Blogosfera Protukadar

Blade Runner 2049 - solidan nastavak u sjeni prethodnika

Nastavak Blade Runnera nešto je što se u kinima danas uopće ne viđa: visokobudžetni SF film sporoga ritma i artističkih pretenzija te gotovo trosatnoga trajanja.
Objava 08. listopada 2017. 0 komentara 181 prikaza
Blade Runner 2049 (Sony/Warner Bros.)
Blade Runner 2049 (Sony/Warner Bros.)
Blade Runner 2049 (Sony/Warner Bros.)

Prije samo nekoliko godina ideja o snimanju nastavka kultnoga Blade Runnera djelovala je kao  gotovo nemoguća i krajnje suluda misija. Kada je u konačnici potvrđena produkcija novoga filma nemali broj filmofila dočekao je vijest sa skepsom i pesimističnim očekivanjima glede kvalitete nadolazećeg uratka. Uostalom, Blade Runner Ridleyja Scotta jedan je od najvažnijih i najutjecajnijih filmova posljednjih desetljeća,  a čeprkanje Hollywooda po vlastitoj baštini u većini slučajeva ne rezultira bogzna kako dobrim ishodom.

Blade Runner 2049 ovih je dana stigao u kina i filmofilska zajednica je u konačnici odahnula s olakšanjem. Djelo u režiji talentiranog Denisa Villeneuvea dočekano je s kritičarskim lovorikama kakve vjerojatno nisu očekivali ni najoptimističniji ljubitelji izvornika, a mnogi ga već proglašavaju jednim od najboljih naslova godine, i to ne samo u žanrovskim okvirima.  Je li stvarno riječ o novome remek-djelu ili je hype ipak malo pretjeran? 

Bez sumnje, sve popularniji kanadski redatelj uspio je napraviti dobar posao, proširivši svijet izvornika u vizualnom i narativnom smislu, pri čemu je uglavnom izbjegao zapadanje u zamku nostalgičnog recikliranja, česte boljke "zakašnjelih" nastavaka. Istovremeno, Blade Runner 2049 uopće se ne pokušava dodvoravati modernoj publici dinamičnom režijom ili nabrijanim akcijskim scenama. Štoviše, nastavak Blade Runnera nešto je što se u kinima danas uopće ne viđa: visokobudžetni SF film sporoga ritma i artističkih pretenzija te gotovo trosatnoga trajanja. 

Na idejnim temeljima klasika iz 1982. godine, Villeneuve gradi upečatljiv svijet (alternativne) bliske budućnosti u kojoj je biotehnologija glavna pokretačka snaga civilizacije, a ljudi već desetljećima koloniziraju druge planete. Blade Runner 2049 nastavlja priču o replikantima i istrebljivačima u nekim novim smjerovima, dodajući joj širu i složeniju dimenziju (premda i ne izrazito originalnu), a ovaj put radnja nije isključivo vezana za futuristički Los Angeles, već povremeno seli i izvan gužve tmurnog megapolisa.

Otkrivati više detalja o radnji već opasno zapada u teritorij spoilera, a sve one koji su dosad uspješno izbjegavali čitanje recenzija čeka jedno od zanimljivijih otkrića već u prvih desetak minuta filma. Uistinu, za najbolji doživljaj film je preporučljivo gledati bez znanja čak osnovnih postavki priče.

Poput prethodnika, Blade Runner 2049 koristi futurističku detektivsku priču kao polazište za filozofska razmatranja o prirodi ljudskosti, sjećanja i identiteta, pri čemu impozantne distopijske vizure i atmosferična glazba podcrtavaju emocionalno stanje junaka i sav taj egzistencijalistički jazz.  Sukladno minutaži, nastavak donosi i širi narativni raspon koji na trenutke ipak pati zbog forsiranja meditativnog tempa, pokojeg upitnog scenarističkog poteza i povremeno konfuznih smjerova priče.

Poveći glumački ansambl predvodi solidni Ryan Gosling u čijem društvu su se našli i Jared Leto, Robin Wright, Dave Bautista, Mackenzie Davis te dosad nepoznate, ali talentirane glumice Ana de Armas i Sylvia Hoeks. Naravno, tu je i Harrison Ford koji korektno reprizira ulogu legendarnog istrebljivača Ricka Deckarda. Premda je glumačka ekipa upečatljiva i prestižna, ostaje ipak dojam kako u nastavku nedostaje jedan energetičan nastup, odnosno karizmatični protagonist/antagonist u rangu, primjerice, Rutgera Hauera i njegova nezaboravnog Royja Battyja iz originalnog filma. Jared Leto sa svojim "over the top" monolozima to zasigurno nije.

Kad smo već kod usporedbi između dva djela, postoji još jedna stvar zbog koje Villeneuveov film posustaje u srazu s izvornikom. Premda detaljno konstruiran i vrhunski izrežiran, Blade Runner 2049 nema gotovo nijednog definirajućeg trenutka koji pomiče granice žanra ili instantno ikoničnog prizora za anale sedme umjetnosti. Scottov film imao ih je nekoliko. 

Ipak, to nije "krivnja" ni redatelja ni scenarista, jer prvijenac je nastao u jednom sasvim drugom vremenu, a i teško je ostvariti svjež pristup tematici koja je zadnjih godina iskorištavana do zamora (jedan očiti primjer: odnos glavnog junaka i njegove hologramske družice automatski u sjećanje priziva film Ona Spikea Jonzea).

Vizualna komponenta filma i kamera Rogera Deakinsa očekivano su besprijekorni, uz pohvalnu činjenicu da (savršeno realizirani) specijalni efekti nisu u prvome planu niti su u jednome trenutku sami sebi svrha. Ipak, putem se negdje izgubio onaj "organski", autentični izgled prvoga Blade Runnera, pa 2049. godina djeluje poprilično hladno i sterilno u odnosu na 2019., ali to je već stvar različitih redateljsko-stilskih pristupa. 

Blade Runner 2049 nije savršen nastavak poput Terminatora 2, Aliensa ili Imperije uzvraća udarac, ali nije ni lažna replikantska kopija osuđena na brzu likvidaciju. Film je to koji je istovremeno komplementaran originalu i vodi neki svoj život, a kad se sve zbroji i oduzme - ne djeluje kao nepotreban i isforsiran projekt. U vremenu holivudskog štanceraja to je ipak postignuće.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.