Blogosfera Protukadar

Ad Astra - Odiseja s krizom identiteta

Ad Astra nas vodi u blisku budućnost u kojoj su svemirska putovanja Sunčevim sustavom svakodnevna pojava.
Objava 30. rujna 2019. 0 komentara 615 prikaza
Ad Astra (Disney / 20th Century Fox)
Ad Astra (Disney / 20th Century Fox)
Ad Astra (Disney / 20th Century Fox)

Ad Astra je film o kojemu se ovih dana poprilično priča u filmofilskim krugovima, premda se ne može reći da je privukao posebno velik broj gledatelja u kina. Štoviše, trenutačne box-office brojke sugeriraju kako SF uradak redatelja Jamesa Graya neće u američkim kinima uspjeti pokriti svoj budžet od navodnih 90-tak milijuna dolara, a ni svjetska zarada nije pretjerano impresivna. Kako bilo da bilo, riječ je ipak o ambicioznijem žanrovskom djelu kakvih bi trebalo biti više na repertoaru, ali i djelu koje ima svojih problema i manjkavosti vidljivih iz orbite (unatoč oduševljenju većine kritičara).

Ad Astra nas vodi u blisku budućnost u kojoj su svemirska putovanja Sunčevim sustavom svakodnevna pojava, a u središtu priče je astronaut Roy McBride (Brad Pitt) koji putuje do Neptuna kako bi otkrio tajnu neuspjeha ambiciozne misije koju je predvodio njegov otac (Tommy Lee Jones). Pitt je alfa i omega cijelog filma, glumačka veličina koja se pojavljuje gotovo u svakom kadru i premda je njegovoj stoičkoj izvedbi teško pronaći zamjerke, ostaje činjenica da prosječan gledatelj jednostavno ne može zaboraviti kako na ekranu cijelo vrijeme gleda Brada Pitta, a ne astronauta iz budućnosti. Međutim, to je i "boljka" gotovo svake velike glumačke zvijezde koja je toliko prepoznatljiva i ikonska da je gotovo nemoguće doživjeti je kao lika kojeg tumači.

Ali to uopće nije problem Ad Astre. Problem je zapravo u tome što film ne zna uvijek što želi biti. Redatelj Gray stavlja naglasak na realističan i uvjerljiv prikaz budućnosti i svemirskih putovanja, uvelike se inspirirajući Kubrickovom Odisejom, ali i recentnijim Interstellarom i Gravitacijom, uz artističke pretenzije koje se odražavaju u sporijem ritmu, poetičnim prizorima, egzistencijalističkim motivima i dubljem psihološkom profiliranju junaka. Međutim, s obzirom na to da Ad Astra očito želi biti puno više od uobičajenog blockbusterskog štanceraja, poprilično bode u oči njeno nizanje tipičnih holivudskih prizora koji prkose zakonima logike (i pokojem zakonu fizike).

Uvodna sekvenca na svemirskoj anteni je vrhunska. Prizori slijetanja na Mjesec su zapanjujući. Scenografija i dizajn, premda poprilično asketski i hermetični, učinkovito pridonose futurističkom realizmu. Međutim, pomahnitali (genetski modificirani?) svemirski majmuni, Pittovo pentranje u raketu koja polijeće u posljednji čas ili njegov "herojski" prolazak kroz Neptunove prstenove prizori su koji djeluju kao da su proizašli iz nekog sasvim drugog filma (primjerice, u režiji ozloglašenog Michaela Baya). Gorki šlag na tortu su i mnoge znanstvene neutemeljenosti (portal Gizmodo ih je sve pobrojao pa koga zanima), a kojih baš i ne bi trebalo biti u SF filmu koji gaji realističan pristup.

To ne znači da Ad Astra nije vrijedna gledanja. Film je praktički savršen u snimateljskom i tehničkom smislu te izgleda uistinu veličanstveno na velikom platnu, a Brad Pitt je ostvario ulogu za koju ne bi bilo čudno da bude ovjenčana oscarovskom nominacijom.  Ali uz malo više konzistentnosti i fokusa, Ad Astra je mogla biti budući žanrovski klasik, možda čak i ponijeti titulu modernog nasljednika 2001: Odiseje u svemiru. Ovako pak djeluje kao Odiseja s krizom identiteta.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.