo jest – kao surovo i opasno mjesto krajnje negostoljubivo za ljudsku vrstu.

Interstellar (2014.)

Još jedan Nolanov film na listi, ali tematski sasvim drukčiji i vizualno još impresivniji od Početka. Snažno inspiriran Kubrickovom Odisejom, Interstellar privlači pozornost fascinantnim svemirskim prizorima i iznimno uvjerljivim specijalnim efektima koji predstavljaju savršen spoj klasičnih tehnika (modeli, makete) i moderne digitalne tehnologije. Scena s prostorno-vremenskim teseraktom u finalu filma nešto je što se uistinu mora vidjeti.



Ex Machina (2015.)

Ex Machina relativno je jeftin žanrovski film čija se radnja uglavnom odvija na jednoj lokaciji, a njegovi likovi (među kojima nisu svi od krvi i mesa) mogu se nabrojati na prste jedne ruke. Međutim, manje je ponekad uistinu više. Film Alexa Garlanda plijeni pažnju modernom scenografijom, minimalističkim dizajnom i "ispeglanim" stilom, a znakovito je da je prije dvije godine uspio osvojiti Oscara za vizualne efekte u konkurenciji koju su redom činili deset puta skuplji holivudski spektakli.



Pobješnjeli Max: Divlja cesta (2015.)

Kultni cestovni ratnik u novom se stoljeću vratio u velikom stilu, istovremeno označivši povratak u formu redateljskog veterana Georgea Millera. Divlja cesta ostavila je publiku bez teksta nevjerojatnim "state-of-the art" akcijskim prizorima i kaskaderskim vratolomijama kakve smo mislili da više nećemo imati prilike vidjeti u modernoj kinematografiji. U holivudskom kontekstu, četvrti izdanak Pobješnjelog Maxa toliko je specifičan, beskompromisan i autentičan da će sasvim sigurno proći još dugo vremena prije nego što ćemo gledati išta slično u kinima.



Rogue One: Priča iz Ratova zvijezda (2016.)

Može li ovakav izbor uopće proći bez Ratova zvijezda? Ne može, naravno! Ali, zašto baš Rogue One, a ne npr. Sila se budi ili Posljednji Jedi? Jednostavno zato što je spektakl Garetha Edwardsa podosta svojstven i distinktivan u svom vizualnom pristupu u odnosu na ostatak franšize, oslanjajući se pritom snažno na estetiku ratnih filmova, a istovremeno je i dokaz kako je kultni serijal najzanimljiviji kada skrene u malo mračniji teritorij. Adrenalinska zadnja trećina filma donosi neke od vizualno najupečatljivijih trenutaka koje smo posljednjih godina imali prilike vidjeti na velikim platnima.



Blade Runner 2049 (2017.)

Nastavak Blade Runnera možda nije donio revoluciju u žanr kao njegov prethodnik, ali u konačnici se pokazao dostojnim originala i boljim nego što su mnogi očekivali, a u vizualnom smislu teško da mu se išta može prigovoriti. Denis Villeneuve spada u onu vrstu redatelja koji znaju kako izgraditi opipljiv i detaljan filmski svijet, a u slučaju novog Blade Runnera taj svijet je gotovo lik za sebe. Premda smo se futurističkih velegradova i vizija cyberpunkerskih budućnosti već nagledali u filmovima, BR2049 je pokazao kako nas sve to još uvijek može zapanjiti i prikovati nam oči za ekran.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.